Natrag

Kosovo

Kosovo

 

Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak (3.)

 

Rat muslimanskih sekti na Kosovu

 

 Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi,  Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.

 

 

Domagoj Margetić

 

 

U SAD-u i Europi na Albance se, sve donedavno gledalo kao na „muslimanski narod" u kojem postoje „starosjedilačke kršćanske manjine". Na Kosovu su Albanci oko 97% muslimani, dok (razmjerno utjecajnu i razmjerno obrazovanu) manjinu čini oko 3% Albanaca rimokatolika. Na muslimane na Kosovu se gledalo kao na „sekularizirane", odnosno na „prozapadne i umjerene". Pri tome se nisu primjecivale razlike medu muslimanima. Medutim, to se tako činilo dok je Kosovo bilo pod Srbijom, odnosno dok su Albanci imali zajedničkog neprijatelja prema kojemu su morali jedinstveno nastupati.

U zadnjih deset godina stanje stvari se bitno promijenilo, te se danas na Albance sve više gleda ne kao na naciju u modernom smislu te rijeci, već kao na „zbir međusobno sukobljenih muslimanskih sekti".

Dva simultana krizna žarišta izbijaju u regiji. „Balkan će ponovno biti bačva baruta". Ovo je konstatacija koju se u jesen 2009. godine moglo čuti u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu. Dobro informirani krugovi tada su upozoravali da „u regiji" „simultano izbijaju dva krizna žarišta". Jedno od tih žarišta su Hrvatska i Bosna i Hercegovina. U tim zemljama su tajne službe potpuno isprepletene sa trgovinom heroina i krijumčarenjem ilegalnih imigranata, te su obje službe međusobno koordinirane, te povezane sa Islamskom Republikom Iran.

U obje zemlje Iran, preko njemu bliskih „klanova obavještajnog podzemlja" i to preko „Karamarkovog klana" u Zagrebu i „Čengićevog klana" u Sarajevu, infiltrira svoje kadrove, koji su instruirani na izazivanje kaosa.

 

 

Kosovo kao drugo krizno žarište regije

 

 

Drugo krizno žarište koje simultano izbija u regiji je Kosovo. Strani analiticari smatrali su, sve do početka ove godine, da je Kosovo „skinuto sa dnevnog reda" još prilikom uspješne vojne intervencije protiv Srbije, prije desetak godina, kada je Kosovo stavljeno pod protektorat zapadnih zemalja, odnosno kada je Kosovo postalo etnički homogena albanska cjelina. Tada su Srbi i Albanci, odnosno pravoslavni kršćani i muslimani faktično razdvojeni, te se smatralo da je time mogućnost izbijanja sukoba u toj zemlji faktički eliminirana. Pri tome je na krajnjem sjeveru ostala srpska enklava, koja je determinirana u ideji da se odcijepi od Kosova. Antagonizam Srba i Albanaca više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju miru.

Medutim, to se smatralo „lokalnim" problemom, kojeg se može lako kontrolirati. Pri tome se smatralo da su se „Srbi faktično pomirili sa nezavisnošću Kosova", samo što to za sada „niti jedan političar u Srbiji ne može javno priznati. Osim toga, smatralo se da su se „i Albanci pomirili sa faktičnom autonomijom Srba na krajnjem sjeveru Kosova", premda to, za sada „niti jedan albanski političar ne može javno priznati".

 

 

 

„Zbir međusobno sukobljenih muslimanskih sekti"

 

 

U SAD-u i Europi na Albance se, sve donedavno gledalo kao na „muslimanski narod" u kojem postoje „starosjedilačke kršćanske manjine". Na Kosovu su Albanci oko 97% muslimani, dok (razmjerno utjecajnu i razmjerno obrazovanu) manjinu čini oko 3% Albanaca rimokatolika. Na muslimane na Kosovu se gledalo kao na „sekularizirane", odnosno na „prozapadne i umjerene". Pri tome se nisu primjećivale razlike medu muslimanima. Međutim, to se tako činilo dok je Kosovo bilo pod Srbijom, odnosno dok su Albanci imali zajedničkog neprijatelja prema kojemu su morali jedinstveno nastupati. U zadnjih deset godina stanje stvari se bitno promijenilo, te se danas na Albance sve više gleda ne kao na naciju u modernom smislu te rijeci, vec kao na „zbir međusobno sukobljenih muslimanskih sekti".

 

 

Vjerski sukob medu Albancima spasio državu Makedoniju

 

 

Da sa tom slikom o Albancima „nešto nije u redu" su stratezi NATO saveza „otkrili" prilikom nedavnog kratkotrajnog građanskog rata u Makedoniji. Naime, nakon zapadne intervencije na Kosovu došlo je (uz velike simpatije odredenih krugova u SAD-u, te vlada nekih zapadnoeuropskih zemalja) do pobune Albanaca u zapadnoj Makedoniji.

 Budući da je zapadni dio Makedonije gusto naseljen većinskim albanskim stanovništvom, koje je gotovo isključivo muslimanske vjere, smatralo se da će se „Makedonija bez većeg krvoprolića podijeliti", te da će time „stanje u toj zemlji biti bezbolno stabilizirano". Medutim, pobuna je izbila na sjeverozapadu Makedonije, sa izrazitim centrima u Tetovu i Kumanovu, odnosno po selima na obroncima Šar planine. Na jugozapadu Makedonije stanje je bilo vrlo mirno, te albanski muslimani nisu prihvatili pobunu. Ta činjenica je dovela do neuspjeha pobunjenika, te je spasila teritorijalni integritet Makedonije.

 

 

Nevidljiva crta koja dijeli Albance u Makedoniji

 

 

Tako su za vrijeme najžešćih uličnih borbi u predgrađima Tetova, odnosno žestokih borbi

u neposrednoj blizini Kumanova, Albanci u jugozapadnoj Makedoniji mirno živjeli, pa su na primer u turističkom Ohridu Albanci-muslimani normalno odlazili na posao, služili kao konobari po hotelima i restoranima i surađivali sa pravoslavnim Makedoncima.

Kad su pobunjeni Albanci muslimani iz sjeverozapadne Makedonije ušli na područje jugozapadne

Makedonije, pokazala se neka „nevidljiva crta" koja dijeli Albance, te su pobunjenici morali, nakon kratkog vremena, napustiti grad Gostivar, te „zaboraviti na njega".

Iz Gostivara su pobunjene albanske muslimane potisnuli lokalni albanski muslimani, i to bez borbe, odnosno na prijetnju da će „dići ruku na njih, ako se smjesta ne povuku". Slično je bilo i u pograničnom Debru, gdje je grupa kosovskih Albanaca, preko teritorija države Albanije zaobišla planinski masiv Šar planine, te kroz dolinu Crnog Drima, preko grada Peshkopi u državi Albaniji, prodrla na teritorij države Makedonije, u okolicu Debra.

 I ova grupa se morala brzo povuci iz Debra, radi izbjegavanja sukoba sa lokalnim Albancima, a navodno su lokalni Albanci u okršaju ranili ili ubili jednog ili više Albanaca s Kosova. Vlasti Republike Makedonije o ovome nemaju nikakvih saznanja, jer je bila riječ o međualbanskom okršaju.

 

 

Šijitima u Makedoniji bliži pravoslavni Makedonci nego albanski muslimani Suniti

 

 

Tako se pokazalo da zapadnu Makedoniju, koju naseljavaju Albanci muslimani, dijeli neka

"nevidljiva crta" koja se nalazi "negdje sjeverno od Debra". Kako se pokazalo, ta "nevidljiva crta predstavlja sjevernu granicu šijitske enklave u Makedoniji, a proteže se sjeverno od grada Gostivara". Kako doznajemo u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu, "nitko se u NATO paktu nije sjetio da na Balkanu žive i Šijiti". Medutim, Šijiti žive na Balkanu, te ih na području bivše Jugoslavije ima preko pola milijuna, a u državi Albaniji blizu milijun.

Prema procjenama, Šijiti na Kosovu cine preko 20% stanovništva, tj. nešto više od 400 tisuća stanovnika, a u Makedoniji predstavljaju oko jedne trećine albanskog stanovništva, sa oko 170 tisuća ljudi. U Makedoniji Šijiti naseljavaju kompaktnu enklavu koja se proteže u pograničnom području od Struge preko Debra do Gostivara, te u planinskom trokutu Gostivar - Kičevo - Debar. Budući da je ta enklava odlučno odbila sudjelovanje u pobuni, smatra se da je ista spasila teritorijalni integritet Makedonije.

Zbog toga se govori da "u Makedoniji postoje tri vjere", od kojih su "za vrijeme građanskog rata dvije (pravoslavni kršćani i Šijiti) bile u savezu protiv treće (Sunita)", odnosno da je "sudbina Makedonije u rukama Šijita", kojima su, za sada "bliži pravoslavni Makedonci nego albanski muslimani Suniti".

Ovo se objašnjava time da se "Šijiti ne boje pravoslavaca", jer ih "u tihoj demografskoj eksploziji konstantno potiskuju", pa s njima "bez straha surađuju", dok se "boje Sunita", s kojima su "ratovali cijelo devetnaesto stoljeće, sve do početka balkanskih ratova 1912. godine", te se boje da bi u "Velikoj Albaniji bili manjina u sunitskoj državi". Da bi izbjegli da budu manjina u sunitskoj državi, odbili su sudjelovanje u pobuni sunitskih Albanaca početkom ovog desetljeća.

 

 

Povijesni antagonizam Sunita i Šijita na Kosovu

 

 

I na Kosovu postoji, poput zapadne Makedonije, podjela stanovništva na Sunite i Šijite. Premda točne statistike ne postoje, jer popisi stanovništva nikada nisu bilježili ovu podjelu, smatra se da se postotak Šijita medu muslimanima Kosova povijesno kretao oko 15% ukupne populacije, te da je u zadnjih četrdesetak godina narastao na oko 20% ukupne populacije. Za razliku od države Albanije, gdje Šijiti žive u središnjem dijelu zemlje u području koje gravitira gradu Elbasani, te na jugu, gdje su izmiješani sa pravoslavnim Albancima, te za razliku od Makedonije, gdje Šijiti žive na jugozapadu Makedonije, na Kosovu ne postoji neko šijitsko područje, već su Šijiti potpuno izmiješani sa Sunitima.

Odnosi ove dvije grupe povijesno nisu bili dobri. Od 1820. do 1912. godine, u zapadnoj Makedoniji je tinjao sukob niskog intenziteta izmedu Sunitia i Šijita, gdje su se Šijiti, sa uporištem u svojoj enklavi u jugozapadnoj Makedoniji, suprotstavljali otomanskoj državi.

Kosovski Šijiti su ih u tome simpatizirali, ali zbog svoje disperziranosti medu sunitskom većinom, nisu bili u poziciji da se otvoreno suprotstavljaju. Medutim, Šijiti su na Kosovu bili prezrena i potisnuta manjina. Dolaskom srpske vlasti od 1912. do 1915, te vlasti Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije (od 1918. do 1941.), na Kosovu su sukobi, koji su u razdoblju od 1919. do 1924. imali karakter gerilskog rata, postojali isključivo na relaciji kosovski muslimani Suniti protiv Srba i državne vlasti.

 

 

Uspon kosovskih Šijita na vladajuću poziciju

 

 

Svoju prvu transformaciju iz podređene manjine u vodeću snagu kosovskog društva Šijiti su ostvarili tijekom Drugog svjetskog rata, i to zahvaljujući angažmanu Siegfrieda Kaschea, koji je nominalno bio njemački ambasador u Zagrebu, ali je njegov stvarni utjecaj daleko nadmašivao njegovu formalnu poziciju, kako po značaju, tako i po teritoriju na koji je utjecao.

Kad je Italija tijekom 1942. počela vidno vojno slabiti, Nijemci su, a naročito SS, i to iz svojeg regionalnog centra u Zagrebu, počeli na tadašnjoj talijanskoj okupacijskoj zoni Balkana graditi svoj utjecaj, te su pri tome, uz značajan osobni angažman Kaschea, gradili savezništva sa ciljanim grupama lokalnog stanovništva.

Tako su već 1942. godine na Kosovu nastale, tada još nominalno talijanske, vojne jedinice, koje su ciljano bile regrutirane od Šijita, i u kojima je SS imao odlučujuću ulogu, i kojima je davana sve veća kompetencija nad ukupnim teritorijem Kosova.

 

 

Prvo preuzimanje vodeće uloge od strane kosovskih Šijita

 

 

Tijekom 1943. utjecaj iznemogle Italije je sve više slabio, te su Talijani davali sve veće ovlasti lokalnim sunitskim kolaboracionistima, koje je vodio Bedri Pejani. Pejani je pomoć potražio u Zagrebu, u kojem je tada čvrstu poziciju imao veliki muftija Jeruzalema, Mohammad Haj Amin Al-Hussaini, te je sa njim dogovorio da se kod Nijemaca lobira za stvaranje islamske države koja bi uključivala Kosovo, Albaniju, zapadnu Makedoniju, Sandžak i Bosnu i Hercegovinu. Premda to nigdje nije bilo formalno rečeno, podrazumijevalo se da bi ta islamska država bila sunitska.

Nijemci, na insistiranje Kaschea ovo nisu prihvatili, te je jeruzalemskom muftiji dano do znanja da će njegov utjecaj biti ograničen samo na muslimane u Bosni i Hercegovini, ali ne i na Kosovu. Stvarno vodstvo nad Kosovom tada preuzimaju Siegfried Kasche i Ernst Kaltenbrunner, koji formiraju 21. SS diviziju Skenderbey.

U diviziju su, iz političkih razloga primljeni neki kosovski Suniti, kao i manja grupa kosovskih Albanaca, rimokatolika. Medutim, velika većina Albanaca koji su regrutirani u tu diviziju bili su lokalni Šijiti. Divizija je imala ukupno blizu devet tisuća vojnika, od kojih 6491 Albanca, koji su gotovo isključivo bili regrutirani na Kosovu, većinom od Šijita, a njoj su dodane i neke SS jedinice sastavljene od Austrijanaca, te vojvođanskih Nijemaca. Klanovi Albanaca iz kojih su regrutirani vojnici 21. SS divizije dobili su kod Nijemaca poseban prestiž, te su jedinice lokalne žandarmerije u velikoj mjeri bile klanovski povezane sa vojnicima albanske SS divizije. Na taj način je njemačka okupacija Kosova po prvi puta u povijesti donijela Šijitima vodeću ulogu u toj zemlji.

 

 

Drugo preuzimanje vodeće uloge od strane kosovskih Šijita

 

 

Njemačkim porazom u Drugom svjetskom ratu utjecaj Šijita na Kosovu zakratko prestaje, te se komunisti u prvoj fazi svoje vladavine, prvenstveno oslanjaju na Srbe. Medutim, u unutrašnjim klanovskim obračunima medu jugoslavenskim komunistima utjecaj Srba je tijekom vremena slabio, te su krajem 1966. srpski komunisti definitivno izgubili vodeću ulogu u komunističkoj Jugoslaviji.

Tako od početka 1967. godine Jugoslavija transformira Kosovo u autonomnu komunističku državu albanskog naroda. Pri tome se komunisti u vladanju Kosovom oslanjaju prvenstveno na albanske Šijite, te vlast na Kosovu dobiva komunistički klan kosovskih Šijita iz Đakovice (Gjakovë) kojeg vode Fadil Xoxa i Mahmut Bakalli. Ovaj klan ostaje na vlasti sve do kraja 1980.-tih godina.

 

 

Obrazovano stanovništvo Kosova regrutirano većinom od Šijita

 

 

Komunisti su od sasvim plemenskog zaostalog društva htjeli doslovno preko noci stvoriti urbano društvo po komunističkom uzoru. Na taj način je cijela tadašnja Jugoslavija bila obvezana na financiranje razvoja Kosova, te su sveučilišta po Jugoslaviji bila obvezana školovati određene kvote albanskih studenata. Ova nova elita koja regrutirana je gotovo isključivo od šijitskih klanova.

Na taj način je malena šijitska zajednica postala potpuno vezana za komunističku vlast, te je dobila zadatak kontrole nad sunitskom većinom. Pri tome je tijekom 1970.-tih godina značajnu ulogu igrala i činjenica da je mortalitet na Kosovu bio izuzetno visok, naročito među djecom na ruralnim područjima, te da su medicinsku zaštitu šijitske zajednice u pravilu dobivale prije sunitskih. Tako je u razdoblju od otprilike jedne decenije natalitet Šijita bio veći od nataliteta Sunita, pa se i njihov postotak u ukupnoj populaciji povećavao.

Osim toga, režim je stimulirao i konverzije na šijitsku granu Islama, pa je uslijed toga postotak Šijita od kraja 1960.-tih do danas narastao od otprilike 15% do iznad 20%, te se smatra da je od oko 2,1 milijun stanovnika Kosova, oko 90% Albanaca, a od tih oko 1,9 milijuna Albanaca, na Šijite otpada nešto više od 400.000, odnosno "20-25% ukupnog albanskog stanovništva".

Ovdje valja naglasiti da preciznih podataka o omjeru Sunita i Šijita medu Albancima na području bivše Jugoslavije nema, te svaka procjena predstavlja okvirnu, grubu procjenu.

 

 

Komunistički obračun sa Sufijama jačao Šijite

 

 

Za razliku od kršćanstva, kojeg su komunisti pokušavali pod svaku cijenu marginalizirati, odnos jugoslavenskih komunista prema muslimanima karakteriziralo je izričito miješanje režima u vjerska pitanja, te ciljano jačanje jedne grane Islama protiv druge.

Tako se jugoslavenski režim obračunavao sa sufijskim vjerskim zajednicama, odnosno derviškim redovima, koji su na kraju potpuno iskorijenjeni na području cijele Jugoslavije.

Medutim, preko pedeset posto kosovskih muslimana bili su Suniti - Sufije, odnosno sljedbenici raznih sunitskih derviških redova. Iskorjenjivanjem ovih vjerskih zajednica ciljano je jačana Islamska vjerska zajednica "običnih" Sunita.

Medutim između "običnih" Sunita i Sunita Sufija (sljedbenika raznih sunitskih derviških redova) postoje određene razlike u vjerovanju (Sufije su mistici), te naročito u vjerskoj praksi i obredima. Stoga je komunizam na ovaj način stvarao svojevrstan "vakuum", jer su tradicionalna vjerovanja i vjerske prakse ostale u raskoraku sa vjerskom institucijom koja je, silom prilika, odnosno iskorjenjivanjem derviških redova, nametnuta većini stanovništva. Ovo je medutim jačalo lokalne Šijite...

 Kosovski Šijiti pripadaju vrlo rijetkom pravcu Islama; tj. sufijskom Šijitizmu. Oni su dakle Šijiti - mistici, te sljedbenici šijitskog derviškog reda Bektašija.

Tako su, od iskorjenjivanja derviša tijekom 1950.-tih godina, te naročito od dolaska Šijita na vlast na Kosovu krajem 1960.-tih godina, bilježene konverzije pojedinih klanova i sela sa sufijskog sunitskog Islama na sufijski šijitski Islam. Ti su klanovi, da bi zadržali mističnu praksu i vjerovanja, prihvatšijitska ucenja derviškog reda Bektašija. Na taj način je iskorjenjivanje sunitskih derviša jačalo Šijite, pa su i ove konverzije pridonijele, uz druge gore navedene razloge, povećanju postotka Šijita na Kosovu sa 15% na više od 20% ukupne albanske populacije.

 

A 1.

 

Balkansko „ekonomsko čudo"

 

Za sada je Durres jedno od "ekonomskih čuda" Balkana, grad koji osigurava strateške, vitalne putove droge na Zapad, i koji je svojom ulogom zamijenio Zagreb, i time stvorio vakuum vlasti i utjecaja u znatnom dijelu Balkana (izbacivši tako Hrvate, ali i Srbe iz strateških pravaca međunarodnog krijumčarenja), i što je time omogućilo obračun sa kriminalnim elitama Balkana, što u Hrvatskoj može prouzročiti u nekom trenutku hapšenje Franje Gregurića i njegovih suradnika, poznatih kao "ekipa iz Hennessya", odnosno "dečki iz Hennessya", te obračun sa udbaškim elitama Hrvatske, koje tom zemljom vladaju u kontinuitetu od 1945. godine.

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane