Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Istočni front

Više od 500.000 mirnih stanovnika Novorusije spasavaju se begom u Rusiju, ali to ne žele da primete ukrajinske vlasti i njihovi pokrovitelji

Taoci rata

Što više bombi pada na gradove i sela Novorusije, to više Ukrajinaca beži iz zemlje. Početkom jula je i OUN bila prinuđena da izjavi da je broj osoba koje beže iz Ukrajine u Rusiju dostigao 110.000. Ali, Stejt department SAD nije poverovao OUN-u. U početku je karikaturalna predstavnica Stejt departmenta, Džejn Psaki, objasnila da se verovatno radi o turistima koji su došli u Rostovsku oblast „da udišu planinski vazduh". Kada se otkrilo da u toj oblasti Ruske Federacije uopšte nema planina, druga „dovitljiva predstavnica Stejt departmenta" Mari Harf je prokomentarisala izveštaj OUN o 110.000 Ukrajinaca koji su stigli u Rusiju ovako: „Moguće je da su došli da posete bake, pa će se vratiti." A to, što ti ljudi često nisu stigli da ponesu ni preobuku, to se pripisuje „varvarskom" vaspitanju (moram u zagradi da primetim da su Evropljani od slovenskih naroda naučili da se umivaju), a ne tome što su ti ljudi bežali u takvoj brzini da zbog granatiranja nisu uspeli da se pripreme za put.

Viktor Hlistun

(dopisnik iz Moskve)

Čovek bez psihologije

Moj kum Milovan Brkić jednom je rekao da je čovek bez doma - čovek bez psihologije. Šta to znači? Čovek koji nema svoj kutak, mesto gde može da se skloni u trenucima radosti ili žalosti, oseća se izgubljen, nesiguran, kriv, ubog. Nikakav. On je bez uporišne tačke, bez psihologije. Takva osećanja obuzimala su mog kuma dok je, čekajući da dobije stan, iznajmljivao stanove. On je znao da će ranije ili kasnije dobiti svoj krov nad glavom, pa se ipak osećao kao „čovek bez psihologije". Kako se onda osećaju ljudi koji su na silu lišeni svog doma? Srbima je dobro poznato osećanje nemoći, i pred prirodnom stihijom i pred mrskim neprijateljem do zuba naoružanim raketama. Pred stihijom je bilo moguće moliti se Bogu, i znati da ona ne može da traje večno, da će prestati i da će se pojaviti mogućnost da se sve ponovo izgadi. Posle američkog bombardovanja takođe je sklopljen mir i malo-pomalo život se vratio svom toku. Ljudi koji su pobegli sa Kosova, ili iz Srpske Krajine, stekli su novu domovinu. Da li će se život ponovo uspostaviti, da li će biti onakav kakav je i bio? Sva ova pitanja upućena su Bogu.

U Novorusiji, u njenim samoproglašenim republikama (Luganskoj i Donjeckoj) ustanici se uzdaju u Boga, kalašnjikov i Rusiju. Ali, Rusija u datoj situaciji ne može mnogo da uradi: ako pošalje vosjku, to znači povesti veliki rat. Bez obzira na to, većina Rusa se nada i veruje da Vladimir Putin i njegov tim imaju nekakav plan, koji će mnoge stvari postaviti na svoje mesto. Na hvalisavu i samouverenu izjavu novog ministra odbrane Vlaerija Geleteja o tome da će uskoro kijevska vojska napraviti pobedničku paradu u krimskom Sevastopolju, jedan od funkcionera sa Krima je odgovorio: „U sledećih sto godina ne planiramo takav događaj."

