Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na ni{anu

Na nišanu

 

Svi razlozi zbog kojih Srbija ne treba da postane još jedno siroče Evropske unije

 

Evropska unija - ne, hvala

 

Trinaest godina Srbija rasprodaje u bescenje svoje najbolje fabrike i preduzeća, žrtva je najcrnjeg tranzicionog terora, primila je sav otpad i zastarelu zapadnu tehnologiju, uzela je milijarde evra najskupljih kredita, jede zatrovanu hranu, a sve to sa ciljem da se dopadne Evropskoj uniji. U međuvremenu, traju žestoki politički obračuni oko članstva Srbije u ovoj zajednici. Mala grupa predstavnika takozvanog političkog elitizma, uporno zagovara ideju nasilnog privođenja u EU.  Sa druge strane, građani Srbije su svoj stav o tome skoro potpuno promenili nakon ratova iz devedesetih. Posebno posle kriminalnog odnosa vodećih evropskih sila prema Srbiji, kao staroj evropskoj državi. Jedan od službenih promotera ulaska Srbije u EU, Ivan Vejvoda, doslovno je rekao da njen ulazak u ovu zajednicu 2012. godine može da spreči samo pad meteora na zemlju! Istina, težnja ka EU je ostala i posle kiše NATO bombi 1999. godine, pa je za verovati da ove sulude ideje srpskih političara ne mogu ni meteori da spreče. Ideje integracija u novijoj istoriji, skupo su koštale srpski narod i sve građane Srbije. "Ujedinjenje ili smrt", bezumno su kliktali zaverenici na početku dvadesetog veka. Danas je na delu otvorena zavera političke elite. Ne nude smrt, ali u njihovoj Srbiji, života nema. I, hoće, po cenu izumiranja nacije, da okače barjak u Briselu. Makar i na pola koplja.

 

Nikola Vlahović

 

Davne 1956. godine, u Moskvi, na dvadesetom Kongresu KP SSSR, rečeno je da će 1980. godine doći do ulaska u komunizam ("radi koliko možeš, uzmi koliko ti treba"). 

Dvadeset četiri godine kasnije, u Moskvi je bila letnja Olimpijada, ali obećani komunizam nije došao. Rusija je teret sovjetizma sve teže podnosila i spremala se za neko bolje vreme. Život i politika opet su bili na suprotnim stranama.

Dana 30. novembra 2013. godine, u nekoliko beogradskih dnevnih novina, objavljena je vest da će Srbija sigurno ući u Evropsku uniju 2020. godine! Neki su bili još precizniji, pa rekoše da je zvaničan strateški cilj Srbije da pregovore sa Evropskom unijom završi 2018. godine, a da u EU uđe 2020! Bivša direktorka Kancelarije za evropske integracije Tanja Miščević, i sama je priznala da će pregovori trajati najmanje jednu deceniju. Turska je počela sa pregovorima još 2005. godine pa je stala. I odustala.

Određeno je i ko će da "nacrta" tu novu srpsku strategiju. To je neko Koordinaciono telo za pregovore i pregovarački tim. Ovo "evropsko načertanije" kolokvijalno se naziva "Opening statement", ili, srpski rečeno, "početni stavovi", koje će na međuvladinoj konferenciji pročitati šef državne delegacije Srbije, a prethodno će ga, kažu, usvojiti Vlada. Kad i ako dođe trenutak za to. U nekoj neodređenoj, dalekoj budućnosti.

Srećom, već danas, Srbija ima izlaz iz ovog nepotrebnog evropskog ludila, "na druga vrata".  Naime, govoreći o fanatičnoj opčinjenosti srpskih vlastodržaca idejom ulaska u Evropsku uniju, nedavno je prilikom skupštinske debate o perspektivama saradnje Srbije sa Evroazijskom unijom (EAU), ambasador Ruske federacije u Beogradu, Aleksandar Čepurin, ponovio ono što je i njegov prethodnik na tom mestu Aleksandar Konuzin stalno govorio, tumačeći verno stavove svoje vlade:

"...Ništa nije bez alternative, svaka integracija među državama ima alternativu. Kada govorimo o integracionim procesima veoma je važno imati različite varijante, kojih može biti tri, četiri, pet ili šest, a one mogu da se susreću u raznim kombinacijama.  Bilo koja varijanta integracija trebalo bi da odgovori na pitanja- da li su se povećale investicije u zemlji, da li se smanjila nezaposlenost, da li je uništena privreda?

 Ovde ćete imati svetlu budućnost, a tamo je tamna prošlost. To apsolutno nije tako 2013. godine. Ono što je potrebno za zemlju, to je pre svega privredni rast, ekonomski razvoj, očuvanje industrije, tržišta i investicije. Sa ove tačke gledišta potrebno je proceniti ove ili one procese integracija".

Na istom mestu i u isto vreme, direktor departmana za integracije Evroazijske ekonomske komisije, Viktor Spaski rekao je da je ova komisija koristila "sva dobra iskustva integracije EU ali i latinoameričkih država" zahvaljujući čemu su za pet godina postignuti odlični rezultati u organizaciji. Spaski je na jedno pitanje koje mu je, očito ciljano postavio ambasador Azerbejdžana u Srbiji Eldar Hasanov (šta sprečava da neko bude član i EU i EAU?), odgovorio: "...Prepreka sa naše strane nema, ali je praktično i logično da se ne može sedeti na dve stolice".

 

 Čemu žurba?

 

Pred kraj 2009. godine, na jednom sastanku u američkoj ambasadi u Berlinu, požalio se svojim kolegama visoki službenik nemačkog ministarstva inostranih poslova, Mihael Fluger, da srpski zvaničnici šire utisak da je prijem Srbije u EU moguć već za tri-četiri godine. Ova informacija pretvorena je u tajnu diplomatsku depešu, ali je kasnije postala javno dostupna širom sveta zahvaljujući sajtu Džulijana Asanža (Wikileaks), pod oznakom 09Berlin1556, uz oznaku "Poverljivo".

Takođe u Berlinu, 15. novembra 2009. godine, nemačka kancelarka Angela Merkel upozorava Borisa Tadića da ovakve glasine više ne širi ni on ni njegova "lokalna propaganda", jer Srbija neće ući u Evropsku uniju ni pod kakvim okolnostima, sve dok ne prizna postojanje Kosova kao zasebne države, dok ne uđe u NATO pakt i dok se državni kriminal u Srbiji ne bude potpuno iskorenio. Kratko, rečeno -nikad.

 Zašto ovo Tadić nikada nije javno saopštio građanima Srbije? Čemu uopšte teže savremeni vlastodršci u Srbiji? Zar nije dovoljno jasno i glasno rečeno iz svih centara evropske moći, da su srpski političari kriminalizovani, da je Srbija kao država još nedefinisana i da kao takva ne može nigde dok svoje unutrašnje stvari ne sredi? Ali, i Borisu Tadiću i onima pre njega, kao i sadašnjim vladarima, pred očima su samo fondovi i pljačka. Predpristupni, pristupni, svejedno.

U Briselu su već odavno, o trošku građana Srbije instalirani razni vladini i nevladini predstavnici, koji se bave mešetarenjem, korupcijom, koji iznajmljuju preskupe kancelarije i određuju sebi astronomske plate. Ova banda već sada određuje pravila igre, ko će i pod kojim uslovima dobiti evropske kredite, pomoć, donacije ili slično. Na njihovu nesreću, tih sredstava nema ni blizu onoliko koliko su navikli da pljačkaju iz budžeta sopstvene države.

 

Novi Evropljani bez gaća

 

U zemljama Balkana koje se već nalaze u Evropskoj uniji, ekonomsko stanje je gore nego ikada u novijoj istoriji. Samo u susednoj Hrvatskoj, brojka nezaposlenih dosegla je gotovo 400.000, pad BDP-a je nezaustavljiv, industrijska proizvodnja pada svakog meseca, potrošnja je sve manja, spoljni dug i je dalje "stabilan" (150 milijardi dolara!) novih investicija nema niti će ih biti tako skoro, jer je Hrvatska za velike investitore neprivlačna, skupa i komplikovana zemlja. Poslenjih meseci, stanje je takvo da su mogući i građanski nemiri u slučaju da se neko čudo ne desi i spreči očiglednu katastrofu koja je usledila ulaskom u Evropsku uniju.

U susednoj Bugarskoj, koja je ušla u Evropsku uniju "preko reda", zahvaljujući haosu koji je devedesetih trajao na prostoru bivše Jugoslavije, stanje je već godinama loše, prosek plata nije veći od 300 evra, domaće investicije u Bugarskoj u posljednje tri godine smanjene su za skoro 100 odsto, a stranih kao da i nema. Bugarska je ulaskom u Evropsku uniju za tri godine pala za 20 mesta na svetskoj listi konkurentne sposobnosti, a dans je znatno niže nego što je ikada bila.

Rumunija je sinonim masovne bede, prosek plata još niži nego u Bugarskoj, a stanje sa ekonomskom emigracijom (odlaskom iz zemlje) takvo da ova punopravna članica EU nije nigde dobrodošla. Tačnije, njeni građani su danas evrospki problem broj jedan!

Nobelovac Pol Krugman, i Džerald Celente, čovek koji je predvideo globalne ekonomske katastrofe, komentarisali su pre dve godine za "New York Times", da će ekonomski haos u Grčkoj pre ili kasnije biti model haosa po kome će se raspadati Evropska unija, da se "Amerika više nikad oporaviti neće", te da su istinske ekonomske sile danas na Istoku, i da se svet u tom smislu nepovratno promenio.

Zašto je, nakon ovakvih saznanja, za Srbiju na ovom delu Balkana, tako neophodno potrebno da traži  članstvo u zajednici gde je niko ne želi, niti joj se raduje? Srbija je danas dobra samo za one koji hoće da izvoze u Rusiju. Samo dva od deset srpskih preduzeća koja rade sa Rusijom, zaista i jesu u vlasništvu građana Srbije. Sve ostalo su stranci iz zemalja Evropske unije (ponajviše Austrije, Slovenije, Hrvatske, Italije i Grčke) koji su registrovali svoja preduzeća u Srbiji, jer je Srbija zemlja koja ima statust najpovlašćenije nacije u trgovini sa Rusijom. Zašto Srbija u punom kapacitetu ne koristi ovu pogodnost? Opet je odgovor isti-zbog ideje približavanja Evropskoj uniji! U ovoj šizofrenoj situaciji, gde privrednici iz nabrojanih zemalaj članica EU beže iz nje, a Srbija ka njoj žuri po cenu života, gubitnici su građani Srbije. Njima, njihovoj deci i unucima, ovakva politika može da donese samo dugoročnu, generacijsku nesreću.

 

Šta će Srbiji Brisel?

 

Kada je 15. jula prošle godine iz Vašingtona, u kratkom saopštenju, potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić između ostalog poručio da je imao razgovore u Stejt departmentu i da će ''...Sjedinjene Američke Države podržati Srbiju na evropskom putu i u borbi protiv korupcije i kriminala, ali da postoji otvorena pitanje Kosova i Metohije, i da će Srbija morati da prihvati bolne kompromise" - bilo je jasno šta nam on obećava. "...

"Uveren sam da ćemo ispuniti ono što je prethodna vlada dogovorila'' - poručio nam je, a režimski mediji nisu naglasili da je on razgovarao, ustvari, sa nižim službenikom Stejt departmenta u Kancelariji za Evro-Aziju i šefom odseka za Balkan Dejvidom Bergerom!

Šta je, zapravo, tražio gospodin Vučić u Stejt departmentu, kada mu je osam dana ranije, zamenik državnog sekretara spoljnih poslova SAD opisao stavove američke politike i njena očekivanja od Srbije?

Od američkog sagovornika, Dejvida Bergera, Vučić je tražio velika ulaganja SAD i američkih kompanija u Srbiju. Odgovoreno mu je, kako je to kratko saopštio Stejt department, da državnim novcem raspolaže Kongres SAD, a da američke kompanije samostalno odlučuju o investicijama po svetu, i da je Srbija na poslednjem mestu, po tom pitanju. U tom razgovoru Vučiću je saopšteno da Rusija ima novca i da planira velika ulaganja u Srbiju, i da su to putevi kojima srpska ekonomija treba da ide. Tako je i Vučiću psoatlo jasno da u SAD niko nije protiv ruskih ulaganja u Srbiju, naprotiv. Uostalom, Srbija (kao i dobar deo ovog regiona) nije zona od ekonomskog interesa za SAD.

Glavni i odgovorni urednik uglednog američkog časopisa "Cronicles", Tomas Fleming, inače vrsni poznavalac prilika na Balkanu, i danas bi mogao da ponovi ono što je već jednom  javno konstatovao: vlasti u Srbiji su u suštinskoj zabludi ako misle da mogu da budu prijatelji sa sadašnjom američkom elitom, i moraju biti svesni da u SAD nemaju saveznika. Fleming je bez imalo uvijanja direktno "gađao" takozvanu srpsku političku elitu, rekavši da Vlada Srbije treba da se ponaša kao suverena, a ne kao satelitska vlada. Iluzorno je zavaravati se, dodao je Fleming, da Srbija ima u tom društvu nešto da traži, a kamoli da nešto dobije.

Nakon pljačke gigantskih razmera u kojoj je na razne načine nestalo oko 50 milijardi dolara, što u privatnim džepovima što u propalim projektima, usled čega su građani Srbije ekonomski propali i zaduživali se, pa danas plaćaju čak 26 milijardi evra samo na bankarske zelenaške kamate, nije nikakvo čudo što je predstavnica Evropske komisije za odnose sa Srbijom Mirjam Feran izjavila- "Srbija se nalazi u sred mračne ekonomske situacije", da su "izazovi veliki" i da će EK sačekati da vidi šta će vlada u Beogradu da uradi.

 U međuvremenu, još jednom je snižen kreditni rejting Srbije, a svi međunarodni investitori dobili su signal da zaobiđu Srbiju na duži vremenski period. Može li tako slomljena država da zakuca na vrata Brisela? I šta će Briselu sirotinja? Konačno, šta će Srbiji Brisel? I zašto bi Srbija izigravala sirotinju, a realno je bogata resursima, ima još uvek zdravu hranu, pijaću vodu, zdrav vazduh i odličan položaj?

Uskoro će doći na red novi Briselski sporazum o Kosovu, koji se ovog puta tiče ključnih stvari: imovine. Šta Srbiju i srpsku vlast sprečava da svoju imovinu založi kod ruskih kompanija i na taj način promeni i ekonomsku i političku klimu u tom delu regiona? Da se neko ranije setio da proda rudnike na Kosovu Francuzima, ili nekoj drugoj evropskoj sili, teško da bi ikada došlo do bombardovanja 1999. godine. Ali, to je već priča o licemerju, iz koje srpski vlastodršci nisu izvukli nikakvu pouku.

 

 Nepomirljiva razlika dve političke etike

 

Na žalost, suprotno od volje većine građana u Srbiji, ni Aleksandar Vučić ni Tomislav Nikolić, ali ni drugi ovdašnji politički lideri, nikako da shvate da Srbija ne može da izigrava "kolosa sa Rodosa" i da jednom nogom stoji u Briselu, a drugom u Moskvi. Jer Srbija nije kolos, već mala evropska i balkanska država, sa teškim bremenom prošlosti na leđima.

 Niko od njih se ne obaziru na činjenicu da je sa najviših mesta u Moskvi, već odavno rečeno da "...politička etika Rusije i Evropske uniji nisu iste". Na ovo je u više navrata srpskim vlastodršcima skretao pažnju bivši, a i sadašnji ruski ambasador, ali, izgleda da niko od njih to nije ozbiljno shvatio.

Sa druge strane, i Nemačka je jedina evropska velesila koja šalje nedvosmislene signale gde je Srbiji mesto, da treba da se okrene prema Rusiji i njenim ogromnim potencijalima. Razlog je vrlo jasan: Nemačka ne želi još jednog sirotana u Evropskoj uniji, a Rusija ne želi da je mali balkanski satrapi zaustavljaju u velikim projektima kakav je gasovod Južni tok. Nemačka ima više od pedeset strateških sporazuma sa Rusijom, većinu svog izvoza plasira na rusko tržište, i uz Rusiju se i sama podigla do nivoa najmoćnije države na kontinentu. To nije država koja će protivrečiti Rusiji.

Takozvani ciljani datum završetka pregovora Srbije sa Evropskom unijom, prema "strategiji" sadašnjih vlasti, tačnije, prema računima bez krčmara, značiće unutrašnju spremnost države za ulazak u EU, odnosno zatvaranje poslednjeg pregovaračkog poglavlja.

Do tada bi, sudeći prema onome čime raspolažu OEBS i druge evropske institucije, većina demokratsko-naprednjačkih evropejaca trebala da bude već odavno raščinjena i izvedena na optuženičku klupu, ili u zatvor.

Poznata je matrica skoro svih srpskih parlamentarnih stranaka, a posebno njihovih vođa poput Čedomira Jovanovića ili Dragana Đilasa, koji su se poslednjih godina svojski trudili da uplaše građane Srbije kako će nestati sa lica zemlje, kako će postati "ruska gubernija" i slično.

Besramne laži pomešane sa najcrnjim dezinformacijama koje su preko njih emitovane iz Londona, danas više ne mogu da prođu. Nisu uverljive, život ih je demantovao.

Šta na kraju reći? 

Srbija, kao evropska država, treba svom snagom da usklađuje svoje zakonodavstvo sa zakonima Evropske unije, da radi na stvaranju instituicija modernog društva, da se obračuna sa korupcijom, kriminalom, da se ekonomski podiže sa dna. Ako jednog dana, Evropska unija poželi da Srbiju prihvati u članstvo, bez uslovljavanja, i ako se to ne bude protivilo našim interesima, takvu ponudu treba i prihvatiti. A do tada, treba se okrenuti sebi.

Dilemu da li odmah ući u EU treba razrešiti - Ne, hvala.

 

 

GLOSA

 

"Oni (na Zapadu) koji kritikuju Srbiju zbog bliskosti i partnerstva sa Rusijom treba da se zapitaju zašto nisu ponudili takve odnose Srbiji. Ja Zapadu uporno govorim da je Srbiji potreban strateški partner i na Zapadu... Ali oni uopšte nisu zainteresovani"

 

(Ivica Dačić)

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane