Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Druga
Na marginama najveće mirnodopske diverzije u istoriji sveta
Vikiliksov
rat
Ana
Borković
Globalna diplomatsko-bezbednosna diverzija Vikiliksa pokazala je da
današnji svet, u stvari, ne počiva ni na ravnoteži sile ni na ravnoteži straha,
pogotovo ne na sili argumenata, dogovora i formalnih sporazuma.
Svi ti knjiški i akademski pojmovi, posle apokaliptične demontaže sistema
američke diplomatske prepiske odnosno demistifikacije procesa prikupljanja
bezbednosnih, taktičkih i strateških informacija, od kojih gotovo da zavisi
opstanak planete, postaju samo neophodni ali ni približno presudni orijentiri i
premise u globalno-strateškom sistemu odlučivanja.
Drugim rečima, pokazaće se da se najveći planetarni šok posle Prvog i
Drugog svetskog rata ne naziva, kao što elementarna logika nalaže Treći svetski
rat nego - Vikiliksov rat. Oni koji su se pribojavali da ih nekakav smak
sveta ne pogodi s neba, u vidu kakvog nevidljivog sofisticiranog oružja
ili laserskih snopova, doživeli su da ih snađe nešto što nije ni vidljivo ni
nevidljivo nego - nepredvidljivo, toliko iracionalno da je čak i
kategorija straha iz klasičnih diplomatsko-ratno-bezbednosnih teorija
ubrojiva u materijalne, realistične i racionalne. Razlika između Vikiliksovog
i dosadašnjih bezbednosnih armagedona leži i u činjenici da će predstojeće
neizbežno "Vikiliksovo" preustrojstvo sveta, globalnih koncepcija i
strateških planova najverovatnije proći samo sa ljudskim žrtvama unutar uvek
krivih i (ne)odgovornih struktura moći, a ne i, kao što je to odavno uobičajeno,
unutar milionskih masa nevinih i neobaveštenih građana sveta.
Vikiliksov udar na svetski bezbednosni poredak
tumače i tumačiće na različite načine, sa različitim polazištima, ciljevima i
interesima, ali reč je o tome da u tim "analizama" niko neće moći da
pogreši. Biće moguće izvlačiti pouke po željama i potrebama, ali je za verovati
da će jedina univerzalna posledica biti sasvim novi koncept globalnih
komunikacija, svakog privilegovanog opštenja na globalnom nivou, pa tek onda i
unutar pojedinačnih sistema, poput "informacionog" sistema američke i
svih drugih diplomatija, koje i jesu povod i modus vivendi Vikiliksovog
rata.
Već sada među ozbiljnim analitičarima, bliskim svetskim centrima moći,
postoji nepisani konsenzus da problem globalne Vikiliksove denuncijacije
celokupne američke diplomatske mreže nije toliko u sadržaju (iako ga u više od
250.000 poverljivih dokumenata ima za sto civilizacija), koliko u formi i
metodama. Procenjuje se, naime, da se od skoro milion "zanimljivih"
podataka iz depeša, objektivno relevantnim informacijama u
diplomatsko-bezbednosnom smislu može smatrati njih tek 2-3 odsto, što je, takođe,
dovoljno da se nekoliko puta razori svet. Od tih 2-3 odsto, tek desetina može da se smatra zaista prvorazrednim
šok-informacijama, koje pomeraju granice među državama i koje su predmet
vrhunskih špijunskih ili analitičkih aktivnosti.
Pokazalo se, međutim, da je prvorazredna informacija odnosno ključno svojstvo, sama po sebi činjenica
da u većini tog ogromnog poverljivog diplomatsko-dopisničkog
fonda američke diplomatije (onih 97-98 odsto), u stvari, nema informacija
u klasičnom smislu te reči, nego da se informacijama smatraju i uzgredne
opaske, duhovite doskočice, pikanterije, neobavezni leksički žargonski
"izleti" autora depeše, glasine, javni tračevi, najpovršniji
subjektivni doživljaji likova i događanja. U tom kontekstu briše se i granica
između neukosti, bahatosti i nezainteresovanosti diplomate (vara se
svako ko misli da su među američkim diplomatama takvi izuzeci) i autoritativne
pronicljivosti i obaveštajne superiornosti koja sebi može da dozvoli i
krajnju neformalnost i opuštenost u komunikaciji sa "centralom", čak
i povodom veoma ozbiljnih situacija i odnosa.
To bi, kao prvo, bio apsolutno američki problem, ako ga uopšte smatraju
problemom, da se sada i ceo svet ne upoznaje na kakvim se površnim i često
bizarnim diplomatsko-bezbednosnim dojavama gradi spoljnopolitička strategija i
mreža jedine supersile, i, kao drugo, zbog čega su moguće i čak izvesne, gotovo
neizbežne, brojne kardinalne pogreške i očigledne, po svetski mir opasne
improvizacije u ostvarivanju "američkih interesa" u pojedinim
delovima sveta.
U vezi sa Vikiliksom ključni problem američke diplomatije i
administracije u celini danas nije da li će ovaj ili onaj svetski lider,
pogotovo neki od, za njih, perifernog značaja, zameriti zbog konteksta u kome
se našao, zbog nepriličnog "atributa" kojim je opisan ili zbog netačnosti
uz koju se povezuje, niti da li je neki američki funkcioner ovom denuncijacijom
lično doveden u neprijatnu situaciju. Takve stvari, pod kišobranom svetske
velesile, vreme neutrališe neuporedivo brže nego u nekim drugim,
"normalnim" slučajevima, nekolicinom kadrovskih žrtava, izjavama,
demantijima ili ignorisanjem. Problem je u pomenutoj demistifikaciji
tehnologije donošenja po svet sudbonosnih odluka i načina
"apliciranja" takvih odluka na terenu. Mehanizam odlučivanja
odnosno algoritam za korišćenje u ovom slučaju diplomatsko-bezbednosnih
podataka ovom aferom je ogoljen do srži, a buduće američke javne odluke i
akcije učinjene su neuporedivo (ili presudno) predvidljivijima u odnosu
ne "predvikiliksno" stanje. A to je, inače, otkad postoje diplomatija
i obaveštajna delatnost, jedan od podrazumevajućih, imanentnih zadataka svakog
vrhunskog obaveštajnog analitičara.
Nešto od toga moguće je dokazati i na primeru pominjanja Srbije, njenog
unutrašnjeg i spoljnopolitičkog angažmana i njenih funkcionera u različitim
kontekstima, ali gotovo da nema nijednog detalja u tim pomenima koji već nije
ili javna tajna ili notorna činjenica, što u hiperpolitizovanim
sredinama, kakva je naša, i nije ništa neobično. To uključuje i prvorazrednu
američku preokupaciju "infiltracijom Turske na Balkanu" i pojedinačne
banana-istupe srpskih lidera u vezi sa Kosovom, okruženjem i Evropskom unijom.
Tako, kada se u jednoj depeši iz Berlina najavi da će Boris Tadić 16.
novembra (2009. godine - prim. aut.) doći u Berlin na "konsultacije",
srpska javnost podrazumeva da se baš to dogodilo, dok kasnije čita kako
je "Boris Tadić tokom jednodnevne posete Berlinu razgovarao s Angelom
Merkel..." o stvarima koje je mogao da sazna od svakog slučajnog
prolaznika ispod njegovog prozora.
Dobar je makar i samo jedan
Inspirisani Vikiliksom,
novinari Tabloida su od 15. do 30. novembra, rizikujući da učine i krivično
delo (zbog čega je obezbeđen alibi prijavom akcije "tamo gde treba") testirali
bezbednosnu senzitivnost i kulturu 26 državnih institucija, uključujući i 12
ministarstava (i dva ministarstva sile).
Ideja je bila da se barem
po 20 puta (da bi bilo jasno kako je reč o nameri a ne o slučaju) pomoću "poznatih" nevažećih ili izmišljenih lozinki "pokuša"
neovlašćeno ući na interne sajtove testiranih institucija, namenjene
unutrašnjoj komunikaciji a ne javnom informisanju.
Epilog testa je da je samo jedna od (26) tih institucija, čiji
bi bezbednosni sistemi morali da registruju i reaguju (makar i samo) na očigledne
pokušaje upada u njihove zaštićene sisteme, zaista i reagovala. Reč je, sasvim slučajno, baš o Ministarstvu
spoljnih poslova (čestitke!), koje je intervenisalo kod provajdera, koji je, sa
svoje strane, blokirao korisnički nalog "neovlašćenog upadača" u tuđi
sistem. Ostali pomenute aktivnosti nisu ni primetili, iako su sankcionisane sa
dva pozitivna zakonska propisa i jednom međunarodnom konvencijom koju je naša
država potpisala.