Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Čiji je njihov Čanak

Kad Čanak krene da brani vojvođansku imovinu svi vojvođani se hvataju za džep. Zbog naših novaca predstavlja se kao naš, a zapravo je uvek njihov, uvek u službi onih koji imaju pare i moć. Niko nije opljačkao Vojvodinu kao oni koji su je branili. A, Čanak to radi već 25 godina, pri čemu je Vojvodina sve siromašnija a on sve deblji, tako da su ga i autonomaši pročitali. Ne sme više ni u šali da pita „di su naši novci" jer svi znaju da on to najbolje zna. U vlast je ušao sa parolom "Tačku na pljačku", koja mu se sve češće vraća kao eho "Pljačka im materina", zaključuje Tabloidov kolumnista Mile Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik u Đinđićevoj vladi, a potom ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Nenad Čanak je postao popularan među vojvođanskim autonomašima vickastim pitanjem "Čiji su naši novci", ali kako za više od dve decenije nije uspeo da pronađe "naše novce", baš kao Dinkić i Demokrate novac koji je Milošević sakrio na Kipru i drugim ostrvima, sve više vojvođana se pita čiji je zapravo Čanak. Jer radio je sa mnogim tajkunima i mafijašima, uredno se šlihtajući svakoj vlasti u Srbiji, obezbeđujući tako zaleđinu. Bio je "naš" samo u početku, dok nije došao u poziciju da odlučuje o sudbini onih koji su nas pljačkali devedesetih. Umesto da ih pobedi pridružio im se i nastavio da radi zajedno sa njima. Opčinjen našim novcima u njihovim džepovima postao je njihov rob. Nije ni primetio kako je od kupler majstora postao prostituka.

Danas, Čanak liči na ocvalu palanačku raspuštenicu, koja ne divani više ni sa kim u svom komšiluku, pa sve češće odlazi u posete dalekim rođacima u prestonicu, koji je nevoljno ipak primaju. Iz kurtizane, pardon kurtoazije, ali i znatiželje. Lajava strina iz provincije im je pomalo smešna, pomalo dosadna, ali uvek donosi pun ceger poklona i tračeva iz zaostavštine nekad bogate, i duhom i novcima, prečanske parohije. Ima tu najviše bezvrednih drangulija ali nađe se i poneki vredan antikvitet, a iz gomile njenih već otrcanih dosetki, nekad namerno a nekad slučajno, izleti i poneka upotrebljiva informacija. Malo se praveći luda, a malo baš i ne mora, ova vremešna prostitutka, koja umišlja da je još uvek prva dama pokrajinskog kupleraja, za svoje sve skromnije usluge i dalje traži nagradu, kao kadgod kad je bila atraktivna i poželjna.

Neki su u nuždi i nasedali, pa su doživeli da ih posle ogovara kao impotentne, tako da su novi stanari prestoničkih dvorova mnogo obazriviji. Neretko se i sprdaju s njom, kad je nateraju da ih javno hvali kao najbolje jahače koji su je ikad osedlali, što kod Vojvođana koji to sve gledaju izaziva stid i gađenje.

Onomad je bio na poklonjenju i kod novog gazde Srbije, po običaju najavljujući to kao protest zbog otimačine vojvođanske imovine. Seo je na premijersko kanabe, jer mu je fotelja tesna od gladi zbog višedecenijske pljačke pokrajine, sa zahtevom da se ne ukida Elektrovojvodina, a sa njega ustao zadovoljan odgovorom da Elektrovojvodine istina više neće biti, ali da će njene zgrade i dalje ostati u Novom Sadu, a njeni dalekovodi, bandere i trafostanice u Vojvodini. Šta više, uspeo je da se izbori da te luksuzne prostorije ne zvrje prazne, nego da u njima bude glavni dispečerski centar za celu Srbiju. Biće tu lepih kabineta za njegove kadrove. A i nešto u kešu od izvoza i uvoza struje. A nešto i u poslovima za kuma Koleta. Ili za Mileta Dragića. Ili za Matijevića. Ili za bilo kog dobronamernog biznismena, koji zna da uzvrati pažnju, u procentima.

Ipak, vrhunac Čankovog poniženja bila je izjava na zajedničkoj konferenciji za štampu sa Vučićem, da je ovo prvi predsednik vlade sa kojim je imao prilike da razgovara, a koji Vojvodinu doživljava kao deo Srbije. Čekaj, otkad je to tema?

Ni najokoreliji autonomaši se ne sećaju nekog premijera Srbije koji se odricao Vojvodine. Naprotiv, za njih je problem uvek bio što su je svi previše svojatali. A, Čanak baš to sad hvali. Za većinu Vojvođana nikad nije ni bilo sporno da je Voša deo Srbije, samo su tražili više autonomije, ali imali su problem sa Čankom koji je zahtevao da Vojvodina bude Republika.

"Vojvodina naša dika biće republika" bila je omiljena pesma Nenada Čanka, koju je guslao više od dve decenije. A sad mu je drago što je radikalni Vučić smatra svojom, pošto njegovi prethodnici navodno nisu marili za nju. U kojoj zemlji on to živi? Gde je on to sretao premijere koji Vojvodinu nisu smatrali delom Srbije i svojom prćijom?

I kojim forenzičkim trikovima je sad otkrio gene ljubavi prema pokrajini kod Vučića, koji nikad nije krio svoje uverenje da autonomiju treba ukinuti. I dočekao da bude u pravu. Čanak je najbolji dokaz, zato ga je kao mečku na povocu izveo pred medije, da zaigra po njegovom taktu. Zaista, šta će nam autonomija ako je predstavljaju takvi kao Čanak i Pajtić. Ako ćemo pravo, autonomije više ni nema zaslugom upravo takvih njenih zastupnika.

Dakle, nešto drugo je po sredi, Čanak je u stvari pokušao da ponovo proda Vojvodinu, ovog puta Vučiću, kao što građevinski preduzimači stan u izgradnji, koji ne postoji, prodaju većem broju kupaca.

Ali, ni Vučić nije u tome nevešt, prodaje on stanove čak i u maketi Beograda na vodi, a uz to dobro zna da Čanak odavno nema tapiju na Pokrajinu. Pošto su obojica skloni rasprodaji, nije čudno što su se na tome našli, pitanje je samo ko će koga prevariti. Čankova ideja je, čini se, da je prodaju zajedno, odnosno da je Vučić proda, jer on je sada vlasnik, a Čanak da posreduje uz malu proviziju. Čanak, naime, odavno ima dil sa zainteresovanim strancima, ali pošto nikad nije postao njen vlasnik, nije mogao da je proda njima u celini, pa ju je rasprodavao na parče vladarima Srbije. Sad je požurio da se učipi, jer vidi da je rasprodaja već počela bez njega, zemlja Arapima, imanja Nemcima. Dok još ima nešto akcija. Nije Čanak potreban Vučiću za tu trgovinu jer i sam se već dovoljno preporučio belosvetskim nakupcima, ali nije zgoreg obećati mu nešto kako ne bi dizao veliku prašinu. Poznato je, naime, da Čanak galami samo kad su ugroženi njegovi interesi, i zaćuti kad dobije kakvu nadoknadu. Tako je drečao kad je prodat NIS, zato što je time izgubio mesto predsednika njegovog Upravnog odbora, na kojem je sedeo njegov prvi finansijski operativac Pomoriški.

Za Elektrovojvodinom je zapomagao zbog toga što je tamo na mesto generalnog direktora bio postavio Tiku Simića, prekaljenog u Karićevoj imperiji. Crni fondovi su mu gotovo sasvim presušili, jer je prethodno izgubio nekoliko vrlo profitabilnih javnih preduzeća sa promenom vlasti u Novom Sadu i drugim opštinama po Vojvodini. A ne može se bez naših novaca voditi njihova politika.

Doživotni predsednik privatne partije

Nenad Čanak četvrt veka živi od toga što je predsednik jedne male partije, koja nikad nije samostalno izašla na izbore, pa dakle, faktički ne postoji. Zahvaljujući trgovini pre izbora u raznim koalicijama, on je bio na raznim funkcijama, mada nikad lično, svojim imenom i prezimenom, nije izašao na izbore, što znači da nikad nije ni izabran od građana na bilo koje mesto. On je samo predsednik svoje privatne partije, koja nikad nije bila vlast, ali koja uredno životari od vlasti. Kako? Tako što sa nekoliko glasova svojih poslanika, inače izabranih na listi pobedničke koalicije, ucenjuje vladajuće garniture kad god usfali većina u Skupštini. Da bi omogućila izglasavanje nekih zakona, stranka dobije neko javno preduzeće na upravljanje, ali ne upravlja ona, nego njen vlasnik Čanak na ta mesta postavlja ljude koji nisu članovi. Iz dva razloga, zato što su veštiji od njegovih nesposobnih stranačkih poslušnika, a onda i zbog toga da se u partiji ne zna ništa o tokovima novca. Kada su ga jedared davno neki članovi predsedništva Lige upitali kad će biti podnet finansijski izveštaj stranke, on im je odgovorio da je izveštaj već predat. Kako kad ga mi nismo dobili, upitali su ga neki hrabriji koji više nisu u stranci, a on im je odgovorio "Pa, ne daje se izveštaj o finansijskom poslovanju onima koji troše, nego onima koji daju pare. Ja sam ga davno predao tamo gde treba". I rasprava o finansijama stranke je bila završena, za sva vremena.

Ovako to ide, direktori javnih preduzeća nameštaju poslove određenim tajkunim, plaćaju ih znatno više nego što to košta, stim da višak različitim kanalima bude prosleđen do Čanka, koji po principu "pola pije, pola Šarcu daje", finansira rad stranke. Pri tom, niko ne zna odakle i kako su novci stigli, koliko je bilo na gomili, pa samim tim ne zna se ni koliko je uložio u stranku, a koliko je zadržao za sebe. Tako posluju sve stranke u ovoj zemlji, samo što Čanak kao suvereni vladar u svojoj ima i veća ovlašćenja i veće mogućnosti, pa može da sklapa i lične aranžmane sa vlasnicima prljavog kapitala, kao što je radio sa Opačićem i veterničkim klanom. Ili sa policijskim generalom Lukićem. Setimo se samo kako je on bio jedini civil na protestu policajaca protiv isporučivanja Lukića u Hag. Zašto? Otkud to da veliki pobornik Tribunala i procesuiranja svih ratnih zločina, ne da Hagu jednog šefa policije? Uzgred, zanimljivo je da je i od Vuka Draškovića, kad je okupljao DOS, i kasnije od Đinđića, Čanak tražio da on bude ministar policije. Vuk mu je to preda mnom i potpisao na jednom salvetu, ali nije došao u priliku. A Đinđić, koji je bio namazan istim mastima, mu je objasnio da je bolje da se bavi profitabilnijim stvarima i uvalio mu direktora svoje stranke Miodraga Kostića za kuma. Da se staraju jedan o drugome, a on da ih obojicu kontroliše.

Inače, Čanak je svoju stranku, Ligu Socijaldemokrata Vojvodine, napravio iz zezanja sa grupom naduvanih prijatelja, pa joj je prvobitni logo bio LSD Vojvodine. Sad je to firma od koje živi, ali ni jedan od prijatelja nije više tu. Stranka bez njega ne postoji, ali ni on bez nje. On je stranka, ali je i stranka njegov život. Stranka-firma posluje na surovom političkom tržištu na kojem opstaju samo najbeskrupolozniji. Politika zahteva mnogo laganja i prevara, mnogo gaženja ljudi i mnogo puzanja pred jačim, a kad tako živiš 25 godina zaboraviš kako je biti čovek, kako izgleda stvaran život, šta je prijateljstvo, ljubav, čast, empatija. A onda više nema ni stida, ni srama.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane