Povodom

Može li čovečanstvo da preživi sve svoje planove u novom veku?

 

U susret poslednjem svetskom ratu

 

Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u Beogradu Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o uzrocima i mogućim posledicama velikog, opšteg rata, koji preti čovečanstvu. Hoće li biti prilike da ljudska civilizacija ipak preživi katastrofu koja joj se sprema, ili će beznadežno ući u opšti, nuklearni pomor, u susret Konačnom

 

Piše: Goranko Đapić

 

Svakim novim danom bubnjevi svjetskog rata sve su glasniji. Još uvijek traju kalkulacije velikih sila. Pominju se razne mogućnosti, razni učesnici, pa čak i bizarni planovi, kojih je, istina, bilo i ranije, ali nikada ovako, skoro javno! Da li je veliki Rubikon pređen, da li je to velika svjetska vojna industrija krenula na put bez povratka, da li to svijet, naizgled neupadljivo, ulazi u jedno mračno, turbulentno doba? Mada, ovo što se upravo dešava nije ništa novo: Iran želi da bude predvodnik islamskoga svijeta i sveislamske revolucije planetarnih razmjera! Decenijama je ta islamska revolucija proizvodila tenziju bunta, protiv svih tekovina europske civilizacije (i svega što ona predstavlja) i postala ključnim protagonistom sukoba kršćanske i islamske civilizacija, ali i glavno ishodište međunarodnog terorizma. No, nije prvi put da se europskoj civilizaciji i njenim tekovina prijeti ratom do potpunog uništenja života na kontinentu. To su bili spremni da urade i boljševički prevratnici u ime svoje revolucije, to je bila spremna da uradi nacistička Njemačka, u momentu kad je Hitler shvatio da gubi rat.

Ali, u oba slučaja, niko nije razmišljao o stravičnim posljedicama i užasnim patnjama koje su ti ratovi proizveli. Pa ipak, sve govori da stvar nije dovršena. Čovečanstvo hoće obračun. On nije daleko. Malo ranije, bipolarni svijet se srušio zajedno sa Berlinskim zidom, nestalo je takozvanog hladnog rata, ali je ubrzo stigla globalna ekonomska kriza i onaj početni optimizam i naivna vjera u podjednaku sreću čovječanstva naprosto je iščezla. Krizne nacionalne ekonomije u vodećim svjetskim državama poput SAD, Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Italije ili Španije, dovele su do toga da se neka ružna sjećanja na dva svjetska rata nanovo vrate... Sa druge strane, u današnjim uslovima, to je divna prilika da se skrene pažnja masama na nešto drugo, a ne na činjenicu da je potonji lihvarski kapitalizam još jednom opljačkao čovječanstvo nudeći kredite i lažnu nadu...

Takođe, novi rat bi bio divna prilika da nesagledivo veliki vojno-industrijski kompleksi dođu do ogromnih profita. Naravno, sve ovo pod pretpostavkom da će preživjeti onaj koji bude brži, odlučniji i moćniji... Pobjedničku psihologiju širi ideja takozvanog isplativog rata! Ali, nije ni Iran, ta apsolutno teozofska država, bez ideja i argumenata. On je odavno krenuo sa velikim pretenzijama da postane nova nuklearna supersila, pa kad takvu politiku Zapad nemilice napada, vođe u Teheranu spremno počnu da nabrajaju sve one zemlje koje posjeduju nuklearno oružje, a smatraju se sa punim pravom opasnim i nedemokratskim. Ali, Iran istovremeno proizvodi i jedan stalni faktor destabilizacije koji inače postoji duboko u samoj prirodi Islamske Republike.

Govoreći o prostoru Irana, treba reći i to da je njegova ogromna teritorija takoreći nenaseljena, uprkos činjenici da u njemu živi oko 75 milijuna ljudi, da je to uglavnom planinska zemlja, da je njena klima sušna, ali i to da izlazi na Omanski i Persijski zaliv u dužini od skoro 2.000 kilometara, da ima na Kaspijskom jezeru svoj izlaz od 740 kilometara, i da je jedno od naftom najbogatijih područja na svijetu. Treba, takođe, znati da Iran ima više od dva milijuna četvornih kilometara planinskih visoravni. Tu, na takvom terenu, dakako, nema ni govora o nekom uspješnom konvencionalnom ratovanju. Izraelskim vojnim stratezima jasno je da Iran mogu napasti samo iz vazduha, jer je ta zemlje okružena osvjedočenim judeoameričkim neprijateljima, koji jedva čekaju da rat otpočne.

 

Sotona protiv "Boga jedinoga"

 

Ne treba zaboraviti ni dugu ni slavnu historiju dvaju carstava: ahemendskog i sasanidskog. Iran je i religijski bio osoben, pa je čak i nakon potpune islamizacije, pristupom manjim šitskim pravcem, tu  osobitost i pokazao. U novijim vremenima, nakon duge osmanske vlasti, bio je uslovno nezavisan, znatno slabije centralne vlasti.

Kada je počela naftna era njegove povijesti, Iran će ući u orbitu velikih sila - susjedne Rusije, a na jugu Velike Britanije...

Konačno će taj veliki svjetski naftni proizvođač, nakon kratkog Mosadehovog predsjednikovanja, postati glavnim mjestom američkog prisustva u regionu. Dalje će nesporni period prosperiteta pod šahom Rezom Pahlavijem učiniti od Irana regionalnu silu.

 Ali, unutarnje suprotnosti nastale od potpuno neravnomjerne raspodele stečenog bogatstva koje je mahom palo u ruke malobrojnoj birokratiji i vrhu armije, neminovno su vodile u diktaturu.

Revolucija koja je izbila, daleko od toga da je bila samo islamska. Okončana je slomom demokratskih težnji, i potpunom pobjedom teokratske elite. Iran se ponovo obalio u srednji vijek, ksenofobiju i gotovo potpunu izolaciju.

Samo je nafta tekla i dalje, mahom za ciljeve "svete islamske revolucije", koja će jednom za svagda staviti tačku na historiju "pobjedom Boga jedinoga" i jedine istine.

Decenije od uspostavljanje jednoumlja obilato su korišćene za aktivnu ulogu, ne samo u svijetu islama nego i na širem nivou. Svako miješanje u unutarnje stvari bilo koje zemlje bilo je u funkciji neprekidne borbe za stvar Islama i niti jedna žrtva čitavih naroda ovoga drevnog društva nije bila dovoljno velika...

Sve dok Iran nije ozbiljno najavio "miroljubivi nuklearni program", malo se tko ozbiljnije bavio unutarnjim zbivanjima, čak i kada su vremenom izbili na površinu burni i eruptivni sukobi, koji su vidljivo pokazali, uprkos surovoj diktaturi, da je stvarnosti daleko od islamske idile.

Kako je vremenom bilo sve očitije da program nuklearnog naoružanja dobro napreduje, pa ma kako koštao naciju, počelo se na Zapadu aktivnije okretati tom problemu. Upućeni su apeli, predlozi i upozorenja, a najposle su uvedene i ekonomske sankcije. Islamska teokratija je sve uglavnom ignorirala, a predsjednik  Ahmadinedžad ponavljao je kako će "Izrael biti bačen u more", da zapravo ta zemlja nema nikakvo pravo na postojanje, da vrijeme svesvjetske islamske revolucije tek nastupa, da će europska civilizacija biti uništena radi vladavine prave istine...

Važno je navesti da se to sve događa kada se situacija na Bliskom istoku zaoštrava, u gotovo svim pravcima. Prvo je američka intervencija u Avganistanu uvela u regiju krupnih intervencija, čiji je vrhunac ulazak u Irak, i dugogodišnje američko vojno prisustvo koje je, bez obzira na povlačenje iz Iraka, indirektno stalno prisutno...

Potom je čitav arapski svijet obuhvaćen potresima u kojima su narodne revolucije bacile sa vlasti dotadašnje diktature. Taj potres još traje i ne zna se kakve su posljedice na duge staze. Naročito je upozoravajuće izgledao slom Gadafijevog režima, jer je intervencija izvana i iznutra možda postala model za upotrebu i u drugim zemljama.

 Govori se sve glasnije i o Siriji, i nije nimalo čudno da je najglasniji bio ministar vanjskih poslova Francuske, jer su izbori u Francuskoj uskoro, za dva mjeseca, a nova briljantna pobjeda mogla bi poboljšati Sarkozijeve izglede u odmjeravanju sa blijedim socijalistima...

Mogućnost intervencije može pojačati i stalna napetost u dubinama iranskog društva. Posljednjih godina to se dobro vidjelo. Doduše, treba bit oprezan, jer je Iran znatno veći zalogaj, i sigurno bi trebalo znatno više sredstava, a možda bi i djelimična intervencija na kratke staze omogućila teokraciji da je još brutalnije uguši.

Tu je još u pitanju znatan prostor, režim ima još veliku podršku, naročito u ruralnim područjima, pa ni oružane snage nisu bezanačajne. U obzir se moraju uzeti činjenice da trenutno nema prilaznog prostora za sve vidove oružja, pogotovu ne za kopnene snage.

Istina, s obzirom na to da se preferiraju centri za proizvodnju nuklearnog oružja i neophodnu infrasrukturu, čini se da je zračni udar uz asistenciju mornarice i njenih moderniziranih i razornih projektila  najvjerovatniji scenarij...

Sigurno je da bi na tako velikom prostoru bilo znatno većih problema, čak i ako bi to sve bilo izvedeno uz upotrebnu specijalnih jedinica - neposredno obaranje teokracije u Iranu bilo bi teško izvodljivo na kraće staze, čak i ako bi pristup Iranskom platou i bio moguć, uz upotrebu znatnih kopnenih snaga, nema nikakve sumnje da bi morala biti masivna. Trupe bi se brojale, ne u desetinama hiljada, nego u stotinama hiljada vojnika.

Vrijeme trajanja sukoba bi možda potrajalo godinama, a ni žrtve ne bi bile male. Teško je i zamisliti da bi Zapad prihvatio tako masivnu upotrebu vojnih snaga sa mogućnošću da to traje godinama, naprosto što je Europa, nažalost, već odavno u stegama islamskih petokolonaša i raznih budalastih mirotvornih pokreta, koje je čine znatno manje spremnom za veliki sukob, čak znatno manje nego tridesetih godina prošloga stoljeća kada je procvjetao potpuni oportunizam pred nadirućim nacizmom.

Da ne govorimo o tome da bi troškovi većeg rata bili neprihvatljivi još i više od žrtava.

I pored svega toga, određena vojna intervencija je izvjesna. Padne li režim u Siriji, Iran će izgubiti važno uporište, a i položaj Hezbolaha u Libanonu će postati gori. Uništenje ili odlaganje uništenja proizvodnje nuklearnog oružja sigurno bi bilo veoma frustrirajuće za režim u Teheranu i ogromna sredstva bi bila bačena u bezdan. To bi bez sumnje za vladajuću teokraciju bilo veoma depresivno, i sigurno je da bi režim bio mnogo ranjiviji i neubjedljiviji. Očigledno da je, u ovom slučaju, Sotona mnogo ozbiljnija snaga od "Boga jedinoga", pa bi tako i sam temelj ideologije bio poljuljan.

 

Nije ni Persija od juče...

 

Ali, osnovni pokretač ograničene intervencije bile bi slabosti Islamske Republike. Iako često nevidljive, one nisu male. Štaviše, pod povoljnim okolnostima mogle bi biti zamajac ozbiljnim društvenim promjenama. Iran nije potpuno sličan većini ostalog islamskog svijeta. U njegovoj dugoj povijesti bilo je antiteokratskih pokreta, a u svojoj suštini od je daleko dijabioličniji od svoga okruženja.

Nikada, čak ni u cijelome periodu teokratske diktature, nije bilo godine bez manjih ili većih otpora. Iran posjeduje jedan važan sloj inteligencije za koju je sigurno da ne crpi svoju misao iz džamija i medresa. Bili smo tome, ne baš tako davno svjedoci. Raspoloženje većeg dijela stanovništva je u najmanju ruku rezignirano.

Vlada znatno siromaštvo, a ogroman novac od nafte rasipa se na nuklearni program, birokraciju, vojsku, razne paramilitarne garde i sumnjive poduhvate van države.

Vlast koja misli da je po milosti božjoj jedini arbitar i koja nikome osim bogu ne odgovara, vrlo je produktivno mjesto za korupciju i nepotizam svake vrste. O svemu tome se malo govori i piše jer je protok informacija u radu na način koji je veoma obogatio totalitaristički XX vijek.

Sam Zapad do sada je malo bio posvećen praćenju istine o unutarnjim sukobima, dok nafta mirno teče, a novac od nje odlazi na kupovinu ratnih potrepština baš sa Zapada! Ali, sada, kada je borbeni islam dugo ignoriran, pa čak i njegovan, riješio je da zakuca na vrata srca satanističkog svijeta prijeteći mu nuklearnim oružjem, čuju se usplahireni glasovi i razni planovi.

Onaj isti neodgovorni svijet političkih hohštaplera koji je u svoje zemlje doveo jednu bezumu ideologiju, i koji ih je danas doveo u situaciju da prisustvuju dramatičnoj islamizaciji, i da, u nekoj tako dalekoj budućnosti, možda postanu i čitave  islamske republike, sada govori da je narod u pravu i priznaje: ko sa đavolom tikve sadi...

U Iranu postoji još jedan uspavani i zaboravljeni problem. Prvo, nisu svi stanovnici Islamske Republike etnički Iranci niti svi govore farsi jezikom, niti su svi zadovoljni postojećim stanjem prava nacionalnih manjina. Iranci i Kurdi pripadaju indoevropskoj skupini naroda, a Azerbejdžanci si izdanak turkofonskih naroda...

Pored toga, na samom jugu zemlje, prema Iraku, živi nemala grupa stanovnika arapskog porijekla. Samih Kurda ima u Iranu oko 7 milijuna ako ne i više, a Azerbejdžanaca mnogo više!

Zvanično, svi su oni Iranci i svi su šiitski muslimani. Očigledno da je osnovni integrirajući faktor šiitska verzija islama. O nacionalnim osobenostima nema ni riječi...

 Ako se prisjetimo kako je još davnih dana nastala Islamska Republika, povratiće nam se i sjećanja na slike surovog mučenja kurdskog, arapskog i azerbejdžanskog naroda, ali i slike masovnih strijeljanja, sve bez suda ili bilo kojih elementarnih društvenih ograničenja.

 Od tih dana jedva da je netko nešto i čuo o tim narodima. Malo je vjerojatno da su svi oni evoluirali ili nestali; prije će biti da će nasilno zatomljeno nacionalno pitanje, kad-tad jednog lijepog dana izbiti na površinu, pa će glava boljeti u onoj proporciji u kojoj je radio "tepih sistem".

 

Čime protiv despotije?

 

Nabrojano je nekoliko značajnih problema u iranskom društvu. Slika potpuno homogenog društva zvanična je laž i opet se ponavlja već tri i pol decenije. Idealizirano se govori o položaju žena "koje je u skladu sa Bogom riješeno za vječita vremene", premda ne treba zaboraviti da je ne tako davno Iran bio stjegonoša sekularnog odnosa prema ženama. Sjećanje na taj period nije nestalo niti pamćenje na osmjehe teheranskih žena, niti je nestalo u zabrađivanju svake ljubavi i ljepote...

Da, Iran je uvijek bio poseban. Sve od antičkih davnina. I kad se uzdizao i kad je padao, Iran je bio veličanstven. Podario nam je ogromnu baštinu znanja koje je u njemu uvijek stanovalo od kada se stvarala povijest.

Nakon što je bizantski car Iraklije u VII stoljeću nakon Krista osvojio i razorio administrativni centar zoroastrijanstva, Ktesifon, drevna država, pala je u ruke osvajača šiitske provinijencije.

Tako je negdašnja Svjetlost Istoka islamizirana protiv svoje najdublje prirode! Ostala je samo udaljena visoravan. Kroz naredne vijekove čuo se samo jedan glas, glas mujezina...

Danas se, dakako, čuje i glas Ahmadinedžada. On je, doduše, u istom horu sa glasom mujezina, i svi oni kažu koji narodi i koje države, vjere i kulture po njihovom izboru moraju biti bačeni u more ili, zavisno od količine nuklearnog oružja, pretvoreni u prah i pepeo, da se zna da je Bog jedini.

Nismo li, kada ovo slušamo, pogriješili stoljeće, jer nam se vremeplov pokvario, ili je poduže zastao u XII ili XIV stoljeću, nismo li, štoviše, ušli u XXI stoljeće!

 Sa svih strana lete sateliti, pršti od informatičkih čuda i građevinskih fantazija. Ljudska prava su stamen -kamen, a o demokratskim tekovinama i da ne govorimo. Doduše, čuje se i da vlasti u Teheranu razmišljaju: da li da smrtnu kaznu za preljubnicu od 19 godina izvedu kamenovanjem ili vješanjem, pred publikom uz moderna sredstva informiranja.

Kada nas je Karl Marks učio da će "razvitkom prioizvodnih snaga veza među narodnima ličiti na bratstvo i jedinstvo", te da će prepletenost kultura i opći prosperitet sve ostaviti iza sebe, mračna doba napose, većinom smo mu vjerovali...

Ali, rađanje i burno napredovanje planetarnog, radikalnog islamskog fašizma niko nije mogao ni da zamisli, pa ni Marks.

Kako je moguće da apoteoza svake moguće neslobode i užasa bude svjetski politički pokret u XX stoljeću. Kako je moguče da je ta "sveta borba" preuzela europske ulice i trgove, a da glas mujezina čitava Europa bolje čuje zahvaljujuću darovima elektrotehničkih zanja, sve do najmanje ulice i trga usred domovine naše civilizacije, i to mnogo bolje nego u većini zemalja islamskoga svijeta? Danas je fašizam u našoj kući! On kaže da jeste fašizam i da mi je cilj da uništi našu grčko-rimsko-kršćansku civilizaciju, pa i samo sjećanje na nas! Gomile europskih kvaziliberalnih bukača kažu da u ime multi ovoga ili onoga, strogo pognemo vrat da nas posiječe sablja džihada. A, ako to nećemo, oni će donijeti još strože zakone, da u ime solidariziranja sa krvnikom, to moramo obavezno uraditi i tako dati bezglavi doprinos multi ovom ili multi onom.

Sada ti bukači, petokolonaši, koji su ljuljali tek rođenu Islamsku Republiku i pomagali je vojnom i policijskom opremom da bolje tuku svoje podanike, bučno ističu kako je nuklealarna opasnost nepodnošljiva i da se ta stvar ne da trpjeti...

Još jednom i ko zna koliko puta, pokazalo se da je demokracija opasno krhka biljka. Pokazalo se da su demokracije mnogo sporije i bezvoljnije reagirale na nasilničke aktove despotija. Pokazalo se, dakle, da demokracija nije izlaz iz ove pošasti.

Upornim radom, uz naučno-tehničke inovacije, nivo udobnosti je dosegnut. On ima svoju inerciju, tj. dok  god tu sliku ništa ne ugrožava, odbacuje se i zaboravlja da je demokracije vječna duhovna i fizička borba. I da samo svoje postojanje duguje neviđenim borbama i žrtvama proteklih 3.000 godina.

Kroz borbu najboljih, demokracija duguje suštinu svoga postojanja. Ta borba nikada ne može otići u lagodnu penziju. Ako to uradi, doći će prvi nasilnik i ugroziti političkog i fizičkog penzionera, u ime svoga džihada.

Odgovor Ahmadinedžada nisu eskadrile aviona, kraća ili duža bombardiranja, gađanja stoglavih projektila, najnovijih tihih oružja koja poput insekata ulaze u domove i tiho ubijaju. Ne, to nije jedini, to je tek jedan od odgovora! A najveći mogući odgovor je obnova Europe na temeljima borca i stvaraoca slobodnog i slobodno udruženog građanina, sledbenika starih arijevskih vrlina koji su temelj našega morala i hiljadugodišnjeg opstanka. Kada ta obnova u sukobu sa despotijom i maratonskom trkom današnjice uloži naše djelo, raznijeće sve glasove iz XII i XIV stoljeća. Prosto rečeno, koliko smo mi bili slabi toliko je zlo raslo. Zlo brzo raste (jer je prirodno stanje!) tamo gdje nema vrlina, a vrline su osnovno tkivo slobode.

 

 

 

I kad se uzdizao i kad je padao, Iran je bio veličanstven. Podario nam je ogromnu baštinu znanja koje je u njemu uvijek stanovalo od kada se stvarala povijest.