Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Tabloid istražuje

Srpski EUtanazirani istoričari nezainteresovani za srpski nacionalni trag

 

Otvaranje kapija vremena  

 

Postoji jedno pravilo da mladi narodi izmišljaju za sebe što stariju i što slavniju istoriju. Tako se desilo da, bez ikakvog kritičkog razmatranja, srpske komšije ali i neki malo dalji narodi za sebe prisvoje i ličnosti u čije srpsko poreklo ne bi smelo da se sumnja. Istovremeno, srpski EUtanazirani istoričari, čast izuzecima, ništa ne preduzimaju da rasvetle poreklo nekih istorijskih ličnosti za koje se veruje da bi mogli da budu srpskog porekla, makar tokom istraživanja otkrili da u pitanju nisu Srbi. Sve se i u domaćoj nauci vrti oko novca, a za pomenuta istraživanja niko iz inostranstva nije rad da daje pare

 

Milan Malenović

 

Pitanje nacionalne pripadnosti postaje značajno tek od romantizma i Francuske buržoaske revolucije, dakle od početka 19. veka, a i tada je ono neku ulogu igralo samo kod pripadnika nacionalne elite, dok se običan narod time nije mnogo zamarao. Pre toga je pitanje nacionalne pripadnosti bilo skoro potpuno beznačajno. U srednjem veku imamo na hiljade primera da su se i pripadnici državne elite osećali na prvom mestu pripadnicima određene države, odnosno podanicima određenog vladara, a za nacionalnu pripadnost po današnjim merilima nije im bilo mnogo stalo. Tako se, na primer, i princ Eugen Savojski smatra delom austrijske istorije, iako potiče iz frankofone Savoje.

Problemi nastaju kada po današnjim merilima neku davnu istorijsku ličnost želimo da uguramo u sada važeće šablone, a to na prvom mestu ako se čini za dnevnopolitičke potrebe današnjih balkanskih naroda. Primer Aleksandra Makedonskog je posebno drastičan. Aleksandar, sin Filipa II, pripadao je antičkom, helenizovanom narodu Makedonaca, a samog sebe je smatrao Helenom. Ni ondašnji Makedonci, isto kao ni ondašnji Heleni, nisu isto što i današnji Grci, a još manje Makedonci. Iako postoje mišljenja da su ondašnju, antičku Makedoniju naseljavala plemena slovenskog govornog područja (zbog čitavog niza slovenskih reči kod Homera, ali i toponima iz tog vremena), ipak je neverovatno da se bilo koji Aleksandrov podanik ili predak smatrao etničkim Makedoncem, Srbinom ili Bugarinom u današnjem smislu.

Poslednji rimski kralj etrurskog porekla bio je Servije Tulije, po Liviju potomak aristokratske sabinjanske porodice. Zbog toga je malo verovatno da je njegovo ime značilo "sluga" (servus na latinskom znači rob ili sluga), iako se mitologija upinje da dokaže kako je to ime dobio jer je rođen dok mu je majka bila u zarobljeništvu kod prethodnog rimskog kralja. Čak i da je tako, zar ne bi Servije dolaskom na presto odbacio ovako sramotno ime? Iz ovakvog načina razmišljanja Jovan Deretić i njegovi sledbenici izvlače zaključak da je Servije, u stvari, romanizovano ime Srba. Tom logikom bismo celu modernu istoriju mogli da okrenemo naglavačke.

Postoje i ozbiljnije metode utvrđivanja nečijeg nacionalnog porekla, iako ne i u tako davnoj prošlosti u kojoj su živeli rimski kraljevi.

Sibinjanin Janko je, osim po ovom, u istoriji poznat još pod dva imena: mađarskim Janoš Hunjadi i latinskim Ioanes Korvinus. Manje su poznati, ali zapisani, i nazivi kao što je Ugrin Janko vojvoda, Jankula vojvoda i Mađar Janko od Erdelj krajine. Kako je on samog sebe zvao, nije nam poznato. Ono što o njemu znamo jeste da je rođen 1387. u današnjem rumunskom delu Banata, u aristokratskoj porodici odanoj mađarskoj kruni. Umro je 11. avgusta 1456. u Zemunu. Njegov sin je jedan od najpoznatijih i najuspešnijih predmohačkih mađarskih kraljeva - Matija Korvin, poznat i kao Matija Hunjadi.

Baš zbog toga Mađari Janka Sibinjanina svojataju da je bio etnički Mađar, iako bez ikakvog naučnog uporišta. Jankov otac se zvao Vojko (pominje se i u oblicima Vojk, Voyk, Vajk, Voicu), pa je samim tim on pre pripadnik nekog slovenskog nego ugro-finskog naroda u koje spadaju Mađari. Kom to slovenskom narodu bi mogla da pripada porodica Sibinjanin Janka otkriva nam ime njegovog dede, Vojkovog oca, koji se zvao Srba - i to u originalu, a ne po tumačenju Deretića kao u slučaju Servija Tulija.

Da li neko zna ko je bio Aleksandar Petrović, rođen 1. januara 1823. a umro 31. jula 1849. u Austrijskom carstvu, veliki pesnik i revolucionar? Otac mu je bio Srbin Stevan Petrović, a majka Slovakinja Marija Hruzova. U istoriji je ostao upamćen po svom pomađarenom imenu - Šandor Petefi.

Sve se dodatno komplikuje kada se zađe u granična područja Srba i Hrvata.

Sveti Jeronim je rođen 331, a umro 420. godine. U istoriji je najpoznatiji po tome što je Bibliju preveo sa starogrčkog i hebrejskog na latinski jezik i to je prvi takav prevod koji je crkva prihvatila kao verodostojan. Njegovo mesto rođenja, Stridon, poznato je samo po imenu, ali nije poznato gde se ono tačno nalazilo. Po jednima, Stridon je bio u Grahovom Polju, danas BiH, po drugima između Trsata u današnjoj Hrvatskoj i Ilirske Bistrice u današnjoj Sloveniji.

Većina istoričara smatra da je Jeronim poticao iz imućne, moguće aristokratske, ilirske porodice. Ono što se u ovu priču ne uklapa jeste to da su, opet po većinskom mišljenju istoričara, Iliri u to vreme bili romanizovani, a to se posebno odnosilo na njihovu aristokratiju. Za Jeronima se, međutim, zna da je latinski naučio tek tokom školovanja, što znači da se taj jezik nije govorio u njegovom porodičnom domu.

Baš na lokacijama blizu Grahovog Polja naš slavni arheolog Đorđe Janković je otkrio predmete iz vremena u kome je rođen Jeronimo, a koji se ubrajaju u slovensku kulturu. Po zvaničnoj istoriji, Slovena u tom vremenu i na tom prostoru nije smelo da bude, ali je arheologija, za razliku od istorije, egzaktna nauka.

Uvrštavanje nađenih artefakata u slovensku kulturu Đorđu Jankoviću je donelo svetsku slavu, ali mu je karijeru prekinulo to što je želeo da utvrdi koja je tačno slovenska grupa tu živela. Upoređujući arheološke nalaze sa te lokacije sa onima nađenim na drugim mestima i iz drugih vremena, on je zaključio da su tu morali da žive Srbi, odnosno njihovi preci. To je već bilo previše za naše nadobudne istoričare, pa je profesor Janković aprila 2009. izgubio mesto predavača na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Komšije Hrvati su manje osetljivi, pa su zdušno prigrlili Svetog Jeronima kao etničkog Hrvata. Uporište za tu ideju našli su u tome što je Vatikan Institut Svetog Jeronima preimenovao iz ilirskog u hrvatski. Hrvatskim istoričarima nije pri tome uopšte zasmetalo ni to što su se krajem 19. veka, kada je Institutu dodeljen novi pridev, katolički vernici iz Dubrovnika i Crnogorskog primorja obratili papi objašnjavajući mu u otvorenom pismu da na ovim prostorima nisu samo Hrvati katolici.

Kako je Jeronimo živeo u vremenu kada se nije obraćala pažnja na etničku pripadnost, priča o njemu je mačji kašalj u odnosu na istorijske ličnosti iz bliže nam prošlosti, a koja nisu uspela da nam ostave pisani trag o tome u koju su se naciju ubrajali.

Leopold Mandić je katolički svetac. Rođen je 12. maja 1866. u Herceg Novom kao Bogdan, sin Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Celog života posvećen veri, nije obraćao pažnju na svoje nacionalno poreklo o kome budućim generacijama nije ostavio nikakvu naznaku. Po iskrivljenoj logici da su svi katolici sa ovih prostora etnički Hrvati, Hrvatska automatski i Bogdana Mandića, kasnijeg svetog Leopolda, ubraja u Hrvate, zanemarujući pri tome da su njegovi poreklom iz Stare Hercegovine, tako da su sigurno generacijama bili pravoslavci, a da se ni o konfesiji njegovih roditelja ništa ne zna. U svakom slučaju, Leopold Bogdan Mandić je bio katolički kaluđer, sam nije pridavao značaj svom etničkom poreklu, tako da je najbolje izostavljati odrednicu o njegovoj nacionalnosti.

Kod Nikole Tesle, Ive Andrića i Meše Selimovića stvari su mnogo jasnije, jer su se svi oni za života nacionalno opredeljivali ne ostavljajući nikakvu sumnju da su etnički Srbi, ili da bar sebe smatraju Srbima. Nacionalnost je u moderno vreme pitanje ličnog izbora. Jedino se kod Hrvata pojavila potreba da se otac Nikole Tesle, sveštenik Srpske pravoslavne crkve, prevede u Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja jedino postoji u glavama nekolicine zaluđenika, dok se pri pominjanju Ive Andrića stalno potencira da je bio stipendista hrvatskog kulturnog društva "Napredak".

O pokušajima nekih modernih rumunskih nadriistoričara da Tesli dodele rumunsko poreklo ne vredi ni trošiti reči, jer se sve zasniva na tezi da su u njegovom rodnom kraju nekada živeli Vlasi (ili vlasi, još je sporno), koje bi Rumunija da proglasi delom svoje nacije.

Kada se pojave nove nacije, one imaju prirodnu težnju da formiraju istoriju koja bi mogla da se nosi bar sa onom grčkom, ako ne već i sa kineskom. Onda počinje posthumno prepakivanje istorijskih ličnosti koje nam nisu ostavile traga o svom etničkom osećanju u te novostvorene nacije. Čak i Hrvati, koji sigurno nisu narod bez istorije, tome podležu, pa svakoga ko je boravio u Hrvatskoj tretiraju kao hrvatskog velikana. Tako za Hrvata posthumno bi proglašen i katolički svetac Jovan Kapistran, rođen 1386. u Kapistranu (danas Italija) u porodici nemačkog porekla, i to samo zato što je od kuge umro u Iloku. Isto je prošao i Eduard Slavoljub Penkala, pronalazač penkala, koji je rođen u tadašnjoj Mađarskoj, današnjoj Slovačkoj, i to u poljsko-holandskoj porodici. Za hrvatskog naučnika proglašen je jer je poslednje dve decenije života proveo u Zagrebu.

Savremenik Sibinjanin Janka, protiv koga se borio kod Niša 1443. bio je Đurađ Kastriot, u istoriji poznat kao Skenderbeg, koji nesumnjivo spada u albansku istoriju, jer se oblasti kojima je upravljao nalaze u današnjoj Albaniji, a onda su bile ili u Otomanskom carstvu ili nezavisne i pod delimičnom kontrolom normanskih plemića iz današnje južne Italije, odnosno pod zaštitom Venecije. Međutim, ako neko baš hoće da otkrije Skenderbegovo etničko poreklo (o kome on sam kao srednjevekovni aristokrata nije mnogo vodio računa) neće imati težak zadatak. Ime samog Skenderbega, kao i njegovog oca, biblijskog je porekla, tako da postoji i srpska i albanska verzija oba imena: Đurađ je kod Albanaca Đerđ, dok mu se otac u srpskim dokumentima naziva Jovan, a kod Albanaca Đon.

Međutim, Skenderbegov deda se zvao Branilo, a isto tako se zvao i njegov bratanac, sin Skenderbegovog rođenog brata Staniše. Njegova majka se zvala Vojislava, a njegove dve sestre Valica (verovatnije Volica) i Jela. Kako ova imena nemaju pandan u albanskom jeziku, jasno je da je Skenderbegova porodica, kao i on sam, srpskog porekla. Na to ukazuje i činjenica da je njegov otac bio veliki donator srpskog manastira Hilandar, gde je sahranjen i jedan od članova porodice, dok nema nikakvih tragova o donacijama bilo kom drugom manastiru na Svetoj gori.

U istoriografiji se uglavnom kao netačan odbacuje navod da je slavni vizantijski car Justinijan I na rođenju dobio srpsko ime Upravda koje je kasnije romanizovano. Sa druge strane, mnogi istoričari prihvataju mogućnost da je njegov najslavniji vojskovođa Velizar slovenskog porekla i da mu je pravo ime bilo Belicar. Problem je jedino to što se, po zvaničnoj istoriji, u doba Justinijana I Sloveni tek u malim grupama doseljavaju na Balkan, pa je neverovatno da jedan od njih, Belicar, napravi tako munjevitu karijeru i postane glavni vojskovođa Rimskog carstva. Očigledno su Sloveni već u to vreme bili značajan faktor u ovom delu Evrope.

Istoriografija kao srednjovekovnu izmišljotinu odbacuje i takozvani Karlovački rodoslov. U njemu autor poreklo Nemanje, osnivača dinastije Nemanjića, izvodi iz savladara Konstantina Velikog, Likinija (Licinija). Očigledno je, tvrde istoričari, da je pisac ovog i kasnijih rodoslova želeo da srpskoj vladarskoj kući podari poreklo koje nije imala i to od nekog od rimskih careva.

Profesor Relja Novaković u svojoj knjizi "I sva srbska služaše Dagonu" ostaje pri zvaničnom stavu istoriografije, ali ukazuje na nešto izuzetno zanimljivo, o čemu se domaći istoričari uporno ne izjašnjavaju.

Konstantin Veliki je, između ostalog, u istoriji ostao upamćen kao vladar Rimskog carstva koji je hrišćanstvo proglasio državnom religijom. Njegov savladar Likinije, nasuprot tome, u istoriji je poznat kao nepokolebljivi progonitelj hrišćana, o čemu ima i puno zapisa u kasnijim, srednjovekovnim srpskim crkvenim dokumentima. Karlovački rodoslov je spis nastao u manastiru, od kaluđera, tako da je sastavljaču morala da bude poznata Likinijeva mržnja prema hrišćanima. Zašto bi neki srednjovekovni hrišćanski monah želeo da poreklo svoje vladarske porodice veže upravo za jednog od najvećih progonitelja hrišćana u istoriji?

Upravo zato, zaključuje Novaković, jer je Likinije bio srpskog ili, ako je tako nekome lakše, slovenskog porekla. Zbog toga je sastavljaču srednjovekovnih rodoslova izgledalo prirodnije da Nemanjino poreklo izvodi od progonitelja hrišćana Likinija, Srbina, nego od Konstantina Velikog, velikog zaštitnika hrišćana, ali koga ništa ne vezuje za Srbe i Srbiju.

Srpski istoričari o svemu ovome ćute. Ne isplati im se da tu bilo šta istražuju, jer se za takve radove ne dobijaju međunarodne donacije, a i preti im sudbina Đorđa Jankovića. Upravo zato, uljuljkani sitnim povlasticama dobijenim od kvislinške vlasti, oni prepuštaju svima da iz srpske istorije uzimaju šta kome treba.

 

  

 

Više od provokacije

 

U vojvođanskom mestašcetu Ada 15. marta 2011. gradonačelnik Zoltan Bilicki je zajedno sa svojim kolegom Laslom Roganom iz bratimljenog mađarskog grada Kalaza otkrio spomen-bistu Jovanu Janošu Damjaniću. Tom prilikom je Šandor Egereši, predsednik Skupštine AP Vojvodine, javno poručio: "Janoš Damjanić je heroj i današnjeg vremena, jer je o mogućnostima suživota naroda lično dao pozitivan primer."

Jovan Damjanić, austrijski pogranični oficir i general mađarske vojske tokom Mađarske revolucije, rođen je 8. decembra 1804. po jednima u Banatu, po drugima u Baniji, a Austrijanci su ga obesili 6. oktobra 1849. u Aradu. Za vreme svog službovanja u mađarskoj pobunjeničkoj vojsci Damjanić se potpuno stavio u službu mađarskih ideja i to ne samo u borbi za oslobođenje od vladavine Habsburgovaca, već i za očuvanje srpske Vojvodine u sastavu mađarske kraljevine. Zbog toga je svoje trupe često okretao protiv Srba, koji su za sebe od Mađara tražili ista prava koja su Mađari tražili od Austrije.

U istoriji je ostala zapisana njegova rečenica: "Srbi ne bi trebalo da postoje; neću imati mira dok poslednji Srbin na Zemlji ne bude mrtav, a kad se to desi izvršiću samoubistvo."

Podizanje spomenika ovom zločincu, i to na srpskoj teritoriji, više je od provokacije - to je krivično delo. Kako bi se osećao neki Bugarin i, posebno, kako bi se ponašala bugarska vlada, da na teritoriji Bugarske neko podigne spomenik vizantijskom caru Vasiliju II, u istoriji poznatom po svom nadimku Bugaroubica? Pri tome, Vasilije je Bugare ubijao na bojnom polju i nije imao nameru da istrebi ceo bugarski narod, kao što je to za Srbe obećavao zločinac kome se divi Šandor Egereši.

Možda nijedan Albanac danas ne zna ko je bio despot Toma Preljubović, ali vlastima u Tirani ne bi bilo drago da se njegov spomenik pojavi na nekom albanskom gradskom trgu, jer je njegov nadimak bio - Albanoubica. Despot Toma Peljubović (Komnin Paleolog), sin srpskog velmože cezara Grgura Preljuba, iz grada Janjine u današnjoj Grčkoj je u periodu od 1366. do svoje smrti 1384. upravljao delom Epira, koji je branio od albanskih divljih plemena koja su koristila slabost centralne vlasti srpskog carstva posle smrti Dušana Silnog i počela da pljačkaju okolinu. Albanske bande je pobedio u nekoliko bitaka, ali nikada nije ubijao Albance s ciljem da ih istrebi sa kugle zemaljske.

 

 

 

Čija je kravata?

 

Dokle može da ide zaslepljenost potrebom da se kroz istoriju svom narodu prida važnija uloga od one koju je realno imao, pokazuje i moderno ludilo u vezi sa kravatom i njenim poreklom ili bar nazivom.

Još od "demokratskih promena" u Hrvatskoj je počela da se naduvava priča o tome kako je kravata dobila ime po Hrvatima, dok se pre devedesetih to nije ni pominjalo. Tačnije, prema hrvatskim plaćenicima koji su u 17. veku ratujući za Habsburge tokom tridesetogdišnjeg rata stigli do Francuske i dvora Luja XIII, a koji su navodno, prema jednima, nosili kožne štitove okačene oko vrata, a prema drugima, svilene marame vezane oko vrata.

Hrvatski sabor je 2008. za Dan kravate proglasio 18. oktobar. Po Marijanu Bušiću, osnivaču i predsedniku udruženja "Academia Cravatica", ovaj datum je izabran jer je tog dana 2003. u Puli izvedeno vezivanje džinovske crvene kravate oko Arene. O ovome Bušić priča: "Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv."

Niti su kravatu izmislili Hrvati, niti je ona po njima dobila ime. U jednoj od svojih balada, francuski pisac Estaš Dešan (živeo od 1340. do 1407) upotrebio je frazu "faites restraindre sa cravate" (jače stegnuti njegovu kravatu). Naziv kravata, najverovatnije, potiče od iskvarene francuske reči "rabat", koja označava "viseću kragnu".

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane