Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Književnost

Suvišni pisci u Srbiji: o vlastodršcima, proganjanim piscima i režimskim udvoricama (7)

Pusti snovi, zavere i paktovi

Termin Suvišni ljudi se pojavio u Srbiji na početku Dvadesetog veka, a pozajmljen je iz ruske literature. Kako su gotovo svi srpski pisci tog vremena bili pod uticajem ruskih pisaca (koje su često prevodili) i pod uticajem ruskih socijalnih mislilaca (koje je u Srbiju „doneo" Svetozar Marković), ovaj termin se u našoj logistici odomaćio. Tako smo dobili srpske Suvišne ljude, pod kojima su se podrazumevali intelektualci opoziciono usmereni prema vlasti. Budući da je srpska vlast nerado gledala na školovane ljude, pogotovo u inostranstvu, iako ih je ona tamo poslala i stipendirala da bi preuzeli upravu u Srbiji kad se vrate, skoro svaki intelektualac se u Srbiji, i pod Karađorđevićima i pod Obrenovićima, osećao suvišnim. O tom vremenu i tim prilikama, specijalno za Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka piše najstariji živi srpski književnik - disident Ivan Ivanović

Ivan Ivanović

Radoje Domanović je u Novom pokretu imao odrešene ruke, zaverenici mu se nisu mešali u posao. Pored praćenja aktuelnih događaja, pisao je i eseje o demokratiji. Očigledno da ga je pitanje demokratije u Srbiji veoma mučilo, čak se pitao da li je ova civilizacijska tekovina uopšte moguća u njegovoj zemlji. Navešću dva takva eseja, Radikalnoj demokratiji i Razgovor s demokratijom, koje je napisao te 1906. godine kad je uređivao zaverenički Novi pokret. Ovi eseji nemaju ni približnu vrednost njegovih satira, ali to je razumljivo, jer satire su bile njegova primarna a eseji njegova sekundarna delatnost.

Iz prvog eseja navešću Domanovićev stav o Beogradu, koji je bio njegov azil, ali koji je on doživljavao kao "...ludnicu od čaršije, koja nažalost nameće sulude mode celoj zemlji Srbiji...". Između ostalog, Beograd je upropastio njegovu Radikalnu stranku, koja je u njemu prestala biti Narodna.

Domanović se posebno osvrće na Radikalnu stranku, kojoj je posvetio život, a koja je izneverila samu sebe.

"...Zar se ne dešava u Radikalnoj stranci da za jednu noć niknu radikali? Kao što se dešavaju čuda u fantastičnim istočnim pričama: da se za dan posadi loza, da odraste, da uzri, da se obere plod, da se izmulja vino i da se donese caru da pije, tako isto je bivalo volšebija da se nakalemi zakleti neprijatelj radikalizma ili da se u političko zemljište posadi prva nepoznata politička ličnost i da ta ličnost za noć bude politički redov, kaplar, i redom brzo pređe sve političke činove i u zoru je politički general i prvak u stranci..."

"...U Radikalnoj stranci bilo je ljudi koji su se veštim glumovanjem, lepom kosom, slatkim manirima i poglavito popularnošću kod lepog pola, koji najčešće zemljom i vlada, umeli, mogli i uspeli da postanu idoli javnog našeg mnjenja. A kod nas u Srbiji to je lako, jer kod nas u Srbiji i suludi i glupaci sa nekoliko sumanutih ispada postaju slavni, postaju predmetom opšteg razgovora, opšte pažnje, pa često i vitezi dana...I takvi ljudi bili su vrlo važan elemenat koji su smetali napretku poštenog pokreta radikalne demokratije, upravo to su bili najopasniji ljudi. Oni su bili samo za to da za svoju popularnost eksploatišu najsimpatičnije momente, da celokupnu tragediju narodnog stradanja izigravaju pred masom, da masu uza se pridobiju i da masu, da narod posle upotrebe protiv iste te mase, protiv istog tog naroda."

Odavde je jasno zašto se Domanović odvojio od Pašićeve Radikalne stranke: zato što je ona izneverila ideju radikalizma koju je u Srbiju doneo Svetozar Marković.

U drugom eseju, koji je nastavak prvog, Domanović najpre govori o svom spisateljskom zanatu:

„...Davno nisam pisao ništa u novinama, nešto zbog bolesti, a nešto i zbog toga što sam na to izgubio i volju, jer mi se čini da u našoj zemlji iskren čovek svojim pisanjem samo sebi odmaže i to odmaže vrlo mnogo, a koristi opštoj stvari može doneti vrlo malo.

Vrlo skup zanat. Otkako sam počeo pisati, pisao sam iskreno bez ikakve zadnje namere i za sve to samo sam imao ogromne štete, teških dana, razočarenja, uvreda, kleveta, gonjenja, otpuštanja iz službe. I borilo se, pa umorilo se, i taman da se manem svega, pa da se lečim od prošlih nevolja, a prilike mi ni to ne dadu, već me evo nanovo vuku da opet progovorim. Ranije sam smeo i govorio uvek istinu po cenu krupnih žrtava, a danas se nadam da ću proći jevtinije, a ako se prevarim, spreman sam da za istinu podnesem i veće žrtve..."

Ustvari, Domanović objašnjava zašto je napustio i Novoradikale i okrenuo se oficirima zaverenicima, odnosno zašto više ne piše u Odjeku nego je našao utočište u Novom pokretu. Zato što su Samostalni radikali paktirali sa monarhijom, ušli u vlast i okrenuli se protiv onih koji su im svojim činom 29. maja omogućili da budu deo te nove vlasti.

U vreme kad se pojavio Novi pokret zaverenici su bili na opštem udaru. Čak i oni koje su doveli na vlast okrenuli su se protiv njih. Za Domanovića dovoljan razlog da ih podrži, jer samo oni nisu izneverili ideju.

Kraljevina Srbija je morala da reši zavereničko pitanje, to su nalagali pre svega državni razlozi. Srbija je bila izolovana i usamljena, a sa Velikom Britanijom nije imala diplomatske odnose, pošto je ova velika sila najoštrije osudila beogradski masakr. Čak i Rusija je bila uzdržana, iako je u Petru Karađorđeviću i Nikoli Pašiću dobila svoje ljude na vlasti u Srbiji. Iako su zaverenici kontrolisali vojsku, njihova pozicija je sve više gubila podršku u narodu. Javnom mnjenju je postalo jasno da se dvovlašće u Srbiji više ne može održati. Tako je tragičan rad Milana Novakovića počeo da daje rezultate, otvoreno je zavereničko pitanje.

O zavereničkom pitanju Dragiša Vasić je pisao u pomenutoj knjizi „Devetsto treća", 1924. godine, pa ću ja da se pozovem na nju kao i u prethodnom slučaju. Evo šta je pisala štampa.

Štampa je neprekidno tražila da Srbija obnovi svoje odnose sa Velikom Britanijom. Ona je ukazivala na značaj engleskog uticaja na Balkanu, posle poraza ruskoga oružja u Japanu, gde se rešava ako ne poslednji a ono pretposlednji čin iz istorije Istočnog pitanja: "...Ceo svet - pisala je štampa - načisto je s tim da zemlja ne može i dalje ostati u ovakvom položaju. U doba, kad se žurno, među evropskim državama, sklapaju savezi, menjaju vladalačke posete i svaki se narod brine da se za teške prilike osigura prijateljstvom drugih naroda, Srbija bi upropastila svoju budućnost, ako bi ravnodušno produžila živeti u usamljenosti, u kakvoj se sada nalazi. A, još kad se zna da je Engleska gotovo merodavna za rešenje pitanja koja se Srbije najviše tiču, onda smo svom narodnom opstanku dužni potruditi se u svakoj prilici da uklonimo sve teškoće koje nam oduzimaju njeno prijateljstvo. U interesu je, dakle, Srbije da se spoljašnji položaj što pre popravi, pa toga radi treba podneti i sve žrtve, koje zahteva patriotizam i ispuniti sve što traži politika mudrosti i uviđavnosti. I to Vlada treba da zna i da ne zazire od pretnje onih koji su joj potčinjeni, niti se ona sme koga bojati ili od koga strahovati..."

Povodom zavereničkog mešanja u politiku štampa je rekla: „...Gospoda koja žele da politiku vode, treba da skinu mundire, pa onda neka otvoreno siđu u političku arenu. I jer vojska ne postoji za to da ovom ili onom posluži kao trambulina za njegove nezdrave ambi-cije. Vojsku izdržava narod i ona mora služiti opštim narodnim ciljevima, a ne ličnim težnjama ljudi, koje su prilike opile. Bolesne su to pretenzije onih koji misle da mogu, krijući se iza leđa, postati faktički gospodari i Kralja i Vlade i Narodne skupštine i političkih partija i celokupne vlasti. Nisu se takve ambicije nigde ostvarivale, pa se neće ostvariti ni u nas."

I u Narodnoj skupštini začeo se otpor prema zaverenicima. U oktobru 1905. godine Narodna radikalna stranka u nacrtu svoje adrese obratila je na ovo pažnju Kraljevu: "Vaše Veličanstvo" - kazalo se u tom nacrtu - "...Narodna Skupština je ubeđena o potrebi naoružanja naše vojske, i sa patriotskom gotovošću izaći će na susret predlogu, da se ta potreba postupno podmiri. Sa tim raspoloženjem Narodna Skupština očekuje da će se Kraljevska Vlada pobrinuti da se i to pitanje reši što pre i sa što povoljnijim uslovima i da svoj, u tom pogledu, neodređen nagoveštaj zameni jasnim objašnjenjem. A da bi vojska uzdanica i ponos Srpskoga Naroda što bolje i potpunije odgovorila svojim uzvišenim dužnostima i opravdala sve nade, koje se u nju polažu, ona mora sem naoružanja biti i moralno jaka i neprekidno zadahnuta duhom drugarstva, discipline, vojničke subordinacije i jednodušnim shvatanjem svojih svetih zadataka..."

Na sednici Narodne skupštine od 17. oktobra iste godine (1905), odgovarajući poslaniku Svetomiru Nikolajeviću, jednome od smelih protivnika zaverenika, Stojan Protić je govorio i sam o tom pitanju. On je istakao da ono što su zaverenici učinili 29. maja jeste jedna, a ovo što sada čine sasvim druga stvar. Za ono prvo dato im je priznanje, za ovo drugo treba ih osuditi i oterati na svoje mesto. Kada se nameće ovo pitanje, odgovoreno mu je, ako on to uviđa, zašto nije kabinet Pašićev skinuo s dnevnog reda ovo kobno pitanje! Da li je mogao to učiniti? Šta je njemu smetalo da zaverenike „najuri" na svoja mesta, nego je dozvolio da oni njega najure?

Trideset prvog oktobra iste godine narodni poslanici Stojan Ribarac i V.S. Veljković podneše interpelaciju, u kojoj su ministra spoljašnjih poslova molili za odgovor na ova pitanja: "...Smatra li Kraljevska vlada da interesi Srbije kategorički nalažu da se između nje i Kraljevine Engleske obnove normalni međunarodni odnosi? Šta je uzrok neredovnosti u tim odnosima za poslednje dve godine? Je li Vlada već što radila na tom pitanju i kakav je rezultat njene akcije? Jesu li tačna saopštenja gospodina Čedomilja Mijatovića, bivšeg punomoćnog ministra na dvoru Nj.V. Kralja Velike Britanije, objavljena i u našim i u stranim listovima, da je on činio izvesne predstavke po toj stvari pa da su one ostale bezuspešne zbog uticaja lica koja su se zatekla na vlasti i htela da zadrže vlast u rukama; u čemu je bila suština tih predstavki g. Mijatovića, i zašto su one ostale bez rezultata; misli li g. ministar što sad po ovome preduzimati, ako njegovi prethodnici i on sam nije do sad ništa radio, i kakve su njegove namere i odluke u tom pogledu?"

Drugog decembra iste godine ministar spoljnih poslova Jovan Žujović podneo je ostavku, sa obrazloženjem da je on preduzimao određene korake za normalizaciju odnosa Srbije i Engleske, ali da je naišao na nepremostive prepreke. U stvari, ministar to nije rekao, ali je svima bilo jasno, prepreke su bile u daljem opstanku nekoliko zaverenika na ključnim mestima u vojsci. Evropa je tražila njihovo penzionisanje. Ministar je ubedio Kralja da se oni penzionišu, Kralj je pristao, ministar je spremio ukaz o tome, ali je Kralj promenio odluku. Stoga je ministar odlučio da se povuče iz Kraljevske Vlade. Opozicija je jasno tražila da ministar kaže o kojim licima je reč, ali je Žujović to prećutao.

I dok je štampa raspirivala zavereničko pitanje u svakodnevnim uzbudljivim stupcima, dotle je na jezivu težinu njegove otvorenosti i posledice, neumitnom svojom osudom događaja iz koga je proizašlo, stala ukazivati i nauka. Najodsudniji i najnepomirljiviji protivnik izvršenog dela, a jedan od najuglednijih predstavnika pravne nauke, Živojin Perić, izražavajući otvorenu sumnju u dobru veru kraljeubica, isticao je imperativno naređenje pozitivnih zakona da im se za njegovo izvršenje sudi. Dokazujući "...da su dela učinjena 29. maja protivna propisima pozitivnoga prava i to propisima Krivičnog zakonika, i da se izvršioci tih dela, pošto ih izjave privremene Vlade i Narodnog predstavništva od 2. juna 1903. nisu mogle osloboditi sudske istrage, odgovorni za njegovo izvršenje", on je njihovu predaju sudovima označio kao jedini izlaz, a da bi se dalo zadovoljenje moralu i pozitivnom pravu.

Tada se u Skupštini pitanje zaverenika postavilo kao neumitno. U budžetskoj debati, u jednome svome čuvenom govoru, Stojan Ribarac je izjavio odlučno: Skupština neće više da zna za neodgovorne uticaje, ona ima Vladu i sva odgovornost na nju pada: „...Ako je Vlada slaba, ako ne ume da savlada, da suzbije nedopuštene uticaje svojih prijatelja ili neprijatelja, neka ide kući i preda posao u spremnije i jače ruke. Skupština zna samo za Vladu i Vlada je dužna da pred njom polaže svoje račune, jedino odgovorna za sve svoje postupke..."

Pod tim pritiskom, Kabinet generala Save Grujića bio je prinuđen da 17. aprila 1906. godine, podnese ostavku na ovom pitanju. Tu ostavku napisao je Ljubomir Stojanović i ona je glasila: "...da je Vlada polaže sa razloga što je Kralj odbio potpisati ukaz o penzionisanju nekolicine oficira, učesnika u događaju od 29. maja..."!

Ali ovu, ovako napisanu ostavku, Grujić ne podnese Kralju, već sam napisa drugu, u kojoj je rekao: "...Da je daje zbog nesavladljivih teškoća na koje je Kabinet u svome radu naišao...."

Povodom toga, poluzvanični organ Vladin, Odjek, objasnio je: da je ovu drugu ostavku Vladinu Grujić napisao bez znanja ostalih njenih članova, ali da za javnost važi prva, koju je napisao Ljubomir Stojanović i na koju su se saglasili svi članovi Vlade.

Iste godine novi Kabinet Nikole Pašića okonča, ili, tačnije, zataška ovo pitanje penzionisanjem oficira zaverenika, koje je engleska Vlada poimence označila (Damnjan Popović, Aleksandar Mašin, Petar Mišić, Luka Lazarević i Ljubomir Kostić) i posle čega se odnosi sa Engleskom vratiše u normalan kolosek.

Videli smo da je Radoje Domanović ostao od retkih koji su i dalje podržavali zaverenike, jer je njihovo delo stavljao iznad tekuće politike. Stoga se prihvatio da uređuje Novi pokret, koji su zaverenici pokrenuli u svoju odbranu. No list je iste godine prestao da izlazi, jer je izgubio smisao rešenjem zavereničkog pitanja.

Ako gledamo iz današnjeg ugla, teško je razaznati zašto su se Janko Veselinović i Bora Stanković 1904. godine, posle promene dinastičkog režima, osetili suvišnim u Srbiji. Ako je verovati Domanoviću, nova vlast ih nije progonila, nije im poništila delo postignuto u prethodnom režimu. Veselinović je ostao u Narodnom pozorištu kao dramaturg, a Stanković je otišao u Pariz sa „Draginom stipendijom". Domanović nije postao pisac novoga režima, iako se ranije za njega svojski zalagao. Večiti opozicionar napustio je pobednike i stavio se u odbranu progonjenih, kakvim su postali oficiri tvorci novog režima. Stoga je polemika ova tri pisca imala više retorički značaj, ali je stvoren pojam suvišnih pisaca u Srbiji, koji će u komunizmu postati krajnje aktuelan.

Jasno je da problem naših pisaca nije bio književni nego politički. Sva trojica su bili popularni i slavni pisci, sa književnom publikom kakvu pisac samo može da poželi.

Janko Veselinović se proslavio već svojim idiličnim pripovetkama o selu. Njegov komad iz seoskog života „Đido" igran je na svim pozornicama. Kad je 1896. godine objavio roman „Hajduk Stanko", postao je najčitaniji srpski pisac.

Radoje Domanović se proslavio kao neumoljivi kriričar režima poslednjih Obrenovića, i oca Milana i sina Aleksandra. Kao satiričar bio je osnivač novog književnog roda u nas, publika je prosto „gutala" njegove aktuelne satire, kakve su bile „Vođa", „Danga"... objavljene u radikalskom Delu i Odjeku. Njegovu „Stradiju", najradikalniju srpsku satiru, objavio je Srpski književni glasnik, koji su uređivali pariski đaci Bogdan Popović i Jovan Skerlić. Njegovi politički članci u Odjeku, u rubrici Uzgrednice, imali su veliku publiku. Glumac Brana Cvetković je dramatizovao njegovu satiru „Kraljević Marko po drugi put među Srbima" i igrao je po celom Srpstvu.

Bora Stanković, posle početnih neuspeha, naglo se, još kao student, vinuo u vrh srpske proze i doživeo da mu komad „Koštana" bude postavljen na scenu Narodnog pozorišta i od vrhovnog književnog arbitra Jovana Skerlića bude proglašen „najboljom srpskom dramom". Čitalačka publika pokazala je veliko interesovanje za Borinu sliku Vranja i primila Borin svet kao književnu inovaciju. (Slično je bilo i sa Sremčevim niškim pripovetkama). Kao politički ljudi naši pisci su imali različit tretman.

Janko Veselinović je ušao u politički život kao pobornik socijalističkih ideja Svetozara Markovića i kritičar obrenovićevskog režima. Kao politički aktivista bio je izabran na listi Radikalne stranke za predsednika Koceljevačke opštine. Po prelasku u Beograd pokrenuo je 1894. godine porodični list Zvezdu, koja je postala utočište opozicije obrenovićevskom režimu. (Zvezda je prihvatila i Domanovića kad je u Leskovcu ostao bez posla.) Kao kulminacija Jankovog kritičkog odnosa prema režimu nastao je roman-pamflet „Junak naših dana", direktno uperen protiv predsednika kraljevske Vlade Vladana Đorđevića, koji je konvertirao od socijaliste do monarhiste.

Videli smo da je doktor Vladan „opalio" po Janku sudskim progonom i zatvorskom kaznom. Ali, kraljica Draga je Janka abolirala (kao ranije kraljica Natalija) i nagradila ga ordenom i dobrim poslom u Narodnom pozorištu. Postavlja se pitanje da li se Janko preumio, da li je prišao uz vlast? Ako jeste - što proizlazi iz njegove prećutne podrške „Draginom režimu" - onda je mogao 1904. godine da se oseti ugroženim samo ako bi mu prevratnički režim uskratio Dragine privilegije. Ali to se nije desilo, pa se nameće pitanje zašto se Janko Veselinović osetio suvišnim piscem u Srbiji 1904. godine?

Radoje Domanović je bio od samog početka neprijatelj režima Obrenovića i zbog toga je dvaput ostao bez službe, prvi put u Leskovcu, drugi put u Pirotu. Videli smo da mu je vlast (ministar unutrašnjih dela) ponudila nagodbu, samo da prestane da je kritikuje, što je Domanović odbio. Iako se kaže da je posle prevrata postao čovek novog režima, videli smo da buntovni Domanović to nije bio, jer je bio za Republiku a ne Monarhiju. Takav kakav je bio, nepotkupljivi Šumadinac, Domanović nije mogao ni uz jednu vlast, čak i kad je ona bila njegova!

Njegovi su ga vratili na posao, ne naročiti, najpre pisar u Ministarstvu prosvete a posle šef korektora u državnoj štampariji, što su pre njega bili mnogi srpski pisci (Đura Jakšić, Milovan Glišić). Dobio je i jednogodišnju stipendiju za boravak u Minhenu (kao što je Bora za vreme Drage dobio stipendiju za boravak u Parizu) i - to je bilo sve. Radoje Domanović nije bio nikad ni u kakvoj vlasti. Iako se suprotstavio Jankovoj i Borinoj izjavi da su oni postali suvišni pisci u Srbiji, držim da je Radoje sve vreme svog života bio suvišniji od njih. Po temperamentu sangvinik, bio je u stalnom sukobu sa ljudima koji su oličavali vlast.

Sa Borom Stankovićem je bila posebna priča. Bora je došao iz „novooslobođenih krajeva" da se s teškom mukom probija kroz školovanje u prestonici. Bio je apolitičan, nije bio član nijedne stranke. Kao diplomirani pravnik obavljao je razne činovničke poslove, često nezahvalne (carinik i poreznik), nikad nije imao sinekuru. Kao došljak sa juga, imao je veliku potrebu da nameće svoj kraj i da se dokazuje beogradskoj publici. Kao svaki mladi pisac, još student, gledao je da svoje radove objavljuje gde može, tako se našao u Živaljevićevom Kolu, koje je finansirao Dvor. Bora se (kao ni Domanović) nije našao na listi odlikovanih umetnika 1900. godine, a kad je dobio stipendiju za usavršavanje u Parizu, oko toga se digla buka i bio je proglašen „Draginim čovekom". To što su na premijeru „Koštane" u Narodnom pozorištu došli Kralj i Kraljica opozicija mu je uzela za zlo kao da je postao maršal dvora!

Bora Stanković nije mogao da se slože sa Domanovićem da je kralj Milan bio „demon Srbije", što nije mogao nijedan južnjak. Za južnjake je Milan Obrenović bio oslobodilac, komandant srpske vojske koja je oslobodila Niš, Pirot, Prokuplje, Vranje, i prisajedinila Južnu Srbiju matici Srbiji. (Isti takav stav je imao i Stevan Sremac.)

Bora je bio po prirodi melanholik, nezadovoljnik, sklon piću. U kafani se našao kao boem a ne kao politički protivnik režima. Stoga je sa Domanovićem, kome je kafana predstavljala bazu za rušenje režima, bio u sukobu. Nevolje koje je Bora imao sa „Draginom stipendijom" učinile su da se osetio suvišnim piscem u Srbiji, što je Domanović s pravom kritikovao. Novi režim nije skinuo s repertoara Narodnog pozorišta „Koštanu", niti je na bilo koji način sputavao Boru kao pisca. Nije mu ni ukinuo „Draginu stipendiju", mada je Bora, kao i Domanović, imao problem da je realizuje.

Sve u svemu, onaj koji je spoznao torture komunizma, koji je saznao šta je sve ovaj totalitarni sistem radio da umiri neposlušne umetnike, gotovo da bi poželeo da se našao u situaciji u kojoj su bili Janko, Bora i Radoje 1904. godine! To važi za autora ove priče.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane