Pogledi

Odakle potiče i zašto je propadala ideja globalnih imperija da pokori Rusiju

Sumrak svetskih gospodara

Temelj na kome je postavljena zločinačka politika svetskih lihvara, londonskih bankara i njihovih ispostava u Americi, duboko je poljuljan nezadrživim podizanjem Rusije i njene vojne, ekonomske i kulturne snage. Stara, prevaziđena, ali i dalje žilava hladnoratovska elita u SAD, predvođena bandtiskim ambicijama otuđenih centara moći unutar vojne, diplomatske i obaveštajne strukture ove posrnule imperije, nastoji da srušu svaku Rusiju. Bila ona kapitalistička, komunistička, leva ili desna, ona je smetnja dosadašnjim globalnim vladarima. Ali, vreme ovakvog nasilja je isteklo. Rusija ima odgovor na svaku agresiju. O istorijskim uzrocima i posledicama antiruskog projekta piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

Goranko Đapić

Već je pisano šta su sve londonski bankari činili da usitne i degradiraju Stari kontinent, naš dom i dom naše civilizacije. Za taj poduhvat koristio se kredit za rat i kredit za mir. Taj kredit apsolutno je bio zelenaški. More krvi je poteklo minulih stoljeća zbog te zločinačke politike. To se s vremena na vrijeme prakticira i danas i više je nego izvjesno da neće izostati ni u budućnosti. Britanija je zbog svog položaja i velikih mogućnosti za gospodstvom nad debelim morima već četiri stoljeća ključna baza bankarskog Protokola.

Ali prava eksplozija moći došla je zadobijanjem mlade američke republike na obodu devetnajestog i dvadesetog stoljeća. Njen buran razvoj i poduzetnički duh ubrzo su potpali pod nadzor londonske podružnice u Njujorku - Vol Stritu. Od tada, Vašington će samo nominalno biti glavni grad SAD, a zapravo istinski glavni grad biće gorepomenuti Vol Strit. Oligarhijsko-zelenaški klan napokon će početkom dvadesetog vijeka pretvoriti odlukom Kongresa (nakon značajnog otpora) Centralnu emisionu banku u Federalne američke rezerve (FED) kojima će apsolutno kao privatnim vlasništvom, bez ikakve kontrole, gospodariti nekoliko krupnih bankarskih obitelji.

Tu su Morgani, Rokfeleri, Rotšildi, Kuni, Loebi, Šifi i drugi. San iz Protokola počeo je bivati sve više - sama stvarnost. Scenario za prvo razorno krvoproliće bio je spreman. Sjenka velike opasnosti nadvila se nad Europom.

Ulogu vodećeg ratnog huškača naravno dobila je tradicionalno antieuropska Britanija. Tu je odlučeno da se uz angažiranje Francuske namami Rusija u Antantu kako bi se suzbila navodna njemačka opasnost. Njemačka je zapravo poslije ujedinjenja, nakon stoljeća rascjepkanosti (po londonskom receptu) ubrzano krenula kao mlada,disciplinovana i vrijedna nacija putem nagle industrijalizacije i velikog kulturnog i naučnog prosperiteta. Njeni proizvodi ubrzo su postali sinonim za vrhunski kvalitet, pa je Njemačka vrlo brzo postala najjače i najprosperitetnije društvo u Evropi. Međutim, Njemačka nije imala veliki teritorij, njena proizvodnja hrane jedva je bez uvoza podmirivala potrebe.

Takođe, nije imala ni značajnije resurse izuzev nešto uglja dobre kvalitete. Imajući u vidu te značajne slabosti Njemačke, njen otac, Bizmark tvrdo je smatrao da njegova zemlja mora imati postojano dobre odnose sa Rusijom kao zalogu od životnog značaja. On je bio svjestan da bi svaki njemački pokušaj da se domogne izvora resursa u Africi i Aziji značio sukob sa Britanijom i Francuskom u mogućno učešće SAD.

Dakle imperativ Londona bio je da se dobri odnosi suradnje Njemačke i Rusije pokidaju i da se Rusiji obeća veliki interes nad područjima umirućeg Osmanskog carstva. Osim toga obećani su Bosfor, Dardaneli i Konstantinopolis, a time i izlaz na topla mora. Ta obećanja Britanija uistinu nimalo nije imala namjeru da ispuni. Zapravo nije samo Njemačkoj namijenjeno uništenje, već u mnogo većoj meri, ono je namijenjeno Rusima. Ustvari moglo bi se reći da je uništenje Rusije bio zapravo pravi cilj. Njemačka i Rusija su se dakle međusobno trebale uništiti i Europa bi opet bila po ukusu bankara. Zelenaški krediti za obnove prepravili bi kontinent i sve potonje generacije učinili vječitim dužnicima. Primjera radi, tek prije desetak godina Britanija je isplatila dug Rotšildovoj banci kojoj je ova pozajmila za rat protiv Napoleona! Zašto je Rusija morala biti uništena?

Imperijalna Rusija je smetala zelenaškim bankarima prije svega što je mnogo manje zavisila od njih. U Francuskoj je javni zajam 1908. g. imao indeks 288 po glavi stanovnika, a samo 58,7 u Rusiji. Od toga duga je 1914. g. Bilo vraćeno 83% zahvaljujući Državnim Željeznicama. Indeks poreza je 1912. g. bio 3,11 u Rusiji, 12,35 u Francuskoj i 26,75 u Britaniji. Ruske zlatne rezerve 1913. g. iznosile su 1550 milijuna rubalja dok je samo 1494 milijuna bilo emitirano u papirima. Istovremeno Francuski franak nije bio pokriven više od 50%.

Uz to, rast Ruske ekonomije bio je takav da je jedan od vodećih Francuskih ekonomista rekao: ,,...Rusija će oko polovine stoljeća dominirati Europom politički, ekonomski i financijski".

Porast industrijske proizvodnje po stanovniku bio 3,5% godišnje, prema 2,75% u SAD i samo 1% u Britaniji. U cijelom periodu kada je kancelar carske vlade bio Stolipin, dakle od 1905 g. do 1913. g. godišnja stopa rasta iznosila je 12,8%! Tako brz rast, ubrzano je pretvarao Rusiju u dinamičnu zemlju u poletu. Sigurno je da bi da nije bilo razornog rata Rusija veoma brzo postala ekonomski dio. Imala je ogroman prostor i ogromne resurse. U kulturnom pogledu zemlja je takođe brzo napredovala dajući neprocjenjivi doprinos svjetskoj kulturnoj baštini. U socijalnom smislu zemlja je bila u punom preobražaju. Rasla je srednja klasa i sve je više bilo slobodnih seljaka. Na većim imanjima počela je primjena agro-tehnike. Pojavili su se kombajni i prvi traktori. Dobra budućnost činila se izglednom.

Pa ipak na Zapadu Rusija se smatrala tradicionalnom autarkijom, stoljećnim izvorom svake neslobode i stege. Pa, hajde da pogledamo kako je to izgledalo u časnoj britanskoj demokraciji kroz to isto vrijeme...

Kod pojave parnog stroja u predionicama radila su i masovno umirala djeca. Zemljoposjednici su raskidali arende sa seljaštvom da bi se na imanjima napasale ovce. Stotine tisuća gladnih bezemljaša se kotrljalo ka Londonu i drugim većim gradovima. U strahu od mogućnih pobuna Parlament je donio zakon o skitničenju i samo prve godine po njegovom donošenju obješeno je 92.000 ljudi. Čak za 135 prekršaja predviđena je smrtna kazna. Za krađu do 9 šilinga išlo se u kazamate, a za 10 šilinga na vešala. Na vješala su išla i djeca ispod deset godina. Jedan učenik od osam godina obješen je zbog navodne krađe krede! Što se tiče odnosa prema stanovništvu Irske može se konstatirati da je u pitanju čist genocid. Zakonska procedura jednostavno je zaboravljena, a ako je i bilo značila je samo smrt.

Čarls Dikens je bio zgrožen i pisao je da su se javna vješala pretvorila u pravo vašariste i usred te gungule počinjene su desetine krađa. Jednom riječju; Britanska povijest prepuna je patnji i državnog ubijanja posljednjih nekolika stotina godina. Čak i u Europi punoj nasilja, Britanija je odskakala. Sa druge strane, razumije se da nećemo reći da je po tom pitanju situacija u Rusiji bila sjajna. Pa, ipak mnogo je manje bilo smrtnih kazni, a više protjerivanje u Sibir. Čak su i revolucionari koji su nasrtali na život same carske obitelji bili slobodnjaci na Istoku. Talasi previranja na obodu dva stoljeća ustvari i nisu imali odviše žrtava, ako se izuzme krvava nedjelja.

Konačno, mjere prema nacionalnim manjinama bile su nešto oštrije u pobunama, ali u suštini nacionalne manjine nisu grubo marginalizirane. Kao i hod entičkih Rusa, rasla je njihova inteligencija i nacionalna svjest bez većih potresa. Poraz blagostanja bio je raspoređen bez obzira na nacionalnu pripadnost. Broj ne-rasa u upravnom aparatu bio je u porastu, a Židovi u principu nisu zaostajali za drugima, štaviše bilo ih je nesrazmjerno mnogo obrazovanih i angažiranih u privrednim djelatnostima.

Dakle, znamo kako je Rusija iscrpljena u nametnutom ratu i prevarena u svojim očekivanjima. Potom je grubo gurnuta u haos koji se širio poput požara. Novac za propast Lenjin je dobio od njemačkog bankara Varburga čiji je rođeni brat bio jedan od osnivača Federalnih američkih rezervi (FED). Jedan od tvoraca rata FED pravi je izvor sredstava kojim je u Rusiji počinjen najveći genocid u povijesti čovječanstva.

Čim je Rusija ubačena u kipući kazan pakla, 1917. g. SAD su iskrale u Francusku dva milijuna vojnika pod komandom generala Peršinga. Tako je Amerika ta koja je po prvi put pokazala čija će Europa biti, a ne Rusija koja je prije svega europska zemlja. Tako je čitava Europa u ekonomskom i političkom pogledu vraćena unazad za čitavo stoljeće.

Na svu sreću, ni nametnuti boljševički eksperiment nije uništio Rusiju i ona danas vraća svoj indentitet i svoje mjesto u svijetu. Samo u jedinstvu sa takvom Rusijom, Europa može izbjeći sudbinu iz Protokola i sačuvati našu civilizaciju. Europa, to znači svijet od Atlantika do Tihog oceana u kome će slobodne države i nacije surađivati na stvaranju sasvim novog svijeta. Svevišnji joj je dao znanje i kulturu i ogromne prirodne resurse. Samo taj svijet Sjeverne sile može i mora zaštiti čovječanstvo od monstruoznog pokušaja Protokola i modernih fariseja. Izbor je ključna karika. Ili će novi fariseji uvesti novo robovlasništvo ili će svijet odbraniti svoje pravo na život dostojan čovjeka.