Trenutno su Rusi zauzeti nečim drugim. Oni prihvataju izbeglice iz Ukrajine. Razgovarao sam sa mnogim srpskim izbeglicama i oni su u početku kritikovali Amerikance, a zatim i druge učesnike genocida na Kosovu ili u Srpskoj Krajini. Izbeglice iz Ukrajine nemaju lepe reči ni za Amerikance, ni za svoju vladu, ali kako sam primetio, njihovo negodovanje nosi poseban, neočekivan karakter: oni se izvinjavaju zbog toga što predstavljaju dodatne nevolje. Dugo sam razmišljao o tome. Probao sam da predočim sebi što jasnije i dublje koliko bolno sve to preživljavaju. Njihova sudbina je uvećana i za nemoć, ali ne pred prirodnom stihijom (poplavom, uraganom), ne pred spoljašnjim neprijteljem (Amerikancima), već pred bezumljem svojih sugrađana koji su, voljom sudbine, slučaja ili nekog drugog, postali vođe Ukrajine i počeli da ubijaju svoj narod. I to samo zbog toga što oni ne misle tako kako misle oni - vladari. Specifičnost ponašanja izbeglica iz Ukrajine potiče iz tog dubokog osećanja kajanja zbog toga što nisu na vreme uspeli, govoreći visokoparnim stilom, da okrenu točak istorije na drugu stranu. Uostalom, čujte šta kaže izbeglica iz Novorusije, Galina. Kroz suze, ova jednostavna žena sa detetom na rukama, kao da se obraća svim Rusima:

- Ja sam Ukrajinka. Molim oproštaj od Rusa zbog toga što smo dozvolili da kod nas u zemlji na vlast dođu fašisti od kojih sada bežimo i spasavamo se kod vas. Oprostite nam, dobri ljudi.

Nemam šta da dodam. Samo pitanje: kako nazvati predsednika i njegovu svitu koji protiv svog naroda šalju tenkove, avione, armiju?

Krvavi Petar

Moram da priznam da sam u junskom broju Tabloida dao previše blagu karakteristiku budućeg predsednika Ukrajine, Petra Porošenka - Predsednik ratnog stanja. Mislim da će u istoriju Ukrajine on ući pod drugim imenom. Već sada su mu žitelji Novorusije dali tačno ime - KRVAVI PETAR. I u tome ima istine. Niko nije želeo da primeti, ali već prvi koraci novog predsednika, odmah nakon inauguracije, pokazali su da je na vlast došao čovek sa jasnim ciljem; taj cilj nije dogovor o miru sa Novorusijom, čak ni suzbijanje buntovne teritorije, već slamanje imaginarnih, izmišljenih terorista, poput štetnih insekata. Takvo poređenje nije smislio novinar, njega upotrebljavaju svi ukrajinski nacisti, tačnije neofašisti. Sve simpatizere Rusije, sve koji su ratovali protiv fašista i njihove potomke, nacisti nazivaju krompirovom zlaticom (insekt, štetočina koja napada krompir). Radi se o tome da potomci pobednika nad Hitlerom i još uvek živi vojnici Otadžbinskog rata, sa ponosom za praznike na grudima nose Geogrijevske lente - simbol pobede nad fašizmom. Na lenti su narandžaste i crne pruge. Slične pruge nalaze se i na leđima krompirove zlatice. Nacisti, potomci Bandere, znaju da su ih zajedno sa hitlerovcima, pobedili vojnici sa Georgijevskim lentama (uzgred, one su bile i na nekoliko sovjetskih odlikovanja). Mržnja, reklo bi se, na genetskom nivou. Ubiti „krompirovu zlaticu" sada je postao skoro pa državani program Ukrajine. Ljudi na jugoistoku su shvatili šta im se sprema, ko šalje na njih razbojnike nacističke organizacije Desni sektor, siledžije Nacionalne garde (nju takođe zovu ne nacionalna, već Nacistička garda), bataljone najamnika oligarha Kolomojskog. Eto zašto se, u gradovima i selima Novorusije, najčešće može videti plakat sa parolom: „FAŠIZAM NEĆE PROĆI!"

Što se tiče g. predsednika, često me pitaju smatram li ja Porošenka neofašistom, na šta odgovaram sa nekoliko činjenica. Ne, nisam čuo da Porošenko bilo koga naziva „krompirovom zlaticom". O „separatistima" i „teroristima" on peva kao slavuj, sto puta na dan. U svoju novu vladu uključio je nekoliko vatrenih opoenata Rusije i svega ruskog. Po Evropi u kojoj nema nijedne unitarističke države, on na sav glas govori da će stvoriti unitarističko (centralizovano) obrazovanje, i postaviti krst na bilo kakvu federalizaciju. Da li je moguće posle toga nazvati Porošenka demokratom? Verovatno je moguće, ali samo u američkom smislu. Uostalom, SAD odobravaju svaku krvavu operaciju SVOJEG PETRA u Novorusiji.

A u Evropi, lukavi Porošenko je uspeo, kako se priča, pod maskom euforije, da izrazi svoje političke simaptije (blago rečeno) prema nacizmu i čak neofašizmu. Malo je ko primetio ili nije želeo da primeti sledeću činjenicu: g. Porošenko je posle potpisivanja ekonomskog dela dokumenta sa EU, završio svoje izlaganje nacističkim uzvikom koji je postao moderan posle „majdanske revolucije". Uporedite sami. U Ukraijni viču: „Slava Ukrajini!", a odgovor je obavezno: „Slava herojima!" Napominjem da ove parole potiču iz vremena banderovaca koji su bili saučesnici Hitlerove Nemačke. Dakle, na kraju govora u kome se zahvalio posle potpisivanja dogovora, Porošenko nije rekao, na primer, hvala na pažnji ili nešto slično. Ne, on je glasno viknuo: „Slava Evropskoj uniji!", i odmah dodao: „Slava Ukrajini!" Ne znam kako vama, ali meni to veoma liči na esesovsko „zig hail". Ali, nisu važne reči, važna su dela.

Mirni koraci ka ratu

Porošenko je odmah predložio mirovni plan o kome smo podrobno pisali u prošlom broju Tabloida. On je otišao i dalje, kako bi smirio Evropu i Rusiju. I, objavio je privremeno primirje. Amerika, kako se kasnije ispostavilo, sve je unapred zanala i već tada je za Porošenka spremala drugi plan. O ovom planu će biti reči malo kasnije. Pre toga, Piter (ako se sećate, tako ga je nazvao Obama) je celom svetu saopštio o uvođenju sedmodnevnog prmirja. Zatim su šefovi evropskih država i Rusije dogovorili produženje primirja za još tri dana. Za to vreme vođene su konsultacije predstavnika vlasti u Kijevu i rukovodilaca dve republike koje su ušle u sastav Novorusije. Sa novoruske strane bili su premijer Aleksandar Borodaj i lider porekta „Jugoistok" Oleg Carev. Kijev je predstavljao bivši predsednik, penzioner Leonid Kučma, koji nije dobio nikakva ovlašćenja. Sa ruske strane, na pregovorima je bio ambasador u Ukrajini Mihail Zurabov. Na ovom susretu je bila i predstavnica predsedavajućeg OEBS-a, Hajdi Taljavini, Srbima poznata u razgovorima po pitanjima Kosova. Konsultacije nisu imale rezultata, jer Porošenko nije hteo da učini nikakve ustupke. Njegovi zahtevi prema ustanicima ostali su isti: oružje na zemlju, ruke u vis! Tek posle toga Nacionalna garda i Desni sektor će sprovesti anketu filtriranja, koja ne bi obuhvatila samo dobrovoljce već i sve stanovnike Novorusije. Tih dana je padalo manje granata, ali nikakvog prekida vatre, kako je Porošenko obećao, nije bilo.

Uoči okončanja roka za primirje, šefovi Francuske, Nemačke, Rusije i Ukrajine, ponovo su se dogovorili o produžetku, čak i takvog, krhkog primirja. I, šta se dogodilo? Vrativši se u Kijev, Porošenko se skupio vojnike koji su tražili da „završe sa teroristima", a takođe se i „posavetovao" sa američkim mentorima. Ujutro je pljunuo na ono što je dogovorio sa šefovima evropskih država i objavio da primirje neće biti produženo, već da će početi ofanzivu shodno planu B, o kojem je ranije govorio, ali čije detalje nije otkrivao.

Čak i onima koji nemaju veze sa vojskom bilo je jasno da je Porošenko, razgovarajući o primirju, lagao evropske lidere i kupovao vreme: primirje mu je bilo potrebno samo da bi pripremio moćniju ofanzivu na ustanike, na celu Novorusiju. A zatim se ceo svet lično uverio u to šta predstavlja kaznena ofanziva pod imenom plan B. Za prva četiri dana ubijeno je toliko mirnih građana koliko ih nije poginulo, verovatno, za poslednjih mesec dana. Iskreno govoreći, ljudi više nisu mogli da prebroje mrtve. Po gradovima Slavjansk i Kramatorsk, po okolnim selima, nisu samo bacali bombe i gađali iz sveg oružja. Ne. Tamo su smišljeno sravnili sa lica zemlje kuće, ulice, kvartove, u kojima se nisu nalazili ustanici, već mirni ljudi - starci, deca, žene.

Gorka vest

Vanječka Jermilov napunio je pet godina. Bio je to živahan dečko, nestašan i duhovit, ljubimac vršnjaka i roditelja. U sredu, dan posle petog rođendana, Vanječke više nije bilo. On i njegova porodica su postali neprijatelji kijevske vlasti, separatisti. Njegov dom, kao i desetine drugih na stanici Luganskaja, bio je uništen u direktnom avio-udaru. U 11 ujutro, u sred bela dana. Zajedno sa njim poginuo je njegov otac Vladimir. Vanječku su pokušali da spasu, njegovo već ugljenisano telašce su dovezli do rejonske bolnice. Ali, nije bilo šansi. Otac i sin su poginuli, ostala je fotografija koju objavljujemo, na kojoj mali Vanječka spava na očevim rukama.

Strašno je gledati fotografije mrtve dece. Kada je deputat partije regiona Elena Bondarenko na zasedanju Vrhovne rade, kojem je prisustvovao i predsednik Porošenko da bi izložio plan o produžetku kaznene ofanzive do pobede, viknula iz poslaničkih klupa da armija ubija decu u Novorusiji, predsednik je odreagovao momentalno i žestoko. Petar Krvavi, predsednik Ukrajine, udario je pesnicom po stolu i bukvalno povikao: „Mi nećemo dozvoliti brukanje i klevetanje naše armije. Kao što mi, kao država, danas zahtevamo da nas zaštite naše oružane snage, nacionalna garda, graničari, službe bezbednosti, tako i armija zahteva našu zaštitu." Deputati rade su zaćutali. Postalo je jasno ko će biti glavni u PARLAMENTARNO-PREDSEDNIČKOJ UNITARNOJ UKRAJINI.

Zašto Porošenko neće da razgovara o miru sa rukovodiocima samoproglašene Novorusije? Zar nije on PREDSEDNIK, zar nije obavezan da zna šta o njemu misli narod, konačno i to kako će ga zapamtiti potomci, pod kakvim imenom će ući u istoriju Ukrajine? Ova pitanja postavio sam jednom mudrom čoveku i evo šta mi je on odgovorio:

- Zapamti, Petar Porošenko je prvo bio oligarh, a sada je predsednik. Sve državne poluge i resursi sada će raditi prvo za njega, a ono što ostane, radiće za zemlju. Ako profit može da se podigne za više od 30%, nijednog oligarha ni smrt hiljada ljudi neće zaustaviti, ni rušenja, ništa. Čitaj Marksa. A to što su se na jugoistoku američke i zapadne firme već ustremile na to da eksploatišu vredne minerale u vidu gasa iz škriljaca, nafte, ruda, uglja, jasno je kao beli dan. Licence za korišćenje prirodnih resursa pojaviće se u najskorije vreme. Jasno je je i to da će Porošenko i drugi ukrajinski oligarsi uzeti od tog kolača svoje slatke kriške. Obični ljudi, kao i uvek, dobiće mrvice. Ali, ni ukrajinskim oligarsima, ni Porošenku, uskoro život neće delovati slatko. Zašto? Zato što su oni - potrošni materijal. Čim završe prljav posao (u šta ulazi i čišćenje Novorusije), potpišu nekoliko kardinalnih i dugoročnih dogovora (na primer o davanju na korišćenje prirodnih resursa američkim kompanijama), baciće ih u smeće. U najboljem slučaju, otići će da žive tamo gde sada čuvaju svoj kapital, u Švajcarsku, Ameriku, Englesku... Ali, kaži, ko će dugo da podržava u suštini krvavog diktatora Petra Porošenka? I druga stvar. Da li si video u zemljama koje su pristupile EU i NATO, oligarhe, veoma bogate ljude, kakvi postoje u SAD, Engleskoj, Nemačkoj, čak i u Rusiji? Njih neće biti u Ukrajini. Tako da se Porošenko uzalud trudi da ugodi Americi.

Scenario za kaznene jedinice

Iskreno govoreći, od samog početka kaznene operacije, nisam verovao da su Porošenko i njegova družna mogli da smisle takav radikalan plan B za smirenje i potčinjavanje Kijevu Novorusije. Nisam verovao, čak i znajući da većinu deputata, članova vlade, novih predsednikovih nameštenika, čine vatreni nacisti i neofašisti. Mislio sam, nemaju oni mozgove za takav nečovečan, fašistički plan. I, bio sam u pravu. Nedavno su novinari otkrili dokumente u kojima su, crno na belo, navedene stavke koje predstavljaju osnovu kobajagi predsedničkog plana B. Iz tih stavki je jasno šta je potrebno raditi i to po fazama, da bi završili kaznenu operaciju na jugoistoku Ukrajine, ukoliko propadne Porošenkov mirovni plan. Taj plan su razradili specijalisti američkog strateškog istraživačkog centra - RAND korporacija. Taj dokument, na kojem stoji pečat „poverljivo", objavljen je u internet izdanju Before Itžs news (Pre nego što postane vest). U dokumentu je opisan scenario cele kaznene ekspedicije na Istoku, odnosno u Novorusiji. Pažljivo ćemo proći kroz dokument.

Vojna operacija se sastoji od tri faze.

Prva faza

Tokom prve faze uvodi se vanredno stanje. Regioni koji se ne pokorovaju Kijevu, treba da budu okruženi i blokirani za ulazak i izlazak i dostavu bilo kakve robe. Pored toga, prekida se rad tv i radija, isključuje se internet, mreže mobilne i fiksne telefonije. Takođe, od 20 sati uveče do 6 sati ujutro uvodi se policijski čas. Za predstavnike inostranih medija uvodi se poseban postupak za boravak u ovom regionu. Dozvoljen je ulazak samo proverenim i pouzdanim novinarima.

Ni o kakvom nastupanju vojske, ofanzivi i napadima još uvek nema ni reči. Ali, zato se pominju avionaleti, bombardovanje, paljba iz svih vidova naoružanja, uključujući i zabranjene. U dokumentu se govori o tome da će tokom operacije biti uništen veliki deo postrojenja industrije uglja. To se smatra pozitivnim: po mišljenju autora dokumenta, subvencije za industriju uglja predstavljaju veliki teret za budžet Ukrajine. Znači, treba zatvoriti (čitaj: porušiti, uništiti bombama) industrijska postrojenja Donbasa, dozvoliti dramatično smanjenje potrošnje gasa i shodno tome, smanjiti zavisnost od gasa iz Rusije. Nisu zaboravili pisci ovog plana ni na to što mnoga preduzeća u Donbasu pripadaju ukrajinskom oligarhu Renatu Ahmetovu. Njemu su to jasno stavili do znanja. U dokumentu piše: „Tokom operacije biće značajno oslabljene ekonomske i političke pozicije grupacije R. Ahmetova". Tojest, njegov biznis neće uništiti odmah, već će ga pustiti da se muči, dok se strani oligarsi konačno ne snađu u Ukrajini. A šta će biti sa narodom, običnim ljudima? Nisu zaboravili ni na njih. Autori dokumenta izjavljuju da će ekonomske i socijalne poteškoće (one su, razumljivo, neizbežne) biti moguće objasniti stanovništvu troškovima za vojnu operaciju, koja je bila neizbežna „zbog tvrdoglavosti terirosta".

Druga faza

Druga faza sugeriše surovo čišćenje regiona. Vojni prsten se sužava, avionima se gađaju strateški objekti i odredi snaga dobrovoljaca. U dokumentu se ističe da ne treba isključiti ni korišćenje zabranjenih oblika naoružanja kako bi se smanjili gubici u sopstvenim redovima (misli se na redove kažnjeničkih snaga). Tu tačku ukrajinske snage za kažnjavanje uspešno primenjuju od početka borbenih dejstava. Oni su već na mirne stanovnike bacali fosforne i kasetne bombe koje su zabranjene u celom svetu.

U drugoj etapi avijacija bombarduje objekte infrastrukture, između ostalih i bolnice i škole. Tek posle naleta avijacije i raketnih napada, posle kojih na zemlji praktično neće imati ko da im se suprotstavlja, može da se pređe na treću fazu kaznene operacije.

Dalje, u američkom dokumentu sledi podroban plan o tome kako treba oslobađati naselja. Prvo u gradove ulaze tenkovi. Na sve naoružane ljude otvara se vatra. Celokupno muško stavovništvo se evakuiše u lagere za filtriranje, a ako se suprotstave evakuaciji na njih se može pucati. Američki specijalisti predlažu da obezbeđenje lagera za filtriranje stanovništva rade ideološki najstabilnije jedinice. Ljude, za koje postoje dokazi da su učestvovali u borbenim dejstvima (ovde se navodi da to mogu biti modrice, rane od metaka i granata, tragovi baruta itd.), treba predati sudu za separatizam i terorizam ili ih na mestu ubiti, ako za to postoji dobar razlog.

Treća faza

Treća tačka plana obezbeđuje uspostavljanje „normalnog" života u regionima. Osim obnavljanja uslova za život, treba ojačati granicu sa Rusijom i opremiti kontrolne punktove. Sve izbeglice mogu da dobiju, ali pod određenim uslovima, mogućnost da se vrate. Ipak, muškarci od 18 do 60 godina moraće da prođu proveru u logorima za filtriranje. U dokumentu se ističu dve, kako američki specijalisti smatraju, stvari koje je potrebno obavezno uraditi, za podizanje duha onih koji kažnjavaju. Prvo, potrebno je objaviti da će imovina osuđenih dobrovoljaca i njihovih simpatizera, kao i onih koji se odsele iz Luganske i Donjecke oblasti, biti konfiskovana i predata državi koja će nagrađivati tom imovinom (stanovima, kućama, automobilima, stvarima, novcem) istaknute borce antiterorističke operacije (čitaj kaznene operacije). Drugo, u dokumentu se posebno ističe da treba zabraniti slobodan rad sredstava masovnog informisanja na celoj teritoriji na kojoj je sprovedena kaznena operacija. Umesto toga, treba organizovati masovnu propagandnu kampanju koja će hvaliti „heroizam" učesnika kaznene operacije.

U zaključku se govori o tome da, ako kaznena operacija bude završena 1. septembra 2014. godine, vanredno stanje neće biti ukinuto pre 1. januara 2015. godine.

Napomena: korporacija RAND (što je skraćenica od engleskih reči istraživanje - research i razvoj - development) osnovana je 1948. godine kao centar za projekatovanje. Ali, od 1950. ona menja delatnosti i počinje da radi po nalozima američkih vladinih organizacija na istragama u sferi nacionalne bezbednosti. Posebnu pažnju u radu ova korporacija poklanja razradi novih metoda ispitivanja i preporukama na osnovu njih.

Lično mišljenje

Bolno, veoma bolno je pisati i gledati izbeglice iz Ukrajine, kada shvatite da oni ne beže samo od bombi i granata. Oni beže od fašista, neofašista, nazovite ih kako god hoćete. Ali, to je tako. Fašizam, iz Ukrajine kuca na vrata Rusije. To što je opisano u američkom planu već se ostvaruje. Kada su ustanici (dobrovoljci) ostavili Slavjansk, Kramatorsk i još nekoliko mesta, nadali su se da ukrajinske snage neće dirati mirno stavnovništvo i da će ljudi ostati živi. Nije bilo tako. U toku je čišćenje ostavljenih naselja. Ljude ubijaju, odvoze u nepoznatom pravcu, tojest filtriraju ih prema kompletnom programu. Borci Desnog sektora upadaju u kuće, isteruju satnovnike i sami se u njih useljavaju. Na koliko dugo? Teško će biti da se propustiti kroz filter 5 miliona ljudi.

I drugo, veoma važno. Mudrog čoveka o kome ste čitali u tekstu, naivno sam pitao: „Zar Evropa ne vidi da se Ukrajina pretvara u fašističku državu?" Moj sagovornik je odgovorio: „Seti se gde se rodio fašizam i sve će ti biti jasnije."

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane