Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Preko pune linije

Zašto je propalo građevinarstvo u Srbiji i kakve su posledice planskog uništavanja nekada najvećih građevinskih giganata

Kuća bez temelja i krova

Građevinska operativa u Srbiji praktično više ne postoji. Takođe, ne postoji više nijedna velika građevinska državna kompanija koja bi bila oslonac celokupnom sistemu građevinarstva. Od nekada velikih građevinskih poslova u inostranstvu koji su donosili velike prihode državi, nije ostalo ništa. Danas, nema nijedne srpske državne firme koja radi na investicijama u inostranstvu. U međuvremenu, Vučićeva vlada nastavlja praksu ranijih vlada sa nezakonitom gradnjom, proizvodnjom urbanističkog haosa i "servisiranjem" građevinske mafije, što je bio i ključni uzrok propasti domaćeg građevinarstva.

Nikola Vlahović

Država bez građevinske industrije je kao kuća bez temelja i krova. Ne tako davno, u Srbiji je u takozvanoj građevinskoj operativi, radilo i preko 150 hiljada radnika, što u visokogradnji, što u niskogradnji. U industriji građevinskog materijala, radilo je više od 120.000 radnika. Ovim brojkama treba dodati i podatak da je u nekim privrednim granama koje su živele od građevinskog sektora, radilo takođe najmanje oko 100 hiljada radnika. Od početka ove decenije, godišnje je iz građevinarstva odlazilo i preko 10.000 radnika. Većina njih je danas bez posla, a jedan manji procenat radi sezonski ili za stalno u inostranstvu.

Treba se na ovom mestu setiti i činjenice da je u srpskoj građevinskoj industriji, do raspada jugoslovenske države, stalno bilo zaposleno oko pola miliona ljudi! Pored poljoprivrede, to je bio najznačajniji stub privrednog razvoja.

Pre samo četiri godine, ukupan broj registrovanih firmi u srpskoj građevini bio je 8.926. U međuvremenu je, do početka 2015. godine, ugašeno preko 3.000, a broj zaposlenih je danas prepolovljen, pa se kreće između 50 i 60 hiljada, zavisno od sezone. Od danas postojećih građevinskih firmi, skoro polovina je nelikvidna!

Potpuno ista slika je i u industriji građevinskog materijala. Masovan rad "na crno" preostalih radnika u građevini, uobičajena je pojava. Naime, tokom cele građevinske sezone, oko 20.000 radnika radi bez ikakvog papira. Dobar primer je i slučaj izgradnje stambenog naselja "Stepa Stepanović" na Voždovcu u Beogradu, gde je polovina svih angažovanih radnika radila "na crno"! Najveći pad zaposlenosti od blizu 30 odsto, zabeležen je još 2013. godine i od tada se samo povećava.

Početkom divljačke privatizacije (od početka 2001. pa nadalje), svesno je napravljen jedan začarani krug kašnjenja u plaćanju, planski su urađeni loši propisi, korumpirana je državna birokratija, pa su i velike prevare građevinskih mafijaša mogle da počnu. Fenomen lažnih investitora postao je svakodnevnica. Prema tvrdnji dobro upućenog stručnjaka iz ove oblasti, zbog odluke male interesne grupe okupljene oko nekadašnje vlade DOS-a i bivšeg resornog ministra Dragoslava Šumarca, Srbija je odjednom ostala bez velikih državnih građevinskih kompanija, pod izgovorom da su nerentabilne i da nemaju obrtnog kapitala!

Prava istina krila se u banditskim apetitima tadašnje vladajuće oligarhije, a dobar primer kako se radilo na uništavanju velikih državnih građevinskih kompanija je i slučaj bivšeg funkcionera Demokratske stranke, Dragana Kopčalića, koji je na nezakonit način kupio građevinsko preduzeće „Trudbenik gradnja", a sa svojom privatnom firmom "Montera", preko svojih partijskih veza, postao gospodar stanogradnje u Beogradu i kao takav nije ni odgovarao za kriminalne radnje koje je počinio, uključujući i više miliona evra utajenog poreza.

Većina državnih građevinskih kompanija, na ovaj način je pala u ruke kriminalaca, ali ne treba zaboraviti da su neke od njih i planski uništavane, kako ne bi bile konkurencija "novom talasu investitora", iza kojih su se krile stranačke gazde i njihove mafije.

Ove, 2015. godine, nakon svega što se desilo sa građevinskim sektorom, i domaća industrija građevinskih materijala je pred nestankom. Umesto domaćeg proizvoda (cigla, crep, malter, kreč, cement, armature, stolarija, boje, lakovi...), sve dolazi iz uvoza, a uvozna mafija savršeno sarađuje sa građevinskom. Posledice su vidljive na sve strane: kvalitet uvezenih materijala je ravan nuli, a shodno tome, i kvalitet gradnje. To za posledicu ima da čak i kriminalna mreža građevinara nema više posla i svakim danom sve više firmi ide u bankrot.

Vučićeva vlada je punih tri godine radila isto što i sve prethodne vlade, koje su, nameštajući tendere za izgradnju na atraktivnim lokacijama stranim kompanijama, tačnije, propisujući tenderske uslove kako njima odgovara, potpuno uništile građevinski sektor. Vučićeva vlada samo je nastavila tamo gde su prethodne stale.

"Crni petak" je zakucao na vrata svima koji su se bavili građevinom (i onima koji su deo mafijaškog miljea i onima koji su pokušali pošteno da rade). Naime, došlo je do lančanog, neizmirenog dugovanja, koje se povećavalo godinama, kao piramida. Pre svega, dugovi prema kooperantima, dobavljačima građevinskog materijala, sektoru usluga, a tu su i brojna potraživanja koja su zbog propasti mnogih preduzeća sa kojima su građevinske kompanije radile ostala nenaplativa.

Postoji najmanje 150. 000 ovakvih potraživanja koje građevinske kompanije u Srbiji imaju u svojim bilansima. Mnoga preduzeća su zadužena kod banaka i godinama ne uspevaju da naplate svoje dugove, a sa druge strane kasne u otplati kredita i zateznih kamata.

Takođe, godinama je postojao stari problem izdavanje građevinskih dozvola i prekomerna administracija, za koji sadašnja vlada tvrdi da je nedavno rešen. Po svemu sudeći jeste, ali na način koji opet odgovara građevinskoj mafiji. Ukratko, do građevinske dozvole, doći će opet samo oni koji su spremni da dobro plate državnim službenicima, strankama ili nekome ko je u birokratiji "siva eminencija".

Oblast niskogradnje i gradnje malih objekata (kuće i drugi objekti površine do 400 kvadrata), idealan je teren za kriminalne radnje. U nekim gradovima se na jedno legalno prijavljeno gradilište pojavljuju dva nelegalna na kojima nema nikakvih oznaka!

Sudbina bivših građevinskih giganata, koje je država sahranila

Kod beogradskog hotela "Hajat", uzdiže se nikada završena poslovna zgrada bivšeg građevinskog giganta - preduzeća "Rad". Ambiciozno zamišljen poslovni prostor sa više od 400 kancelarija najvrednije je što je ostalo od ovog preduzeća. Osim ove megalomanske zgrade u trenutku kada je GP "Rad" propalo, iza njih je ostalo još nekoliko nezavršenih objekata na atraktivnim lokacijama u gradu.

Iz Agencije za privatizaciju, te slobodno govoreći, kriminalne institucije, preko koje je sprovedena najcrnja privatizacija u istočnoj Evropi, svojevremeno je izašla tvrdnja da je "Rad", pre nego što je pao u stečaj, prodao delove još nezavršene zgrade, što je kasnije postao predmet sudskih sporova. Predstečajni postupak vođen je još davne 1996. godine, a onda je, deceniju kasnije, 2006. godine, Agencija za privatizaciju "došla po svoje". Ova zgrada, simbol je nekada moćnog GP "Rad", koji je pao kao "žrtva tranzicije". Naime, i "Rad" je, kao i ta nikada završena zgrada na Novom Beogradu, ostao odbačen od države, zarastao u korovu i predat zloj sudbini u ruke.

Takođe, i nekada najveća građevinska firma na prostoru bivše Jugoslavije, sa 14 hiljada zaposlenih, beogradski Komgrap, koji je izvodio i najveće i najsloženije građevinske poduhvate u zemlji i inostranstvu, propala je na brutalan način.

U sastavu Komgrapa bilo je 11 preduzeća i sva su ugašena. Pogoni su zatvoreni, mašine prodate u staro gvožđe. Svi poslovi su obustavljeni, a gradilišta zatvorena. U vreme privatizacije, Komgrap je imao 1.760 zaposlenih, a taj broj je u naredne tri godine prepolovljen. Zaposleni nisu primali platu godinama, a radni staž im uopšte nije uplaćivan posle privatizacije. Ispostavilo se da je novog vlasnika samo zanimala imovina Komgrapa koji je procenjen na 140,7 miliona evra bruto vrednosti kapitala.

Mnoge Komgrapove nekretnine nalaze se u strogom centru Beograda, poput poslovne zgrade na Terazijama, površine 4. 243 kvadrata, petospratnice u Kosovskoj ulici kod Skupštine Srbije od 1.260 kvadrata, zgrade od 1. 596 kvadrata na Severnom bulevaru...

Samo u Železniku, Komgrap ima 22 hektara zemljišta, zatim 14 hiljada kvadrata poslovnog prostora u Kijevu, 20 hiljada kvadrata u Makišu, deset hiljada kvadrata u Obrenovcu, hotel u Soko Banji...Radnici Komgrapa su godinama bili u štrajku, tražili raskidanje privatizacionog ugovora, ali trud im je bio uzaludan...

Država je svesno u propast odvela i nekada slavne građevinske firme kao što su „Ratko Mitrović", „Planum", „Putevi Užice", "Napred"...Umesto da im država vrati preko 200 miliona evra koje im je dugovala, (u vreme dok je Mlađan Dinkić sa Vericom Kalanović i Milutinom Mrkonjićem harao Srbijom), doneta je odluka na političko-mafijaškom nivou, da se ovi giganti pokopaju zauvek, a prednost da anonimnim građevinskim firmama koje su registrovane preko noći i nikada prethodno nisu imale veze sa građevinom.

Kao bivša jugoslovenska republika, Srbija bi mogla da pristupi velikim građevinskim projektima širom sveta, da ima moćne kompanije kao što ih je nekada imala.

Samo u poslednje tri godine, u Alžiru je na sceni veliki građevinski poduhvat vredan preko 100 milijardi dolara. U Rusiji i zemljama bivšeg sovjetskog bloka, aktuelne su građevinske investicije vredne i preko 150 milijardi dolara (izgradnja više od stotinu hotela, fabrika, bolnica i preko hiljadu stambeno-poslovnih objekata po najnovijim standardima gradnje)...

Na žalost, na ovu veliku investicionu scenu, građevinarstvo Srbije nema sa čime da izađe. Pre nekoliko godina, došlo je do jednog sastanka hrvatske i srpske građevinske operative, pa je u prisustvu hrvatskog ambasadora Željka Kuprešaka, došlo do susreta građevinskih stručnjaka i menadžera iz ove oblasti koji su nekada zajedno radili na projektima širom sveta. Sastanak je završen pobedničkom rečenicom da "sa našim iskustvom i sadašnjim kapacitetima zajednički možemo da se kandidujemo za tako velike poslove". Naravno, od toga nije bilo ništa. U celom regionu nekadašnje zajedničke države, gde su građevinske operative bile duboko interesno povezane, došlo je do sličnog scenarija kao i u Srbiji: uništene su velike i moćne kompanije, zarad interesa stranačkih štakora i kriminalnog preduzetništva.

Vučićeve građevinske operacije

Nebulozne i besmislene priče odlazećeg premijera Aleksandra Vučića o velikoj građevinskoj revoluciji, gde će desetine hiljada radnika raditi na izgradnji jeftinih stanova, postale su predmet sprdnje istog dana kad ih je on izgovorio. Pojedinci, poput Dobroslava Bojovića, vlasnika i direktora sada privatizovanog građevinskog preduzeća "Napred" iz Beograda, nadali su se da će "Vučić da ih pogleda", te da će njihove građevinske firme biti uključene "u predstojeću gradnju velikog broja jeftinih stanova u Srbiji". Naravno, bili su to samo magla i dim i proizvod Vučićevog neobuzdanog ludila. Ali, odmah potom, on i njegovi trabanti krenuli su u grandioznu prevaru sa maketama "Beograda na vodi".

Što je ta prevara dobijala veće dimenzije, to je srpsko građevinarstvo postajalo sve bednije. Za više od pola veka, nikada se nije desilo ovako bezočno, kriminalno i surovo poigravanje sa zdravim razumom građevinske struke, ali i sa zdravim razumom svih građana. Da bi bio što ubedljiviji, počeo je sa masovnim rušenjem i iseljavanjem priobalja Save, mada nijednom građevinskom stručnjaku nije bilo jasno kako to Vučić misli da obezbedi stalni priliv 25 miliona kubika vode dnevno za tako čudovišan projekat, kako da pribavi 100 megavata nove instalisane snage električne energije, kako da izgradi 40.000 parking mesta i kako bi se reka Sava ponašala ako bi bilo iskopano tri miliona kubnih metara zemlje ispod nje...

Srećom, onaj veći prevarant od Vučića, šeik Al Abar, potvrdio je da od toga nema ništa i da će to veliko ništa biti tek za trideset godina, kad pomre jedna trećina današnjih žitelja Srbije.

Takođe, Vučić uporno tvrdi da "naše građevinske kompanije grade u Austriji, Rusiji, Kazahstanu, Iraku, Saudijskoj Arabiji...", a reč je, ustvari, o radnicima naše nekadašnje velike građevinske operative, koji su potražili posao u tim zemljama preko nekih privatnih firmi. Nedavno je jedna manja grupa građevinskih radnika otišla da radi i u kompaniji odbeglog Bogoljuba Karića, na prostorima Azije, a on im obećava da će se vratiti u Srbiju "na belom konju" i da će početi sa izgradnjom "kakvu Srbija i Beograd još nisu videli". I sve to u okolnostima kad Vučić drži Bogoljuba na poternici, a njegovog brata i njegovu ženu kao koalicione partnere u Skupštini Srbije!

Takođe, Vučićeva vlada, kao i one prethodne, nastavila je da se bavi takozvanom bespravnom gradnjom koja se nikako ne uklapa u regulacione (detaljne) urbanističke planove, stalno proizvodeći novi urbanistički haos.

Primera radi, pre deset godina, samo na teritoriji beogradske opštine Palilula, izgrađeno je čak 25.000 objekata bez potrebnih dozvola. Vučićeva vlada već tri godine uporno podstiče bespravnu gradnju, kako bi i ona, kroz proces takozvane legalizacije naplaćivala veliki novac, stalno šireći "lanac sreće": najpre dozvoljava bespravnu gradnju a onda je naplaćuju kroz legalizaciju i komunalne usluge.

Koliko je Vučić sa svojom bolesnom megalomanijom i još bolesnijom propagandom uticao da ljudi zaborave na ružnu stvarnost, govori i stanje u bespravno podignutim naseljima koja su nikla poslednjih petnaest godina, gde živi mahom siromašno stanovništvo i takozvano "interno raseljeno stanovništvo".

U tim pravim latinoameričkim "favelama", iskopane su takozvane "propusne" septičke jame, a fekalije umesto da odu u cisternu odlaze u podzemne tokove, koji nisu u stanju da apsorbuju sve što se u njih ispusti. Tako su već nastali veliki ekološki i zdravstveni problemi, a zaraze infektivnim bolestima šire se među prigradskim stanovništvom, barem tri puta godišnje. Čak je i elitno beogradsko naselje Dedinje, zbog kriminalnih radnji u građevinarstvu, dodatnog parcelisanja i povećavanja gustine izgrađenih objekata, koju ne prate dodatni radove na kanalizacionoj mreži, u priličnoj meri ostalo na septičkim jamama.

Naš ugledni arhitekta Branko Bojović, ovako je opisao uzroke i posledice divlje gradnje i građevinsko-urbanističkog haosa glavnog grada Srbije: "...Ljudi iz periferijskih jatagan-mala rešavaju kobajagi svoj stambeni problem, a tamo nema ulica, socijalnih prostora, nigde ničega, samo ograde ulice od tri-četiri metra širine, gde dva kamiona ne mogu da se mimoiđu...Nije Beograd samo pet atraktivnih lokacija u centru grada, a okolo divljina...".

A, sumanutog premijera Vučića, koji još uvek sanja arapske kule i oblake, zapalo je da ukuca i poslednji ekser u mrtvački kovčeg nekada moćne građevinske industrije.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane