Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Amerike

Plutokratija je vladavina bogatih: oligarsi sve bogatiji, siromašnih sve više

Sudbinu većine Amerikanaca određuju multimilioneri

Pre 25 vekova stari grčki filozofi opisali su demokratiju kao vladavinu demosa, tj. naroda, a ne neke socijalne ili ekonomske elite. To je bilo njihovo tumačenje koje je za većinu ljudi bilo prihvatljivo do dana današnjeg. Uvek je bilo onih koji se sa takvim sistemom nisu slagali insistirajući da je demokratija, kao i anarhizam, teorijska mogućnost koja može biti od koristi i o kojoj se može razmišljati i o njoj diskutovati, ali da nije sistem koga bi bilo ko pri zdravoj pameti zaista primenio. Ovaj stav se zasniva, nema sumnje, na proceni da mase neobrazovanih glasača nisu u stanju da išta pametno odluče. Čerčil je, parafrazirajući njegovu izjavu, rekao da izbori postoje da narod ne bi slučajno dobio za vladara nekog toga dostojnog. U demokratiji osnovna prava i slobode raspoređene su jednako među ljudima. Ti ljudi su pojedinci, a ne pripadnici neke socijalne klase. Sada sve ukazuje na to da klasa super-bogatih preuzima apsolutnu vlast, zaključuje Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Politička jednakost građana jeste formalno jednakost, u teoriji, a u praksi čak i nije istinska jednakost. Svaki državljanin ima samo po jedan glas, ali neki državljani imaju mnogo veći uticaj na ishod izbora. Politička jednakost ne sputava ekonomsku nejednakost. Neki znalci su sugerisali da sistem ne bi trebalo zvati demokratijom, već poliarhijom. To bi bilo - vladavina mnogih. U te mnoge mogu biti uključene političke partije, sindikati, interesne grupe, crkva, građanske socijalne grupe itd. Ne mora uvek da se radi o bogatašima, ali običan građanin koji ima samo jedan glas ne može da očekuje da ostvari svoje lične ideje. To bi važilo za poliarhiju, oligarhija je nešto drugo. Maoisti i Trockisti zvali su sovjetski sistem „državni kapitalizam". Za komuniste Sovjetski Savez je bila radnička država. Trocki je to nazivao „birokratski deformisanom državom". U tom duhu današnju Ameriku neki karakterišu kao „poliarhiju sa plutokratskom deformacijom". Plutokratija je vladavina bogatih.

Kapitalizam služi da se kapitalisti obogate, to nije tajna, ali nema u postulatima ni jedan stav koji kaže da državom vladaju super-bogati. Žan-Žak Ruso insistirao je da bi uslov za demokratiju bio da „...Niko ne bi smeo da bude toliko bogat da bi mogao da kupi drugog, ili toliko siromašan da bi bio prisiljen da sebe proda..."

Prema Rusovom mišljenju, ispada da kapitalizam nije prikladan za demokratiju, a videli smo da to nije ni za sisteme tipa sovjetskog, tako da nam ostaje zaključak da je demokratiju nemoguće sprovesti. Dosadašnja praksa pokazuje da je demokratija održiva dobrim svojim delom, ali da bi nju neprestano trebalo održavati. Lako sklizne u nešto drugo. U fašizam, populizam ili plutokratiju. To je ono što se upravo dešava u Americi i ne samo u Americi. Ako plutokrati tamo politički prevladaju, sledeće generacija širom sveta živeće u sistemu plutokrata. Ovo kažu mnogi eksperti, od ekonomista, politikologa, sociologa, čak i do političara.

Sve Zapadne demokratije su danas više poliarhije nego demokratije i sve pate, u manjoj ili većoj meri, deformacije koje stvaraju nejednakosti u prihodima i bogatstvu. To isto važi i za današnju Rusiju. Neoliberalne ekonomske politike doprinele su takvom problemu. Dodatna istina je da je ruski sistem korumpiran, ali to je i današnja Amerika. Inače, Amerika je doprinela da Rusija bude korumpirana, a ko je onda doprineo Americi? Tamo vođe iz obe velike partije odgovaraju svojim korporativnim gazdama i donatorima dok većina Amerikanaca pokušava da uhvati nešto od onoga što je iza njih preostalo. U vreme izbora ljudi ne glasaju iz ljubavi; oni glasaju iz straha. Politički kandidati mnogo obećavaju, a vrlo malo od toga i ostvare. I tako svako malo ponavljaju se izbori, ponavljaju se iste scene, ista obećanja i sve mic po mic ne ostaje isto, već sve postaje sve gore i gore. Možda ne brzo, ali sigurno. Većina bogatih jedino što znaju je da prave novac, na ovaj ili onaj način, mnogi od njih ga prave dok spavaju, ali oni ne znaju ništa drugo i to će ih doći glave, ali će doći glave i ostatku sveta.

Neizbežna propast američke imperije, sve imperije na kraju propadnu, neće se dogoditi zato što nisu uspeli da održavaju prvobitne vrednosti, već zato što nisu hteli da prigrle bolje vrednosti. Ne vredi Amerikancima da se drže reči „očeva nacije", mudrim ljudima koji nikako nisu mogli da predvide kako će se budućnost odvijati. Problem je i američki nacionalizam koji ima korena u veoma sumnjivim vrednostima: zakletva se polaže zastavi, a ne ljudskom dostojanstvu i pristojnosti. Da li je neko prvo Amerikanac, a tek onda ljudsko biće!? Isto važi i za mnoga druga društva. U takvom sistemu pojedinci su značajni samo na papiru. Martin Gilens, priznati politički naučnik, pronašao je da 70 odsto američkog društva nema uticaj na javnu politiku. Nije iznenađenje da se ti marginalizovani nalaze u donjem delu ekonomske skale. Ukoliko se nešto ubrzo ne promeni, a sada se čini da za to nema nikakve mogućnosti, bogati će postajati sve bogatiji, a oni koji to nisu tonuće još dublje.

U svom bestseleru „Kapital u 21. veku" ekonomista Tomas Piketi upozorava svet na novu aristokratiju bogatstva koja se formira na ubrzanoj ekonomskoj nejednakosti. Ta nova aristokratija, oligarsi, smatraju da ako su super-bogati i uspešni u finansijskim transakcijama, da razumeju svet bolje od bilo koga drugog. U to ih svakodnevno ubeđuju oni u njihovoj neposrednoj blizini. Ti oligarsi se nikada ne bore za reč i uvek prvi i najglasnije govore, a nikome ne odgovaraju, osim, ako i kada se to dogodi, kada ih pita državni tužilac. Stvar je u tome što ti oligarsi ne znaju više od mnogih, osim kada se radi o finansijama, a život nisu finansije. Kada je neko ekspert u finansijskim transaksijama, onda je on ekspert u tome. I to je to. Pošteno govoreći, i među super-bogatim ima pristojnog sveta koji znaju više od prosečnih građana. Školovani su, inteligentni i, uglavnom, su do svog novca došli radom. Nešto su izmislili, nešto proizveli što nisu finansijske malverzacije jer takve malverzacije nisu proizvele ni jedno novo radno mesto. Makar za to još nema dokaza. Plutokratija je vladavina bogatih.

Jedan poznati i priznati ekonomista povodom današnjeg stanja i najavljenog zakona o porezu u Americi nedavno je rekao sledeće: „Ovo nije obična klasna borba; ovo je klasna borba sa ciljem neprekidne nejednakosti i za sledeću generaciju... Uzevši sve skupa, elementi zakona oba dela Kongresa, ukazuju na manje ili više sistemsku nameru da olakša deci super-bogatih dok će onoj manje srećnoj deci učiniti napredak u životu veoma teškim."

A predlog novog zakona prošao je kroz Predstavnički dom prošlog 16. novembra. Sa 227 glasova „za" i 205 „protiv", sa 13 glasova Republikanaca koji su se pridružili Demokratama, zakon je otišao na uvid u Senat koji takođe sprema svoju verziju. Očekuje da će se u konačnoj formi pojaviti na predsedničkom stolu do kraja godine. Predlog novog zakona podrazumeva smanjenje poreza u iznosu od 1,5 triliona dolara do kraja ove decenije i tokom sledeće. U 2018. svi će osetiti izvesno smanjenje poreza. Do ovog trenutka sve izgleda prihvatljivo. Međutim, za one koji zarađuju ispod 75.000 godišnje vremenom takse će biti povećane za 300 dolara, a biće povećane i za one koji zarađuju ispod 30.000. Istovremeno će oni koji zarađuju godišnje jedan milion plaćati 8.871 dolar manje. Takođe će se porezi korporacija smanjiti sa 35 odsto na 20 odsto. Na duge staze, a o tome se i radi, bogatiji će postati još bogatijim, a siromašnijima već kako sledi.

Sredinom novembra Kredit Svic objavio je svoj redovni godišnji izveštaj o stanju svetskog bogatstva. U tom izveštaju stoji da Sjedinjene Države u ovom trenutku imaju više milionera nego ikad u istoriji. Samo u ovoj godini stvorio se 1,1 miliona novih milionera. Tako da u Americi sad ima 15.356.000 milionera, iliti svaki peti Amerikanac je milioner. Ne milijarder, ali bi mogao ako bi to hteo da kupi pristojan stan na Menhetnu. Sve skupa 43 odsto svih svetskih milionera žive u ovoj zemlji. Uprkos mnoštvu milionera prosek primanja iznosi 55.876 dolara godišnje i to stavlja tu zemlju na 21 mestu na svetu. U grupi sa Austrijom i Grčkom. Na čelu bogatog stanovnuištva nalazi se Švajcarska sa 229.000 prosečnog godišnjeg primanja, sledi Australija, pa Belgija...Izveštaj podvlači da su srednja viša primanja uobičajenija u zemljama gde je razlika u prihodu pojedinaca manja. U Americi to nije slučaj. Ni veliki broj milionera ne može da popravi prosek.

U poslednjih 12 meseci do juna globalno bogatstvo poraslo je za 6,4 odsto i totalni broj milionera u svetu porastao je 2,3 miliona novih. U tom švajcarskom izveštaju stoji da kad bi se svetsko bogatstvo ravnomerno raspodelilo, svako domaćinstvo imalo bi 56.540 hiljada dolara. Međutim, stvarno stanje je da je prosečno bogatstvo po glavi stanovnika 3.582 dolara. Ako vi posedujete više od toga, spadate u onu polovinu svetskog stanovništva koja se smatra bogatijim. Svet je uglavnom siromašan, čak i u Kini koja ima najveći rast ličnog bogatstva i to nije novi problem, a novi problem je stvaranje klase super-bogatih. Još je 2005. godine Sitigrup svojim investitorima poslao „upozorenje": Svet se deli u dva bloka - na plutokratiju i na ostatak.

Za plutokrate ne postoji takva stvar kao „američki potrošač" ili „francuski potrošač" ili „ruski potrošač", postoje samo bogati potrošači, malobrojni, i „ne-bogati", kojih ima u ogromnom broju i koji iznenađujuće malo učestvuju u podeli „torte bogatstva". Ta disproporcija ogleda se i na političkom polju. Plutokrati imaju nesrazmerno više političke moći od običnih građana. Oni utiču na političare i njihove odluke koje se svakim danom više poklapaju sa uskim interesima super-bogatih.

Nekom super bogatom Amerikancu bliži je drugi super-bogati, recimo, Nigerijac, nego siromašniji Amerikanac. Ta dvojica bogatim imaju slične interese, sličan ukus, išli su u iste prestižne škole i veoma lako se sporazumevaju na bilo kom od svetskih „prestižnih jezika". Uglavnom na engleskom. Oni niti razumeju niti osećaju probleme onih koji kubure da sastave kraj sa krajem. Ne razmišljaju o kupovini novog frižidera, ili skupljih patika, ali se sasvim dobro razumeju između sebe kada se radi o nekoj slici Pikasa ili, čak, Leonarda da Vinčija. Za razliku od siromašnijih koji uživaju da ispredaju priče o bogatim, bogati ne čavrljaju o siromašnima. Ne može se čuti razgovor u stilu: „Vide li ti kako se Pera ložač oženi sa Micom kafe kuvaricom!?".

U međuvremenu ona siromašnija strana svaki dan ispreda priče o Bil Gejtsu i o njegovim avanturama, ili nedostatku avantura. Naravno da nije u svakom društvu isto, u svakoj kulturi. Uostalom, rekao je jedan od najbogatijih ljudi na svetu - lakše je biti bogat u Americi nego u Evropi, zato što Evropljani zavide bogatima, a Amerikanci se nadaju da će jednog dana biti kao oni.

Svakim danom taj američki san o postajanju dela bogate klase sve je teže ostvariti. Gomilaju se barijere. Amerika neće više nikad, čini se, biti društvo jednakosti. Amerika se, kako je to opisala Kristijan Friland, ministarka spoljnih poslova Kanade, u svojoj nagrađenoj knjizi „Plutokrati": "Rast novih globalnih super bogatih i pad svih ostalih", kreće ka „burazerskom kapitalizmu". Sliku koju ona slika u Plutokratu prikazuje ekstravagantne bogataše koji polako preuzimaju dizgine vlasti i upravljaju u svom sopstvenom interesu. Ta je knjiga izašla 2012. godine i sada možemo da vidimo ono što je ona još tada predvidela.

Niski porezi za bogate i za korporacije, labave regulacije, slabi sindikati, neograničene kampanjske donacije je sve ono što ide u prilog plutokratama, ali to ne znači da je put da se održi ekonomski sistem koji je i njih stvorio. Istorijsko američko iskustvo ukazuje da takav sistem koji se sada gradi može da odvede ekonomiju u provaliju.

To se već dogodilo u vreme Huverove administracije u dvadesetim godinama prošlog veka. Istorijska lekcija pokazuje da na duge staze super-elita ima dva načina da preživi: potiskujući nezadovoljne ili deleći svoje bogatstvo. Jasno je šta bi za Ameriku bio bolji izbor. Kao i za ostatak sveta. Mnogi sa nadaju da plutokrate još nisu toliko izolovane da već ne mogu da vide šta je bolje za sve, pa i za njih.

Za sada stvari stoje ovako: Tri Amerikanca imaju više od donje polovine društva kombinovano. Tako stoji u Forbesovom izveštaju za 2017. Ta trojica su Džef Bezos, Bil Gejts i Varen Bafet. Na Forbesovoj listi od 400 bogatih tih 400 imaju bogatstvo od 2,68 triliona dolara, a to je više od britanskog bruto prihoda, petoj zemlji na svetu po bogatstvu. Oko jedan u pet Amerikanaca pripada „podvodnoj naciji", a to je deo stanovnika sa nulom ili negativnim balansom bogatstva. Duguju više nego što poseduju. Ovaj izveštaj Forbesa dolazi baš u vreme kada Kongres gura novi zakon o porezima i u vreme Rajskih papira, senzacionalne priče koja ukazuje na izvlačenje novca iz Amerike i smeštanja u „strana skloništa". Došlo je do toga da čak nije ni moguće znati tačne podatke o tome koliko bogati poseduju jer taj sakriveni novac je po prirodi stvari - sakriven. A novi zakon o porezima je „prodavanje plutokratije kao populizam". Vladajuća partija u Americi prodaje svojim sugrađanima priču o tome kako će biti bolje za sve, mada eksperti, uključujući i finansijske novinare, ukazuju da to nije tačno. Neko je izračunao da će predloženi zakoni biti 23.500 puta biti bolji za ultra-bogate nego za siromašne. Prvi bi tokom vremena dobili poreske olakšice u iznosu od 937.700 dolara, a ovi drugi 40 dolara. To je tačno onih 26.000 i nešto puta.

Demokratska partija u Americi definiše sebe kao borca za malog čoveka i protivnika plutokratije. Sada nastupaju značajne promene. U proteklih nekoliko godina plutokrati se pridružuju toj partiji i menjaju je u tom procesu. Neko bi rekao da u tome nema ništa novo jer je oduvek bilo bogatih Demokrata, kao što je bilo i siromašnih Republikanaca. Međutim, nagle promene počinju sa Bil Klintonom i Al Gorom koji su bili ljubimci Volstrit demokrata, među drugim bogatim liberalnim glasačima koji se zalažu za Demokratsku partiju koja bi bila više na političkom centru, a manje na levom krilu.

U ovom trenutku demokrate imaju približno isti broj imućnijih glasača u svojim redovima koliko i republikanci. Ako se pogleda ko podržava demokrate u Silikonskoj dolini, tamo gde se sada rađa najveći broj milionera, očigledno je da su oni ogromnom većinom za demokratsku partiju. Bogati iz Silikonske doline najbolje se opisuju kao „prijatelji biznisa kosmopoliti levi liberali". Kratko ih nazivaju - „kosmosocijalistima". Oni se zalažu za drastično veće poreze za bogate, više trošenja u borbi protiv siromaštva i za svaku akciju u cilju zaštite prirodne sredine. Međutim, svugde ima neko međutim, oni ne podržavaju sindikate i zalažu se za ekstremno slobodnu trgovinu i manje regulacije.

Oni podržavaju imigraciju, što nije nikakvo iznenađenje uzevši u obzir da je 57 odsto radne snage u IT tehnologiji u Silikonskoj dolini rođeno van Amerike. Kako su ti tehnološki bogataši veliki donatori Demokratske partije, partija mora da vodi računa o njihovim zahtevima koji nisu uvek u skladu sa željama drugih demokratskih glasača. Kako naturalizovani Amerikanci čine samo šest odsto glasača, i kako ti izlaze u manjem procentu da glasaju, u zbiru glasova ne doprinose značajno. Ali, doprinose donacijama. Demokratska partija mora da vaga između veoma uticajnih imućnijih belaca i velikog broja ljudi iz radničke klase, a nije lako zadovoljiti obe strane istovremeno.

Bez belaca radnika Demokratska partija ne može da dobije izbore što su poslednji predsednički i pokazali. Ti belci ne žele brojniju imigraciju, slobodnu trgovinu na svetskom nivou i ne žele slabije sindikate. Sve ono zašta se zalažu bogati iz IT sektora. Belci radnici, kao i većina drugih radnika, lakše padaju u klopku populizma i glasaju za onog koji glasnije govori obećavajući čak i kontradiktorne stvari. Postoje i teorijska objašnjenja zašto „ljuti belac postaje masovni ubica". Naime, plutokratija i globalizacija oduzela je tim ljudima prednosti koje su imali u odnosu na crnce i latinose, a u odnosu prema ženama i oni se osećaju usamljeno, osim što zarađuju manje nego pre i više nisu „gazde u kući". Oni se pretvaraju u samotne vukove i slabo se druže sa drugim ljudima.

Danas ima manji broj Amerikanaca koji su aktivni u bilo kojim grupama nego što ih je bilo, na primer, u klubovima kuglanja u 1970. Upravo je ta godina kad sve počinje da se menja u Americi i počinje da bledi „radnički raj".

Današnji belac radnik živi lošije od svog oca i samom njemu je to jasno. Društvo je podeljeno: muškarci protiv žena, belci protiv ne-belaca, imigranti protiv rođenih Amerikanaca, masa zaposlenih uhvaćena je u konflikte, dok kapitalisti akumuliraju bogatstvo i eskiviraju kriticizam. Jedan od četvorice Amerikanaca, pokazuju istraživanja, nema sa kim da razgovara čak ni u situacijama kada mu je to preko potrebno. Na kraju ispadne da su se tokom ove 2017. godine već dogodile 152 masovne pucnjave.

A 1. Registracije „stranih agenata"

Kao odgovor američkom Ministarstvu pravde, Rusija je u Dumi izglasala zakon po kome bi američke novinske kuće u Rusiji bile registrovane kao „strani agent". Prvo je Vašington proglasio Raša tudej i Sputnjik stranim agentima, a onda je Moskva uzvratila „recipročnim odgovorom" ali nije specifikovala o kojim se američkim medijima radi. Da li bi to bio sam Glas Amerika i druge državne agenture, ili bi to važilo i za privatne medije kao što je CNN international? Da bi ruski zakon stupio na snagu mora da prođe kroz Gornji dom i da ga onda potpiše predsednik Vladimir Putin. Američki zakon je osmišljen da bi se vodilo računa o stranim lobistima, a odluka o registraciji dva ruska medija doneta je prošlog januara. Odluka je obrazložena time što je rečeno da su spomenuta dva ruska medija „deo propagandne mašine ruske države koje služe kao platforma za ruske zvanične poruke". Interesantno je da je američki predsednik prethodno nazvao vodeće američke medije „neprijateljima američkog naroda".

Glosa

Čerčil je, parafrazirajući njegovu izjavu, rekao da izbori postoje da narod ne bi slučajno dobio za vladara nekog toga dostojnog

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane