Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Tabloid istražuje

 

Sve što ne biste voleli da znate o savremenoj medicini (3)

 

Beli mantili dileri  farmakomafije

 

Kao što je bankarski biznis nastao prodajom običnog papira iza koga ne stoji nikakva stvarna vrednost, osim one koju mu daju bankari i savremena medicina je nastala prodajom vodica i ulja koje su sami proizvođači nazvali "lekovitim". Čudno , ali iza oba ova najunosnija  tržišta danas stoji isti poslovni kartel

 

Piše: Ivona Živković

 

Da su lekari izuzetno sujetni ljudi mnogi primećuju. Ovo je opšte poznato mišljenje i među samim lekarima. Šta je sujeta? To je pojam kojim se označava određena psihološka karakteristika pojedinaca koji nisu u stanju da realno sagledaju sopstvenu vrednost.  Ako bi ste nekom inženjeru skrenuli pažnju da u njegovoj konstrukciji ili nekom proračunu nešto ne štima, on bi se odmah latio neke šeme i ponovo izveo neki proračun. Ali, ukoliko izuzetno titulisanom i visoko pozicioniranom lekaru (profesoru, akademiku, višem naučnom saradniku i sl.) stavite do znanja da mu neka dijagnoza ili terapija nisu dobre, njegov psihološki sklop će to doživeti kao težak napad ne samo na njega lično, već i na čitavu medicinsku struku. Jer medicinska struka već sama po sebi predstavlja autoritet kada je u pitanju zdravlje. Zato,  kada lekar nešto kaže u vezi sa vašim zdravljem, vaše laičko mišljenje tome ne može protivrečiti. Jer, danas je lekar edukovan po najvišim medicinskim standardima, a vi niste. On je proveo pet do šest godina samo u učenju medicinske materije, a vi to niste. On svoje znanje stalno usavršava na stručnim simpozijumima i prati najnovija medicinska dostignuća, a vi to ne pratite.  Najzad, opšte je poznato da je medicina veoma ozbiljna nauka i veoma ozbiljna profesija. I ne može svako da se bavi lečenjem, već samo oni koji su za to kvalifikovani i sertifikovani.

Tačno ovo su dve ključne stvari koje je u medicinu uveo kapitalizam - kvalifikovan i sertifikovan. Pitanje je samo ko je bio taj ko je konstruisao čitav sistem kvalifikacije (odnosno edukacije) i ko je postavio sistem sertifikovanja, odnosno odobravanja nekom pojedincu da može da se bavi lekarskom praksom.

Upravo to je odradio Rokfelerov farmaceutski kartel, koji je u lečenju video za sebe fantastično profitabilan biznis. I na tome je sistemski rađeno od početka 20 veka sve do završetka Drugog svetskog rata, kada je medicina socijalizovana kao sistem masovne zdravstvene zaštite koji uključuje i prevenciju bolesti (gde spada i vakcinacija) i čime upravlja država. Tako se danas vašim zdravljem i vašim lečenjem bavi država,  u saradnji sa farmaceutskim kompanijama, a ne vi. Vaš život je u rukama sertifikovanih.

 

Status lekara krajem 19. veka

 

Krajem 19. veka lekari nisu bili ni bogati niti uticajni kao profesija. Lekari su bili u nižem profesionalnom društvenom sloju i zarađivali su od nekoliko stotina do nekoliko hiljada dolara godišnje. Ljudi su se obraćali lekaru samo ako su sami smatrali da im on može pomoći da sebi olakšaju stanje usled neke bolesti. Oni nisu imali svoje ordinacije i svoje radno vreme već su po pozivu išli po kućama i pomagali ljudima svojim znanjem i iskustvom. Terapije koje su primenjivali uglavnom su bile sastavljene iz saveta i od prirodnih supstanci, a obavljali su i razne hirurške intervencije. Znanje ovih lekara je  bilo zasnovano na višegodišnjem iskustvu, kao i na iskustvu onih starijih lekara kod kojih su učili veštinu isceljivanja. Onda su i sami počinjali da to prenose na svoje učenike, buduće lekare. Sve metode lečenja koje su primenjivali bile su one koje su se već pokazale delotvornim, a one terapije koje nisu davale efekat su odbačene. Dakle, ovi iscelitelji su tačno znali kako izlečiti zubobolju, smanjiti otok, ublažiti neku infekciju, poroditi neku ženu, ili kako se izboriti sa tumorima, čirevima  ili glavoboljama.

Medicina je tada po svojim  teorijama o bolestima bila zato i podeljena strukovno na mnoge škole, i one su često bile suprostavljene jedna drugoj. Postojala su samo lokalna strukovna udruženja, gde bi se mogla razmenjivati neka iskustva, ali ta udruženja nisu mogla da određuju ko može, a ko ne može da se bavi lečenjem.

Nisu postojale nikave elitističke klinike sa elitnim lečenjem za bogate, ili  jeftinim lečenjem za siromašne. Svi ljudi su lečeni isto, metodama koje su se u praksi pokazale delotvornima. Dakle, da ponovimo još jednom - ono što jednom nije dalo rezultat u lečenju - bilo je trajno odbačeno. Nisu postojali istraživački centri i naučni instituti koji bi sertfikovali neku terapiju sa nekom hemikalijom, za koju do tada niti jedan lekar nije čuo, a kamoli je primenio. Zato je Fondaciji Rokfeler glavni zadatak bio da upravo to  promeni i da se u lečenju primenjuju sve one hemikalije koje bi njihov ogroman hemijski industrijski kompleks proizvodio, a da se pri tom njihov stvarni lekoviti učinak ne proverava i ne procenjuje. A to su mogli da primenjuju samo lekari koji bi takav vid lečenja prihvatili.

Razlog tome je uvođenje institucionalizovanog lečenje od strane jakog autoriteta kao što je država, da se lekari  primereno edukuju tako da veruju samo u ono što im se edukacijom predoči, a svi oni koji to ne bi prihvatili, ne bi mogli da budu deo medicinske struke i ne bi mogli da dobijaju platu. Za odabir adekvatnih lekara bi bila zadužena posebna strukovna udruženja.

Tako je Fondacija Rokfeler preko svojih ljudi u američkom kongresu i u strukovnim udruženjima lekara, kao i u medijima,  uspela da progura nekoliko zakona kojima je lečenje ljudi trebalo da se sprovodi u jednom društvenom sistemu koji bi bio oblikovan u skladu sa interesima kapitalista.

Sa tim ciljem je  Karnegi fondacija, partner Rokfelera, finansirala izradu jednog obimnog stručnog izveštaja o zdravlju ljudi i koji  je lečenje prikazao kao veoma loše, te se po mišljenju te tadašnje nevladine organizacije, nametnulo javnosti uverenje da se sve to mora poboljšati u interesu samih građana.

U nametanju ovakvih stavova ključnu ulogu je imao jedan sveštenik, Frederik T. Gejts koji je promovisao Rokfelere kao velike filantrope, i naravno za to od njih dobijao  pare. Tu je bio i jedan lekar koji nikada nikog nije lečio, već je sedeo na poziciji urednika uticajnog strukovnog Žurnala Američke medicinske asocijacije. Bio je to Moris Fišbajn, poreklom Nemac. Sa njima na zadatku je bio Rojal S. Kouplend, koji je imao diplomu lekara, ali nikakvu praksu i sedeo je na mestu predsednika Američke Medicinske Asocijacije, kao i Robert F. Vagner senator iz Njujorka. Naravno svi su bili na platnom spisku Rokfelera. Tako je "njihovo" mišljenje kao istaknutih ljudi koji se bave zdravljem bilo da država MORA da preuzme veću "brigu o zdravlju" ljudi.

A upravo ta "briga" za zdravlje malog čoveka, a što je prikazivano kao "opšte dobro" je bila najveća smicalica hemijsko farmaceutskog kartela u nameri  da iz masovnog "lečenja" izvuku profit. Zato su i lekari morali da dobiju poseban društveni status i vrednost kakvu do tada nikada nisu imali.

 

Zakoni od lekara prave fabričke radnike

Kouplandov zakon iz 1935. prvi  je naložio da se lekari disciplinuju i da svi u zemlji (u SAD) rade po određenim pravilima, a oni koji bi hteli da nastave da leče  bez lekova (čitaj sintetičkih hemikalija)  da ostanu bez dotacija Rokfeler Fondacije odnosno Glavnog Fonda za zdravstvo koji je već zauzeo poziciju "velikog dobrotvora".

Senator Robert F. Vagner  progurao je 1938. zakon o nacionalnom zdravstvu koji je uveo funkciju Glavnog lekara koji bi se brinuo o zdravlju čitave nacije. Ovaj zakon je odredio da se ogromna sredstva iz državnog budžeta koriste u zadravstvenoj zaštiti, a ona je podrazumevala lečenje  samo "pravim" medikamentima. Naravno, ti madikamenti nisu ništa drugo do Rokfelerove hemikalije koje su tražile tržište.

Vagner-Marejev zakon iz 1945. nalagao je da se državni Glavni lekar unapredi u nešto što će biti Ministar zdravlja i on bi praktično nadgledao sve u državi što se tiče lečenja,  edukacije lekara i otvaranje i opremanje velikih  klinika i naučno-istraživačkih institucija. Tako nastaje pojam koji je danas i kod nas odomaćen a to je "zdravstvo" koje je postalo deo državnog aparata. U ovom zakonu se upravo prvi put pominju i državne mere o medicinskoj brizi za čitavu naciju. Pojmovi "zaštita" zdravlja i "briga" za zdravlje tipični su pojmovi koji se u čitavoj kampanji stalno naglašavaju. Tako su i lekari pretvoreni u uniformisane radnike, nalik onima u fabrici. Njih bi po novom zakonu zapošljavala i plaćala isključivo država. Radili bi određeno radno vreme od osam sati i primali bi platu bez obzira da li bi nekoga izlečili ili bi im pacijent umro u mukama. Ovakvom statusu lekara doprineo je još više Vagner-Marej-Dingelov zakon iz 1946. Po ovome lekari praktično i ne bi imali nikakav interes da bilo koga izleče. Zakon je određivao i koliko pacijenata jedan lekar treba da primi itd.

- Od 1930-tih medicina je u čvrsto u rukama jedne organizovane profesije koja kontroliše ulazak u lekarsku praksu kroz izdavanje licenci i davanjem akreditacija medicinskim školama. Na čelu svega se nalazi Američka medicinska asocijacija (AMA)  i ona kontroliše naučna istraživanja i medicinske škole. Svaka druga vrsta lečenja je polako eliminacije izlazila iz prakse, a "mali lekari" koji nisu hteli da se ovome povinuju ostajali bi i bez dotacija Fondacije i bez pacijenata koji su usmeravani obrazovanim lekarima, zapisao je Morice Bealle 1949.

Zarade lekara su počele višestruko da se uvećavaju, a lekari su sve više postajali pripadnici srednje i više klase, što do tada nije bio slučaj. Lekarski poziv je postao elitna profesija.

U svojoj knjizi Rockefeller Medecine men iz 1980, Ričard Braun navodi da su početkom 20. veka dva od tri zdravstvena radnika  bili lekari. - Danas od više od 4,7 miliona zdravstvenih radnika, samo jedan od njih 12 je lekar. Tako lekari sve više postaju menadžeri u poslu sa pacijentima, umesto da su u direktnom kontaktu sa njima. Mnogi lekari ne znaju ni injekciju da daju i to je danas takođe opšte poznata stvar. Baš kao što mnogi uopšte i ne vole pacijente. Lekari - menadžeri onda ulaze u politiku i institute, državne zdravstvene fondove, u vladu. Danas 4 od 10 lekara u SAD je zaposleno u takvim institucijamaa, 1931 to je bio jedan od deset, zapiso je Braun 1980.

- Bolnice u SAD troše 40 posto od troškova namenjenih za zadravstvenu zaštitu. Medicinske škole drže sami  lekari, koji istovremeno obavljaju i profitabilnu praksu i preko njih se profesija kao takva održava i snabdeva novim kadrovima,  naveo  je Moris Bealle 1949. u svojoj knjizi The Drug Story.

 

Sve više bolesti sve veće tržište

 

Socijalni filozof Ivan Ilič optužio je današnju medicinu da nas čini sve bolesnijim i to fizički, politički i kulturno. Danas se smatra kulturnim ići kod lekara. Poseta lekaru je postala nešto obavezno u životu savremenog čoveka. Ljudima se nameće verovanje da bi bez lekara svi pomrli, a redovno neposećivanje lekaru se smatra primitivnim i veoma opasnim. Najprostije rečeno ispada da bez lekara nema života.

Ovakva vrsta zastrašivanja građana posebno je prisutna i u Srbiji poslednjih godina sa ulaskom na tržište velikih farmaceutskih kompanija koje ovde vrše po bolnicama razne vivo eksperimente i prodaju medicinske aparate koji su tehnološki na Zapadu već zastareli ili je tržište već prezasićeno. Mamografi, skeneri, inkubatiori, respiratori, magnetne rezonance itd.

- Naravno, sve ove tehnološke inovacije u medicini koriste samo  kapitalistima. Tehnologija i ekonomska organizacija, po Marksu, konsantno jedna druge oblikuju u jednom dijalektičkom procesu, tvrdi Braun. Skuplja dijagnostika, skuplje lečenje,veći fondovi itd. Ali  ljudi nisu sve zdraviji, već naprotiv sve bolesniji i sve više uplašeni za svoje zdravlje.

Velike bolnice su toliko dobro tehnički opremljene, da nikakva  individualna veština i znanje lekara im ne mogu konkurisati. Lekari  se nakon pet do šest godina teških studija ( a koje imaju za cilj potpuno ispiranje mozga) ubacuju u jednu već razrađenu mašineriju u kojoj rade isključivo po  protokolima i proceduri koja je već definisana i o čemu oni kao individue ne mogu da odlučuju. Primena medikament koji do tada nikada nigde nije primenjen postaje nešto što svaki mladi lekar vidi kao priliku da isproba nešto novo. ( I za to često biva novčano stimulisan od farmaceutske kompanije). Život pacijenta u ovom sistemu nema nikakvu vrednost. On vredi samo dotle dok je spreman da prima ovakvu vrstu lekarske "pomoći".

U cenu lečenja, koja godinama postaje sve veća i veća ulazi, naravno, i cena koštanja svih ovih aparata. Na pacijentima se sve više sprovodi dijagnostika, a onda sledi nekakva terapija. Pošto izlečenja nikada nema, otvara se uvek neka nova boljka, jer se onda može lečiti od same terapije. U suštini svaka terapija sintetičkim hemikalijama nije ništa drugo do veće ili manje akutno ili hronično trovanje.

Danas na globalnom tržištu postoji samo jedna dominantna medicinska škola, a to je škola alopatske medicine. Ona se favorizuje i iza nje stoji uticajna Svetska zdravstvena organizacija. Sve ostale medicinske škole se podvode kao "alternativne".

Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji je donet u Srbiji i koji propisuje obavezan izbor lekara, nije ništa drugo do stvaranja mreže licenciranih dilera zdravstvenih usluga, koje će se ljudima nametati kao obavezna preventiva. Po ovom zakonu ljudima se suštinski oduzima pravo da ne idu kod lekara i da sami odlučuju o svom zdravlju i o svojoj eventualnoj bolesti.

Obavezno zdravstveno osiguranje je inače ideja kreatora Fabijanskog društva. Cilj ove izmišljotine je isključivo pljačka građana.

                                                Kraj

                                                                                                                                         

 

Lekari su postali mašine

Studije medicine su izuzetno teške jer one budućeg lekara uče da funkcioniše kao mašina. Studije medicine su protivne svakoj logici i korišćenju mozga za razmišljanje. Mozak budućeg lekara se modelira isključivo tako da on samo memoriše gomilu podataka koji mu se tokom pet do šest godina serviraju kao "velika nauka".

Lekari  jednostavno uče da se hemijski preparat X daje u stanju Z, ili kod bolesti koja je nazvana Y. To Y mora biti na latinskom jeziku, da bi sve delovalo ozbiljnije. I to još više iscrpljuje mozak budućeg medicinara. Sva ova učenja se studentima predstavljaju kao Sveto pismo struke, i ono se zato  mora savladati. Na medicini se, verovali ili ne, ne uči šta je život, ali se uči kako se neke njegove manifestacije moraju savladati i sa kojim hemikalijama se one obuzdavaju. Kašalj, kijanje, temperatura, osipi, otoci i sl. su stanja koja se moraju hitno obuzdati. Svaka izraslina koja se na telu pojavi, a u anatomiji se ne uči, smatra se teškim poremećajem.

Ako se prilikom obuzdavanja neželjenih bioloških manifestacija  hemikalijama pojave vidljivi znaci trovanja, to se naziva "neželjenim efektima". Čitava alopatska medicina je u stvari ustrojena kao militantna konjica koja ima zadatak da ubije, odstrani i eliminiše svaku manifestaciju života koja se u medicini definiše kao poremećaj, kao bolest. Strah od zaraznih bolesti, tobožnjih virusa i bakterija koje se prenose vazduhom i dodirom nije ništa  drugo do teška izmišljotina koja prodaje zaštitne rukavice, sterilizatore, maske, sredstva za dezinfekciju. Dr. David L. Edsall, koji je jedno vreme bio dekan u Medicinskoj školi na Harvardu tvrdi da ima manje sumnjičavosti u materiju koja se uči na medicinskim školama, nego u svim drugim školama. Student medicine apsolutno veruje onome što uči u školi. On daje terapiju sa hemikalijom čak i kada na njoj piše OTROV!

Tako današnji edukovani lekari vakcinišu tek rođene bebe (odmah se ubacuje sintetički vitamin K)  i to preventivno, jer je NEKO naložio da se time sprečava moguća hemoragija. Bebama se bez ikakvog razmišljanja ukapava  u oči atropin, koji je čist otrov, kako bi se otkrilo "na vreme" da li su razroka. Obavezni ultrazvučni pregledi mozga bebe su čist zločin protiv zdravlja, a najveći je naravno preventivna vakcinacija gde se direktno u krvotok ubacuju opasni organski toksini. Postalo je danas savim normalno da se pacijenti operišu preventivno da im se vade krajnici i materica, odstranjuju razne izrasline  da kasnije ne bi imali problema itd.

I sve to ovi isprani mozgovi lekara obrazovanih za potrebe Rokfelerovog profita ne primećuju.

 

 

 

Prevara

 

Koliko je studiranje medicine vezano isključivo za farmakopeju potvrđuju i sledeći  citati iz knjige The Drug Story.

Dr. David L. Edsall  je tako zapisao: - Jedno vreme sam bio professor terapeutike i farmakologije i znam iz iskustva da su studenti tada bili u obavezi , koju smo im mi nametali, da uče beskrajni broj lekova od koji je većina bila bezvredna- samo zato što su oni bili pominjani  i dalje u udžbenicima, i nikada nisu bili potpuno odbačeni,  pošto  se  o njima raspitivao i državni Odbor za medicinska istraživanja.

Arthur Robertson Cushny je bio profesor na univerzitetu u Mičigenu i on je u svom medicinskom priručniku Pharmacology and Therapeutics zabeležio sledeće: - Viši profesori medicine su veoma pravilno skratili predugu listu lekova, ali student koji ulazi u praksu sreće brojne nove lekove koji su mu do tada bili nepoznati, ne shvatajući da su oni već bili isporobani i odbačeni od strane njegovih učitelja, pa i on pada u iskušenje da ih sam isproba i uveri se (i tako upada u duboku kaljugu nerazumnog empiricizma).

I dalje postoji tendencija, čak i među obrazovanim lekarima, da pripisuju terapeutske veštine svakoj novoj travki ili svakom novom proizvodu hemijske industrije.

Ovo je upravo tipično trgovačko umeće da se stalno na tržište izbacuju novi i novi proizvodi, još bolji i još efikasniji. U stvari, kada je u pitanju medicina, u čemu je razlika između čoveka koji je živeo pre 40, 50, 100 ili hiljadu godina, i ovoga danas. Ako je neki "lek" bio uspešan pre 100 godina, zašto se stalno istražuju novi i novi.  U stvari, većina hemikalija koje se nazivaju "lekovima" nema nikakav lekovit učinak. Ništa ne možete lekovito utrljati u kožu, jer ona jednostavno ne samo da ne prima u sebe ništa, već je njena prirodna funkcija da iz organizma izbacuje toksine i prljavštinu. Pore u koži rade samo u jednom smeru, a to je da izbacuju toksine napolje.

Organizam je tako napravljen da ima otvore koji služe za ulaz hrane, i one koji služe za izlaz toksina. Na žalost, aloptska medicina zarad profita sve ovo ignoriše. Famozne prehlade i sezonske tzv. "virusne" infekcije nisu ništa drugo do preopterećenost organizma toksinima. Tamo gde toksini najviše ulaze ( a to su usta i nos), javljaju se i upale jer  organizam nastoji da ih se oslobodi kašljanjem i kijanjem i povećanjem temperature. I to je bilo shvatanje medicine godinama, sve dok kapitalistički kartel Rokfelera nije čitavu medicinu okrenuo naopako zarad profita. Ove manifestacije se sada raznim preparatima nastoje zaustaviti, i prigušiti.  Sluzokoža nosa se isušuje, a temperatura spušta. Delovanje korisnih bakterija čistača se sprečava.

- Od kako je počelo dovođenje medicine u red od strane prevaranata i gangstera koji kontrolišu Američko Medicinsku Asocijacija, ova organizacija je postale jedna od najopsanijih prevara u zemlji, izjavio je  još pre pedeset godina dr Charles Lyman Loffler.

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane