Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Povodi
Stotrideseta godišnjica srpsko-američkih
odnosa
Da nam Amerika oprosti što nas je razarala
Ako bi se samo gledalo na "vreme ljubavi" i "vreme mržnje"
između Amerike i Srbije, onda su 120 godina mnogo više od
desetak godina svađa i razaranja, gde je Srbija razarana jer je mnogo
manja i mnogo slabija, a, kako sada stvari stoje Beograd se nada, i stremi ka
tom cilju, da će Vašington da im oprosti što ih je
razarao. Ipak je sve to duga priča koja može da se
svede na jednu činjenicu, na jednu suštinsku razliku
koja postoji između Amerike i Srbije, a to je: Amerikanci su ekstremno
pragmatični
a Srbi su poprilično emocionalni. Vekovni srpsko-američki odnos analizira Milan
Balinda urednik Tabloida i dugogodišnji novinar američkog Majami
Heralda
Milan Balinda
Jedan mladi poslanik Narodne skupštine Srbije je u
februaru 1882. povodom Sporazuma o trgovini i plovidbi i Konzularnoj
konvenciji između
Sjedinjenih Američkih
Država
i Kraljevine Srbije, rekao sledeće: - Amerika je jedna silna država i na
kopnu i na moru, koja se može meriti među najveće i
najsilnije države.
Može
se pretpostaviti, gospodo, da ćemo mi, ovako mala i slaba Srbija, moći mnogo
dobiti i izvući
od Amerike. Taj se mladi poslanik zvao Nikola Pašić.
Ta dva dokumenta, bez debate i izmena, Senat SAD-a
izglasao je 5. jula 1882. Oba su bili na snazi sve do 1992. godine. Judžin Skajler prvi
američki
ambasador u Beogradu stupio je na dužnost 10. novembra 1882. godine. Od tada je u glavnom gradu
Srbije Amerika imala 42 ambasadora, dok su Srbija i Jugoslavija u Vašingtonu
imali 30 predstavnika. Od te iste godine pa sve do Prvog svetskog rata Srbija
je iskoristila "Sporazum
o trgovini" i
izvozila u Ameriku suve šljive u vrednosti od milion dolara godišnje. To su
bili, naravno, ondašnji
dolari. Trgovinu šljivama
prekinuo je rat ali je Vašington 1917. odlučio da Srbiji dodeli mesečnu pomoć od milion
dolara.
Nakon Drugog
svetskog rata Sjedinjene Države su podržavale režim Josipa Broza Tita koji je
kroz mala vrata ugurao tadašnju Jugoslaviju u NATO savez. U periodu od 20
godine, između
1951. i 1971, toj je Jugoslaviji iz Amerike stigla ekonomska pomoć od 1,56
milijardi dolara i uz to i oko 80 miliona vojne pomoći. Beograd
su za vreme socijalističke Jugoslavije posetila dva američka
predsednika: Ričard
Nikson i Džerald
Ford. Ta višedecenijska ljubav trajala je sve do 1992. godine kada je
Jugoslavija počela
da se raspada. Srbija je ušla u period loših odnosa sa Sjedinjenim Državama, čak jako loših, a to je
potrajalo skoro deset godina. Nakon "Buldožerske revolucije" 5.
oktobra 2000. godine SAD su pet nedelja kasnije priznale Federalnu Republiku
Jugoslaviju, ali ekonomski embargo nije odmah ukinut kao što je i pomoć iz Vašingtona
morala da sačeka.
Sjedinjene Države su insistirale na ispunjavanje uslova u vezi sa Haškim
tribunalom.
Ako bi se
samo gledalo na "vreme ljubavi" i "vreme mržnje", onda su
120 godina mnogo više
od desetak godina svađa i razaranja, gde je Srbija razorena jer je mnogo manja
i mnogo slabija, a kako sada stvari stoje Beograd se nada, i upire ka tom cilju, da će Vašington da im oprosti što ih je
razarao. Ipak je sve to duga priča koja može da se
svede na jednu činjenicu,
na jednu suštinsku
razliku koja postoji između Amerike i Srbije, a to je: Amerikanci su ekstremno
pragmatični
a Srbi su poprilično
emocionalni.
Nedavno su dvojica visokih srpskih političara imali
susrete sa isto tako visokim američkim predstavnicima i čini se da
su razgovori bili veoma pragmatični osim što su ta
dvojica nakon susreta za srpsku javnost davali emocionalne izjave. Bili su to
predsednik Toma Nikolić i lider Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić. Prvi se u
Riju de Žaneiru sastao sa američkom državnom sekretarkom Hilari Klinton kojoj je, tokom 20
minuta razgovora, uspeo da poruči da Srbija neće nikada priznati Kosovo. To je ona
veoma dobro znala i biće da je poruka bila namenjena da se čuje u
Srbiji. Klintonka nije insistirala da SAD podržavaju nezavisno Kosovo jer nije
bilo nikakvog razloga da se to ponavlja nekome koji to već dobro zna.
Nikolić je
u suštini
tražio
ekonomsku pomoć Vašingtona i
to u vidu investicija. Takođe je podvukao da su i Severnom delu Kosova potrebna
ekonomska ulaganja. Obe strane su se složile da razgovori na relaciji
Beograd-Priština
moraju da uđu u
novu fazu u kojoj bi pregovaračke strane delegirale osobe na višem političkom nivou.
Medijski
naslovi nakon što
se lider Naprednjaka Aleksandar Vučić vratio iz Amerike bili su u stilu
- "Vučić se mračan vraća iz SAD". Na
konstataciju, po agenciji TANJUG, da posle susreta sa američkim zvaničnicima ne
deluje mnogo optimistički, Vučić je odgovorio da "ne vidi razlog da se osmehuje". Dodao je
još,
za šta
su neki procenili da je deo njegovog patetičnog izražavanja, da "Meni ništa nije smešno i ne
vidim veliki razlog da se osmehujem. Za nas je važno da uradimo sve što je u našoj moći za
napredak Srbije". Što se
Kosova tiče
Vučić je rekao
da i po tom pitanju Srbiju čeka težak put. Lider SNS je u Stejt departmentu vodio razgovore
sa predstavnicima kancelarije za Evropu i evroazijska pitanja. Takođe je naveo
da o ostalim susretima u Vašingtonu sa zvaničnicima SAD za sada ne želi da
govori. U svakom slučaju
Vučić je bio
toliko zabrinut kao da su mu u Americi pružili dokaze da je umro Deda Mraz.
Još jedan
političar
Srbije, Ivica Dačić, takođe hoće da
razgovara sa Amerikancima, pa da ceo svet vidi da ga uvažavaju. Pre
svoje posete Vašingtonu prošlog februara, kao zamenik premijera i ministar
unutrašnjih
poslova, rekao je da će tu posetu iskoristiti da razgovara sa osobama iz Stejt
departmenta i Kongresa. Tanjug je preneo njegovu izjavu: "Već sam
razgovarao sa kongresmenima Tarnerom i Rorebaherom i raduje me da smo imali
visok nivo razumevanja i saglasnosti oko toga da je neophodno naći zajednički
imenitelj između
SAD i Srbije, odnosno srpskih interesa na Balkanu, i da su njihovi pogledi
relativno slični
mojim predlozima koje sam davao za rešenje krize na Kosovu i
Metohiji".
Ni od
trenutka kada je Dačić izneo
Amerikancima svoje predloge o Kosovu, koji su navodno "slični američkim
stavovima", u
Srbiji javnost i dalje ne zna o kakvim se predlozima radi. Još manje kako
bi ti predlozi mogli da budu slični američkim
stavovima koji insistiraju da je Kosovo nezavisna država. Teško je dokučiti šta bi to
moglo promeniti stav Amerike prema Kosovu, stav zbog koga je predvodila NATO
napad na Srbiju. Vašington
bi takođe
hteo da se u Srbiji uspešnije suzbija korupcija, organizovani kriminal, trgovina
opojnim drogama i trgovina ljudima. Sa Amerikom takođe može da se
dogovara o još većoj saradnji
između
oružanih
snaga, saradnji koja je već na zavidnom nivou.
Što se prosečnih
Amerikanaca tiče,
oni ne znaju mnogo o Srbiji osim ako nisu dovoljno obrazovani da čitaju bolja
štiva,
kao članke
koji izlaze u dnevniku Njujork tajms. Taj je dnevnik 20. maja objavio članak o
izborima u Srbiju. Tekst je nosio naslov: Nacionalista pobedio za srpskog
predsednika. U tom trenutku nisu imali novinara u Beogradu pa je tekst solidne
dužine poslat iz Pariza. Evo manjeg izvoda iz tog priloga čisto zbog
procene šta
u ovom trenutku o Srbiji može da pročita dovoljno obrazovan Amerikanac:
"Tomislav
Nikolić,
nacionalista i bivši upravnik groblja, izabran je u nedelju za predsednika
Srbije u iznenađujućoj pobedi
koja izaziva sumnju u to da li će zemlja ostati na svom putu ka Evropskoj Uniji ili će se više
okrenuti istočno
ka Rusiji…
G. Nikolić, bivši
ultranacionalista, poslednjih je godina isticao naklonost Srbija za ulazak u
Evropsku Uniju i tražio bliže odnose sa Sjedinjenim Državama. Ali analitičari se
pitaju da li će čovek koji
je jednom rekao da bi radije video da Srbija postane ruska provincija nego član
evropskog bloka, nastaviti da gura Srbiju ka pro-evropskom putu. G. Nikolić je bio u
vladi sa G. Miloševićem kada je
NATO bombardovao Srbiju 1999. tokom rata na Kosovu…
G. Nikolić je politički survajver
koji je pobedio teškoće u ličnom životu,
uključujući i to što je video
kako mu brat i majka gube živote od udara struje u nesreći kada se
zmaj njegovog brata zapleo na električne kablove i njegova majka pokušala da ga
spase…
Prijatelji g.
Nikolića
kažu
da mu je najdraža
zabava da sluša Roling
Stonse i peče
domaću
srpsku rakiju…"
Inače, u arhivi
Njujork tajmsa, koji je počeo sa izlaženjem 1851.
godine, mogu da se pronađu članci još od 1915. kada su te novine izveštavale o
epidemiji tifusa u Srbiji. U jednom članku od 4. septembra 1921. prikazuje
se knjiga Dr. L. Markovića Srbija i Evropa, 1911-1920, izdata u Njujorku i
Londonu, i u kojoj se zastupaju srpski stavovi i postupci pre i tokom Prvog
svetskog rata. U tom prikazu citira se i jedan paragraf iz knjige koji govori o
ponašanju Bugarske tokom rata: - Otimanje i masakr bio je njihov način vođenja rata,
baš
kao što
su i dvoličnost,
lažljivost
i prevara bili njihova politička pomagala i sredstva vladanja. Bugari nikada nisu bili
iskreni, osim kada su govorili laži, i Saveznici su bili u pravu da primene
veliku opreznost u slučaju mogućih "promena" mišljenja.
Njujork
tajms je u svoje vreme objavljivao, kao što svi već znamo,
autorske tekstove komunističkog disidenta Milovana Đilasa; objavljivao je, a najviše tokom
ratova u bivšoj
Jugoslaviji i za vreme NATO bombardovanja, Aleksandra Đilasa, a
sada ponekad objavi i tekst Nataše Kandić. Jedan
takav tekst pod naslovom Srpska sramota objavljen je 3. juna prošle godine,
nakon što
je uhapšen
Ratko Mladić. U
tom članku
Nataša
Kandić kaže
da prvo nije mogla da veruje da je Mladić uhapšen. Da je ostala bez daha, da joj
je konačno
laknulo… Potom kaže
da se šokirala
kada je čula
govor tadašnjeg
predsednika Tadića
koji je istakao da se hapšenjem Mladića završilo "mračno
poglavlje" u
srpskoj istoriji. Kandić je u tom članku bila ljuta i razočarana jer
Tadić
nije pomenuo ni mnoge druge ratne zločine, ni zločince, ni žrtve…
U daljem tekstu stoji da su regionu neizostavno potrebne poštene debate o
sopstvenoj prošlosti.
Od velike je
važnosti
šta kažu američki mediji
jer oni svojim pisanjima i video zapisima vrše pritisak na vladu a ne obrnuto.
Kad god Vašington pokuša da pritisne štampu to završi pred Sudom i kao po
pravilu u korist medija. Mediji su bili ti koji su prevagnuli kada je donošena odluka
da li da se bombarduje Jugoslavija. To ne znači da su mediji uvek u pravu i isto
tako ne znači
da vlast ne može
da ih "navuče" na pogrešne zaključke, kao što je bio
slučaj
o oružju
za masovno uništavanje
u slučaju
Iraka, ali ipak je prošlo vreme kad su novine "montirale" ratove da
bi povećale
tiraž. Danas samo malo preuveličaju da bi "bilo napetije".
U Beogradu ne
postoji ni jedno dopisništvo američkih novina, ali više kompanija
druge vrste operišu u
Srbiji. Najznačajnija
je bila, do nedavno, US Stil, a još su tu Filip Moris internešnel,
Bol pekidžing, Koka-kola, Pepsi i Majkrosoft.
Sjedinjene Države
spadaju među
najveće
strane investitore u Srbiji sa 1,6 milijardi dolara. Ugovori iz oblasti odbrane
možda
su najbolji deo saradnje između dve zemlje i Srbija je na najboljem putu da povrati nešto
od stare slave jugoslovenske vojne industrije. Današnja vojna
industrija u Srbiji raste godišnjem stopom od 30 odsto i obezbeđuje posao
za oko 9.000 zaposlenih. Najviše se proizvode i izvoze mašinske puške, automatske
puške, pištolji i automatski i poluautomatske snajperske puške.
Takođe se
proizvodi i izvozi municija i barut, gorivo za rakete, eksplozivi, lična vojna
oprema kao što
su pancir prsluci i druga zaštitna oprema. Od nedavno jedno od aduta naše vojne industrije
su i vojni školski
avioni tipa Lasta. Podaci pokazuju da je od 2007. godine naša vojna
industrija izvezla u Irak robu vrednosti 300 miliona evra, u Sjedinjene Države 90
miliona i Avganistan sa 30 miliona. Očigledno je da su ti ugovori
postignuti uz presudnu pomoć uticaja Sjedinjenih Država i to bi trebalo imati na umu
kada se mere odnosi između Vašingtona i Beograda. Vojna industrija takođe prodaje
svoje proizvode Belgiji (25 miliona), Bugarskoj (17 miliona), Italiji (16
miliona) i Kipru (15 miliona). Policije u Kamerunu, Indoneziji, Jordanu i
Makedoniji koriste i srpske proizvode.
Srbiji ne bi
bilo loše
da ponovo počne
da razmišlja
i o izvozu suvih šljiva. Što je sigurno sigurno je.
Tužan
kraj čelične priče
Širom
sveta objavljena je vest da je Srbija kupila od US Stila železaru u
Smederevu za jedan američki dolar. Od kineske novinske agencije Ksinhua,
preko CBS njuza do novina grada odakle je američki gigant čelika Pitsburg
Post-gazete. U naslovima je dominirala ta cifra od jednog dolara. U tekstovima
je objašnjeno sa više detalja da je US Stil (US Steel) gubio novac zbog
pada svetske cene čelika i preskupe proizvodnje u Smederevu. Samo su
mediji u Srbiji poklonili više pažnje o stvarnoj kupovnoj ceni čeličane. Jedne
beogradske dnevne novine objavili su priču pod naslovom: Vlada
platila Železaru 40 miliona i jedan dolar. Tvrdeći da su
imali pristup kupo-prodajnom ugovoru pokazali su da je srpska vlada preko tih
40 miliona htela ćutke da pređe.
Međutim, uvek
ima to "međutim" u srpskim medijima, ni te dnevne novine
nisu dokazima opravdale da im je naslov u potpunosti tačan. Naime,
u ugovoru su date dve mogućnosti plaćanja i
jedna od njih je da država iskoristi raspoloživi novac
sa računa
US Stila i otplati tih 40 miliona, ili da ga sama plati u roku od tri
dana. Te dnevne novine priznaju da se ne zna koliko je novca u trenutku ugovora
bilo na računu
američke
kompanije i da li je to što se nalazilo bilo dovoljno za isplatu duga. Čitaocu se
ostavlja da nagađa. Svim građanima nije preostalo ništa drugo već da sklapa
teorije konspiracija jer ni Vladi do sada nije palo na pamet da izađe sa čitavom pričom.
S
druge strane, kako su pisale te beogradske novine, obaveze prema vladi Srbije
imala je i slovačka železara u Košicama,
sestra smederevskoj, koja je ugovorom obavezana da ostavi obrtna sredstva u
iznosu od 110 miliona dolara. Ukoliko na srpskom računu US
Stila nema dovoljno novca, železara u Košicama imala
je rok od pet dana da plati razliku do 110 miliona. Inače, onih 40
miliona Železara
Smederevo dugovala je baš toj Železari Košice.
Verovatno da to nije tako komplikovano u samom ugovoru, ali su do građanstva
stigle nepotpune i mutne verzije čitave akcije. Na kraju je ostalo
pitanje da li su tih 40 miliona dug baziran na fiktivnim fakturama ili je to bio
normalan proces rada. Još jedna misterija koja lebdi nad zemljom Srbijom.
Ono
što nije tajna je da Železara Smederevo ne može da na današnjem tržištu ostvari
profit zbog toga što niti ima rude u zemlji, niti lomljenog metala, niti koksa…
Sve je to moralo da se uvozi a koštalo je toliko koliko se zarađivalo na
izvozu samog čelika.
Smederevska železara je bure bez dna i ne može da pravi novac ukoliko ne radi
punim kapacitetom i ima zagarantovane kupce. To nije bio slučaj ni sa
američkom
kompanijom koja je odlučila da preseče gubitke i digne ruke od
svega.
Ostaje
pitanje šta će biti sa
5.400 zaposlenih i još nekih najmanje 10.000 koji su radili "oko" Železare.
Ona je jeftinija kad ne radi pa makar se zaposlenima redovno isplaćuju plate i
doprinosi da bi sedeli kod svojih kuća.
Objavljeno u Njujork tajmsu 5. novembra 1918.
Povratak Srbije
Na
dan ponižavajuće predaje "Velike
sile" čiji je
brutalni i nemilosrdni napad na Srbiju strmoglavio svet u rat, Srpska Vojska
vratila se u Beograd. Sa ovim povratkom u glavni grad ostvareno je oslobođenje praktično čitave
teritorije kraljevstva, i već milioni Srba i njihovih rođaka izlaze
iz ruševina
Habzburške
monarhije da bi se ujedinili sa državom koja je nosila barjak
nacionalnog pokreta ka slobodi.
Dvaput
tokom prvih šest meseci rata austrijske armije osvojile su Srbiju; drugi od tih
napada čak
je prisilio evakuaciju Beograda; ali se Srbija ipak, sama i bez ičije pomoći,
odbranila od oba ta napada. Sve dok nemački generali i nemačke trupe
nisu učvrstile
treći
austrijski napad, sa Bugarskim udarcem od pozadi dok su srpske armije bili
zauzete odbranom severa, nije pala mala kraljevina. U tom trenutku pad je
izgledao konačan.
Pre tri godine svaka stopa bila je u neprijateljskim rukama; ostaci vojske, preživeli iz strašnog povlačenja preko
planina, skupljeni su na Krfu, a Vlada je bila donekle nepoželjni gost
kralja Konstantina. Gubici tokom tri rata i epidemija tifusa smanjila je
populaciju; glad, pogubljenja i deportacije, koje su bile deo bugarske i mađarske
okupacije, redukovala ju je još više. Skoro
polovina srpskog stanovništva od jula meseca 1914. je mrtva.
Bilo je neke istine u tvrđenju bugarskog Premijera koji je
rekao prošlog
leta da je Srbija prestala da postoji.
Ali
Srbija je živela u ostacima vojske sa mnogo razloga za revanš, u nacionalnoj
svesti da ne postoji nesreća koja bi ih satrla, i svesti pred
svetom za pravedni cilj. Bila je to srpska Vojska koja je razbila bugarsku
liniju u septembru i započela posao koji je u ovom trenutku
završen.
Neobična
emocija koja je izbila iz saopštenju Francuske ratne službe u
potpunosti je opravdana:
- Ova armija
(Prva srpska armija) učestvovala je u svim borbama marširajući bez
zastajanja i bez odmora, uvek u kontaktu sa neprijateljem, koga je držala za
vrat, često
veoma loše
snabdevena, ali ne priznajući ni umor ni glad. Stalno je gurala
napred voljom da osvoji po bilo koju cenu".
To
je ono što
je moglo da se očekuje od armije koji su nedavni uspesi uključivali
Kumanovo i Bregalnicu, Šabac, Valjevo, Manastir i Kajmakčalan. Iza
srpskog naroda leži duga i turobna istorija ugnjetavanja, ratova i
odlaganih nadanja; ali duh koji ih je nosio do pobede, duh koji bi mogao da se
oslanja na najavi novog, ujedinjenog kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca koje
bi dalo Južnim
Slovenima mogućnost da žive svoj sopstveni nesputani život.
Gde ima dima ima i Filip Morisa
Sredinom februara meseca, nakon
glasina da odlazi iz Srbije, Filip Moris je demantovao te vesti. Jelena
Pavlović,
direktorka korporativnih poslova Filip Morisa (Philip Morris) rekla je
da ta kompanija ima investiciju od više od 900 miliona dolara i da je
zbog toga direktno zainteresovana za budućnost srpske ekonomije.
Srbi dosta puše. Prema nekim istraživanjima
na jugu Srbije prosečni pušač popuši 63
cigarete dnevno. Jug Srbije plus okruženje, recimo do prostora sa 15 miliona
stanovnika, popuši više cigareta nego cela Francuska. Ne samo da FM ne ide iz
ovog dela sveta već je i došao zbog toga što je u
Americi ogroman pritisak na pušače i
duvanske kompanije te su one odlučile još pre skoro dve decenije da
idu "trbuhom za kruhom" uključujući i do same
Kine. Američka
duvanska industrija preorientisala se na globalnog pušača, onog
kome još nije utuvljeno u glavu da je pušenje štetno.
Filip Moris je i za vreme sankcija
bio zadovoljan svojom prodajom u Srbiji jer je računao da ako
nekih od 20 do 30 odsto Marlbora koji se proda je njihov original, to im već donosi
profit. U to vreme njihova fabrika u Bugarskoj takođe je
snabdevala šverc-proizvođače papirom, celofanom za kutiju i
izvesnom količinom
Virdžinija duvana, tek dovoljnom da se oseti "kaubojski šmek".
Dok god se u ovim prostorima
dovoljno dimi FM nema razloga da ide bilo gde drugde.