Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Feljton

Pero Zlatar: "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (12)

 

Raskol nakon Operacije Gvardijan

 

Decenijama pre knjige Pere Zlatara trajala su nagađanja i nedoumice čiji su hici pogodili ustaškog poglavnika Antu Pavelića na ulici Buenos Ajresa, gde se krio pod zaštitom Huana Perona. Pavelić je atentat preživeo, ali je od posledica ranjavanja kasnije umro u Madridu. Govorilo se da je iza svega stajala jugoslovenska Udba, koja je pola veka bila gospodar života i smrti svugde gde su živeli jugoslovenski politički emigranti.

Tabloid prenosi obimne izvode iz knjige Pere Zlatara, iz koje saznajemo šta se i ko se iza svega krio, kao i o vremenu u kojem se sve dešavalo

...

 

Servidor de Usted, senor! Za Srećka koji ne zna španski, to je kao ona dubrovačka: slugam vam se, gosparu - reče lakrdijajući se Stevo, sada već slavonski smireniji posle Šiljinih draženja. "Priznajem, odužili smo, dara je prešla meru, pa ću zato još navesti šta je u pismu časopisu Izbor, koji, takođe, izlazi u Buenos Ajresu, rekao jedan od poglavnikovih zavisnika, Andrija Ilić, ustaški ministar prosvete: Odkriva se sva mentalna bieda Eugena Kvaternika, koji u tkzv. kulturnoj Hrvatskoj reviji, koju uređuje Vinko Nikolić - inače do godine 1950. sliedbenik Poglavnika na jeziku, a iza toga njegov fanatični protivnik, objelodanio jednu bljutavu limunadu laži, podvala i uvreda protiv Poglavnika Dr Ante Pavelića. Tim svojim člankom Eugen Kvaternik je sebe zauviek pokopao pred očima još živih hrvatskih boraca, koji će ga se sramiti dok budu živjeli, i pred uspomenom hrvatskih div junaka koji su s Poglavnikovim imenom na ustima umirali za slobodu i nezavisnost Hrvatske. Također je tim člankom Nikolić konačno pokopao kulturni značaj Hrvatske revije i snizio je na niveau običnog barbarskog i nekulturnog libela, u kojemu nijedan sviesni i kulturni Hrvat ne bi smio više surađivati i podpomagati ga... Zato je najgore političko zločinstvo, pomanjkanje zdravog razuma i sviesti u ovim težkim danima hrvatske poviesti, napadati osobu, rad i djelovanje zakonitog hrvatskog Suverena. Ako im je već do strančarenja i fuehrerstva, neka vode svoje stranke i strančice, a neka se od strančara ne pretvaraju u veleizdajnike. Čestiti hrvatski borci ostaju i nadalje vjerni svom Suverenu i Vrhovnom Zapovjedniku - živi i mrtvi - i s prezirom prelaze preko svih nesuđenih, samozvanih fuehrera i fuehrerića hrvatskih Himmlera i vjetrogonja, koji su smrtno zaljubljeni u svoje ja. Živio Dr Ante Pavelić, hrvatski Suveren i vođa Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta!

 

Poglavnik i velečasni

 

 Stevo ustane i protegne se:

"Vreme je da stavimo ključ u bravu, drugovi..."

"E, još nećemo. Pa mi, baćo, nikako da zaokružimo priču o Anti Paveliću i Krunoslavu Draganoviću... Čim joj se primaknemo, istog časa je zaboravimo i odbludimo u vražju mater", zaustavio ga je Šiljo.

"Joder" gorolomna glasa opsuje Stevo na španskom i strovali se u stolicu: "Tako je, amigo. I hajde, kad smo krenuli s Pavelićem i Draganovićem, onda ćemo s njima i završiti naš vrlo kratki sastanak." Otključao je malopre zaključanu torbu i izvukao fasciklu: "Entonces, Draganović je svoje viđenje svađe s Pavelićem, uoči njegovog odlaska iz Italije u Buenos Ajres, izneo razgovarajući s Vinkom Nikolićem, koji je objavio taj razgovor. Klica razlaza počela je da nagriza poglavnika i velečasnog nešto pre Operacije Gvardijan, a posle nje njihova ljubav je posustajala. Evo kako je to ispričao Draganović: Engleska obavještajna služba, putem svojih ljudi, nekoliko mjeseci prije, obavijestila je pokojnog Kavrana, da zna, direktno iz zemlje, kako ne postoje nikakvi ljudi njegove organizacije u 'slobodnim hrvatskim planinama' i da je, po svoj prilici OZN-a ona koja sve niti drži u svojim rukama i naručuje naše ljude iz Austrije i Italije u domovinu. Nažalost, Kavran nije povjerovao toj obavijesti i nije prestao slati ljude u zemlju - točnije u OZN-ine zatvore - jer je držao da se radi o ljubomori zavidnih ljudi, koji bi htjeli tu toliko 'uspješnu' akciju obustaviti. Na to se Vinko Nikolić nadovezao, a to ću prepričati iz njegovog teksta, da su se u maju ili početkom juna 1948. u Rimu sreli Krunoslav Draganović i Božidar Kavran. Bilo je to dva meseca pre nego što ćemo uloviti Kavrana. I po tome sudeći, namazani i izvrsno obavešteni Draganović mu je pojasnio kako Operacija Gvardijan nema pokrića. Ali Kavran ni da čuje o tome, nego se tvrdoglavio i tražio susret s poglavnikom. Uprkos njegovim upornim zahtevima i dugom iščekivanju, od Pavelića ni glasa. Razočaranog Kavrana su uveravali da je poglavnik negde na jugu Italije, ako je uopšte tamo, ali niko ne zna gde je jer se on sam javlja ljudima koji su mu potrebni, pa tako i Draganoviću..."

"To, zapravo, znači da je Draganović bio obavešten kako služba uvlači u našu mrežu križare iz Austrije i Italije. Da je Kavran bio oprezniji i poverovao mu, mi ne bismo razbili njihovo, da ga tako nazovem, najrevolucionarnije jezgro, koje je upalo s ambicijom da podigne ustanak u Hrvatskoj i počne oružanu borbu", zaključi Grabovac.

"Saznali smo im šifru i podvalom ih namamili na Papuk...", potvrdi mu Šiljo. On je to najpouzdanije znao, kao jedan od spiritus agensa zagrebačke službine momčadi koja je dokrajčila blistavo zamišljenu akciju lova ubačenih, naoružanih čarkara, pod zapovedništvom Božidara Kavrana i Eriha Lisaka. "Jedan od naših policajaca, koji je učestvovao u razbijanju Operacije Gvardijan, Mate Rajković..."

"Znam druga Matu..." - pohvali se Predrag.

"E kad ga znaš, sada ćeš saznati i to da Mate ovih dana napušta službu i počinje da radi u novinarstvu, u Vjesniku u srijedu, pa će, ali pod pseudonimom, napisati duži feljton o Operaciji Gvardijan..."

Stevo prekine Šilju i osvetnički progunđa:

"Vidi ti koji to svat mene zajebava kako stalno preskačem istoriju o svađi Draganovića i Pavelića i nikako da je završim. Sada si ti, amigo, onaj ko bez veze s temom, u nju upliće Matu Rajkovića."

"Iako mi je to teško priznati, ali ovaj put si izuzetno u pravu, baćo. Gde smo ono stali sa svađom?" Šiljo je ruganjem prihvatio ukor i utišao se, a Stevo Krajačić se važno iskašljao i vratio članku Vinka Nikolića:

"Dakle, Nikolić napada Antu Pavelića i piše: Za onakvu propast Države Hrvatske, za onakvo uništenje hrvatske vojske, za onakvu tragediju širokih slojeva hrvatskog puka (uopće građanskih osoba) mora biti netko kriv. I naše je mišljenje da je za to sve kriva hrvatska Vlada (zajedno s vojničkim zapovjedništvom) na čelu s dr Antom Pavelićem: on ne može biti nekriv! Nu on kao da nije bio svjestan svoje katastrofalne uloge u propasti Države Hrvatske? Jer da je on toga bio svjestan, ne bi se ponovno stavio u tu jadnu hrvatsku politiku. Čovjek, koji se nalazio na čelu Države, koja je onako propala, nema nikakva moralna prava da se ponovno stavlja na vodstvo toga istoga, toga unesrećenog naroda. On, međutim, kada se fizički spasio, i čim je osjetio stanovitu sigurnost, ponovno se nametnuo na vodstvo onih nesretnih brodolomaca da ih vodi, zar, opet u jednu novu avanturu?

 

Zapad neće Pavelića

 

 - I, nakon što je izgrdio svog poglavnika, uprkos tome što mu je nešto ranije ispevao pesmu pohvalnicu, Vinko Nikolić prelazi na velečasnog Draganovića: Bilo je ljudi, koji su već u prvo vrijeme naše tužne emigracije upozoravali dr Pavelića na štetnost njegova ponovnog ulaska u hrvatsku politiku, ali sve te opomene nisu ničemu služile. Tako, na primjer, umni i zaslužni hrvatski javni radnik, prof. Krunoslav Draganović već je početkom listopada 1948. u Napulju upozorio dr Pavelića. Kod toga je, u razgovoru s njim u jednom talijanskom samostanu, istakao njegove zasluge priznavši da je dr Pavelić najzaslužniji za uspostavu Hrvatske Države nakon 800 godina i naglasio da mu to 'hrvatski narod neće nikada zaboraviti'. Kod toga mu nije izbjegao naglasiti i to da je on kroz četiri godine Države 'učinio mnogo dobra i mnogo zla' ali to prepušta hrvatskom narodu i povijesti da mu sude.

 - Nikolić navodi šta je Draganović kazao Paveliću: Život Hrvatske Države nasilno je prekinut. Ona je mogla prirodno dalje živjeti. Utopila se u moru. Ali ono što se nije utopilo jest čvrsta volja i odluka hrvatskog naroda da opet uspostavi svoju slobodu i svoju državu. Hrvati se moraju na nekoga osloniti. Imali smo do sada nesreću da smo se uvijek oslonili na onoga tko je izgubio rat. Sada nam jedino preostaju Zapadni Saveznici, s njima moraju ići Hrvati da ostvare svoju slobodu i državu. Ali ti Zapadni Saveznici Vas, Gospodine Doktore Paveliću, neće. Oni Vas odbacuju i Vi ste na njihovim crnim listama. Svaka borba za Hrvatsku vođena u imenu Pavelić unaprijed je od njih odbačena i osuđena. I Vi ste - žao mi je to reći - danas zapreka za hrvatsku narodnu borbu. I zato, kad se jednom spasite i dođete u Argentinu, zahvalite se najprije Bogu za svoje spasenje i onda dignite ruke od hrvatske politike. To je molba koju Vam putem mene upućuje cijeli iskrvavljeni, mučenički hrvatski narod. Još nešto, Doktore, da se krivo ne razumijemo. Ovo ne znači da se Vaši sljedbenici ustaše, među kojim toliki najčestitiji hrvatski rodoljubi, ne trebaju dalje boriti za Hrvatsku. Što više, izdajte im i zapovijed da se bore do zadnje kapi krvi, ali ne više pod Vašom kapom i Vašim imenom.

Draganović se poverio Nikoliću kako je osetio da je njegovo izlaganje poput helebarde duboko pogodilo Pavelića u srce. Budući da su u Buenos Ajresu stanovali pod istim krovom, sve dok mu nije stigla porodica iz Italije, Vinko Nikolić iz vlastitog viđenja prenosi kako je poglavnik doživljavao Draganovićev savet da se ukloni iz hrvatske politike: Nakon toga, dr. Pavelić doputovao je u Argentinu. Svjedok sam da mi je u našim prvim susretima dr. Pavelić opetovano i uvjerljivo govorio: da smo dobro poveli našu narodnu stvar (opće hrvatsko okupljanje) da neka nastavimo tako i nadalje, a da se on više neće miješati u hrvatsku politiku, jer da je on završio svoje. Reče mi tada: 'Ako budete od mene trebali kakav savjet, znaš gdje sam. 'Nažalost, nije se on toga držao. Tko je kriv da je dr. Ante Pavelić ponovno zašao u tu jadnu hrvatsku politiku, da li bi to tko znao i mogao objasniti? Kakve su posljedice od toga, znano nam je svima. Jedno je sigurno: da on nije ponovno mutio u hrvatskoj politici, ne bismo se i danas vrtjeli u začaranom ustaškom krugu, iz kojega kao da ne nalazimo izlaza.

Sklonio je papire i nastavio: "Mada su i najtvrđi Pavelićevi sledbenici znali pa i priznali da mu je Draganović prokrčio put iz Austrije u Italiju i spasao ga od Amerikanaca i Engleza koji su ga proganjali, da mu je isposlovao lažne pasoše i ostale falsifikate, obezbedio mu brodsku kartu do Argentine i snabdevao ga novcem, ipak ga sve učestalije opanjkavaju. Pod poglavnikovim uticajem, naravno. Jedan od glasnijih je stari komunista Josip Ciliga, koji je 1942, nakon što su ga slomili u Jasenovcu, prešao na ekstremnu ustašku stranu i danas je emigrant u Rimu. Ciliga tvrdi da je Draganović bio u dobrim odnosima i s onima koji hrvatske borce šalju u UDB-ine šake. Pri tom misli na engleskog majora Stivena Klisolda, koji nam je izručio nekoliko ustaških kapitalaca. Očito da mu je šlagvort dao sam Ante Pavelić koji nije mogao da zaboravi Draganovićeve prekore u Đenovi. I Vinko Nikolić je naveo da mu je poglavnik u više navrata rekao kako je velečasni smerao da ga isporuči Englezima."

Stevo zategne čvor na kravati vezanoj na tanku belu košulju kratkih rukava i umorno se protegne zadržavši pogled na Srećku Šimurini koji je tromo držao čašu i rvao se s pospanošću: "Rekao bih, muchachos, da je ovo sretni završetak bajke o tome zašto su prestali da se vole sveštenik ustaša Draganović i svetovni ustaša Pavelić... Mogu li uglednim drugovima napokon objaviti da je naš sastančić završen? Više nema priče. Fin de la historia. Hvala vam na utrošenom vremenu."

Žurno se podigao od stola, a za njime ustadoše i ostala trojica.

Kad je Šiljo zaustavio kola kod Gradske kavane na Trgu Republike, još se nije bilo razdanilo kako valja. Pogledao je u brojčanik crno uokvirenog bečkog jednonogog sata, ukopanog na suprotnom kraju betonskog ostrva. Već su zabravljena i vrata u Ritzu, poslednje noćobdijske oaze, u koji je poželeo da svrati na piće i iz navike izvidi ko sedi od njegovog društva.

Prva i najviša zagrebačka svetleća pokretna reklama, Chromosov farbar, koji se s pemzlom u uzdignutoj desnici, okrenut leđima, u jednakim razmacima pomiče levo-desno na krovu zgrade Na-Me, još se nije ugasila.

Trojica zagrljenih, pustinjački neobrijanih istetoviranih pijanaca, otežalo su se mrtvoglavo krivudavo klatili i jedva se održavali da se ne sruše, u glasovnom neredu njakali su pesmu o mami Huaniti iz filma Jedan dan života. Šilji se učinilo da Zagrepčani, otkad su u bioskopima prosuli reke suza, ožalošćeni zbog udesa časnog meksikanskog oficira, koji pre streljanja, uz svirku marijača, gordo uzdignutog čela upućuje svojoj majci rođendansku zdravicu, više ne znaju da zapevaju nijednu osim te.

Upalio je motor i polagano se zaputio kući na Pantovčak.

Kopkalo ga je hoće li mu Radojka poverovati da sinoć nije zaglavio u baru, nego je stvarno dočekao zoru na Jabukovcu, na predugom radnom sastanku s drugovima Stevom, Srećkom i Predragom.

 

Jerusalim, četvrtak, 6. decembar 1956, prepodne

Gologlavi muškarac beznačajne pojave zaustavio se podno brda Morija iznad Zapadnoga zida, preko puta Zida plača.

Učitelji Tore odmalena uče decu da je to najsvetije mesto Mojsijevih vernika podignuto još za vladavine tiranina Heroda I Velikog, najvećeg graditelja u starom veku. Ali i da su prvo kamenje, davno pre njega, poslagali zidari u službi trećeg izraelskog kralja, sina Davidovog i Betšebinog, pravednog i mudrog Solomona, ili Šloma, kako mu je ime na svetom hebrejskom jeziku lašon hakodešu.

Na preuskoj ravni ispred Zida plača, koji je ukleto podeljen između Izraela i Jordana, u pola deset pre podne, natiskalo se mnogo više došljaka nego što je navikao da ih viđa radnim danom u ovo doba godine.

"Prostor na našoj strani valja što pre jako proširiti, tik do jordanskog pograničnog dela!" - primeti.

Sutra ujutro, na svakodnevnom izveštajnom susretu, u kabinetu kod prvoga ministra Davida Ben-Guriona, reći će kako nije primereno da im sunarodnici iz sveta, koji sve masovnije hodočaste u Svetu zemlju i nezaobilazno dođu do Zida plača, dugo čekaju i gužvaju se dok ne domigolje do pročelja. I naslućuje šta će mu odgovoriti s novcem preterano štedljivi premijer. Da je državna blagajna posle nedavnog rata na Sinaju presušila do dna pa će to ulaganje biti odgođeno sve dok je ponovo ne popune. Pri tom će odvaliti dosetku, kojoj će se homerski smejati, kao da ju je pred njim izrekao prvi, a ne bar dvadeseti put:

"Izrael bi mogao doći do para ako moj spretni ministar finansija Eškol Levi od pape Pija XII uspe da iskamči dug za Poslednju večeru koju Isus Hrist iz dobro nam poznatih razloga ovde u Jerusalimu nije stigao da plati!"

Žene, koje su odvojene na desnoj strani, daleko brže stignu do Zida plača od muškaraca zato što ih je oduvek, kao i danas, bar petostruko manje.

Ortodoksni Jevreji, aškenazi - s bradama kao da su pamučne, kakve nalepe laponski Deda Mrazevi, koje im raštrkano vise, u crnim su odelima i snežnobelim košuljama i nose plitke šešire širokog kolutastog oboda poput Saturnovog prstena - odozgo viđeni nalik su jatu pingvina. Pomešali se s hasidima, podjednako dugih brada i spuštene kose; sefardima, koji su pokrili temena okruglim kipama skrojenim od tankoga platna ili od kartona; i s orijentalcima, najtamnoputijim Jevrejima, iz muslimanskih zemalja, u svakojakim kapama, od krznenih šubara do marokanskih tamnih fesova bez kićanki. Tek pravilo je da se u hramove - i pod kupolama, a i u one pod otvorenim nebom, kakav je Zid plača - ne sme stupiti gologlav. Neki od njih, mrmorom koji se čini kao pčelinji zuj, usplamtelog pogleda čitaju Talmud, Toru, N'Viim, K'Tuvim, Solomonovu Knjigu mudrosti i ostale verske časoslove. Svi se ritualno odsečno klanjaju, ubrzano njišu glavama i uzdignutih ruku, oslonjeni na zid, plačno izgovaraju čuveni zavet: Zaboravim li te, Jerusalime, osušila mi se desnica ruka. Na kraju će u šupljine zida tutnuti presavijeni papirić s napisanom željom.

"Nemoj nikome pričati šta si poželeo, jer ti želja neće biti ispunjena!" - pamti savet rabina Jišmaela, koji ga je 1931, kao devetnaestogodišnjaka, doveo do Zida plača, nakon što se iz Rige uselio u Palestinu. Pri tom ga je naučio da je sveti grad Jerusalim spomenut u Tori 738 puta, a u Kuranu nijednom, što dokazuje da je samo jevrejski.

I on je do 1948, kad je izraelskim državljanima bio zabranjen pristup, često dolazio pred Zid plača i udubljeno se predavao meditaciji, što ga je smirivalo. Sada mu nema druge nego da iz bliske udaljenosti, punih očiju ali opustošene duše, gleda molitvu jevrejske čeljadi s inostranim pasošima.

Pobožan je, mada katkada zažali i prekori se nakon što mu misli odlutaju i zato - preko glave opterećen mučnim nagađanjima o stogu, najčešće vrlo presudnih odluka - odsutno zaboravi da ujutro posle buđenja i uveče pre spavanja, kako vera zapoveda, na postelji izmoli: Š'ma Jisrael! Ćuj, Izraele! Ali časkom smisli izvinjenje za svoj nehaj jer svaki čovek ipak najveće popuste daje sebi.

Nastaviće se     

 

 

 

 

Klica razlaza počela je da nagriza poglavnika i velečasnog nešto pre Operacije Gvardijan, a posle nje njihova ljubav je posustajala.

 

 

 

Hrvati se moraju na nekoga osloniti. Imali smo do sada nesreću da smo se uvijek oslonili na onoga tko je izgubio rat. Sada nam jedino preostaju zapadni saveznici, s njima moraju ići Hrvati da ostvare svoju slobodu i državu. Ali ti zapadni saveznici Vas, gospodine doktore Paveliću, neće.

 

 

Izrael bi mogao doći do para ako moj spretni ministar finansija Eškol Levi od pape Pija XII uspe da iskamči dug za Poslednju večeru koju Isus Hrist iz dobro nam poznatih razloga ovde u Jerusalimu nije stigao da plati!

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane