Pogledi

 

Zašto je društveni kreten najpoželjniji podanik pljačkaške vlasti

 

Kuda idemo?

 

Sva piramidalna struktura zla na prostoru nekadašnje Jugoslavije nalazi se u dobrom stanju,  pa tako i u Srbiji. Zlo vlada iz senke, budno i spremno. Zlo čuva novac i moć. Zlo je među nama svakodnevno i u kući i na ulici, i u školi i na poslu i u pozorištu, štampi, televiziji, sportu i izdavačkim kućama. O tome, u svetlu istorijskih uzroka i posledica, specijalno za Tabloid piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

  Idemo li mi ikuda? Svakako da idemo, u to nema sumnje, ali na našu nesreću svi putevi kojima idemo su pogrešni. Naša sadašnja nesreća ima podebeo pedigre. Ona se ukratko zove 1944. godina. Jednom riječju, krenuli smo od 1944. godine, a stigli smo danas do - 1944 godine! Ovih dana na državnoj televiziji reprizno smo ponovo porazili Jugoslovensku vojsku u otadžbini i njenog komandanta generala Mihajlovića, i tako bi trebalo da bude sve do 3000. godine i još i dalje. Istu seriju gledali su djedovi, očevi, a danas i unuci. To da se nikada ne zaboravi 1944. godina. Kada kažem "na našu nesreću" ne mislim da su svi nesrećni.

Oni koji su 1944. godine ušli u tuđe kuće i građanske stanove u ime naroda ni onda, a ni danas nisu nimalo nesrećni. Oni su bogati. Njihovi sinovi su bogati, a njihovi unuci su besprizorno bogati. Zato smo mi, ta nijema većina veoma siromašni. O razmjerama našeg siromaštva govori činjenica da u dvadeset prvom stoljeću desetine tisuća ljudi nije u stanju da imaju u stanu električnu energiju, inače uvedenu u Beograd koncem devetnaestog stoljeća. Ma, ne samo da mogu zaboraviti struju, već i uveliko preskakati dječiji doručak kao u vreme neke davne okupacije. Kada smo već kod okupacije: od 1941. pa sve do 1944. godine vlada generala Nedića ne samo da je izdržavala okupacionu vojsku, već je uspješno nahranila vlastiti narod i pride još pola milijuna izbjeglih prekodrinskih Srba. Potom su njihova braća i rođaci došli sa Sedmom banijskom i Šestom ličkom, bacili Nedića kroz prozor i upokojili na desetine tisuća izmučenih Srba kao klasne neprijatelje. Onda su preko svoje "revolucionarne vojske" uspostavili sveobuhvatnu tiraniju, ušli u tuđe kuće i stanove i svuda stavili kalendar svoje sreće u kome kao i danas postoji samo 1944. godina.

  Naša nesreća, svi njeni uzroci i njena gotovo stoljetna postojanost u osnovi je činjenica da bezizgledno živimo u 1944. godini. One godine koje su donijele boljitak nisu potrajale.

Urušile su se naprosto zato što iza njih nije stajao realni rad već obilna zaduženja.

Padom berlinskog zida, pala je i ta fikcija. Ipak, istine radi, mora se reći da je novac iz zaduženja dobrim dijelom uložen u privredu, gradilo se mnogo i ulagalo se mnogo, pa ipak u isforsiranom ratu  unuci "revolucionarnih osvajača" sve su straćili za samo nekoliko godina i od Đevđelije do Triglava prelili su cjelokupno društveno bogatstvo u svoje džepove.

  Kako je to bilo mogućno?

  Mogućno je, dabome, ratom. Dok su milijuni oduševljeno bili svoje bitke za otadžbinu i domovinu, unuci su solidarno uzeli lopate u ruke i bacali novac u svoje kese. I tko je bio presudni faktor u ovoj tragediji?

  Taj faktor je još uvijek živ i zdrav. I bogat je. Vlada. Sva piramidalna struktura zla u dobrom je stanju. Zlo vlada iz sjenke, budno i spremno. Zlo čuva novac i moć. Zlo je među nama svakodnevno i u kući i na ulici, i u školi i na poslu, i u bračnom krevetu i u pozorištu, štampi, televiziji, sportu i izdavačkim kućama.

Zlo je sveprisutno od 1944. godine do 1944, to jest - do danas. Zlo se zove "cvijet revolucionarne armije", odnosno njena tajna obavještajna i kontraobavještajna služba znana kao KOS!!! To zlo možemo zvati i "kvazi crnom rukom", premda malo veze ima sa negdašnjom Crnom rukom. Ono što ih jedino vezuje jest njihov ideal potpune tajne kontrole društva.

  Svih ovih decenija svuda su prisutni, u svakom smislu te riječi. Oni su vlada u sjenci, država u državi, čuvari ideološke čistoće, trgovci oružjem i narkoticima. Njihova moć počiva an političkim i ekonomskim osnovama građenih za njih. Nema odluke koja neće biti donesena, ako je u njihovom interesu. Carina, javna poduzeća, ministarstva, vanjska i unutarnja trgovina, njihov je neograničeni zabran. Ta država u državi, koja je neograničeno i nesputano odlučivala o našoj sudbini, o životu ili smrti, ratovima s kraja prošle decenije osobito se obogatila postavši ključni faktor u seobi društvenog bogatstva iz mnogo džepova u veoma malo džepova, postala je gospodar novca i svakog izgleda za njegovu zaradu. Ta služba izvan svake društvene kontrole postala je piramidalna struktura koja posjeduje gotovo sav novac koji je u opticaju u Srbiji. Njen suštinski interes je da se u Srbiji ništa istinski ne mijenja. Srbija mora ostati statično i u osnovi nedemokratsko društvo, jer je to jedina osnova na kojoj počiva njihova moć.

  Ne tražite njihova imena i prezimena. Ona koja znamo samo su nevažna. Ona, koja čuvaju društveno bogatstvo oteto isto kao i stanovi i kuće 1944, nećemo nigdje čuti.

To korporativno društvo ima svoj Centralni komitet, svoje Ćosiće, Miloševiće, Koštunice, Tadiće i Jovanoviće. Oni su klonirali svijet disidenata, spremajući se za budućnost. Oni su formirali buduće "opozicione stranke" ili su ubacili svoje klonove u sve drugo. Ako pažljivije pogledamo, to su uglavnom partizanski unuci čiji su djedovi najprije ubili, pa onda oteli imovinu "klasnih neprijatelja" stvarajući osnovu za svoju svevladu u sjenci.

  Pojava Tadićeve bande grandomanskih lopova nimalo nije slučajna. To su sve puleni KOS-a koji su izveli posljednju i najveću pljačku preostalog društvenog kapitala i većine donacija iz EU. Ta banda, to carstvo uvozničkog lobija, dodatno je uvećala moć Službe. Pravna devastacija na nivou karikature izvedena je organizovano da bi "kvazi pravom" uvećala svoju moć. I što je društvo bilo sve nemoćnije i siromašnije, oni su postajali sve moćniji i bogatiji.

  Ideološki ešaloni, Ćosići, Baćkovići, Tadići, Koštunice i Jovanovići, akademici, pisci, patriote i tvorci moderne  "historiografije" politička su obloga korporativnog društva iz KOS-a. Sve, kažem sve televizije u rukama su službe, uključujući i tobože nezavisni B92. Štampa je u rukama takozvanih biznismena i svi od reda u vezi su sa Službom. Služba ima potraživanja. Njena riječ je presudna i posljednja. Da se zna da je ovo 1944. godina.

  Služba ne zaboravlja ni "duhovnu hranu". U programu "pravilnog odgoja" naroda angažiran je i dobar dio estrade, sve zarad totalne kretenizacije konzumenata. Jer, društveni kreten poželjan je podanik vlasti pljačkaške piramidalne strukture u režiji Službe.

  U interesu vlasnika lopataški stečenog novca, Srbija mora biti siromašna i očajna, podložna jevtinoj političkoj demagogiji. Ona mora biti pustošna i priglupa. Zato se bijedom i besperspektivnošću tjera mlada i pametna Srbija u izbjeglištvo, u strani svijet. Pamet je opasna. Glupi mediokritet idealan je za vladanje. Energiju preostale i sve tanje Srbije treba organizirati u "navijačke bande" da se samoubilačkim ludilom satiru, prodaju i uživaju narkotike i nestaju u beznađu. Sudovi tetoše razbojnike i zlikovce, jer mogu biti upotrebljeni protiv gladnog naroda.

  Korupcija, vertikalna i horizontalna, totalna je. Ona je legitimno čedo društva koje stagnira i čije je vrijeme stalo 1944. godine.

Srbija je sve siromašnija i sve ju je manje. Odavno je pređena kritična demografska granica, poslije koje stanje postaje nepopravljivo. Rezultat vladanja "cvijeta revolucionarne armije" - njene vladajuće strukture KOS-a, porazan je. U krizi su politički sistem, sve institucije i sve ćelije društva. U pitanju je država, pojedena i srušena organiziranim zlom. U pitanju je sudbina, pa čak i opstanak naroda. To je saldo učinka zla. Što nam je činiti?

  Ne može biti ni govora o demokratizaciji srpskog društva dok se organizirana sila zla potpuno i bez ostatka ne demontira. Tek kada zauvijek počistimo razne očeve nacije i njihove satelite tipa Koštunice, Tadića i drugih, tek kada ološi stanu pred sud naroda i tek kada budu primjereno kažnjeni, moći ćemo spasiti napaćenu Srbiju. Nedopustivo je da se razbojnici iz Tadićeve bande slobodno šetkaju i slobodno laprdaju tu i tamo, čuvajući uspješno ono što je besramno oteto nesrećnom narodu Srbije. Nedopustivo je da su kriminalci i političari jedno te isto. Nedopustivo je da jadan narod svakim danom čine još jadnijim.

  Ali, nedopustivo je da se još čeka. Dragi narode, nitko ti neće pomoći ako nisi spreman da pomogneš sam sebi. Očajni i bijedni ujedinite se i bit ćete snaga. Nepobjediva. Kaznite uzurpatore i razbojnike. Primjerno. Za svagda.