Pogledi

 

Grad-heroj na meti islamskog fašizma iza koga stoje stratezi globalnog porobljavanja

 

Volgograd, čuvar civilizacije

 

Ovih dana čuli smo strašnu vest da su islamski teroristi, takozvani bombaši-samoubice, napali železničku stanicu u Volgogradu, te da su po drugi put u proteklih pola godine dignuli u vazduh gradski autobus.  Opet je ubijeno i osakaćeno mnogo ljudi.  Volgograd, bivši je Caricin i bivši Staljingrad. Kada ovo izgovorimo, osećamo mešavinu straha i divljenja, sada i zauvek. Dok bude sveta brodovi će sirenama parati mir nad Volgom prolazeći podno spomenika jednoj od najstrašnijih epopeja modernog doba. O ovom veličanstvenom gradu-spomeniku piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

 

Grad na Volgi duboko je utisnut u kolektivno sjećanje ruskog naroda. On je simbol očajničke borbe jednog naroda da preživi uništenje i jedne vojske koja je tako daleko otišla na istok, da bi tu našla svoj grob. Volgograd je kapija Volge, najveće europske rijeke i granica stoljećnog sukoba kršćanstva i islama. Bilo je to doba kada je vojska Velike Moskovije konačno povratila Kazanj na obali goleme rijeke i izbila na padine Urala. Scena za ofanzivu na istok Petra Velikog, a još više Katarine Velike bila je otvorena. Nema ruske duše koja neće uskliknuti ,,Volga, Volga; mać radnaja". Da, ta rijeka, to je Rusija !

  I baš u velikom gradu na Volgi novi fašisti su napali ruski narod. Za malo vremena, čak dva puta. Nije u pitanju intenzitet napada, on je podmukao i ograničen. U pitanju je napad na simbol i dušu jednog naroda. Da li je u pitanju hir nekoliko osoba, puka mržnja?

  Nikako. Radi se zapravo o jednoj političkoj strategiji čiji su ciljevi dalekosežniji, a prostor djelovanja gotovo svjetskih razmera. To nije djelo suludih odmetnika, već dobro promišljenog globalnog partnerstva. Ti partneri su udruženje bankara iz Londona i podružnice su Vol Strita, a sa druge strane organiziranog islamskog fašizma. To partnerstvo upravo njeguju SAD, koje su uzurpirana država u vlasti finansijske oligarhije umrežene diljem svijeta. Sama Oligarhija, sve se otvorenije očituje kao istrajan borac Protokola. Tiranijom novca želi se provesti svjetsko gospodstvo. Premda, taj cilj nije više lako dostižan, vanjsko – političko usmjeravanje SAD u tom kontekstu nastoji da bude u funkciji jedne globalne sile.

Stoljetni san o Svjetskom gospodstvu moguće je ostvariti samo padom većine u ropstvo. Ali kako je novo ropstvo mnogo teže izvodljivo dok god još postoje tekovine grčko – rimske – krišćanske civilizacije, poglavito u Europi; to je promptno neophodno  ruinirati kulturni i politički Stari kontinent. Prosto ga na kraju barbarizirati, tako što će se uvoziti islamski okupator i prorijediti civilizacijska etnička baza Europe. Tada će se moći neometano vladati svijetom. Vječitim Trećim svijetom.

  Zašto se najnoviji napad iz krila te strategije događa baš u Rusiji i baš na Volgi? Stoljećima između Volge i Urala, sve do Kaspijskih vratiju opstajala je „ krvava granica" kojom su prodirali bezbrojni azijatski narodi na svom rušilačkom putu ka Europi. Kasnije su Osmani podržali nalet istovjernih, tatarskih kaganata dolinom Volge sve do Kazanje. Osmani su nadirali preko Kavkaza, na Balkanu takođe egejsko – vardarsko – moravskom- dunavskom dolinom u srce Srednje Europe. Uma je izgledala gotovo dosegnutom. Ofanziva Habzburga preko Dunava i Petra Velikog iz Kazanje duž Volge slomili su islamsku ofanzivu i promijenili odnos snaga oko Europe i u samoj njoj.

   No stratezi Protokola, budući da su posjedovanjem novca dužničkim krizama kupili dvorove kasnog i posrnulog feudalizma svojim  su korporativizmom stekli ogromnu političku moć. Unazad dva stoljeća veliki ratovima u Europi kapital u njihovom posjedu bezmjerno se uvećao. Nakon što se mlada američka republika izborila za nezavisnost.

Izabrani su brzo, shvatili kakove im pogodnosti pruža izlaz na dva debela mora i da mogućnosti za trgovinskim gospodstvom nikada nisu bile veće. Bio je to najsnažniji proboj Protokola sa dvije tisuće godina stalnih napora. Za samo, nešto više od jednog stoljeća dotadašnja narodna državna banka SAD, prešla je odlukom Kongresa u privatne ruke krupnih vlasnika novca koji su sasvim, neovisno od države imali isključivo prava štampanja i emisione politike novca. Sada je ukupni potencijal financijske kontrole čitave Amerike i većeg dijela Europe preko FED postao neuznemiravani posjed Protokola.

Ta je vlast oplođavanjem kroz dva Svjetska rata višestruko povećana i gotovo je sav novac ili poticao iz FED ili je bio u zavisnosti od njega. Sada se očigledno vodi presudna bitka za preustrojstvo svijeta. Tajna vlast kroz mnogo stoljeća sve je očiglednije i arogantnija. Novo sredstvo – stvaranje islamskog fašizma kao perspektivnog partnera počelo je u Avganistanu, što ne znači da i ranije britanski interesi nisu uveliko spašavali Tursku, bolesnika na Bosforu i europskim Galipoljem. Kasna emancipacija ugnjetenih balkanskih naroda umnogome je posljedica britanske politike, te pramajke politike svih administracija u Vašingtonu.

  Što je sada cilj bankara po pitanju Rusije?

Zašto se baš sada kreće bolno ubadanje u njen trbuh na jugu? Nije potrebno biti neki osobiti poznavalac svjetske politike da bi se razumjelo da se Rusija nalazi na lavovskoj većini neprekinutog kopna od Antlantika do Vladivostoka. To kopno i po dužini i širini ima epikontinentalni značaj, bogatu hidrografiju i bezmjerne energetske i sirovinske resurse.

Ono što dodatno uznemiruje Izabrane je to što bez obzira na specifičnosti, cijeli taj prostor predstavlja jedinstvenu civilizacijsku odrednicu.

Sve to otvara mogućnosti da prostor od Antlantika do Ohotskog mora postane u ne tako dalekoj budućnosti jedinstveno političko – ekonomsko i kulturno područje. Ta bi ekonomska sila bila gotovo samodovoljna u onoj mjeri u kojoj je to danas moguće. Ambicije Izabranih bile bi dovedene u pitanje. Njihova ostvarljivost i globalni pokušaj jedinog svjetskog gospodstva ozbiljno bi bio doveden u pitanje. Već sada, a je pokušaj da se Siriji nametne vehabijski fašizam naišao je na mlak odaziv ,,saveznika" iz EU i odlučno protivljenje  Rusije. SAD su morale odustati od planiranog rata u Siriji. Sekularni režim se održao, a sva je prilika da će tako i ostati. Mursijev fašizam je pao u Egiptu, a mnoge zemlje zahvaćene tzv. ,,arapskim proljećem" duboko su razočarane suočene sa tim da im je jedini,,dobitak" neograničeni teror vahabiotičkih bandi.

  Pokušaj provociranja Rusije u povijesnom Volgogradu, pokušaj je ohrabrivanja lokalnih muslimana da se pridruže ,,svetom ratu". Zapravo cilj je da se čitavim regionom bivših islamskih sovjetskih republika zapali vatra vahabijskih ustanika i krene u hipotetički prodor duž Volge ka samom Kazanju. Ta strategija nezbežno uvlači u mogućni sukob  i Tursku, čija islamistička vlast predstavlja najveću uzdanicu politike SAD u Rregionu.

Erdogan je suočen sa vidljivim slabljenjem svog položaja poslije pada Mursija u Egiptu i neuspjeha intervencije u Siriji. Provokacije u Prištini nesumnjivo su pokušaj revitalizacije starih snova o obnovi Osmanske imperije čiji je krajnji cilj UMA.

Agresivni ispadi Erdogana kako na unutarnjem, tako i na vanjsko političkom planu sigurno su proizvod rastuće krize i poticanja iz Vašingtona. Informacije da se u krizi vlade istakao bivši radikalni i islamistički suradnik Erdogana veoma su indikativne. Taj ubijeđeni islamski fašist smatra da Erdogan mora biti borbeniji. On je štaviše tako utjecajan u Turskoj da navodno kontrolira znatan dio policije i državnog aparata. Jednom riječju ima značajnu moć. On sve to radi u sigurnosti američkog egzila u SAD potpuno neuznemiravan, zapravo potican od administracije.

  Jedva da ima mjesta ikakovoj sumnji o čemu se radi. U EU će kako vrijeme bude odmicalo teško moći zatvarati oči pred tom činjenicom. Ukupno stanje i demografska ekspanzija u režiji petokolonaša teško da više može u nedogled odlagati suočenje sa činjenicama. Jasno je da su ubrzano uvećavanje uvoza islamskog demografskog elementa i uporni napor da se ozakone istopolni brakovi djelo administracije arhipetokolonaša Olanda u Francuskoj. Taj primjer je najočigledniji, ali i u ostalim zemljama Unije stvari stoje vrlo slično.

Najnoviji zločin na Volgi očigledno govori o tome da tvorci užasa zvanog Novi svjetski poredak nisu još spremni za mirenje sa činjenicom da tako zločinački poduhvat, izuzev patnji i stradanju milijuna teško da može biti prihvatljiva vizija budućnosti.

Kroz stoljeća, taj poduhvat novca i zločina, a samo u oba svjetska rata poteklo je more europske krvi; činio se mogućnim. U njegovom ostvarenju potpuno su ignorirane direktne i indirektne žrtve. Zapravo bile su programirane i poželjne. Brutalnost financijske oligarhije i njena težnja da učini kraj historiji, da ona zapravo bude samo hronologija njihovih porodica i uspona, došla je do samog apsurda. Naučni proboj i nove tehnologije koje bi značajno unaprijedile društvo, u osnovnoj su suprotnosti sa interesima bankara. Novom robovlasništvu tehnologija je potrebna samo da im produži život i osigura neophodnu oružanu podršku. Svaka druga humana primjena je bespotrebna. Još je jedna tehnologija zasad neophodna. To je tehnologija duhovnog i fizičkog uništenja čovjeka. I jedno i drugo u mjeri po interesima Izabranih.

  Nemojmo zato, ni za trenutak pomisliti da tragični autobus predstavlja samo rusku stvar ili ličnu stvar nesrećnih žrtava. Žrtve u gradu na Volgi žrtve su svih nas. Velika učiteljica nas podsjeća na minula vremena. Sve žrtve kroz stoljeća samo su jedna od slika u nizu; slika naših mogućnih žrtava. I zato se osvrnimo oko sebe i nemojmo se olako dati. Zlo jeste opaka zvijer, pogotovu što je zlo izuzetno organizirano. Ali, ako bi dobro bilo, bar upola tako spremno, zlo bi izgubilo bitku nad bitkama. Naš Armagedon.