Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kosovo i Metohija

Zašto Nemačka želi Aljbina Kurtija na čelo albanske vlade u Prištini

Vođina poslednja avantura

Prvih nekoliko nedelja Vučićevog predsednikovanja, obeležio je susret sa „predsednikom Kosova" Hašimom Tačijem, ratnim zločincem. Odmah nakon toga, nemački mediji su počeli da se utrkuju u "rešavanju" kosovsko-metohijskog pitanja, a Evropska unija, koja je uložila do sada 33 milijarde dolara za podizanje albanske države na Kosovu i Metohiji, počinje da beži od ovog nerešivog problema. Srbiji preostaje da se suoči sa Vučićevim završnim veleizdajničkim potezom.

Ivan Maksimović

Tokom inauguracionog govora Aleksandar Vučić je, sa pozicije Predsednika Republike Srbije, između ostalog najavio pokretanje „unutrašnjeg dijaloga" po pitanju Kosova i Metohije uz „oslobađanje od mitskog pristupa". Sve to radi bržeg učlanjenja Srbije u Evropsku uniju. Na tom putu „normalizacija odnosa sa Kosovom" je osnovni uslov, odmah je istakla Angela Merkel. Odnos Nemačke prema Srbiji je izuzetno delikatan ali nadasve nadmen zbog čega je često kroz istoriju dolazilo do najkrvavijih sukoba, naravno, uvek na teritoriji Srbije. Ovaj put sukob, srećom, nije na vidiku. Takva politička klima koja ipak poziva na punu opreznost prožima se sa fazom protivustavnog Briselskog dijaloga, u kojoj je po istom pitanju Vučić najavljuje i unutrašnji dijalog.

Od evropskih činilaca, pored briselske administarcije, najveći je direktni uticaj i interesovanje Nemačke za događaje na prostoru Srbije. Tako je decenijama unazad ali nakon Dačićevog parafiranja u Briselu Nemačka je posebno „zauzela tvrd stav, tražeći da se sačeka do kraja godine da bi se videlo da li je Srbija ozbiljna u obećanju da će se povući sa Kosova". Sramna „nadoknada" za prihvatanje Briselskog diktata, u vidu datuma za početak pregovora sa EU, obećana je septembra 2013. neposredno pred raspisivanje separatističkih izbora na celoj teritoriji pokrajine. Krajem te godine dočekali smo i uspostavljanje granice prema ostatku Srbije. Ozbiljnije od toga nije moglo. Usledilo je gašenje srpskih institucija, povlačenje elemenata državnosti Srbije sa KiM i postepeno smenjivanje nadležnošću separatističkih institucija.

Prvu nedelju Vučićevog predsednikovanja, obeležio je susret sa „predsednikom Kosova" Hašimom Tačijem, ratnim zločincem. Važnijeg pitanja od rešava problema Kosova i Metohije, nema ali sada je to sasvim očigledno.

U Srbiji, progonom svojih kritičara i neistomišljenika, Vučić je pokazao da je spreman na sve kako bi utvrdio svoju autokratiju i da se bez velike muke neće odreći uticaja koji ima a tek ne po onim pitanjima koja su mu omogućila da na vlast dođe i „rešavajući" ih, na vlasti ostane. A onaj ko je spreman da zarad ostanka na vlasti učini sve, vlast ne bi dao ni za šta. U tom smislu najavljeni „unutrašnji dijalog" o Kosovu (i Metohiji), iako naizgled trezven, u ovoj fazi pregovora nije naišao na simpatije jer je shvaćen kao maska za dovršavanje posla u kome ćemo „stvari postaviti na racionalan nivo, a ako se to ne dogodi, taj ćemo poraz nositi na svojim leđima" kako sam Vučić reče.

„Mislim da je unutrašnji dijalog u okviru srpske elite i inteligencije, kada je reč o Kosovu i Metohiji, više nego potreban. Nema govora o tome da je reč o svršenom činu. Nemam utisak da bi bilo šta moglo biti "svaljeno na leđa naroda". Ne treba nastupati s pesimističkih pozicija" smatra dr Aleksandar Raković, istoričar i viši saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije u razgovoru za Magazin Tabloid dok njegov kolega, istoričar dr Kosta Nikolić, kaže da se trebalo konsultovati mnogo ranije, decenijama ranije i donositi drugačije odluke.

Profesor BU dr Suzana Rajić smatra da će taj dijalog „pojesti vreme".

„U tanjenju živaca možda će potegnuti pogrešne korake suprotne strane, koje mi možemo da skoristimo ali moramo biti budni kao sova 24 časa i držati oči otvorene. Rešenje je u mudrosti i strpljenju". Potpuno suprotnog gledišta je dr Dobrosav Nikodinović koji je pre svega posvećen analizi separatističkih težnji islamskog stanovništva Raške oblasti i njenoj istorijskoj i državotvornoj važnosti kao sedištu nemanjićke Srbije, neraskidivo povezane sa Kosovom i Metohijom.

„...Unutrašnji dijalog je apsolutno štetan, stvara se psihologija ravnopravnih država tzv. Kosova i Srbije, mogućnost direktnog uticaja i mešanja EU pravnim zaplitanjem i zamajavanjem, proširivanjem prava Šiptara. Omogućava direktni pritisak da se promeni Ustav Srbije i briše Kosovo iz Ustava" upozorava on.

U međuvremenu se i „Dojče Vele" otvoreno zapitao nije li najava unutrašnjeg dijaloga zapravo priprema za „priznanje nezavisnosti Kosova"? Tu Naim Leo Beširi iznosi zanimljivo zapažanje i kaže da „sva istraživanja pokazuju da preko 85 odsto građana (Srbije) ne podržava bilo koju formu nezavisnosti Kosova. Pojedini analitičari kažu da bi se taj stav mogao promeniti jednom dobrom medijskom kampanjom i ja mislim da je ovo početak te kampanje".

„Beogradski fond za političku izuzetnost" (BFPE) Sonje Liht, jednog od najagilnijih zastupnika albanskog secesionizma, izuzetno privržene vladi Aleksandra Vučića, januara ove godine započeo je implementaciju projekta „Srbija i Kosovo: (ka) promeni svesti i podizanju poverenja kroz inovacije". Organiozatori tvrde: „...Ovaj projekat, možda i najambiciozniji od svih u kojima je BFPE učestvovao a koji se tiču dinamike odnosa Srbije i Kosova, trajaće do 2019. godine"

„O promeni svesti samo nesuvisli čovek koji pojma nema o problemu, može da govori" smatra dr Suzana Rajić. „Ne možemo menjati svest tako što ćemo lagati sebe šta je bilo, gde smo bili, ko smo bili a šta smo sada. To vam se vraća kao mrtvac koji se ponovo budi. Možete menjati svest ali postupno, istinom, trezveno kroz svaki korak svoje prošlosti susrećući se i sa neprijatnim činjenicama i „odsecati" ih za šta je potrebno imati i stomak. A to menjati svest pa lagati, praviti od Srba monstrume, izmišljati istoriju... to je obmana, kvazi-istorija a ona ne može da dovede do pomirenja. Ne može se govoriti o našim greškama kao o nečemu izdvojenom od svih ostalih zbivanja" objašnjava Rajićeva.

BFPE upravo na saradnji sa nemačkim faktorom polaže mnogo, umnožava svoje aktivnosti i aprila 2014. otvora Forum Srbija - Nemačka za čim je „potreba nastala jer se Srbi i Nemci se uopšte ne poznaju, iako smatraju da su jedni drugima veoma bliski, zato što ih je istorija nekoliko puta sudbonosno spojila(?!)". Cilj Udruženja je „razvoj i unapređenje srpsko-nemačkih odnosa u oblastima politike, privrede, kulture, obrazovanja i nauke" a počasni članovi Foruma su: Ružica Đinđić, Vilhelm Štaudaher (nekadašnji šef Ureda Saveznog predsedništva SR Nemačke) i Aleksandar Vučić.

Očekivano, „unapređenje odnosa" se pokazalo prilikom dolaska bivšeg nemačkog kancelara Gerharda Šredera u Beograd, na Vučićev poziv, upravo na dan početka bombardovanja za koje se lično zalagao, kao golo podaništvo odgovornima za masovne zločine nad Srbima tokom NATO agresije. Tada se standardna ekipa BFPE u euforičnom raspoloženju, koje je i Šredera zaprepastilo, sastala i fotografisala sa njim.

Još aktivnije je nemački Forum ZFD ( Civilna mirovna služba) koji takođe radi na planu „pomirenja" sa Albancima sa KiM, što je još jedan od projekata promene svesti naroda u centralnoj Srbiji. Saradnici su potpuno isti kao i na Forumu Sonje Liht a od svojih dostignuća ističu Festival "Mirëdita - Dobar dan" kojim se na prilično agresivan način nameću predstavnici separatista kao „državnici" sa Kosova. Ovih dana se velika prašina digla i oko propagandnih filmova o Kosovu i Metohiji, kojima se sva krivica za rat na Kosovu prebacuje na državu Srbiju a upravo je ZFD vodeći producent. Akteri ovih projekata su takođe promoteri anti-srpskih ideja što iritira domaću javnost zbog čega nisu mogli da naprave veći prodor „u svest" Srba ali ne treba zanemariti činjenicu da je jedan od autora i promotera, najavio „aktivniju promociju filmova od septembra". Sasvim slučajno i ovo se uklapa sa terminom početka najavljenog unutrašnjeg dijaloga.

Inače, 2015. godine u organizaciji ovog Foruma na tribini u Beogradu „O ratu svih ratova" učestvovao je Stipe Mesić koji je hvalio pobedu hrvatskog naroda nad fašizmom i žalio zbog nemogućnosti zajedničke proslave te pobede bivših YU država zbog „istorijskog revizionizma"...

Ovih dana „procurela" je vest da će i „vojsku Kosova" obučavati hrvatski generali odgovorni za genocid nad Srbima, Ante Gotovina i Mladen Markač. Ovde konkretnih vidljivih znakova povezanosti sa nemačkom administracijom nemak, osim ako se obrati pažnja na pisanje nemačkih medija o situaciji na Kosovu i Metohiji, gde se može uočiti izvestan trend u nastojanjima da na stranama otvoreno suprotstavljenim srpskoj, uglavnom budu dovedeni nacionalisti.

Tako „Špigl" pokazuje duboke simpatije za Aljbina Kurtija prikazujući ga kao čoveka koji će „očistiti Kosovo od kriminala" dok je koalicija PAN koju predvodi Ramuš Haradinaj označena kao „kriminalna, koruptivna alijansa" čiji su lideri pored Haradinaja još i Kadri Veselji, i Fatmir Ljimaj a opisani kao ratni zločinci, što jeste tačno.

Međutim Špiglu ne smeta to što je i Kurti bio pripadnik UČK, doduše u njenom „političkom predstavništvu" jer ipak je bio učesnik protesta protiv Miloševićevog režima. Opisuju ga kao nasilnog u suprotstavljanju UNMIK-u i drugim međunarodnim misijama, ali ga i opravdavaju jer su „protesti bili usmereni protiv korupcije" u čemu su u malverzaciji sa elitom kosovskih Albanaca bili umešani i predstavnici tih misija, piše uticajni nemački list koji konsultuje aktiviste istih organizacija koji i u centralnoj Srbiji rade na promeni svesti.

Direktor Kosovske fondacije za otvoreno društvo, Ljuan Šlaku, kaže da je "strah od vlade koju bi formirala stranka 'Samoopredeljenje' neopravdan, jer bi unutrašnja politička demokratizacija bila dobra" prenosi Špigl koji svoj tekst završava izlivima simpatije za Kurtija navodeći da je oženjen Norvežankom, zbog čega su mu čak i Albanci pretili te da „ne drži do svoje zemlje".

Generalno, pro-vladini nemački medija o Kosovu i Metohiji pišu kao o mestu gde se opasni nacionalisti vraćaju na vlast zbog čega Evropska unija gubi na popularnosti iako je do sada uložila 33 milijarde dolara u „razvoj Kosova".

„...Izgleda da Zapadni Balkan ne može da se smiri novcem, to pokazuje jačanje nacionalizma i okretanje religiji. Ljudima je potrebna vizija budućnosti, istinski interes. A gde EU gubi svoju privlačnost tu nastaje opasan jaz: Balkan ponovo postaje bure baruta koje može da eksplodira u svakom trenutku" ističe nemački list „Hojte".

Da je to daleko od realnosti pokazuje pisanje NDR-a o produžetku nemačkog vojnog prisustva na KiM prema kome je trenutno stacionirano 470 vojnika od nekadašnjih 1.300. Nova odluka Berlina ne dozvoljava da ih bude više od 800 ali nije izvesno hoće li ih toliko biti jer ih je dosadašnje prisustvo koštalo 42 miliona evra po godini produžetka. Očigledno da Bundestag ne prepoznaje stanje kao „bure baruta".

Favorit Špigla za novog premijera separatista jeste Kurti, „nada mladih na Kosovu", koji će proterati sve srpske institucije „kako ne bi došlo do 'raspračavanja zemlje' kao što se desilo u BiH" sa Republikom Srpskom.

Zapravo je verovatno ovo razlog zbog koga Berlin priželjkuje Kurtija. Vođe koalicije PAN, legalnih političkih pokreta, bavljenjem politikom stiču imunitet i zaštitu za bavljenje mafijaškim poslovima čijih klanova su istovremeno i bosovi, zbog čega je monopol nad svim dešavanjima u rukama nekoliko ljudi, što potvrđuje izveštaj nemačke obaveštajne službe (BND) zaključen 22. marta 2005. godine a objavljen na Vikiliksu.

Svi oni su već dokazali, spremnost za saradnju sa Srbima čime produžavaju status kvo koji drži Zapad u neizvesnosti ali i jako puno košta. U nemačkim medijima se sve češće mogu naći natpisi o tzv „OVK", poput onog u listu „Tagesšau", kao kriminalnoj skupini ubica, trgovcima organima kidnapovanih Srba i Albanaca, o njihovim napadima na srpsku policiju i bezočnim ubistvima... zato se Kurti čini kao rešenje koje će brzo preseći takvo stanje što Zapadu da što bliže dođe cilju.

Sa druge strane EU je u Srbiju „uložila" neuporedivo manje i to uvek tako da se taj novac raznim procesima vraća Evropskoj uniji a ono što ne može pretvoreno je u cementiranje opet njenih ciljeva. Na primer, veliki broj raseljenih sa KiM je dobio trajno rešenje stambenog pitanja što drugu generaciju prognanih već sprečava da se vrate na svoja imanja koja su uzurpirana, kuće porušene a posao je nemoguće naći zbog čega ni ostanak nije održiv pa se o njemu više i ne razmišlja. Ipak, najviše novca EU je uložila upravo u takozvano civilno društvo, kroz one organizacije i medije čiji se rad poklapa sa njenim interesima i promocijom evropskog „sistema vrednosti".

Moguće je da se time može protumačiti i naprasna posvećenost „Blica", inače u vlasništvu nemačke kompanije „Ringier Aksel Springer", koji je pokrenuo serijal tekstova o Kosovu i Metohiji i to pod naslovom „okanimo se zabluda i mitova" citirajući Rasima Ljajića. Naime, odricanje od Kosovskog mita postalo je prateća komponenta Briselskog dijaloga čija ideja bude unižena svaki put kada se napravi neki „kompromis" na štetu srpske državnosti. Njega se latio Dačić nakon parafiranja kada je odgovorio na optužbe za izdaju. U nekoliko navrata učinio je to i Vučić dodajući još i da je ideja o Nebeskoj Srbiji bajka, a to ponovio i u okviru svog inauguracionog govora za mesto predsednika Srbije za koje se zakleo nad Ustavom i Miroslavljevim jevanđeljem.

Vodeći se idejom Srbije bez Kosovskog mita i Blic je na Kosovo i Metohiju poslao svog novinara Ranka Pivljanina kako bi u serijalu o tome „šta će biti sa Kosovom i Metohijom - i kada?(!)" mogao da se „čuje sv(r)ačiji glas". Intervju sa Nedžmedinom Spahiuom (kome i list „Politika" daje mnogo prostora iako otvoreno zastupa separatizam) pokazao je na koji način se ovom problemu pristupa. Pivljanin predstavlja Spahiua kao doktora političkih nauka koji „kosovski problem promišlja hladne glave i bez ideloških ograničenja" kako bi čitaoci bili pripremljeni za „realan pogled" na kosovski problem. „Neograničenost" Nedžmedina Spahiua se ogleda u tome da se on, kao doktor egkzatnih nauka, seća da su ga u šestom razredu osnovne škole učili da je Murata ubio Miloš Kopilići a kada je pitao nastavnika o čemu se radi on mu je odgovorio kako „Srbi otimaju njihovu istoriju". On se danas zalaže da „na Kosovu planovi i programi za istoriju i književnost budu prilagođeni stanju i sadašnjim interesima duštva". Pivljanin vraća u sadašnjost Spahiua i pita insinuirajući „je li Kosovo država?" da bi prihvatio potvrdan odgovor i nastavio da se tako ponaša.

Spahiu je jedan od najupornijih zagovornika postojanja „kosovarske" nacije a nedavno je promovisana i njegova knjiga o tome, što se kosi i sa zdravim razumom a kamoli sa „premišljanjem hladne glave".

Pivljanin je inače zagovornik separatizma ali onog crnogorskog, ističe da je „Crna Gora bila i biće država" ali ne može da prežali što nije imao pravo da tamo glasa i što mora da se prijavi kada u rodni Tivat dođe iz Beograda u kome se uhlebio, dobio stan, posao...ali i članstvo u Srpskoj naprednoj stranci.

Njegove kolege kažu da je u ovom poslu dugo, da je između ostalog pisao komentare na ivici lascivnog ali, kažu: „...Očigledno je da je u međuvremenu ludilo uzelo maha. Iritantan je tip, od onih koji prosto mame da ih opaučiš. U redakcijama je dobijao batine a dok je radio u 'Glasu javnosti', kablom telefonske slušalice davio ga je kolega koga da bi iznervirao moraš da budeš debil svoje vrste".

No, redakcija „Blica" se ne zadovoljava samo takvim likovima. U okviru ovog serijala tekstova dominantni su stavovi koji opravdavaju i promovišu secesiju sa jedne a „nemogućnost" da se problem reši u srpsku korist „jer su Albanci odlučni" sa druge strane. Retroaktivno se objavljuju tekstovi kojima se vređa i nžava život i srpski narod na Kosovu i Metohiji prikazujući ga kao skupinu poludivljeg sloja čiji problemi „počinju sa briselskim dijalogom" nakon što je „uspostvaljena nekakva norma života u srpskim sredinama" Navodeći „uzajamne" zločine „Blic" čak desetostruko umanjuje i prikriva srpske žrtve i stradanje a ističe albansko „prema nekim izvorima", takođe ga desetostruko uvećavajući. Bez sumnje - zločin prema protiv humanosti, naroda, dostojastva, integriteta i države! Nešto što ni Nemci ne bi mogli.

Mnogo je smernica i suviše je sličnih stvari u tretiranju srpske teritorije i naroda da bi smo smetnuli s uma Berlinski kongres i njegove domete, mada ne misle svi tako.

Na obimnijoj analizi problema insistira dr Kosta Nikolić, koji je bio angažovan posle petooktobarskog puča da napiše udžbenik istorije za završne razrede Gimnazije. Za Magazin Tabloid kaže da svakako „postoji istorijska vertikala još od stvaranja Prve i Druge prizrenske lige ali se ja ne bih upuštao u tu istoriozaciju jer se menjaju i akteri i događaji. Šiptari su želeli da dobiju državu i blizu su takvog rešenja. Razlika je u tome što oni nisu odustajali od te svoje namere a mi smo našu politiku više puta menjali pa ni danas ne znamo šta je naša politika. Milošević je mogao da izbegne ovakav ishod uprkos namerama velikih sila i drugim faktorima. Pogrešne odluke naših političara u presudnim trenucima su ključ, a planovi postoje kao što svako od nas ima razne životne planove. " konstatuje Nikolić zaključujući da je priča suviše kompleksna i da o tome ne može ukratko.

Za dr Nikodimovića nema dileme o povezanosti. „Da. Odluke Berlinskog kongresa prihvatila je EU, jer joj životni interes slobodan koridor na Sredozemno more preko država na Bakanu. Glavna smetnja u tome im je Srbija jer se prostire teritorijom na najznačajnijem strateškom mestu, nije iscrpela svoja prirodna mineralna bogatstva, bogata je vodenim tokovima, prečica je od Evrope do Bliskog istoka, ima jakog pravoslavnog zaštitnika Rusiju. Ti razlozi su nas držali u viševekovnom ropstvu. Traži se peta kolona na Balkanu svih profila, nacionalne manjine, nevladine organizacije, globalisti, sve što može da promeni duh i svest srpskog naroda, smanjenje nataliteta afirmacijom seksualnih poremećaja, ekonomskim izgladnjivanjem, obavezom prodaje zemljišta strancima, podrška islamskim režimima čiji je interes Balkan..."

Profesor srpske istorije na Beogradskom univerzitetu čija je uža specijalnost upravo Srbija u doba Berlinskog kongresa, odnosno Srbija u međunarodnim odnosima u 19. i početkom 20. veka dr Suzana Rajić, kaže da je razlika u tome što je ovo danas obrnut proces, isterivanje Srbije sa Kosova i Metohije, tačnije vraćanje Srbije na granice Kopaonika.

„Ono što je Bizmark poručivao Knezu Mihailu i Iliji Garašaninu da se pogled drži daleko, da gledaju svoju unutrašnju politiku, da jačaju snage reda u svojoj zemlji i da ne prave snove o velikoj srpskoj državi, to je ono što danas čujemo od Anglele Merkel, kao i povodom republike Srpske, i ja to vidim kao potpuno identično. Srbija se vraća na granice dogovorene na Berlinskom kongresu" kaže Rajićeva ali dodaje da se ne smeju dići ruke od Kosova i Metohije i reći da je to gotova stvar i da je sada pitanje koliko vremena možemo da kupimo i pod kojim uslovima.

Sličnog mišljenja je i dr Raković: „Važno je da Republika Srbija nikada ne prihvati secesiju albanske administracije na Kosovu i Metohiji jer bi naredne decenije mogle da stvore okvir kada će biti moguć povratak južne srpske pokrajine pod nadležnost Beograda. Trenutni konflikt treba da bude zamrznut. Doći će momenat kada će ponovo biti otvoreno pitanje ujedinjenja srpskih zemalja: Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. Samo treba biti strpljiv" veruje on.

I Nikodinović smatra da problem Kosova i Metohije ne bi smeli sada da rešavamo. „Odlagati svaku aktivnost o tome dok se ne stvore međunarodni uslovi da Srbija povrati suverenitet na celom teritorijom. Pomagati svakog Srbina i svaku instituciju u pokrajini, osnivati nove institucije, intezivirati kontakte, to jest odnose Srba centralne Srbije i Srba na Kosovu i Metohiji gde ne bi smeo niko da ima ni jedna problem egzistencije. Jednostavno, Načertanije" poručuje Nikodinović.

U isto vreme UN, koje su gotovo negirale ili bar bile neaktivne po pitanju srpskih žrtava, organizuju okrugli sto u Ženevi zahtevajući otkrivanje istine i o njihovom stradanju. Zabrinjavajuća povezanost se može uočiti ako znamo da je ondašnji ministar inostranih poslova SCG Goran Svilanović, tadašnjem koordinatoru Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih sa KiM Simi Spasiću rekao „da će se istina o srpskim žrtvama saznati tek kada Kosovo dobije punu nezavisnost".

Na žalost, kao što je dr Rajić primetila, državnost Srbije na Kosovu i Metohiji je u povlačenju. Glasovi iz prošlosti, onih koji bi da potkrešu granice Srbije, jači su neo ikada pre. Državne institucije, mediji, političke stranke i vlast ne samo oružjem nego kao da ni mislima ne rade na očuvanju granica već se sa njima bagateliše kao da je baš to način narodnog prosperiteta. Na svaki način raskida sa Kosovoskim mitom koji iako ideja i duhovna kategorija, predstavlja postolje, presto na kome stoluje realna srpska državnost.

„Koliko može bezbožnik da zateže konopac, to nijedno grlo da izdrži ne može" kaže Hadži Miša Lazić za Magazin Tabloid. Njegova knjiga „Svanuće i taj dan", o najvažnijim događajima na KiM burnih 80-tih i 90-tih čiji je učesnik bio, upravo je izašla iz štampe. Jedan je od osnivača Udruženja „Božur" za povratak raseljenih kojima je to komunizam zabranio 1945., osnivač je i rukovodilac opštine Obilić 1990. godine.

Lazić ne posmatra događaje kroz prizmu dnevnih aktuelnosti već dublje kroz vreme i kaže „Srećan je narod onaj kome su top i pop zajedno, razumete? Ja bih voleo da to bude tako i kod nas. Ništa nije manje važna ni zabrana abortusa koju bi trebalo uvesti. Turaka ima 70 miliona pa su zabranili abortus! A kod nas se otvaraju sigurne kuće. Kome to treba, pa onima koji su bez Boga, a i Aleksandra Vučića retko vidim da ide u crkvu, razumete? Kada je čovek sa Bogom, kod njega nema mesta za satanu".

(Autor se zahvaljuje Tatjani V. na prevođenju obimne građe sa nemačkog jezika)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane