Natrag

Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (1)

"Istočni grijeh" zapadnih Srba

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahavljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Za potrebe ovog izvještaja ovdje navodimo u obliku skice, odnosno svojevrsnog sažetka, samo neke, po našem mišljenju značajnije aspekte historijskog konteksta naseljavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Pri tome, treba napomenuti da nam nije namjera da proučavamo i istražujemo historiju Srba na ovim prostorima, nego nas zanimaju samo uzroci i posljedice pojave i tokova njihovog doseljavanja, dinamika njihovog rasta i dinamika njihove minorizacije, i, konačno, njihovo stacioniranje i sedentarno zasnivanje naselja.

Naseljavanje srpskog stanovništva počelo je davno prije nego što datira popisna građa koju analiziramo u ovom našem izvještaju, ne samo prije prve godine kojom počinjemo našu analizu (1880), nego i prije prvog popisa, koji nije uzet u obzir zbog nekih njegovih manjkavosti (1785).

Brojnije naseljavanje Srba na prostorima današnje Hrvatske najuže je povezano, odnosno uzrokovano, ekspanzijom Turske Carevine na evropske prostore, posebno na Balkanskom poluotoku, koje je dobrim dijelom uspjela pokoriti i njima stoljećima vladati. Time je bilo predodređeno da se srpsko stanovništvo masovnije naseljava na ovim prostorima nakon njihove razorene i pokorene prethodne postojbine.

Turci su imali stalnu, dobro organiziranu vojsku, razvijenu strategiju i taktiku ratovanja, odnosno za ono vrijeme specifičnu vojnu doktrinu, potpuno suprotnu feudalnoj razjedinjenoj organizaciji malih državica sa utvrdama i teško pokretljivim oklopnicima. Odlikovala ih je masovna uporaba konjice. Turci bi zaobilazili utvrde, poharali okolinu, odnosili dobra i uzimali „danak u krvi" - roblje, djevojke za hareme i dječake za janjičare. Imali su posebne jedinice za brze prepade na konjima, a kasnije i posebne jedinice janjičara, fanatizirane „carske sinove", koji su u ime cara i Alaha bili spremni na svaku žrtvu. Otuda narodna sintagma za ove silnike-zulumčare: „Poturica gori od Turčina". Uhodama, prepadima, prijetnjama, vazalstvom, sistemom latentnog ratovanja zauzimali su lakše osvojive prostore „komad po komad", a velikim bitkama satirali su i veće neobjedinjene kršćanske feudalne državice. Pohode sa do 5.000 vojnika Turci nisu smatrali ratom, nego prostim iznenadnim napadom sa neizvjesnim ishodom (svojevrsni „blickrig").

Turske pobjede i osvajanja imale su raznolike i veoma kompleksne povijesne posljedice na stanovništvo i konfiguraciju njegove naseljenosti na prostorima Hrvatske, posebno srpskog. Poslije poznate bitke na Marici 1371. g. započeo je nezaustavljivi prodor Turaka na Balkan. Nepunih 20 godina kasnije 1389. g. uslijedio je Boj na Kosovu, koji je prejudicirao sudbinu tadašnje srpske države, kao plijen Turske Carevine. Najtragičniji ratni događaj u borbi protiv Turaka na hrvatskom tlu zbio se na Krbavskom polju 1493. g. Tada izgibe gotovo cijelo hrvatsko plemstvo, među njima i sin bana Derenčina, a neki plemići padoše u zarobljeništvo. Procjenjuje se da je u toj bitki izginulo oko 13.000 ljudi i 70 sveštenih osoba. Turci su kasnije sa lakoćom prodirali do Štajerske i došli pod zidine Ljubljane.

Kretanja, odnosno premještanja i seobe stanovništva, ili, demografskim jezikom rečeno, migracije stanovništva, u ovom slučaju manje-više prisilne, postupno su se sve više i jače zahuktavala, poprimajući relativno goleme razmjere za ono vrijeme. Svi istraživači ovog fenomena ističu da su Srbi dolazili preko planinskih prevoja, i kako je to naš najveći balkanolog Jovan Cvijić nazvao, bilo je to „metanastazičko prodiranje od Grdeličke klisure do Zagrebačke gore". Srbi su bili još u rodovsko-plemenskim zajednicama. Dugim i mukotrpnim, praktično, bijegom ispred turske ekspanzije, rodovi i plemena su se raspadala: gubili su staništa, pokretna dobra, mnoge svoje članove, stočna stada, i dr. Bili su izloženi svim nevoljama i „neverama", uključujući i posljedice prisilne prirodne selekcije. Jedino što su sa sobom nosili su navike, običaji, kršćanska vjera i obredi i načeta plemenska organizacija, temeljena na mnogoljudnoj porodičnoj zadruzi, koja će se održavati stoljećima. Nerijetko, njihovi sveštenici bili su njihovi duhovni vođe, učitelji pismenosti, vidari, a često i četovođe. Kasnije, kada su se stacionirali na turske zauzete prostore, pretvarali su se u takozvane prebjege, uz nova žrtvovanja za novostvorenu obrambenu regiju - Krajinu. Tada je Austrijska Carevina odlučila da organizira i formira Vojnu krajinu sa stalnom vojskom (sa kulama i karaulama), i da tako stvori efikasnu preventivu, odnosno svojevrsnu „signalizaciju" eventualnih turskih pohoda, da bi zatvorila prolaz tih prodora. Međutim, tada je i Turska osnovala svoju Tursku krajinu. U tim uvjetima nije bilo lako odlučiti se na prebjegavanje, naime, taj čin je bio teže ostvarljiv. Pa ipak su to neki pojedinci i neke porodične grupe uspijevale.

Kako su Turci živjeli po gradovima i utvrdama vojnih logora, Srbi-graničari su vazda bili izloženi pljačkama, haraču, neizvjesnosti neprestanih turskih otimačina i razno-raznim drugim nevoljama i nedaćama. Življahu, kako su kroničari zabilježili „nikad danka za odmora".

Poznati pisac historije Srba Konstantin Jiriček ističe da su ratovi i stradanja prosto prisiljavali narode na veoma rizične migracije i to uslijed straha, oskudice, skupoće, bolesti, gladi, silnih zastrašivanja ? tražili su u nemogućem spas. Naime, turski neprestalni pritisci, zulumi i upadi izazivali su „stalna kreševa". Nagonili su ljude u bespuća, da preko prijevoja, šuma, ispod Šare, Skopske crne gore dođu preko Hercegovine u Dalmaciju i Hrvatsku. Ove seobe trajale su stoljećima, da bi popunjavale ispražnjene prostore u Hrvatskoj. Cijelo XVI stoljeće bilo je vrijeme golemog stradanja u tada nedovoljno naseljenoj Hrvatskoj, koje neki po tome nazivaju „krvavo stoljeće".

Kronologija ovih kretanja, odnosno premještanja i seoba srpskog stanovništva, kako smo to na početku ovog sažetka nazvali, duga je, rekli bismo stoljetna. Evo skice kratke i sažete kronologije seoba i naseljavanja srpskog stanovništva na prostorima današnje Hrvatske.

• Prvi historiografski spomeni i zapisi o naseljavanju Srba u sjevernoj Dalmaciji (Dalmatinska zagora) datiraju još iz XIV stoljeća za vrijeme vladavine Šubića, kao najdugovječnijih vlastodržaca od 12 hrvatskih plemena.

• Kasnije, ova doseljavanja bivaju snažnija i brojnija. Masovnije naseljavanje srpskog stanovništva počelo je kada „Bosna šaptom pade" 1463. godine, napose, u XVI i XVII stoljeću. Tako nakon što je Hrvatska „opustošena" i „raskomodana" sa gubicima od preko 400.000 žitelja, dvojbe oko obrane vlastitog prostora od najezdi Turaka bile su: popunjavanje prostora sa novim žiteljima, dobivanje novih kmetova ili novačenje vojnika iz svojih postojećih naselja. U takvim okolnostima procesi naseljavanja Srba, posebno prekodunavskih, se uvećavaju. Neki istraživači te doseljenike nazivaju „Rašani", neki „Vlasi", a neki „Pravoslavni Dalmatinci". U Slavoniji oko Kalnika takve srpske naseobine zvali su „Mala Vlaška" ili „Terra Valachorum".

• Za vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina (1458 - 1490) ojačana je obrana od Turaka brojnim reformama, uključujući i „regule" i štatute Srba, što ga je uvrstilo u „dobrog vladara".

• Za vladavine kralja Sigismunda (Žigmunda) (1387 ? 1437) Srbi se spominju u Lici i oko Senja.

• Postoje brojni dokumenti o dolasku „Rašana" u Žumberak. Mažuranić ih naziva „ljutim vlasima". Na primjer, Lopašić opisuje naseljavanje Žumberka ? 1533. zatim 1538. i 1541. godine - pripadnicima „istočne crkve" iz Primorja. Sa ovog područja regrutirani su Uskoci kao najamnici za obranu Bihaća i zaštite od aspiracija Venecije. Ovo naseljavanje imalo je strateški značaj, da se onemogući Turcima da prodiru preko Bele Krajine u Sloveniju, a istovremeno nemoguće je bilo obraniti područje Korduna, jer se na ovom području nalaze otvoreni prostori za turske prodore.

• Naseljavanje Srba na području Gorskog kotara počelo je 1609. godine uz pomoć kaluđera iz manastira Krke. Naseljavaju se prostori oko rijeke Dobre i oko naselja Modruša, Oštarija, Ogulina i „Pusti Plaški". Naseobine nastaju direktnom kupovinom zemljišta a ne prostim zaposjedanjem praznih prostora, kao u većini drugih područja Hrvatske.

• Koncem XVI i početkom XVII stoljeća dolazi do masovnijih naseljavanja u Gornjoj Krajini, o kojima mnogi istraživači imaju točne opise broja porodica, imena voditelja selilačkih skupina i mjesta zasnivanja naselja ? u početku „naselja za dati trenutak", zbog veoma čestih turskih provala i napada. Time se stvorila kakva-takva podloga da se novonaseljenim stanovnicima nametnu regule o dužnostima i obavezama u „obrani predziđa kršćanstva", poznate kao: vlaške privilegije (u vezi posjedovanja zemlje, stoke, posebno konja, stjecanja privilegija uz titulu "junaka", i dr.), statuti i drugi razni oblici sporazuma i dogovora. Ovaj proces regulacije međusobnih odnosa novonaseljenog srpskog stanovništva sa domicilnim vlastima bio je pun unutarnjih proturječnosti i teškoća, ali iz nužde se dolazilo do spoznaje da je to jedini način preživljavanja u datom trenutku i prostoru obitavanja.

• Kasnije, tokom sredine XVII i XVIII stoljeća, dolazi do stabilnijih naseljavanja i zasnivanja stacioniranih naselja, odnosno toponima trajne naravi, koji su se održali sve do današnjih dana. U radovima Grkovića i Lopašića, a i nekih drugih istraživača, iznose se podaci za gotovo svaki toponim: kada je naseljen i sa kolikim brojem porodica i naseljenika, iz kojeg kraja su došli, sastav „domova", prezimena kućedomaćina, raspoloživa dobra i ostalo.

• Poslije Austro-turskog rata 1788 - 1791. g. naseljavanja srpskog stanovništva po Krajini na pojedinim područjima današnje Hrvatske, samo kao ilustracija, izgledala je kako slijedi:

o U Cetinskom kraju naseljeno je 230 porodica/kućanstava ili toliko zasnovano domova, u selima Radovica (46), Maljevac (37), Kekić Selo (37), Cetinska Varoš (60), Begovac (16), i Kruškovac (34).

o U Drežničkom kraju naseljeno je 275 porodica/kućanstava ili domova u selima Ljeskovac (50), Grabovac (60), Sadilovac i Gavranov Kamen (33), Vaganac (66) i Drežnik (66).

o U području Otočke regimente naseljeno je 156 porodica/kućanstava ili domova u selima Petrovo Selo i Baljevac (104), Međudražje, Meljinovac, Kruzi i Nebljusi (zajedno 52).

o U području Ličke regimente naseljeno je 320 porodica/kućanstava ili domova u selima Dnopolje (27), Donji Lapac (60), Orahovac (35), Gornji Lapac (18), Borićevac (15), Dobroselo (64), Doljani (37), Brotnja (19), Zaklopac (17), Kaldrma (8), Tiškovac (7), Vagan (7) i Drenovac (6).

o Na područje Banije na početku rata (1788. god.) naseljava se 428, a poslije rata 818, odnosno ukupno 1246 porodica ili domova u selima Topusko, Perna, Blatuša, Čemernica, Vrginmost, Bović, Stipan i dr.

Cilj ovih naseljavanja je stvaranje baze za regrutiranje vojnika za obranu Austro-Ugarske Carevine od napada Turaka. Snaga te baze je u brojnosti regruta na ukupan broj doseljenika. Tako npr. u samo 4 regimentna područja (ličko, otočko, ogulinsko i slunjsko) sa oko 7.300 duša, moglo se regrutirati i do 2.000 vojnika.

Iako se na ovaj način granica stabilizirala, prodori Turaka nisu prestajali, posebno oni iznenadni pljačkaški prepadi. Istovremeno, nisu prestajali niti pojedinačna, porodična i grupna prebjegavanja ispred turskog zuluma, pa se tako nastavljalo i doseljavanje srpskog stanovništva u već utemeljenim i novim naseobinama. Sve je to pojačavalo potrebu daljnjeg razvijanja državne regulative u pogledu prava, posebno privilegija, kao i dužnosti doseljenih stanovnika; jačanja obrambene sposobnosti naselja; ekonomskih resursa, posebno zemljišta i stočnog fonda, infrastrukture, i dr.

Odnosi između državnih organa Austrougarske Carevine i doseljenog srpskog stanovništva, odnosno glava/kućedomaćina, te između doseljenika različitog domicilnog porijekla bili su prilično složeni i često proturječni i konfliktni. Tako na primjer, na svim naseljenim područjima Gornje Krajine manje je bilo prijepora između doseljenih i starosjedilaca, jer su tu bila dominantna takozvana slobodna naseljavanja, u odnosu na područje Varaždinskog generalata, gdje je nerijetko dolazilo do konflikata koji su ličili na prave pobune i sukobe. Dolazilo je do sukoba i na ekonomskoj osnovi, jer su ti krajevi bili već naseljeni i manje je bilo nezauzetih posjeda. Bilo je također i sukoba na vjerskoj osnovi.

Položaj doseljenika i obrana graničnih prostora bili su najuže uzajamno povezani i uvjetovani, te su useljenici uz pomoć organa vlasti Austrougarske Monarhije morali sklapati odgovarajuće sporazume i regule, poznate kao „Vlaški statuti", kojima su regulirana razna životna pitanja, između ostaloga razne privilegije (posjedovanje konja. „titula junaka"), kao i uvlašćivanje doseljenika na poljoprivredna zemljišta koja su obrađivali. Način osvajanja zemljišta u Gornjoj Krajini bio je isključivo krčenjem šumskog i krševitog zemljišta, što je jedinstveni oblik antropogenog pretvaranja nepoljoprivredne zemlje u poljoprivredne arabilne površine. Taj je posao po svojoj prirodi težak, mukotrpan i složen. Tim više što je dobar dio krajinskog područja zapravo kraškog podrijetla, čija ploča završava kod Krnjaka, oskudan vodom i zdravom humusnom zemljom. Zato je život na ovim prostorima bio sveden na životnu oskudicu, jer nikad se sjetva nije spajala sa žetvom. Izvrgnut biološkoj selekciji u podneblju niskih, odnosno minimalnih subvencija prirode, iscrpljenih tala, slabih a ponegdje nikakvih komunikacija za dopremu robe, posebno hrane, iscrpljivalo je ljude do teškog preživljavanja. Uz ovo, svaki upad Turaka sakatio je ljudski faktor. Pa ipak, zahvaljujući nadljudskim naporima doseljenika, ova su područja okrvavljenih prostora bila naseljena i ostala „u funkciji obrane predziđa kršćanstva".

Ovakav model organizacije stalne obrane od turskog nadiranja ka zapadu Evrope, stabilizirao je Krajinu kao svojevrsni perzistentni bedem, koji je omogućio u militariziranim uvjetima opstojnost kontinuirane i složene organizacije života naselja, ljudi i obrane. U kojoj mjeri je sve to bilo kvalitetno i učinkovito govore i sami toponimi koji su se većinom održali sve do sadašnjih dana.

Naši zaključci na kraju ovog sažetog pregleda historijskog konteksta naseljavanja srpskog stanovništva u raznim područjima današnje Republike Hrvatske su sljedeći:

(1) da je naseljavanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj de fakto povijesni čin, odnosno historiografska činjenica;

(2) u tom smislu ono je povijesna datost, odnosno realnost, koja se dogodila davno prije nego što datira popisna građa koju analiziramo u ovom izvještaju;

(3) uz pretpostavku da se generacije smjenjuju svake tridesete godine, srpsko stanovništvo je u Hrvatskoj prisutno više od 21 generacije, odnosno više od šest stoljeća;

(4) ova i sve ostale naprijed iznijete činjenice govore, da srpsko stanovništvo predstavlja starosjedilačku, višegeneracijsku, autohtonu etničku skupinu, odnosno zajednicu, koja je golemim naporima došla na ove prostore, branila ih kao „predziđe kršćanstva", zajedno sa Hrvatima;

(5) doseljeno srpsko stanovništvo humaniziralo je prostore koje su naselili, krčenjem i osvajanjem zemljišta, zasnivajući naseobine i toponime, gradeći putnu mrežu i drugu infrastrukturu i time dalo svoj obol u društveno-ekonomskom razvitku svoje nove domovine Hrvatske.

Potvrda ovih zaključaka s novim argumentima i činjenicama i u novom svjetlu, vidjet će se u narednim poglavljima u drugom dijelu ovog izvještaja kroz analizu demografskih podataka provedenih popisa stanovništva.

A 1. Zasnivanje Vojne krajine

Historiografija bilježi neke spomene i zapise o srpskom stanovništvu na tlu Hrvatske starijeg datuma od prvih upada turske vojske na Balkan. To je detaljnije opisano u daljnjem tekstu ovog poglavlja u kronologiji kretanja i seoba srpskog stanovništva.

Vid. opš. u: Milan Radeka, Gornja Krajina ili Karlovačko vladičanstvo - Lika, Krbava, Gacka, Kapelsko, Kordun i Banija, izd. SUPS SR Hrvatske, Zagreb, 1975, naročito str. 79-96. Ovo je akribijalna analiza izvorne građe uglednog analitičara-povjesničara o naseljavanju Srba u naznačene krajeve, s naglaskom na surove borbe s turskim presizanjem prema hrvatskim teritorijama. Analize sadrže sveukupne procese življenja - naseljavanje, ekonomija, kultura, školstvo, institucije obrane, te početke zasnivanja Vojne krajine za doba Matijaša Korvina (1458 - 1490) i osnivanja Senjske kapetanije 1469. godine.

A 2. "Krvavo stoljeće"

Turska krajina je obuhvaćala široki prostor brojnih naselja oko slivova rijeka Une, Sane i Vrbasa do Jajca, potom rijeke Usore do Bihaća, Prijedora, Kotor Varoša, pa dalje u prostorima ondašnjih okruga Bosanske Krupe, Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške, Cazina, Velike Kladuše, Bosanskog Novog i Sanskog Mosta, danas poznato kao Bosanska Krajina, gdje su Turci na svim tim prostorima formirali svoje brojne militarizirane sandžake. "Raskomadana Hrvatska do naseljavanja pojedinih regija sa svim nevoljama turobno stresoznog života od pogibelji, harača, danka u krvi, oskudice do jedvite biološke selekcije u prostorima militarizirane zone generacijskog otpora". Vid. opš. M. Radeka op. cit. str. 31 i dalje. Konstantin Jiriček, Istorija Srba, Naučna knjiga, 2. izdanje, Beograd, 1952. Svi povjesničari, kao npr. Jiriček, Radeka, Grković, Lopašić i dr., poradi stvarnosti, XVI stoljeće obilježavaju kao "krvavo stoljeće".

O autoru

Zagrebački profesor dr Svetozar Livada je na prostorima bivše Jugoslavije poznat kao socijalni demograf, filozof, istoričar, aktivni učesnik Drugog svetskog rata, nosilac Partizanske spomenice, saradnik mnogih međunarodnih ustanova, penzionisani profesor zagrebačkog Sveučilišta i predsjednik Zajednice Srba u Republici Hrvatskoj...Često je nazivan jeretikom od strane Hrvata, ali i od strane Srba. Svetozar Livada se rodio 1928. godine u Gornjem Primišlju u opštini Slunj. Završio je filozofski fakultet u Zagrebu gdje je i doktorirao 1973. godine sa temom iz ruralne sociologije. Objavio je knjigu „Etničko čišćenje-ozakonjeni zločin stoljeća" i više stotina naučnih i stručnih radova iz područja ruralne sociologije i drugih publicističkih radova.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane