Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Odlazak

Govor književnika Ivana Ivanovića na grobu Rastka Zakića

Dobrovoljni izdajnik gluposti

Književnik Ivan Ivanović oprostio se prošle nedelje od satiričara i pesnika Rastka Zakića, srpskog Radoja Domanovića, koga su, za života, mimoišle nagrade, ali su njegova dela, kao i Ivanovića, ''ocenjivala'' sudska veća. I pored loših ocena dobijenih od sudija, obojica će ući u istoriju ovog naroda

....

Dragi Zako,

Tvoja porodica me je odredila da se danas i ovde oprostim u ime javnosti sa tobom, ali meni je to nemoguće. Mogu samo da se rastanem sa tvojim telom, ali sa duhom ne mogu. Sasvim je sigurno da će tvoj duh, kao kakav vampir, još dugo da se vrzma po mom pisanju. Isto kao duh Spasoja Šejića, od koga smo se zajednički rastali na Obrenovačkom groblju, pre petnaestak godina. Obojica mi dođete kao modeli za književno oblikovanje, ne umem da slikam dok mi ne pozirate.

Činjenica je, Zakiću, da smo više od pola veka književno i politički bili na istom hlebu, uglavnom gorkom. Pri tom smo se slagali i razilazili, mirili i svađali, bili na istim i različitim pozicijama, išli pravim i pogrešnim putevima, ali u jednom smo uvek bili na istom: u opozicionom delovanju protiv komunističke ideologije i njenog režima. Delovali smo i kroz praksu i kroz literaturu, ti više kroz prvu varijantu a ja kroz drugu. Kad su došla demokratska vremena, definisali smo svoj stav kao borbu za demokratiju i čovekova prava.

Da se podsetimo. Sreli smo se u Ježu početkom sedamdesetih godina, a gde bi drugde. Zajedno smo ušli u književni život, opredelili se za kritiku - satiričku književnost, a odbacili apologetsku literaturu kakva je vladala van Ježa. Komunistička vlast nas je umesto dobrodošlice - kojom se nagrađuju talentovani pisci - dočekala pogrdama, progonima, osudama.

Zajedno smo bili u pobuni 1968., dospeli u bele knjige i na crne liste, tavorili u samizdatima i u andergraundu. U isto vreme su nam sudili i ostrakovali nas. Kad se činilo da će u Srbiji komunizam da padne, zajedno smo ušli u Demokratsku stranku našeg razočaranja 1989, kao prosti vojnici, jer su čelna mesta zauzeli konvertiti. Skupa smo popili batine i suzavac u prvoj antikomunističkoj pobuni 1991. godine. Zajedno smo učestvovali u građanskim protestima 1996/97. godine, držali vatrene govore protiv diktature poslednjeg srpskog komuniste. Skupa smo dizali antikomunističku revoluciju 5. oktobra 2000. godine, opet izgubljeni u narodu koji je zapalio Skupštinu.

U isto vreme smo - možda već 6. oktobra? - shvatili da revolucije nije bilo, da je svrgnut Milošević, ali su ostali njegovi, da su naša verovanja i očekivanja da dolazi vreme promena samo iluzija, himera, pregrejana mašta. Postali smo razočarani disidenti, što su neki vispreniji novinari s pravom primetili.

Rečju, bili smo književni i politički dioskuri, Kastor i Poluks, kako je u antologijskom tekstu napisao Matija Bećković za Dražu Mihailovića i Slobodana Jovanovića, što savremena istoriografija neće da shvati. Stoga - ne možemo da se rastanemo.

Priroda ili Bog su odredili da moje telo duže traje nego tvoje, zato ja tebi držim ovu ispraznu besedu. Uveren sam da bi ti to uradio pesmom, a ja ne mogu romanom. Ipak mi dozvoli da romansiram, da besedu pretočim u tri slike zajedničke nam poluvekovne odiseje. Prve dve sam izrekao juče na komemoraciji u Udruženju književnika Srbije - gde, inače, ti i ja nikad nismo bili rado viđeni - ali ti to nisi mogao da čuješ, sad možeš. Treću sam dopisao, jer u UKS joj nije bilo mesto.

PRVA SLIKA. Godina je 1972, komunisti se još jednom međusobno obračunavaju, kao 1948, jedni druge satiru. Pobednička frakcija kreće u obračun sa nepartijcima koji neće da služe, identifikuje svoje i narodne neprijatelje, lovi veštice, seče knezove, spaljuje jeretike. U takvoj atmosferi titoisti detektuju dva svoja važna neprijatelja, dva pisca početnika, autora romana "Crveni kralj" i pisca knjge aforizama "Na ljutu ranu, ljutu travu". Obojica smo provincijalci, ja profesor u Kuršumliji, a ti nezaposleni arhitekta u Kragujevcu. Slede zabrane naših knjiga, sa motivacijom da smo opasni po državni poredak i njegove najviše predstavnike.

Nalazimo se u Ježu, u egzilu. Jež je u to vreme bio poslednja oaza slobodne misli, azil za beskućnike. Jež nam, samonicijativno ili dirigovano, ni danas ne umem da kažem, pruža utočište, meni omogućuje da pišem Arizane, a tebi da otkriješ lažiranje zarazne žutice u selu Resniku kraj Beograda.

Kakva je to bila Zakićeva bomba kad je otkrio da lekari u Resniku izmišljaju mrtve duše da bi uvećali svoje lične dohotke! I umesto da se država obračuna s ovim kovačima lažnog novca, kreće sredstvima sile na onoga koji je otkrio prevaru, na Rastka Zakića. Tačnije, na njegovu suprugu Ljiljanu Zakić, lekarku koja je prva otkrila krađu, i to kazala svome mužu, a on turio u Jež. Tako smo se našli na ledini, jedan profesor kome su uzeli katedru, jedan arhitekta kome nisu dali da projektuje, jedna doktorka koja nije umela da ćuti i ne vidi ono što je videla.

DRUGA SLIKA. Mart 1991. godine, istorijski 9. mart, prva otvorena pobuna protiv komunizma. Tuku nas pendrecima, polivaju suzavcem, zagušuju dimnim bombama, obasipaju vodenim topovima...Beograd kao 6. aprila 1941. godine.

I dok Vuk Drašković, u ulozi novinara Kamija Demulena koji je 1789. godine proglasio početak Francuske revolucije, poziva sa balkona Narodnog pozorišta u juriš na komunizam, Rastko Zakić i ja, kao vojnici demokratske revolucije pijemo batine. Da li zbog moje krakatosti i njegove debljine, tek milicajac sa vodenog topa gađa samo nas! Obaraju nas na beton, slabi su pisci da se suprotstave sili. Neki momci nas izvlače iz epicentra zemljotresa, hvala bogu, ostali smo živi, nije ubijena srpska satira.

Sutradan oko ponoći, čujemo na radiju da se istorija ponovo dešava na Terazijama: Vuk Drašković je pretučen i arestovan, Studentski grad se još jedanput, kao 68, pobunio i krenuo da probije podvožnjak koga davno nema, da bi se priključio buntovnicima na Terazijama. Jurimo na Terazije kao ludi, zar da nova istorija počne bez nas!

Tamo zatičemo Zorana Đinđića na Terazijskoj česmi, kako drži beskrajni govor ne bi li zadržao ono malo građana da se ne razbegnu, u očekivanju studenata koji će da spasu revoluciju.

Opkoljeni smo milicijskim kordonom, konjičkim eskadronom, tenkovskim vodom, psima obučenim da ugušuju revoluciju. Sedamo na beton, hladan kao led, neka nas žive-mrtve odnesu u Glavnjaču. I onda Zakić, samoinicijativno, kao lukavi Miloš Obrenović, odlazi da pregovara sa komandirom Miloševićevog eskadrona.

Taj komandir, brkat kao Kraljević Marko, glasno nas psuje da se čuje do Dedinja, a tiho nam govori da izdržimo još malo, studenti samo što nisu stigli.

I dok dolaze studenti iz Studentskog grada, pošto su probili milicijski kordon na Brankovom mostu, preživeli gumene metke, oterali sa Terazija brkatog komandira, vratili u kasarne tenkove sa motorima koji se nisu gasili, Rastko Zakić vadi nekakav blok i nešto piše! Tako je, tu na Terazijama, u jeku početka nove revolucije, nastala jedna od najlepših satiričkih pesama savremene srpske književnosti, Dobrovoljni izdajnik. Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije u kojoj i / sa budalom moraš da se složiš /Jer tobož i takva sloga Srbina spasava, / Sin sam Srbije koja poštuje čoveka / I kad s njim mora dugo i mučno da se usaglašava. Pesma koja stoji u nizu najlepših satiričnih pesama Zmaja, Vojislava Ilića, Disa...

TREĆA SLIKA. Rastko Zakić, pošto je odbijen nekoliko puta na konkursu za nacionalnu penziju, objavio je u listu Danas pesmu o milosti države Srbije, Država deli bakšiš. Umetnik kome su pod stare dane / Od nemaštine gaće spale - pružio je ruku sa praznim šeširom i zamolio za milost. Kako imamo samilosnu državu, ona je odlučila da nagradi svoje apologete a kazni satiričare. Rekla je Jebi ga, i umetnici su državna briga, pa je nagradila Ko je slagao prazne rime, / Njemu sleduje državno vime! Zar da se puste niz mutne vode / Pisci koji su sricali ode? A ko je državu šamarao / Ko bi mu državni bakšiš dao! Do kraja svog nek pati veka / Zaslužio je da dovek čeka!

I tako, Zako, Kastor i Poluks, stojimo na istom mestu, podjednako nezaslužni za kulturni razvoj države Srbije, koja nam nije bila majka nego maćeha. Ti pod zemljom a ja nad zemljom, kao simboli slučaja komendijanta koji nije hteo da poštuje naš biološki sled.

Na kraju, dozvoli mi, Zako, da ukažem na jednu drugu sahranu od pre više od jednog veka, kad je sa ovoga sveta odlazio Janko Veselinović. Naime, na toj sahrani je tvoj i moj prethodnik i idol Radoje Domanović gadno psovao državu Srbiju koja uništava svoje najbolje ljude. Ja to ne mogu, nemam Domanovićevu impulsivnost, a ne umem ni da se zaplačem. Kakav sam, onda, ja to govornik, pogrešno me je tvoja porodica odabrala da ti držim posmrtno slovo. Da li ćeš se zadovoljiti ako citiram jednoga koji je došao posle tebe, ali sa tobom u sebi, sve što znam to je da ga zovu Bapsi: Srbijo, majko, plači! Jedino da reč majka zamenim rečju maćeha!

Toliko od mene, moj Zako!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane