Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nemačka

Kako će se okončati neprijateljstvo Nemačke i Turske

Dve mazge na istom brvnu

Turska i Nemačka su dva izuzetno važna člana NATO-a u Evropi. Turska ima drugu najbrojniju vojsku u okviru pakta, dok je Nemačka posle atomskih sila tehnički najopremljenija. Uprkos tome, ove dve zemlje su danas najljući neprijatelji na političkoj sceni. Nemačka Erdoganu prebacuje masovno kršenje ljudskih prava, a on odgovara kako je Nemačka zaboravila da više nije kolonijalna sila, niti se izlečila od krvavih zabluda Trećeg Rajha.

Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)

Prvi put od Velikog turskog rata u 17. i 18. veku Turska i Nemačka su na različitim stranama fronta i njihovi međusobni odnosi su ne samo hladni, već prete da dovedu do vatrene eskalacije. U suštini, pozadina ovog sukoba je na prvom mestu povređena sujeta lidera ove dve države.

Niko sa sigurnošću ne može da kaže kada su tačno relativno srdačni odnosi između Ankare i Berlina počeli da se hlade. Još 2015. je izgledalo kao da su obe zemlje u najvažnijim pitanjima globalne politike na istom putu i da ih vezuju isti interesi.

Turska je bila nezaobilazni partner Nemačke, ali i cele Evropske Unije kada se radilo o obuzdavanju izbegličkog talasa. Da bi onemogućila stotine hiljada, pa i milione izbeglica koje su se našle na njenom tlu da krenu na zapad, vlada u Ankari je dobila obećanja o izdašnoj finansijskoj pomoći Brisela (koja nije stigla ni u najavljenim rokovima, niti u obećanoj visini), ali i formalno otpočinjanje završne faze ulaska ove zemlje u EU.

Ubrzo se pokazalo kako je Brisel samo obećavao, ali ne i ispunjavao obećano. Finansijska pomoć je curela ili, bolje rečeno, kapljala, a od ubrzanih evro-integracije nije bilo ništa. Većina članica Evropske Unije uopšte nije želela da u svoje redove primi Tursku sa preko 80 miliona stanovnika slabog ili nikakvog obrazovanja, ali zato zadojenih nacionalizmom i verskim fanatizmom. Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan je više puta javno rekao kako mu je jasno da EU ne želi Tursku samo zato što je ona muslimanska zemlja.

Poslednji ostaci korektnih (mada ne više i srdačnih) međusobnih odnosa nestali su posle neuspelog puča u Turskoj sredinom jula 2016. godine. Predsednik Erdogan je kao organizatora pokušaja državnog udara označio svog nekadašnjeg saborca i verskog lidera Fetulaha Gulana koji već dugo godina živi u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je američke obaveštajne službe optužio da su mu pružile neophodnu logističku podršku. Evropska Unija je osudila pokušaj puča, ali je istovremeno pozvala i turske službe da postupaju u skladu sa zakonom i da poštuju ljudska prava svih, pa i uhapšenih lidera i učesnika državnog udara.

To je potpuno razbesnelo predsednika Erdogana, koji nije toliko protivnik ljudskih prava, koliko je protivnik bilo čega i bilo koga što mu ograničava vlast. Ako su ljudska prava korisna po njegovu autokratsku vladavinu, on će ih podržavati, u suprotnom će ih eliminisati.

Nemačka kancelarka Angela Merkel nije mogla drugačije da postupa od onoga kako se ponašala u danima posle pokušaja puča u Turskoj. Nemačka vlada ne može sebi da dozvoli luksuz da otvoreno gazi ljudska prava ili da podržava strani režim koji to čini. Zbog toga zvanični Berlin obavezno javno „opominje" diktatorske i autokratske režime širom sveta, iako sa većinom njih održava izvanredne, čak veoma srdačne odnose. Jedino što je Erdogan malo drugačiji od, recimo, zalivskih šeika: on obožava da ga svi slave i ne podnosi da ga bilo ko kritikuje. Neverovatno je sujetan.

Umesto da na nemačko upozorenje izdato pro forme reaguje kao svi ostali diktatori, on je krenuo u otvoren sukob sa Nemačkom. „Idi Amin Dada sa Bosfora" (kako Erdogana nazivaju neki od njegovih kritičara) smatrao je da je posle pobede nad pučistima i drskih vojnih akcija u Siriji i na krajnjem istoku Turske postao nepobediv i da mu svi svetski lideri leže pod nogama. Zato je spisak njegovih zahteva upućen zvaničnom Berlinu iz dana u dan postajao sve duži. Nevolja je, međutim, što i u Berlinu na vlasti imamo jednu do zla Boga sujetnu osobu koja sebe smatra vladarkom najjače evropske države. Dva ovna na brvnu.

U Indžirliku, na istoku Turske, nalazi se vojna baza od izuzetnog značaja za NATO pakt u kojoj su bile smeštene i neke rakete sa nuklearnim bojevim glavama. Po sporazumu između Turske i vojne komande NATO-a neke od tih raketa bile su pod turskom komandom. Posle neuspelog puča sve rakete su povučene iz Indžirlika, pa i one koje su se formalno vodile pod turskom komandom. Ovo je Erdogan shvatio kao još jedan neprijateljski gest, jer slabi njegovu komandnu moć kojoj se oduzimaju atomske bombe.

U znak osvete on je nemačkim političarima zabranio posetu vojnicima Bundesvera stacioniranim u Indžirliku, ali i u Konji, još jednoj značajnoj vojnoj bazi na turskoj mediteranskoj obali. Posle više meseci neuspelih pokušaja da se nađe zajednički jezik, nemačka vlada je odlučila da svoje vojnike i ratne avione iz Indžirlika prebaci u jednu bazu u Jordanu. I ostale NATO snage iz Indžirlika se, takođe, prebacuje u baze izvan Turske.

Poslednji veliki sukob između Nemačke i ostatka Evropske Unije sa Turskom izbio je početkom godine kada je trebalo da se održi referendum kojim bi turski ustav bio izmenjen kako bi predsednik dobio daleko veća ovlašćenja od onih koje je do tada imao. Milioni Turaka žive u zemljama Evropske Unije, ali imaju pravo da učestvuju na izborima i referendumima u Turskoj. U suštini ovi glasovi Erdoganu nisu mogli ništa da donesu, jer je njegova pobeda već bila nameštena, ali je opet proradila sujeta.

Turski ministri i visoki vladini službenici rastrčali su se po Evropi da na mitinzima ubeđuju svoje sunarodnike da u diplomatsko-konzularnim predstavništvima glasaju za predložene ustavne reforme. Većina tih govornika nije ni stigla do govornice, jer su ih bezbednosne snage zemlje domaćina ispratile do najbližeg aerodroma objašnjavajući im kako ovakvi nastupi nisu u skladu sa Bečkim sporazumom po kome im je izdata ulazna viza.

Ankara je, kako se i očekivalo, furiozno reagovala, a na kontra-udar se nije dugo čekalo. Mesec dana pred savezne izbore u Nemačkoj Erdogan je nemačkim biračima turskog porekla preporučio da ne glasaju ni za CDU/CSU, ni za SPD, a ni za Zelene, jer su svi oni „neprijatelji Turske". Njihov „greh" je u tome što kitikuju Erdogana i stanje ljudskih prava u Turskoj, a to zvanična Ankara ne može da im oprosti.

Istini za volju, Erdogan nije rekao za koga birači treba da glasaju, ali je zvanični Berlin ovo okarakterisao kao „nedopustivo mešanje u unutrašnje stvari" jedne suverene i demokratske države. Iz Turske im je uzvraćeno i da je stav Nemačke povodom ustavnog referenduma takođe bilo mešanje u unutrašnje poslove druge države.

I inače arogantni Zigmar Gabrijel (ministar spoljnih poslova i lider SPD-a) i sujetna Merkelova nisu smogli dovoljno ni snage, a ni pameti da ostanu hladni na ove Erdoganove provokacije. Prvo je Gabrijel uputio salvu otrovnih strelica u pravcu zvanične Ankare, a zatim su mu se horski pridružili mnogi drugi političari Savezne Republike Nemačke. Erdoganov odgovor je stigao očekivano brzo, ali je njegova sadržina zapanjila čak i one koji su i ranije znali o kakvom psihijatrijskom slučaju se radi: samo je kratko poručio nemačkom ministru spoljnih poslova da obrati pažnju na sopstvene granice i da pazi da ne pretera. Jezivo kratko i jasno.

U međuvremenu su u turskim zatvorima 44 nemačka državljanina. Svima njima se stavlja na teret da su podržavali pučiste i teroriste. Ovo je takozvani gumeni paragraf koji omogućuje državnom tužiocu da optuži svakoga koga hoće i da ga mesecima drži u pritvoru.

Uticajni nemački dnevni list „Frankfurter Algemeine Zeitung" je nedavno izneo pretpostavku da su ovi pritvorenici u suštini taoci koje će Erdogan da razmeni za odbegle opozicionare ili za neke druge usluge koje priželjkuje.

„Bild", najtiražniji dnevni list, 19. jula je pozivajući se na neimenovane izvore iz Ministarstva spoljnih poslova objavio članak u kome je naveo da je visoki turski zvaničnik nudio da iz zatvora bude pušten dopisnik nemačkog magazina „Die Welt" Deniz Jičel u zamenu za izručenje dva posle puča odbegla turska generala koja su dobila azil u Nemačkoj.

Posle ovoga je nemačko Ministrastvo spoljnih poslova javno pozvalo najugroženije, kao što su novinari i aktvisti za ljudska prava, da ni po koju cenu ne putuju u Tursku, pa čak ni da koriste međunarodnu tranzitnu zonu na istanbulskom aerodromu. Svako od njih može da bude uhapšen pod izmišljenim razlogom i zatim strpan u ćeliju da dočeka razmenu.

Slično upozorenje stoji na sajtu ministarstva i za ostale putnike u Tursku: ako ne morate, najbolje da ne odlazite u tu zemlju. Za sada se samo procenjuje kolika je šteta naneta turskom turizmu koji ne može već godinama da se oporavi, još od onda kada je iznad Sirije oboren ruski vojni avion, zbog čega je Rusija uvela sankcije Turskoj, nakon čega su po prvi put izostali ruski turisti, najvažniji i najbogatiji posetioci „Turske rivijere". List "Die Zeit" je 21. jula objavio zvanične turske statističke podatke po kojima je poseta nemačkih turista i bez ovog upozorenja u prvom polugodištu bila prepolovljena u odnosu na 2015. i 2016.

Erdoganova kontramera je bilo ograničavanje poslovanja nemačkih kompanija u Turskoj. Koliko će ovo da košta nemačku privredu, takođe, još nije poznato, ali su se privrednici već dosta povišenim tonom obratili Merkelovoj sa zahtevom da prestane da preko njihovih leđa vodi spoljnu politiku uvodeći sankcije čas jednoj, čas drugoj državi i sukobljavajući se sa pola sveta. Bez moćne privrede, Nemačka bi bila i diplomatski i vojni patuljak, upozoravaju privrednici.

Niko u ovom trenutku ne može da predvidi dokle će trajati obračun između Ankare i Berlina, pa samim tim i između Ankare i Brisela. Pre izbora u Nemačkoj ništa se neće promeniti, a malo je verovatno da će i posle izbora odmah doći do normalizacije odnosa, jer sva predviđanja ukazuju na ponovnu pobedu Merkelove kojoj sujeta neće dozvoliti da lako i brzo pređe preko uvreda pristiglih iz Ankare.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane