Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Kako su državne ustanove i državna preduzeća postale Vučićev privatni posed

Mračne tajne javnih preduzeća

Mada je opšte poznato da su javna preduzeća u Srbiji prave kriminalne enklave pod kontrolom vladajuće partije, teško je običnim građanima da shvate da će, baš iz njihovih džepova, do kraja ove 2018. godine, biti oteto više od tri i po milijarde dinara, kako bi se zadovoljile strasti bahatih direktora i njihovih intimnih prijateljica i prijatelja, te kako bi svaka partijska šuša bila zbrinuta i počašćena redovnom platom i pripadajućim privilegijama. Šta su to "garantovani dugovi", kako ih je Vučićeva vlada osmislila, koliki je stvarni dug javnih preduzeća i koliko budžet Republike Srbije daje dnevno, mesečno i godišnje za (ne)postojeća javna preduzeća na Kosovu i Metohiji? Ova i brojna druga pitanja, redovno postavljaju pred Vučićevim klovnovima stalne delegacije poverilačkih institucija, MMF -a, Svetske banke, Evropske banke...Odgovor je uvek isti: Srbija napreduje, izvršićemo departizaciju i slično. Izvesno vreme su to gospoda poverioci i slušali. I odlučili da primene deratizaciju! Naprednjačkim pacovi na čelu sa Vođom ne piše se dobro. Ni u javnim ni u tajnim preduzećima.

Nikola Vlahović

Nigde u civilizovanom svetu ne postoji ni promil mogućnosti da državna preduzeća rade bez kontrolnih mehanizama i onako kako to jedan čovek ili njegova partija hoće. U Vučićevoj Srbiji, državna, dakle, javna preduzeća, doslovno su u njegovim rukama i rukama njegove rodbine, prijatelja i kumova. Tu je i prateća režimska propaganda, besramne laži i krivotvorenje činjenica, kako bi se prikrio i prateći kriminal.

U prvoj polovini 2018. godine, ta Vučićeva propaganda potrudila se da slaže kako "...poslednjih godina javna preduzeća posluju u plusu", ali, sa druge strane, nijedno od njih nije u stanju da vraća svoje dugove. I dok je Vučić bezočno lagao javnost, bivši ministar finansija Dušan Vujović, uoči ostavke i neposredno pre svog poslednjeg službenog puta u SAD, na razgovor sa poveriocima iz MMF i Svetske banke, poslao je "kome treba" informaciju o tome da su aktivirane garancije javnih preduzeća Srbije, dostigle 114 milijardi dinara, dok ukupno garantovani dug iznosi 191 milijardu dinara. Istovremeno, Vujović je uoči odlaska na istu adresu poslao informaciju da će na kamate za aktivirane garancije iz državne kase u 2018. godini otići 3,47 milijardi dinara, dok će na otplatu glavnice po garancijama biti utrošeno 20,95 milijardi dinara! To je tačno onoliko koliko država prihoduje od smanjenja plata u javnom sektoru! Samo garancije za kredite „Srbijagasa" iznose blizu 15 milijardi dinara, garancije za „Železnica Srbije" najmanje četiri milijarde dinara, a garancije za upokojeni "JAT" i u bescenje prodatu (poklonjenu) „Galeniku" preko dve milijarde dinara! To je, naravno, samo mali deo podugačkog spiska garancija koje je Vučić delio kao da je prebogati šeik.

Vučićeva vlada je za njih i većinu drugih javnih preduzeća, garantovala novcem građana (dakle, iz budžeta), pa čak i za dugove nastale u prvih dve godine njegove vladavine.

Kako bi prevarili opljačkane građane, došlo je tokom 2015. godine čak i do izmena Zakona o javnom dugu, pa je Vučić na sva zvona pričao kako "...država više ne daje garancije za pokrivanje gubitaka u budžetima javnih preduzeća, već sada može da garantuje samo za ulaganja i investicije koje planira!"

Međutim, sva dugovanja koja su imala javna preduzeća, a za koja je garantovala država, ušla su u ukupan javni dug Srbije i to je sada nepremostiv problem. Vučić očekuje da će ga rešiti novi ministar finansija, do skora "prvi džeparoš Beograda", Siniša Mali, osvedočeni hohštapler i mešetar državnim novcem.

Postoji, naravno, i skriveni javni dug koji se gomila. Postoji čak i termin "garantovani dugovi"! To su oni dugovi koje Vučićev režim javno priznaje. Samo u 2016. godini, ti "garantovani dugovi" koštali su poreske obveznike 38 milijardi dinara, a za 2017. godinu, režim je lažno tvrdio da su smanjeni za 0,5 odsto!

Istina je gorka: dugovi javnih preduzeća u Srbiji će biti otplaćivani još godinama, a Vučićevi "stručnjaci" tvrde da "iznos aktiviranih garancija u 2018. počinje da pada" te da se više niko od njih ne zadužuje za plate i tekuće poslovanje - na teret države. Ovo je takođe velika laž, što se samo iz primera Gradskog saobraćajnog preduzeća (GSP) u Beogradu može lako utvrditi.

Vučićev režim će tokom 2018. godine izdati garancije javnim preduzećima u iznosu od 58,6 milijardi dinara, navodno isključivo za investicije, pa će tako „Srbijagasu" dati garancije u vrednosti od 11 milijardi dinara, preduzeću "Srbija voz" i desetinama drugih gde kolo vode paše i subaše Srpske napredne stranke.

Javna preduzeća u Srbiji nisu samo "sezonska staništa" članova vladajuće stranke i njenih koalicionih satelita. To su male države u državi koje piju krv poreskim obveznicima i žive parazitskim životom, pljačkajući novac građana na svakom koraku, čak i na "kokošarski" način kad zatreba. Tako je, na primer, samo za dvadeset kvadratnih metara betona i jednu nastrešnicu, novosadsko javno preduzeće "Parking servis" iz gradskog budžeta potrošilo blizu 50 hiljada evra! Reč je bila, navodno, o nekakvoj "Automatizovanoj stanici za bicikle". Takvih primera širom Srbije ima na hiljade i sve se to tretira kao "sitan trošak", čiji ukupan bilans (kad se saberu sve "nevidljive" otimačine iz budžeta), prelazi milijardu evra godišnje!

Poznato je, na primer i da su mnoga državna preduzeća i ustanove morale da obnavljaju svoje softvere i računarsku opremu, isključivo preko firmi bliskih režimu (podsetimo samo da je kompanija „Asseco SEE", kojom rukovodi Igor Brnabić, brat srpske premijerke, od države prethodnih dve godine zaradila preko 50 miliona evra prodajući srpskim institucijama softvere, ali i kompjutersku opremu, a unosne poslove je nastavila da dobija i nakon što je Ana Brnabić postala najpre ministarka, a zatim i predsednica Vlade).

Ovome treba dodati i Andreja Vučića čoveka koji stoji iza firme Alti i Slobodana Kvrgića, vlasnika lanca prodavnica Win - Win, koji je do dolaska Aleksandra Vučića na vlast 2012. godine, pobedio samo na jednom tenderu, da bi već 2016. godine pobedio na 150 javnih nabavki opreme i softvera za javna preduzeća i druge državne ustanove! Ova firma je 2015. godina imala prihod od 2,5 milijarde dinara, a danas barem četiri puta više. Samo u prvoj polovini godine, Kvrgićevo preduzeće Prointer je sa državnim organima i javnim preduzećima sklopilo ugovore za skoro 40 novih nabavki, vrednosti preko tri miliona evra. Ko poznaje braću Vučić, državna blagajna mu je na usluzi 24 sata dnevno!

Ali, i to je samo deo velikog mozaika korupcije i pljačke u javnim preduzećima. Šta reći na činjenicu da je Nacionalna služba za zapošljavanje odobrila fiktivna radna mesta na javnim radovima za preduzeće „Eurolin" u Paraćinu, i to samo za aktiviste Srpske napredne stranke (SNS) koji rade kao „Internet tim" (takozvani "botovi") u povereništvu SNS u Paraćinu, a koji zapravo uopšte ne idu na posao u „Eurolin", nego sede u povereništvu ove stranke!? Da skandal bude veći, i povereništvo SNS i firmu „Eurolin" vodi Milan Ilić, odbornik SNS, inače, pravosnažno osuđeno lice u aferi rudnika u Resavici, zato što je prema ovoj dokumentaciji podmićivao, sada već pravosnažno na višegodišnju zatvorsku kaznu osuđenog, direktora rudnika!

Tako je Nacionalna služba za zapošljavanje pokazala da ne kontroliše rad radnika na javnim radovima, da odobrava javne radove za preduzeća koja šalju radnike da rade u stranci, i za preduzeća koja vode pravosnažno osuđena lica pred tužilaštvom za organizovani kriminal. Ovakvih i sličnih slučajeva ima na pretek. Gde su javna preduzeća, tu je Srpska napredna stranka, tu su Vučić i njegovi "vučići". Za manje od sedam godina, broj činovnika u državnoj upravi (bez MUP-a) je utrostručen, a u lokalnoj samoupravi udvostručen! U siromašnoj opštini Leskovac, u kojoj je čak 25.000 građana nezaposleno, broj opštinskih službenika je porastao na sviše od 700, pa zbog toga samo na plate ide 30% iz opštinskog budžeta.

Ali, najgore od svega je što je u međuvremenu Republike Srbija, postala talac sopstvene politike. Naime, zbog izdataka za javna preduzeća na severu Kosova i Metohije (koja su istovremeno i na budžetu samoproglašene albanske države), iz republičkog budžeta godišnje se odliva preko pola milijarde evra! Dnevno, za Kosovo i Metohiju, Srbija izdvaja nešto više od milion i po evra!

Brojni su dokazi o zloupotrebi ovih sredstava već odavno izašli na videlo, zna se i ko su glavni protagonisti ove pljačke i kako ih štiti samozvani "vladar" Aleksandar Vučić. Verovatno, iz čiste sprdnje, još pre četiri godine, pljačke sredstava javnih preduzeća na Kosovu i Metohiji potvrdio je čak i Anketni odbor Skupštine Srbije, čiji izveštaj Skupština nikada nije usvojila, niti je objašnjeno zašto se izveštaj nikada nije našao na dnevnom redu. Poznato je da u pojedinim javnim preduzećima na KiM, i danas Srbija isplaćuje plate za hiljade ljudi koji tamo uopšte ne žive! Navodno je ta "anomalija" likvidirana, ali u praksi funkcioniše!

Kad je Vučić došao na vlast, od 2012. do 2013. godine, za pomoć Srbima na Kosovu izdvojeno je najmanje od 634 miliona evra, odnosno u proseku preko 867.000 evra dnevno. Na terenu se ta pomoć nikada nije videla, javna preduzeća na KiM su i onda i danas u žalosnom stanju, a novac je odlazi njegovim telohraniteljima, kumovima i "poslovnim partnerima". Do danas niko nije odgovarao ni za dokazane zloupotrebe i kriminal, poput onih da je izgradnja brojnih objekata plaćena, a da zgrade i objekti ne postoje.

U međuvremenu, sudbinu srpskih javnih preduzeća na Kosovu i Metohiji, počeli su da kroje Albanci. Tako je takozvana Vlada Kosova donela odluku da se sva nepokretna imovina registrovana na ime SFRJ, Srbije i AP Kosova registruje na ime Kosova. Pod ovom odlukom Vlade u Prištini se podrazumeva sva nepokretna imovina koja je bila upisana na ime SFRJ, a zatim i Republike Srbije kao sukcesora. Odluku koju je donela Vlada Kosova potpisao je tadašnji premijer samoproglašenog Kosova Isa Mustafa.

Zemljište, milioni kvadratnih metara i imovina najvećih srpskih javnih preduzeća samo su deo bogatstva koje Vlada samoproglašenog Kosova prisvojila. Umesto oštre akcije svim sredstvima povodom ove biblijske pljačke, ondašnja i sadašnja ministarka u Vladi Srbije, Zorana Mihajlović, narugala se građanima Srbije izjavom: "Formiraćemo o tome zajednički stav sa Vučićem!"

Podsetimo na imovinu koja se nalazi na Kosovu i Metohiji, a koje je, prema svim zemaljskim i nebeskim zakonima srpska, sačinjava zemljište (koje je vlasništvo Republike Srbije u iznosu od 29% od ukupnog zemljišta na Kosovu i Metohiji, prema podacima Republičkog geodetskog zavoda); objekti, i to 1.240.992 kvadratna metra službenih zgrada, 145.202 kvadratna metra poslovnih zgrada, 24.688 kvadratnih metara stambenih zgrada, 3.973 kvadratna metra objekata posebne namene, 753.916 kvadratnih metara drugih građevinskih objekata, restorana, odmarališta, sportskih objekata; Državni udeo u privrednim subjektima poput RMHK Trepča a.d., Ski-centar Brezovica d.o.o., Lola Lešak, Kosmet prevoz; Državna preduzeća i njihovu celokupnu infrastrukturu poput Železnica Srbije, Elektroprivrede (JP Površinski kopovi, JP Termoelektrane Obilić, JP Elektromreža Srbije, JP Elektrokosmet, JP Zubin Potok), JP PTT Srbija, JP Srbija šume, NIS Petrol - Jugopetrol, JP Aerodrom Priština, JP Nacionalni park Šara; Jezero Gazivode...

Posredstvom Fonda federacije za kreditiranje nedovoljno razvijenih područja i autonomnih pokrajina, kao i tadašnjeg institucionalnog investiranja u periodu od 1966. do 1990. na područje Kosova i Metohije usmereno je oko 4,37 milijardi dolara sa učešćem Srbije u formiranju svih sredstava oko 35,4 % ili oko 1,6 milijardi dolara. Fond za razvoj Republike Srbije kao rezultat svojih aktivnosti od 1990. do 1999. godine ima udeo u vlasništvu 155 preduzeća na KiM.

Državna preduzeća Srbije su, osim regulisanog zajma za preporod Srbije, putem neposrednog udruživanja usmeravala sredstva u izgradnju i proširenju materijalne baze Kosova i Metohije, gde su najznačajniji nosioci bili Zastava Kragujevac (fabrika auto-delova u Peći i Istoku i amortizera u Prištini), Lola korporacija (pogoni u Lešku, Zubinom Potoku i Štrpcu), Termovent (pogoni u Lipljanu i Orahovcu).

Naravno, i ovde je pomenut samo deo ogromne imovine Republike Srbije, od kojih je najveći deo u vlasništvu javnih preduzeća.

Kako je počela naprednjačka pljačka javnih preduzeća?

Podsetimo da je 27. novembra 2012. godine, dakle, manje od pola godine nakon dolaska na vlast, donet Zakonu o javnim preduzećima koji je postao glavno pogonsko gorivo za novu pljačku i nastavak političkog obračuna sa neistomišljenicima, mnogo gore nego što su to prethodne vlasti radile.

Lažna obećanja vladajuće koalicije o departizaciji pala su pred tada donetim novim zakonom o javnim preduzećima. Bio je to najočigledniji dokaz licemerja i političke kriminalizacije koja ima uporište u vladajućoj koaliciji, kao i osnov za sistemsku korupciju.

Tim zakonom se dalo pravo Aleksandru Vučiću, kao tadašnjem prvom potpredsedniku vlade, da lično postavlja i razrešava svakog direktora u državnim preduzećima. Vučićeva partija uzela je odmah ceo energetski sektor i dovela anonimne i nestručne, ali na sve spremne ljude da upravljaju ključnim državnim resursima. Umesto zakona o javnim preduzećima koji bi bio dokaz reformskog opredeljenja dobijen je zakon srednjovekovnog orijenta koji feudalizuje Srbiju u partijskim torovima. Sve se to dešavalo u trenutku kad je dug 700 javnih preduzeća dostizao 4,5 milijardi evra! Vučić nikada nikoga iz prethodne vlasti nije zbog toga pozvao na odgovornost.

Tako usvojeni Zakon o javnim preduzećima, bio je poslednja etapa u organizovanom obračunu koji se vodio kako bi se srušile lokalne samouprave koje nisu bile spremne da služe interesima naprednjačke klike i Aleksandra Vučića lično.

Odmah nakon donošenja pomenutog zakona, uloga lokalne samouprave postala je nevažna, a Vučić je sam sebe postavio kao "supervizora" sredstava namenjenih lokalnim javnim ustanovama i preduzećima. Rešenjima u tom zakonu, direktori 50 javnih i državnih preduzeća na republičkom nivou dobili su funkcije odlukom petočlane komisije u kojoj je tri člana imenovala Vlada Srbije i unapred je bila obezbeđena većina koja je garantovala da će sva javna preduzeća postati Vučićevo privatno vlasništvo! Zakonom je čak uskraćeno i pravo žalbe na odluke komisije koja bira direktore javnih preduzeća (kojih je u tom trenutku bilo oko 650, a do danas im se broj povećao na oko 1.000).

Bio je to početak naprednjačke pljačke koja je dovela do sloma države i pretvaranja državnih preduzeća u uslužni servis Vučićeve diktature.

A 1. EPS, slika i prilika Vučićeve "javne politike"

Naprednjački kadrovi EPS-a ponašali su se svih ovih godina kao i njihov politički vođa: kriminalno. Svaki svoj dolazak na posao naplaćivali su kao službeni put, pa su čak i naplaćivali trošak za benzin iako su im svi ti troškovi pokriveni. To je samo u jednom danu ovo javno preduzeće koštalo čak 750.000 dinara. Troškovi EPS Distribucije samo u jednom mesecu prošle godine premašili su planirani budžet za celu godinu. U EPS -u pljačkaju sve, od najvrednijeg građevinskog zemljišta do državnih stanova i garaža, otimaju poljoprivredno zemljište za svoje poslovne partnere, bacaju novac iz državne kase na pokrivanje ogromnih dugova direktora javnih preduzeća, nameštaju tendere, ucenjuju građane da neće dobiti posao ako se ne uključe u SNS, štimuju račune za struju i grejanje.

A 2. Neki se smrzli a neki će da gore!

Oboleli ministar privrede Goran Knežević, oglasio se početkom 2018. godine izjavom da veruje da "...javna preduzeća mogu da podrže privredni rast, koji se očekuje da u narednoj godini bude 3,5 ili četiri odsto". U pozadini ove njegove izjave, krila se neprijatna istina o gubitku javnih preduzeća čija je visina dostigla 65,3 milijarde dinara!

Knežević je, iako teško bolestan, pokazao i da je duhovit, pa se osvrnuo i na primedbu da su javna preduzeća još nereformisana, napominjući da se reforme sprovode, "samo u nekim preduzećima brže, a u nekim sporije" te da Zakon o javnim preduzećima predviđa da direktor preduzeća ne bi smeo da bude u isto vreme funkcioner, član organa stranke, već bi morao da, u slučaju imenovanja, zamrzne taj status. Ispostavilo se da se samo pregovarački tim MMF - a smrznuo kad je shvatio da je Vučić željan da se otimačina i čerupanje državnih preduzeća i građana koji sve to plaćaju, nastavi još godinama. A, Vučiću i njegovim direktorima, tek sleduje vrelina. Vruće leto i još vrelija jesen!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane