Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

Brionski plenum: strah, kalkulacije, očekivanja (39)

Strah i sumnja, deca jednoumlja

Najstariji živi novinar u Srbiji, Milentije Pešaković, učesnik Drugog svetskog rata i socijalističke revolucije, a posle rata šef kabineta sekretara CK Srbije Jovana Veselinova Žarka, savetnik u srpskoj vladi i Izvršnom komitetu CK SKJ, piše za Magazin Tabloid o pozadini "Brionskog plenuma" (ali i o dugoročnim posledicama ovog događaja), na kome je Josip Broz Tito smenio svog najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića

Milentije Pešaković

Konačno, godine 1960. Mijalko Todorović u ime Saveznog izvršnog veća saopštava YU javnosti: Petogodišnji plan ispunili smo za četiri godine; oslobodili smo se uvoza pšenice, proizvodimo dovoljno za prehranu stanovništva. More nam je do kolena!

Istina, godinu dana ranije-veliki štrajk rudara u Trbovlju. Doživljeno je to i u vrhovima Jugoslavije, posebno kod Tita-kao grom iz vedra neba! Bilo je ubeđenje: radničko i društveno samoupravljanje, komunalni sistem, društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju-stvorili smo time beskonflitno društvo, radnici su na vlasti, protiv koga bi štrajkovali!? Štrajk rudara u Trbovlju torpedovao je tu dogmu; u tome je bila osnovna stvar sa tim štrajkom, kao političkim i ideološkim demantijem uverenja da smo stvorili beskonflitno društvo.

Godina 1961. donosi niz nepovoljnih, zabrinjavajućih vesti i pojava. Moramo ponovo uvoziti pšenicu, sušna godina, velike nestabilnosti u spoljno-trgovinskoj razmeni, oskudica deviza za plaćanje uvoza, otplatu kredita, privredna aktivnost malaksava, tek usvojeni petogodišnji plan privrednog i društvenog razvoja Jugoslavije za period 1961.-1965. biva napušten jer je izvesno: nijedna od glavnih proporcija se ne ostvaruje i ne može se realizovati. Zaoštravaju se međurepublički, time i međunacionalni odnosi. Sve više isplivava pitanje: šta nam je perspektiva? Jačanje centralizma, Jugoslavije, ili jačanje republika, a time i tendencija separatizma...U toj situaciji zakazuje se tzv. Proširena sednica Izvršnoga komiteta CK SK Jugoslavije (mart 1962.), alarmantan tok sednice, sledi Pismo IK CK SK Jugoslavije članstvu, Titov veliki govor na masovnom mitingu u Splitu...U tome govoru Tito dramatično, ali izgleda i poslednji put, konstatuje: " Nijedna naša republika ne bi bila niko i ništa, da nismo svi zajedno!"

Odlučeno je da se pristupi i pripremama novoga plana, voga puta za period 1963.-1970. godine. Šta se investicijama dok se taj plan ne usvoji? Donosi se odluka o tzv. prethodnim investicijama iz saveznoga investicionoga fonda. I nastaju strašne borbe, trzavice između republika: gde će se koji objekat graditi, hoće li i dalje postojati savezni investicioni fond po nekim: kao izvor stalnih sukoba među republikama-šta i pod kojim uslovima eventualno i dalje finansirati iz saveznog investicionoga fonda. Srbija je tada bila u posebnim teškoćama: trebalo je iz saveznog fonda pod istim uslovima finansirati sledeće objekte u Srbiji: prugu Beograd-Bar, železaru u Smederevu, Hidroelektranu „Đerdap", završetak kanal Dunav-Tisa-Dunav, rafineriju nafte u Pančevu, zaobilaznicu auto-puta oko Beograda i rekonstrukciju Borskoga rudnika. U celom posleratnom periodu Srbija je alimentirala adekvatni iznos u savezni investicioni fond, a fond je finansirao uglavnom objekte u drugim republikama, sada kada je na red došla Srbija-ne može se ukinuti savezni investicioni fond; neka se ukine kad izfinansira objekte u Srbiji!

Ponavljam: u toj zaoštrenoj, dramatičnoj situaciji Penezić je govorio: "...U Jugoslaviji više niko nikome ništa ne veruje! Gotovo je s nama! Poklaćemo se međusobno!" U tim godinama, da kažem: iz pozadine, nepoznato za širu javnost izbili su tzv. kadrovski problemi i međunacionalni, međurepublički problemi. Najkraće: Tito je ostario, ko će njega zameniti na položaju: Predsednika republike Jugoslavije, time i na položaju Vrhovnoga komandanta oružanih snaga Jugoslavije, konačno na položaju Predsednika Saveza komunista Jugoslavije? Ako sve „ide" normalno, po važećim ustavnim i statutarnim regulama to će izvesno biti Srbin, a u tom položaju najprirodnije: Aleksandar Ranković! Po broju stanovnika Srbija je daleko najbrojnija republika. Ako i dalje bude važilo načelo: jedan čovek-jedan glas (u svim demokratskim zemljama to je osnovno načelo pri izboru poslanika)Srbija će u saveznom veću, dakle Skupštini Jugoslavije, imati znatno više poslanika od bilo koje druge republike; sa poslanicima Srbima iz drugih republika imaće nadpolovičnu većinu. U vojsci i policiji, i diplomatiji, Srbi su zastupljeni u velikom procentu-ne što su Srbi, nego što su bili najmasovnija skupina partizanskih boraca. Već se javljala ideja: Broj članova Centralnoga komiteta jugoslavije iz pojedinih republika da bude srazmeran broju članova Partije po republikama. U tom slučaju Srbija bi u CK SKJ imala polovinu ili iznad polovine broja članova. Jedan primer: u Hrvatskoj svaki drugi član partije bio je Srbin; u organima unutrašnjih poslova u Hrvatskoj oko 62% zaposlenih bili su Srbi-ne zato što su Srbi, nego zato što su bili masovno u partizanskim redovima, ljudi od poverenja, itd.

Zaključak je bio (Titov i njemu bliskih): ako ustavna i statutarna rešenja budu i dalje dejstvovala-Srbija, Srbi, po demokratskoj, skupštinskoj i statutarnoj proceduri, biće, tako da kažem: hegemoni u Jugoslaviji! To treba izbeći, ali kako? Procena je bila: to, te promene, neće moći da prođe ako se bude postupalo po ustavnim i statutarnim sada važećim regulama.

Tito je očigledno i iz ličnih, sujetnih razloga želeo da on bude prvi i poslednji predsednik republike Jugoslavije, time i Vrhovni komandant oružanih snaga Jugoslavije, konačno prvi i poslednji predsednik Saveza komunista Jugoslavije.

U tome cilju počeo je blagovremene i statutarne i ustavne promene. Predložio je da se osnuje Predsedništvo CK SK Jugoslavije, razume se Tito da bude predsedavajući toga predsedništva. Na sastanku na kome je Tito izneo te svoje predloge, Ranković je (svakako i ostali) znao da to nije u skladu sa važećim Statutom SKJ, ali je samo blago prigovorio: "...Trebalo bi po mogućnosti izbeći teže sukobljavanje sa važećim Statutom SKJ" i „Trebalo bi izbeći senatorsko Predsedništvo".

Tito je predložio da u Predsedništvo uđu svi ćlanovi Izvršnoga komiteta i plus: Ivan Maček, Milentije Popović, Ivan Krajačić, Koča Popović i Franc Leskošek.

Niko, pa ni Ranković, nije odlučno prigovorio-osnivanje Predsedništva CK SKJ nije mogućno po Statutu!

Kad je Tito 1971. javno predložio da u buduće treba šef države da bude Predsedništvo SFRJ, kolektivno telo, jedino je prigovorio Marko Nikezić: „...Pa to nije razmatrao niti odlučio bilo koji ustavni organ". Tito je ćutao ali je uskoro u Zagrebu tu ideju ponovio, i potencirao. I to je prošlo!

Hoću da kažem: Svi su se Tita plašili kao đavo krsta. Tako je bilo i kad je on iznenadno izneo na sednici Izvršnoga komiteta CK SKJ 16. juna 1966. „da ga prisluškuju, i da je to delo UDB-e", ergo i Rankovića.

U svim prilikama posebno su bili poslušni , ili plašljivi-Srbi. Znam sledeće iznimke: dr Blagoje Nešković se suprotstavio Titovom predlogu da Narodna skupština Srbije donese zakon kojim bi Kragujevac bio proglašen glavnim gradom Srbije, da se tamo preseli Vlada Srbije, sva njena ministarstva, a da Beograd bude samo glavni grad Jugoslavije. To bi, po Titovom mišljenju, bilo lepo primljeno u drugim sredinama, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji. Neškovićevo protivljenje i argumente Tito je konačno prihvatio. Osim citirane Nikezićeve reakcije da niti jedan organ nije raspravljao, odlučio o kolektivnom šefu države, posle Titove smrti, Nikezić se jednom suprotstavio Titovom zahtevu da u Srbiji počne „dezavuisanje", napadi, na Koču Popovića, zbog nekih Kočinih poteza, koji se Titu nisu dopadali. Nikezić je taj zahtev odbio rečima: "To ne bismo mogli da prihvatimo i radimo po savesti!"

Konačno, Tito, i ne samo on, bio je načisto da po njemu poželjne promene u Jugoslaviji ne može sprovesti na legalan, ustavan i statutaran način. Zato je pribegao izmišljotinama da ga prisluškuju, na: u-dža-bu-organizovao Brionski plenum, oterao Rankovića, a istovremeno i Srbiji „zapržio čorbu". Mnogi su, pa i u Srbiji, i iz ličnih, kalkulantskih razloga, prihvatili Titove ocene, postupke, razmišljajući: sledeće 1967. je nova rotacija, kad ode Ranković i drugi s njim-biće više šansi za mene. Konačno, bilo je i osoba, mahom među intelektualcima, koji su verovali: Posle Brionskoga plenuma ojačaće demokratija, biće više slobode za iznošenje svojih pogleda. Kad su se „otreznili" - karavan je već bio prošao! Dixi et salvavi animan meam (Rekoh i spasih svoju dušu)!

Posle pobede Oktobarske revolucije 1917 (dakle tačno pre 100. godina), Lenjin se sastao sa vrhunskim rukovodiocima, ma radi dogovora o formiranju prve boljševičke vlade. Tom prilikom, u jednom trenutku, Lenjin se obratio Ordžonikidzeu: "...Druže Ordžonikidze, Vi ste pošten čovek. Idite Vi u ovo prljavo ministarstvo, ministarstvo unutrašnjih poslova!"

Pogledajmo kako su prošli u Titovoj Jugoslaviji ministri unutrašnjih poslova Jugoslavije i Srbije. Uzgred i još mnogi od Titovog poverenja!

Aleksandar Ranković je ispljuvan na Brionskom plenumu. Mnogi, posebno njegovi najbliži saradnici iz Savezne UDB-e, bili su razočarani, njegovom diskusijom na Brionskom plenumu. Posebno Selim Numić. Govorio mije: „...Pa Marko je bio potpredsednik republike Jugoslavije, znam da je uživao veliki autoritet u Zapadnoj Evropi, o njegovoj ulozi u razvitku Partije i Narodno-oslobodilačke borbe, i posebno u borbi protiv kvislinga i klasnih neprijatelja posle oslobođenja, da ne govorim. I on ovako bledo u svojoj diskusiji! Ćeća je bio heroj na brionskom plenumu i na svim saslušanjima pre i posle brionskoga plenuma...."

Ranković je bio svestan tih prigovora u njihovoj osnovanosti. Objašnjavao je svoju bledu diskusiju na brionskom plenumu promišljenim potezom, jer ako bi on izgovorio sve što je znao, osećao, video...to bi pocepalo Partiju. A on nije želeo takav ishod! Nemam opipljivih dokaza ni da branim ovo njegovo objašnjenje, niti dokaza da mu ne verujem!

Ponavljam, jedini visoki funkcioner CK SKJ s kim se nikad nisam sastajao radi nekog razgovora-bio je Aleksandar Ranković. Ali njegovu suprugu Slavenku, Ladislavu-Slavku sam dobro poznavao. Ponavljam:radili smo zajedno u Univerzitetskom komitetu KPJ Beogradskog univerziteta 1948.-52.godine. Kakva je to bila politička, akciona aktivistkinja tada! A imala je i jednogodišnjeg sina. Interesantan detalj: Kad je trebalo da se venča, „registruje" sa Rankovićem, nije imala prikladnu bluzu, to nije mogla da nabavi u Beogradu-bonovi, tačkice, racionirano snabdevanje! Pa joj je brat iz Ljubljane nabavio i doneo pristojnu bluzu, „reklu" kako bi seljanke iz moga kraja rekle!

Ladislava + Slavka mi je više puta pričala, objašnjavala: "...Leka je užasno patio posle Brionskoga plenuma. Takve neistine i nepravde teško je podnosio. Za razliku od Milovana Đilasa, Leka nije želeo da se služi stranim sredstvima informisanja, da njima daje izjave, objašnjava, da se brani, svedoči istinu... Niti jedan domaći list, agencija, radio TV nikada mu se nisu obratili, nisu smeli! A nisu smeli ni da objave njegove izjave ukoliko bi ih on eventualno poslao sredstvima informisanja. U takvoj situaciji, Leka je-priča mi Ladislava-više puta vikao: '...Pa šta da radim? Da se popnem na banderu ispred samousluge u ulici Andre Nikolića, na Topčiderskom brdu, pa da vičem, da govorim kupcima, prolaznicima, šta je istina!?'..."

Nadživeo je svoga egzekutira Tita, ali je umro relativno mlad, u 74-toj godini života. Na sahrani na Novom groblju u Beogradu bilo je više od 100. hiljada ljudi, sa poklicima, pohvalama...

Njegov naslednik Svetislav-Ćeća Stefanović-najkraće: poludeo je! Patio je, nije mogao da shvati otkuda i čemu toliki neopravdani napadi, ocene njegovoga višedecenijskoga rada, koji je i od Tita bio pohvaljivan! Kad se rešavao da kao savezni narodni poslanik, koga štiti imunitet, navodno zato on i nije bio uhapšen, za razliku recimo od Vojina Lukića i drugih, ode na sednicu Savezne skupštine 16. jula 1966. godine, kada na dnevnom redu bila ostavka Aleksandra Rankovića na položaj Potpredsednika republike Jugoslavije, došao je ujutru-kod njega u stan čovek i kazao mu: "...Ako kreneš u Skupštinu istoga momenta bićeš uhapšen!"

Nije se usudio da ide, znao je da je to poruka od Tita. Ljubodrag Đurić mi je jednom rekao: Ama znali su i drug Marko i drug Ćeća kako je u zatvoru, i zbog toga se nisu upuštali u polemike, negiranje stvarno neosnovanih optužbi. S Titom nije bio šale i „pogađanja".

Mnogo problema imala je tada i Ćećina supruga Dalmatinka Neda Marodić, „Ranka" Stefanović, u ratu i odmah posle oslobođenja član Centralnog komiteta SKOJ-a. Razveli su se; kao funkcioner SIV-a i prvoborac dobila je dvosoban stan u Šajkaškoj ulici br.2. Zvala me je u posetu, ali nisam otišao; sreli smo se par puta na drugim mestima, i uvek mi je pričala detalje o Ćeći, i njegovom ludilu zbog neosnovanih optužbi. Ćeća je umro u mukama.

Sledeći savezni ministar unutrašnjih poslova-Vojin Lukić! Na kraju nije mogao da guta hranu, niti da govori. Njegova supruga, moja ratna drugarica iz Toplice, Mira Šarenac, pozvala me je jednom da ih posetim. Otišao sam, stanovali su tada u Baba Višnjinoj ulici blizu Kalenić pijace. Zanemeo sam kad sam video Vojkana, omršavio, iskolačio oči, pričao mi samo rukama! Sledeći ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije-Milan Mišković: poginuo je u automobilskoj nesreći u Slavoniji!

Zatim je ministar unutrašnjih poslova postao Radovan Stijačić, Srbin iz Bileće, iz Bosne i Hercegovine. Ni on nije „odslužio" celi mandat. Smenjen je zbog nekoliko detalja, neki nisu bili u skladu sa željama „druga Cvika" (čitaj: Cvijetina Mijatovića), a izgleda da je jadan, dva njegova poteza bila kvalifikovana i „sa elementom inostranosti!"

Konačno, sledeći ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije postao je Slovenac Stane Dolanc. On je intimno kalkulisao da će postati šef KPJ, a Nikola Ljubičić, predsednik republike, i njih dvojica vladati Jugoslavijom posle Titove smrti. Kardelj i Stambolić „oslobodili su ga" tih ambicija i kao ranije dobroga vojnoga policajca (KOS) poslali na položaj saveznog ministra unutrašnjih poslova. S njim sam dve-tri godine radio zajedno; bio je sekretar Izvršnoga biroa Predsedništva CK SKJ, ja savetnik u Izvršnom birou.

Redovno je na doručak dolazio u restoran na 24-tom spratu zgrade CK SKJ, na Novom Beogradu i uvek je sedeo s nama „činovnicima". Redovno je za doručak jeo po dve porcije čorbastoga pasulja sa svinjskim suvim rebarcima.

Zajedno sa Nikolom Ljubičićem oterao je Jovanku Broz od Tita, jer im je očigledno smetala u kombinaciji da njih dvojica budu na čelu SFRJ i SKJ. „Ah, ta dva gada!"- tako ih je Jovanka u intimnim razgovorima oslovljavala. Stane Dolanc je okončao život u jezivim mukama. Bio je nepokretan, u kolicima. Nije mogao da se služi ni kašikom, nije mogao ni u WC da ode! „Muke pregoleme"-kako mi je objašnjavao Rade Pandurović, šef protokola CK SKJ, inače Dolančev dobar poznanik.

Nekoliko godina posle oslobođenja, kad je OZNA, kasnije UDBA bila strah i trepet, svuda i na svakom mestu (Oskar Davičo: "OZNA-sve dozna!") ministri unutrašnjih poslova bili su: u Srbiji Slobodan Penezić, u Hrvatskoj Milan Mišković (odmah posle rata Stevo Krajačić) u Sloveniji Boris Krajger. Sva trojica su poginula u automobilskim nesrećama!

Ministri unutrašnjih poslova Srbije Slavko Zečević-po isteku mandata bio je narodni poslanik i predsednik odbora Skupštine Srbije za unutrašnju politiku. U tome svojstvu, sa ekipom poslanika, otišao je u kontrolu poslovanja republičkoga ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Kad je kročio u sobu ministrovu, prostoriju u kojoj je on ranije sedeo, vedrio i oblačio tog trenutka dobio je moždani udar, srušio se na pod. Nije se ni osvećivao kasnije-umro je od posledica toga moždanoga udara.

Ministar unutrašnjih poslova Srbije, Srba Savić isključen je iz Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije i iz članstva Saveza na Šestom plenumu CK SK Srbije sredinom septembra 1966. godine. Kao čovek iz „Rankovićeve grupe"...

Kad je reč o Srbi Saviću-dve anegdote. Jedna je lične prirode, detalj iz života autora ovog teksta i Srbe Savića.

Na Brionskom plenumu Vojin Lukić, koji je bio dušom i telom bio protiv stavova Plenuma o Rankoviću i Stefanoviću, glasao je za odluke plenuma, kojima se dvojica pomenutih osuđuju!

Na VI plenumu CK SK Srbije Dobrica Ćosić, koji je dušom i telom bio protiv osude Srbe Savića (njih dvojica bili su i porodični prijatelji, obojica iz Rasinskog kraja, Kruševačkog okruga) glasao je na plenumu za isključenje Srbe Savića iz CK SK Srbije i iz Saveza komunista Srbije!

I Lukić i Ćosić kasnije su u svojim tekstovima, Lukić u serioznoj knjizi: "Sećanja i saznanja" opisali ove protivurečnosti.

Nije sasvim jasno: šta je bilo po sredi-strah (strah životu često obraz kalja, reče Njegoš), osećaj nelagodnosti ako bi bili protiv stavova osude Rankovića i Savića, prema svim ostalim članovima CK SK Srbije, šta li još drugo!?

Taj složeni psihološki momenat u životu Vojina Lukića i Dobrice Ćosića, česta je pojava i kod drugih ljudi, u drugim prilikama. To je iz domena pre svega lekara-psihijatra; ja sam nekvalifikovan da o tome fenomenu u ljudskoj prirodi govorim.

Anegdota lične prirode: Leta 1944. formirana je u Toplici 25-ta srpska divizija. Komandant divizije-Radivoje Jovanović-Bradonja, komesar divizije Radoš Jovanović-Selja, načelnik štaba divizije-Dragoslav Popović-Gorski. Ubrzo ta divizija, kao i mnoge druge jedinice partizanske, počela je odstupanje iz Toplice prema Jablanici, Jugu Srbije, okolini padina iznad Gnjilana na Kosovu i Metohiji. Mnogobrojnije snage četnika Draže Mihajlovića, pre svega iz Šumadije i Zapadne Srbije, Nemaca, Bugara, Ljotićevaca, Nedićevaca napadale su partizane u Toplici.

Sa partizanskim jedinicama Toplicu smo napustili i mi tzv. pozadinski radnici, terenci-članovi komiteta SKOJ-a, Partije, omladine...

Kad smo stigli u selo Tovrljane, Radoš Jovanović Selja, koji je celo vreme rata, sve do imenovanja za komesara 25-te divizije, bio sekretar Okružnog komiteta Partije za toplički okrug, pozvao je Miloša Radivojevića, Radomira Kostića („Rada Lepajca") i mene i naredio nam da se vratimo u Toplicu, da se ilegalno krećemo selima oko Jastrepca, (to nam nije bilo teško, imali smo brojne „veze" na tome terenu) i neka se po selima priča: "...Ima još partizana, bili su sinoć u tome i tome selu, itd.", što će očuvati moral ljudima. Vrlo je nezgodno da na tome terenu više nema nikoga od partizana, pa ni terenskih, pozadinskih radnika. To nam je Selja naredio u zgradi u kojoj je bio štab 25-te divizije.

Nas trojica odmah smo krenuli i uveče stigli kod svoje „veze" u selu Donja Toponica. Tu smo prenoćili i pripremali se da u toku dana pređemo reku Toplicu i uputimo se ka podjastrebačkim selima.

Međutim, tih trenutaka stigoše u istu kuću: Srba Savić, koji je zamenio Selju na položaju sekretara Okružnog komiteta Partije u Toplici, i sa njim Radmila Dedijer, član Okružnog komiteta Partije, i Nikolija Petrović, Kragujevčanka, koja je upravo iz okoline Vrhovnoga štaba i CK KPJ došla za instruktora u Okružni komitet Partije za Toplicu.

Kad je Srba Savić čuo da smo juče nas trojica bilo kod Selje, u kući u kojoj je boravio štab 25-te divizije, Srba Savić mi je naredio da im budem vodič, da njih troje odvedem u štab 25-te divizije, oni su upravo krenuli ka Selji. Nije bilo druge nego sam pošao sa Srbom i dvema drugaricama put Tovrljana. Stigli smo u to selo predveče. Ja se muvam levo, desno, nikako da pronađem kuću u kojoj sam juče bio, u kojoj je štab 25-te divizije. U jednom trenutku Srbi je sve to bilo sumnjivo, maši se za svoj Parabelum - Mauzer sa dugačkom cevi...Srećom dva seljaka bejahu u blizini i povikaše: „Pa ne može dečko da se snađe, ta kuća više ne postoji. Štab divizije je juče oko podne napustio tu kuću i Tovrljane, otišao ka jedinicama prema selima: Široke Njive, Statovac, Rgaje.. na putu ka Jugu Srbije, možda i proplanke oko Gnjilana. Posle podne juče Bugari su minobacačima iz sela Beloljina porušili tu kuću i još dve druge u selu. Seljaci su uveče i noćas pokupili građevinski materijal od srušenih kuća... Zato dečko i ne može da se snađe".

Srba, dve drugarice i ja krenuli smo ka novoj lokaciji štaba 25-te divizije. Prenoćili smo u Širokim Njivama, Srba na slamarici na dvema klupama, nas troje na širokoj slamarici na podu, pod zemljani, ali umorni, daj što daš! Sutradan smo našli Štab divizije, ja sam se onda priključio svojoj četi u 21. diviziji, prešli na padine iznad Gnjilana, i tu jedva ostao živ.

Sa Srbom Savićem sreo sam se u Beogradu nekoliko puta posle oslobođenja. Sećali smo se Tovrljana. Po oslobođenju bili smo na „neprijateljskim stranama": on je bio predsednik fudbalskog kluba „Beograd", ja poverenik Splitskog „Hajduka" za Srbiju.

Po službenoj dužnosti bio sam prisutan na VI plenumu CK SK Srbije kad je Srba Savić isključivan iz CK SK Srbije i saveza komunista Srbije.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag