Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Feljton

Pero Zlatar: "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (9)

 

Zidarski posao poglavniku zidaru

 

Decenijama pre knjige Pere Zlatara trajala su nagađanja i nedoumice čiji su hici pogodili ustaškog poglavnika Antu Pavelića na ulici Buenos Ajresa, gde se krio pod zaštitom Huana Perona. Pavelić je atentat preživeo, ali je od posledica ranjavanja kasnije umro u Madridu. Govorilo se da je iza svega stajala jugoslovenska Udba, koja je pola veka bila gospodar života i smrti svugde gde su živeli jugoslovenski politički emigranti.

Tabloid prenosi obimne izvode iz knjige Pere Zlatara, iz koje saznajemo šta se i ko se iza svega krio, kao i o vremenu u kojem se sve dešavalo

...

Na temelju obaveštenja koje marljivo prikuplja jugoslovenska ambasada u Argentini, prvi sekretar Predrag Grabovac izvestio je Krajačića, Milića i Šimurinu da se četvoročlana porodica poglavnika NDH Ante Pavelića - sa ženom Marom, ćerkom Višnjom i sinom Velimirom Bracom - 1949. ponovo sastavila u Buenos Ajresu. Nastanjena je u predgrađu Lomas del Palomar, u ulici Avijador Mermoz, na kućnom broju 643. Najmlađa, Mirjana, takođe je u Buenos Ajresu, ali otkad se pre šest godina, 1950, udala za Srećka Pšeničnika živi odvojeno u centru, daleko od svojih. Pšeničnici su dobili ćerke Zvezdanu i Aišu koje još nisu bile krenule u školu.

Višnja Pavelić nije udata i, koliko je Grabovac upoznat, nema bliskog prijatelja, niti je ikada u Argentini ušla u neku sentimentalnu vezu.

Marija Crnobori je iz Zagreba, posle dogovora s Markom Fotezom, 1946. prešla u tek osnovano hrvatsko pozorište u Rijeci. Fotez je tamo doplovio iz Zadra, gde je dotle bio direktor drame. Marija mu se uzrujano žalila kako su je oterale osiljene kolege, novoimenovani satrapi Hrvatskog narodnog kazališta Vjekoslav Afrić i Joža Rutić. Sistematično su je potcenjivali i ponižavali, kriveći je što nije pošla u partizane kao oni, nego je čak igrala u Velikom teatru još 5. maja 1945, samo tri dana pre nego što će Prva i Druga divizija Jugoslovenske armije umarširati u Zagreb.

"Kao da Vjeko Afrić do bekstva u šumu nije bio kućni prijatelj intendanta profesora Dušana Žanka. Kao da sam slepa i nisam izbliza videla kako Vjeko ponosno stoji uz Žanka i poput svih glumaca uzdignute desnice u aprilu 1941. zaklinje na vernost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i poglavniku. Kao da sam zaboravila da je Joža Rutić stekao popularnost u kabareu Dverce pevajući svoju pesmicu Črleni lajbek i po novinama se hvalisavo razmetao kako ju je napisao po narudžbini pripadnika Zaštite, koja je čuvala vođu hrvatskih seljaka Vlatka Mačeka, a njihov prepoznatljivi simbol bio je šestinski prsluk od crvenog sukna. Nakon što se vratio iz partizana, Jožica je obrnuo kožuh prema vetru i bezočno trubi novinarima da mu je kuplet naručila Komunistička partija zbog crvene, proleterske boje..." - ojađeno je pričala.

 

Jeretična svinjarija

 

Marija Crnobori i Marko Fotez nisu sastavili ni dve sezone u Rijeci kad im je doletela ponuda koju jednostavno nisu smeli odbiti. Sada su, kao žena i muž, spremili kofere i preselili se u Beograd gde su ih kanonizovali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, koje je stvorio nepredvidljlvi ljubljanski genije, lucidni Bojan Stupica. Uselili su se u četvorosobni stan na Terazijama i s još jednim proslavljenim bračnim parom: režiserom Bojanom i njegovom novom ženom, najblistavijom srpskom dramskom zvezdom Mirom Todorović, danas Stupicom, ispisuju najlepše listove hronike novorođene kuće. Marija suvereno kraljuje noseći antički repertoar.

Marija Crnobori se naprasno ogluši o zagrebačke novinare kojima je sećanje duže sezalo kad, o puste li nevolje, dođu da razgovaraju s njom u Beograd ili leti u Dubrovnik na Dubrovačke letnje igre (osmislio ih je njen suprug Marko Fotez samo da bi podno zidina režirao Dunda Maroja i Hamleta, istračarile su ga pakosne kolege), i mrtvuljavo preskoči pitanje o svom rođaku, slikaru Josipu Crnoboriju.

Nedeljama je Josip Crnobori lebdeo pred vratima zatvora zbog stravičnog greha. Što je naslikao famozni portret poglavnika. Zbog toga je mucao i patio se na saslušanjima u policiji i pred Sudom časti Udruženja likovnih umetnika Hrvatske (ULUH). U pola godine komunističke vladavine nisu mu dali da zaradi ni za čašu vode. Uz pomoć jakih garancija izmolio je da ga u januaru 1946. puste u Trst, gde su mu postavili izložbu. Crnobori se odatle nije vratio u Zagreb, nego je emigrirao roditeljima u Buenos Ajres.

A kad, onako "između nas", neki odvažniji novinarski bezobraznik izazove Mariju pa je spopadne pitanjem: je li istina da ju je ustaški general Ante Moškov neuspešno proganjao? - ona ga odsečno odreže kao sabljom i pomamljena od ljutnje prekine intervju. Kako se nevaspitana ništarija iz lista toga i tog, ukopana u svome primitivizmu, zamislite molim vas, usudi da zausti jeretičnu svinjariju i nju upreže u ista kola s nekim ustašom koga je samo jednom videla, i to u prolazu, a da i nije znala ko je! Ma, ne dopušta ona da joj kojekakva manguparija na ovako ružan način ručno ispira mozak! Ne, ne, ne i stoput ne!

Marija Crnobori i Marko Fotez ove 1956. sredili su život, već odomaćeni u Beogradu. Zauvek sretni i zadovoljni, kao u priči. Ponoć je odavno prošla, a razgolićivanje poglavnikovog lika i naličja, dela i nedela, nastavlja se u službinoj vili. Uz novu bocu viskija.

 

Jajasta priča

 

Predrag Grabovac je fenomen. Kao da proteklog jutra nije preleteo okean, budno, izdržljivo i živahno istresa podatak za podatkom.

"Je li ti poznato, Predraže, kako je Ante Pavelić živeo dok se nije uvaljao u graditeljski biznis? I kako su Argentinci, strancu, političkoj izbeglici, dopustili da registruje građevinsku firmu? A to nije jednostavno, čini mi se..." - pitao ga je Srećko.

"Jedan od naših informatora uvučen među ustaše čuo je pisca Vinka Nikolića - kao što sigurno znate, on petu godinu izdaje emigrantski mesečnik Hrvatsku reviju - dok je u kafanskom društvu govorio o prvim mesecima Pavelićevog boravka u Buenos Ajresu. Stanovali su zajedno u dotrajaloj kući koja je zaudarala na vlagu i budući da su bili više nego tanki s novcem, kuburili su i siromaški se hranili, mahom kuvanim i prženim jajima, a koje su, čujte ovo čudo, kupovali na kile, u jevrejskoj prodavnici. Zato što su tamo bila najjeftinija..."

"Je li za te čudo što Jevreji ne prodaju jaja na komad, nego na kile; ili što je Pavelić kupovao u jevrejskoj prodavnici?" - udenuo se Šiljo.

"Oboje. Kako se čovek uči dok je živ, eto, i ja sam doznao da Jevreji prodaju jaja na kile. A kad ti se nevolja navuče na vrat, onda ne pitaš ko ti prodaje, nego ko je jeftiniji. Tako su i najviše ustaše, ali šupljih džepova, kupovali kod Jevreja. Pravo ću vam reći, drugovi, kako mi je dojava o Nikolićevoj jajastoj priči, kojom je kazao da je Pavelić ubogo, s malo para ušao u Argentinu, bila sumnjive vrednosti i nisam poverovao u nju. Tek večeras me je drug Stevo uverio da je nesreća od poglavnika ipak ostala praznih ruku i nije se dokopala željenog zlata..." - Grabovac je zatim počeo da bira i meri delikatne reči. Iz bojazni da ga i najsićušnija diplomatska neodmerenost ne povuče na klizav teren, zanemeo je trojno slušateljstvo kad ga je prosvetlio šokantnim podatkom. O tome kako se Ante Pavelić uspeo do mesta šefa argentinske graditeljske firme, koja podiže stanove solidarnosti za radnike beskošuljaše, descamisadose, fanatične obožavaoce pokojne Evite Peron, žene lane svrgnutog predsednika Huana Perona:

"Iz razgovora Mirjane Pšeničnik za ustaški list Hrvatska, koji sam malopre natuknuo, upamtio sam rečenicu o njenom ocu. Iako je doktor prava i po zanimanju advokat, rekla je, nije se ustručavao da se prihvati i zidarskoga posla, koji je kao mladić naučio uz oca, pa sada njime u Buenos Ajresu izdržava porodicu...". Pogledao ih je upitno: "Ali jeste li upućeni, drugovi, da Paveliću nije presudno pomoglo što je znao da zida, nego zato što mu je vrata Argentine široko otvorio Branko Benzon?"

 

Kardiolog postao diplomata

 

"Doktor Benzon..." - zaustavi ga Stevo Krajačić i izvežbano, kao miš beli koji sreću deli, pronađe papire sa zapisima o njemu: "Od svih u ustaškom emigrantskom vrhu, Benzon je bio najpouzdaniji nemački čovek. U našim podacima, evo čitam ih, stoji kako je šest dana pre nego što će Treći rajh napasti Jugoslaviju, 31. marta 1941, kardiolog Branko Benzon - koji je u Berlinu bio voditelj stalne misije ustaškog pokreta u ime Ante Pavelića i Mile Budaka zatražio od nemačkog ministra spoljnih poslova Joakima fon Ribentropa da Adolfu Hitleru prenese njihovu usrdnu molbu za pomoć. A ona se sastojala u tome da firer stane uz Hrvatsku kad je budu proglasili nezavisnom državom. Nakon što je NDH stvorena 10. aprila 1941, i pet dana potom bila priznata od Nemačke, Pavelić je, na zahtev Hitlera i fon Ribentropa, postavio Benzona za prvog ambasadora u Berlinu. Tako je doktor Benzon izrastao u hrvatsku dnevnu političku modu.

Veliku čast je doživeo, pisao je onda o njemu Hrvatski narod, kad mu je firer ustupio vojni aeroplan s nemačkom posadom da s berlinskog aerodroma Tempelhof doleti u Zagreb, gde ga je 29. aprila poglavnik primio u oproštajnu audijenciju. Branko Benzon je tada zamolio Pavelića da se fotografišu. Na novinskom snimku s Markovog trga vide se nenasmejani Pavelić i nasmejani Benzon, a između njih veliki portret Adolfa Hitlera. Ekselencija koja je iz Berlina u Zagreb slavno stigla avionom neslavno se vratila iz Zagreba u Berlin vozom. Među svitom koja ga je pratila na Glavnoj železničkoj stanici našli su se Baldo Đukić i Celestin Marinko Krezoli iz Hrvatske lekarske komore. Poželeli su sretan put kolegi Branku Benzonu, nekad kardiologu iz Mercurovog sanatorijuma, kojeg su kraljevske vlasti, iako je važio za međunarodnu medicinsku klasu, 1932. otpustile iz državne službe zbog ustaškog opredeljenja i zato je otvorio privatnu specijalističku ordinaciju. Pred polazak Benzon je izjavio da je srećan što odlazi u važnu misiju u Nemačku i što je posle 839 godina postao prvi ambasador u istoriji prve nezavisne hrvatske narodne države.

Novine su pisale da su Benzoni potomci stare hrvatske porodice Bogović iz Vranjica, kojoj su za srednjovekovne vladavine Mleci poitalijanili prezime. Benzon, koji se, kako je još bilo zabeleženo, iznedrio iz naraštaja mladih hrvatskih nacionalista, rođen je 1903. u Postirama na Braču. Završio je gimnaziju u Splitu, a u Zagrebu specijalizirao bolesti srca..." - Stevo je odložio papir, preleteo preko sledeće stranice i nastavio: "Benzona je u Berlinu u prijemnu audijenciju primio vođa Rajha Adolf Hitler. S hrvatske strane prisustvovao je državni sekretar Mladen Lorković, a s nemačke Joakim fon Ribentrop. Uprkos obećavajućoj početnoj paradno zašećerenoj slatkorečivosti, Branko Benzon je u ambasadorskoj fotelji u Nemačkoj opstao jedva pola godine. U oktobru su ga nečujno proterali nakon Ribentropovog zauzimanja, a uz Hitlerovu saglasnost. U poverljivim notama hrvatskom ministru spoljnih poslova Mladenu Lorkoviću, Nemci su žestoko zamerili doktoru Benzonu nediplomatsko ponašanje. Ali narod kaže kako pas ne priđe kuji da je onjuši pre nego što mu ona ne mahne repom. Slično se zbilo i s Benzonom.

 

Lovina Nemica

 

Crnokosi, visoki Dalmatino, naočit kao jelen i privlačan kao glumac, onda u trideset osmoj, dakle u najboljem dobu, u kojem je danas naš companero Šiljo, bio je stalna pokretna lovina Nemica iz visokog društva. Simpatije prema njemu nisu skrivale ni žene, ćerke, a ni ljubavnice nacističkih glavara. U najezdi su otimački revne bile i dame iz diplomatskog kora. Kako je sekularno gledao na svet, Benzon se nije protivio pojačanoj potražnji za njegovim fizičkim uslugama pa je prekomerno rasipao snagu. Obilno je koristio prilike za lična predstavljanja i dokazivanja u ložnicama i u kratkom putenom mandatu, kao da su glinene golubice, upucao je više trofejnih, poželjnih slatkih berlinskih njuškica. To je išlo sve dok se čaša nije prelila, kad su mu dotadašnji nemački zaštitnici odrubili poklisarsku glavu...

Osim pojavom, manirima i ponašanjem, koje kao da je upio iz priručnika akademije za džentlmene, Benzon je kozerski i duhovito osvajao ženski svet s dva oprobana, dobitnička trika. Lepoticama koje su padale na prefinjenija udvaranja promišljeno je navodio indijsku mudrost da su žene i muškarci po jedna polovina školjke, koje postanu celina tek kad se spoje. Manje konvencionalne zbunjivao je pak banalnom pričom uporedivši se s grčkim antičkim mitskim likom Linkejom iz Mesene, koji je po predanju imao tako oštar vid da je prodirao kroz drvo, kamenje i duboko u utrobu zemlje. - Tako i ja - blagoglagoljivo im je govorio Benzon - svojim čudesnim rendgenskim očima vidim iza kamenih zidova i gvozdenih vrata, a gde li neću ispod odeće. - Budućoj žrtvi bi kazao kako je na njoj upravo opazio da ne nosi gaćice. I pošto bi zgrožena frau ili freunlein odsečno odbrusila da ih ima, on bi se drsko pljusnuo po čelu: Ah, naravno, imate ih sada, draga. Ali, entschuldigen sie, bitte, zaboravio sam vam reći kako moj pogled vidi sat unapred...

Šiljo nije izdržao da ne podbode Stevu:

"Preterao si, baćo."

"Ni za mrvicu!" - razdražljivo uzvikne Stevo.

"Ako nisi izmislio sve ove cake o doktoru Benzonu samo da bi nas razonodio, onda nam priznaj odakle sve to znaš? - uporno je navaljivao Šiljo.

"Stoji da o većini zgoda koje sam vam ispričao o Branku Benzonu mislite da su providne, glupe izmišljotine nejasnog značaja. A ipak istinite. To su izveštaji iz diplomatskih arhiva Ministarstva spoljnih poslova NDH koje smo zatekli, jer ustaše pre bekstva nisu stigle da ih spale. Naši analitičari su ih dugo razvrstavali. Ovo što imam izvučeno je iz prijava špiclova koji su u berlinskom poslanstvu nadzirali Benzona i otkucavali ga. I tako, umesto obaveštenja o ambasadorovim političkim, diplomatskim, društvenim, kulturnim, vojnim i ekonomskim delatnostima, šifranti su u Zagrebu dešifrovali depeše o seksualnim radnjama njegove ekscelencije. Nisu se dosađivali, naprotiv, fakini mora da su se ludo zabavljali..." - kratko otpuhujući Stevo se izbeči u Šilju: "Sada mi dopire do mozga zašto se ti, amigo, ritaš kao vezano ždrebe i godinama odbijaš da odeš negde za ambasadora ili ministra savetnika." Kad se prestao kidati od smeha, nadogradio je izlaganje o Benzonu: "Poglavnik je politički pomilovao najuglednijeg ženskonju i najžešćeg pastuva iz svog diplomatskog tora, uputivši ga 1942. za ambasadora u Bukurešt, a 1944. u Budimpeštu. Pred slom NDH Benzon je, zaobišavši Zagreb, u martu 1945. pobegao iz Mađarske u Madrid. Tek potom Stevo je podstakao Grabovca da do kraja iznese šta je doneo iz Argentine: "Hajde, chico, završi šta si počeo o Benzonu: kako je pomogao Paveliću da preuzme građevinsku kompaniju u Buenos Ajresu?"

 

Priprema terena u Argentini

 

Zašumio je Grabovčev mučenički uzdah:

"Ponadao sam se da ću taj detalj ipak preskočiti... Ali, jebi ga! Verujete li mi, drugovi, da se u meni zbog podatka koji ću vam otkriti, a vi ga, očigledno, niste znali, kuva strepnja pomešana s nelagodom. I zato bih najradije zaćutao." Nevoljno se nasmešio: "U dostavama ambasadi o ustašama koji borave u Argentini mnogo je napisano i o Branku Benzonu. Saznali smo da se u Madridu probio na velika vrata kao kardiolog i dospeo do vrha brega lečeći ministre, pa i članove porodice generala Fransiska Franka. Tako je pridobio njegovu naklonost. I kad se krajem 1947. preselio u Buenos Ajres poneo je pismo u kojem ga kaudiljo svesrdno preporučuje bliskom prijatelju, predsedniku generalu Huanu Peronu."

"Zašto je Benzon otišao u Buenos Ajres?" - upita Šiljo.

"Naložili su mu da ujedini razjedinjene ustaše u Argentini i da, pre svega, pripremi teren za dolazak Ante Pavelića, koji se tada skrivao kao sveštenik u Italiji... Doktor Branko Benzon se uvukao pod kožu Huanu Peronu, ali i njegovoj mladoj, onda dvadesetosmogodišnjoj ženi Eviti... U dve-tri crte, reći ću vam koju o njoj. Rođena je 1919. u mestu Los Taldos, kao Marija Eva Duarte. S neutaživom ambicijom da se probije u glumačkoj džungli, siromašna provincijalčica skromnog porekla stigla je u osamnaestoj godini, u capital, kako Argentinci zovu svoj glavni grad. Najpre je gladovala i bila sretna kad bi se dočepala da snimi i radijsku reklamu za pseću hranu. S vremenom je počela da dobija manje uloge na filmu, a došla je na glas kao rado slušana, elokventna i šarmantna radijska voditeljka. Oduševljeno je prišla pristalicama Huana Perona, nakon što je 1945, kao raniji ministar vojske i aktuelni potpredsednik republike najavio da će se sledeće godine kandidovati na predsedničkim izborima.

Peron je nadmoćno pobedio i odmah po ustoličenju oženio se dvadeset četiri godine mlađom Evitom. U govorima i intervjuima isticao ju je kao najzaslužniju za svoj izborni uspeh. Evita je presudno uticala na muža kad mu je nametnula da obuzda vladavinu veleposedničke klase i baci je na kolena. Kreirala je doktrinu nazvana justicialismo, ili po naški: pravednost, kojom se Peron okrenuo sirotinji. Bio je to spoj nacionalizma i socijalizma... A sada dolazi ono zbog čega uzdrhtim kad pomislim koje me nedaće mogu snaći ako se među Argentincima načuje da je trač potekao iz mojih usta... Benzon se zbližio s Peronovima, a s Evitom toliko da se o njima u diplomatskim hodnicima govorkalo kao o ljubavnicima! I da je zahvaljujući Evitinoj i Benzonovoj vezi Pavelić dobio odličan posao upravnika graditeljske firme koja podiže stanove descamisadosima, beskućnicima.

U toj firmi uhlebio je endehazijske ministre i ostale ustaške funkcionere i tako, i sebe i njih, izvukao iz ralja siromaštva."

"Vidi ti, Benzona, mater mu... Nisam očekivao tu neverovatnu novost o njemu i Evi Peron..." - iščuđavao se Stevo. "Ali, šta se zbivalo s Benzonom posle Evine smrti? Je li istina, kako sam čuo, da su ga izgnali iz Buenos Ajresa?"

"Evita Peron, koju Argentinci nikako da zaborave i slave je kao plemenitu vilu nacije, pa i kao boginju, umrla je sa svega trideset tri godine, 26. jula 1952, od leukemije... Branko Benzon je, od dolaska u Buenos Ajres, radio kao nadzornik u Direkciji za useljenike i s te dužnosti omogućio je useljenje brojnim ustašama u Argentinu. Ujedno, bio je i asistent na Medicinskom fakultetu. Da mu je reč imala težinu kod Peronovih, govori to što je Josipu Balenu, ministru šumarstva i rudarstva vlade NDH, udesio da postane glavni direktor argentinske Kancelarije za pošumljavanje.

Benzon je i nakon što je Evita umrla ostao prijatelj predsednika Perona. Ali čim su ga lane, 16. septembra, zbacili general Eduardo Lonardi i kontraadmiral Isak Rohas, Huan Peron se najpre sklonio u ambasadu Paragvaja, a potom, na Frankov poziv - i nakon što mu je vojna hunta, Junta militar, garantovala da bez posledica može slobodno izaći iz zemlje - paragvajskim ratnim brodom otplovio je u Španiju. I eno ga, danas je u Madridu pod Frankovim okriljem. Zahvalni kaudiljo nije zaboravio Peronu da je Argentina 1945. velikim pošiljkama pšenice, odašiljanim brodovima, spasla Španiju od gladi. Zbog ratnog savezništva s fašističkim državama Nemačkom i Italijom bila je ekonomski izolovana od sveta.

A Benzon, uvidevši da mu više neće biti bajno kao ranije, ubrzo za Peronom nečujno je napustio Argentinu. Nastanio se u Venecueli, gde je u Američkoj bolnici u Karakasu šef kardiološkog odeljenja..." - nizao je Predrag.

 

Nastaviće se

 

 

 

 

 

Marija Crnobori i Marko Fotez ove 1956. sredili su život, već odomaćeni u Beogradu. Zauvek sretni i zadovoljni, kao u priči. Ponoć je odavno prošla, a razgolićivanje poglavnikovog lika i naličja, dela i nedela, nastavlja se u službinoj vili. Uz novu bocu viskija.

 

 

 

Veliku čast je doživeo, pisao je onda o njemu Hrvatski narod, kad mu je firer ustupio vojni aeroplan s nemačkom posadom da s berlinskog aerodroma Tempelhof doleti u Zagreb, gde ga je 29. aprila poglavnik primio u oproštajnu audijenciju. Branko Benzon je tada zamolio Pavelića da se fotografišu. Na novinskom snimku s Markovog trga vide se nenasmejani Pavelić i nasmejani Benzon, a između njih veliki portret Adolfa Hitlera.

 

 

 

Benzon se zbližio s Peronovima, a s Evitom toliko da se o njima u diplomatskim hodnicima govorkalo kao o ljubavnicima! I da je zahvaljujući Evitinoj i Benzonovoj vezi Pavelić dobio odličan posao upravnika graditeljske firme koja podiže stanove, beskućnicima.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane