Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Književnost

Režim protiv pisaca, pisci protiv režima - Dragiša Vasić, heroika i tragedija (12)

Noćne more oko Ravne Gore

Pisci koji nisu bili po volji obrenovićevskog režima, krajem Devetnaestog i početkom Dvadesetog veka, smatrali su se suvišnim. Tako ih je tretirao režim, a tako su i oni sebe doživljavali. U uvodnom eseju govorio sam o tri takva pisca, Janku Veselinoviću, Bori Stankoviću i Radoju Domanoviću, kojima se sudbina poigravala kao vetar uvelim lišćem. Bili su zavisni od vlasti, i kad su bili protiv i uz nju. Dolaskom komunista na vlast, sredinom Dvadesetog veka, tretman suvišnih pisaca je pooštren: oni su postali zabranjeni pisci. A to je značilo da im je onemogućen književni i javni život, da su bili zatočenici savesti, robijaši na slobodi. Ovaj tretman su dobili pisci koji su preživeli rat i komunističku odmazdu. Neki od njih nisu preživeli rat. U ovom eseju Ivana Ivanovića, poslednjeg srpskog pisca-disidenta, autor se bavi Dragišom Vasićem, najznačajnijim nepoželjnim (suvišnim) piscem onoga vremena.

Ivan Ivanović

Taj i takav Dragiša Vasić, večiti opozicionar i u ratu i u miru, i protiv kralja Aleksandra i protiv princa Pavla, levičar koji je postao desničar, potpredsednik Srpskog kulturnog kluba, osnovanog 1937. godine, za borbu protiv hrvatskog separatizma, urednik u to vreme najzabranjivanijeg lista Srpski glas, čije je geslo bilo Jako Srpstvo - jaka Jugoslavija, stupio je 1941 godine u svoj peti rat, kao rezervni major Jugoslovenske kraljevske vojske.

Nezadovoljstvo vladajućim režimom i posebno politikom kneza Pavla, koji je uveo Jugoslaviju u Trojni pakt sa Nemačkom, Italijom i Japanom 25. marta 1941. godine, uslovilo je Dragišinu podršku oficirskom puču od 27. marta. U samom vojnom udaru nije učestvovao, jer je već bio mobilisan u vojsku i bio van Beograda. Aprilski rat koji je sledio, kratko je trajao, od 6. do 17. aprila, kad je ta vojska, nekad slavna a sad nemoćna, kapitulirala.

Majora Dragišu Vasića je kapitulacija zatekla u Prijepolju, gde je stigla naredba o polaganju oružja i predaji nemačkom okupatoru. Dragiša je izbegao predaju i uspeo je da se ilegalno prebaci u područje Gornjeg Milanovca, gde se skrivao u Banji Trepči. Znao je da je na spisku okupatora za hapšenje kao potpredsednik antifašističkog Srpskog kulturnog kluba i urednik Srpskog glasa. Tu je čuo da se na Ravnoj gori okupljaju oficiri koji su odbili kapitulaciju, pod vođstvom pukovnika Draže Mihailovića. Nešto kasnije u Takovskom kraju pojavili su se i partizani, kojima je komandovao učitelj Sredoje Urošević.

Neki izvori kažu da se Dragiša povezao sa partizanima i da je razgovarao sa učiteljem da stupi u njihove redove. Međutim, između akademika i učitelja došlo je do svađe po nacionalnom pitanju. (Sredoje je zastupao stav Slabo Srpstvo - jaka Jugoslavija, što je bio stav Kominterne.) Navodno je učitelj ošamario akademika.

Posle toga je Dragiša napisao pismo pukovniku Mihailoviću na Ravnu goru i ponudio mu saradnju. Draža je odmah poslao u Banju Trepču majora Miodraga Paloševića i poručnika Zvonka Vučkovića da dovedu pisca na Ravnu goru. Oficir su došli u selo prerušeni u seljake i odveli Dragišu u volovskim kolima na Ravnu goru, u mesto zvano Babina glava. Pukovnik je odmah kooptirao majora u svoj štab i poverio mu specijalni zadatak da organizuje jedno savetodavno političko telo, Centralni nacionalni komitet, sa ciljem da propagira ravnogorsku ideju. Dragiša je odmah pozvao svog advokatskog kolegu iz zajedniče kancelarije u Beogradu, doktora prava Mladena Žujovića. Preko njih je u pokret masovno stupilo članstvo Srpskog kulturnog kluba, kako bi nastavilo da se bori za svoje ideje u uslovima okupacije. Uskoro je na Ravnu goru pristigao i advokat iz Banja Luke, takođe doktor prava Stevan Moljević, pa su njih trojica postali neka vrsta Izvršnog odbora Centralnog nacionalnog komiteta.

Osim toga, vođa Ravnogorskog pokreta je Dragišu imenovao za starešinu tročlane grupe, u kojoj su bili još potpukovnik Dragoslav Pavlović i major Jezdimir Dangić, da ga nasledi na čelu četničkog pokreta, ako bi mu se nešto desilo. Tako je Dragiša Vasić postao druga ličnost po rangu u pokretu, Čiča broj 2.

Sredinom septembra 1941. godine na partizansku teritoriju u selo Robaje došao je generalni sekretar KPJ Josip Broz, za koga čak ni partizanski rukovodioci nisu znali ko je, da od Sretena Žujovića preuzme komandu nad partizanskim jedinicama. Šta je Josip Broz radio u okupiranom Beogradu do 16. septembra, gde se skrivao, zašto odmah nije preuzeo ustanak početkom jula, istoriografija nije do današnjeg dana razjasnila.

Sumnja se da je gensek KPJ ostao u Beogradu kako bi pomogao Nemcima da uhapse i likvidiraju Mustafu Golubića, generala sovjetske političke policije NKVD, koga je Staljin tajno poslao u Beograd da smeni Josipa Broza, čijim radom nije bio zadovoljan. I ovo je ostalo nerazjašnjeno, a činjenica je da je neko provalio gde se Mujka (nadimak Mustafe Golubića) skriva i dojavio Gestapou da ga likvidira.

Titov lični biograf Vladimir Dedijer je kasnije napisao da se Mustafa Golubić, kad je 1940. godine tajno došao u Jugoslaviju, za šefa sovjetske obaveštajne službe, povezao sa Dragišom Vasićem i kod njega skrivao radio stanicu. Ovo je moguće jer se Dragiša Vasić sa Mustafom Golubićem poznavao još iz Soluna, gde je Mujki suđeno na procesu crnorukcima. Dedijer kaže da je Vasić za sovjetskog obaveštajca „radio iz ubeđenja a ne za novac" i pomagao mu da njegovi izveštaju sovjetskoj tajnoj službi dospeju u Prag, gde ih je ova preuzimala. Slično je po okončanju rata pisao i Krleža, smatrajući svog kuma „ruskim čovjekom pri Dražinoj komandi".

Odmah po izlasku na slobodnu teritoriju, vrhovni komandant partizanskih jedinica, koga niko nije poznavao, ugovorio je sastanak sa drugim vođom pokreta otpora, pukovnikom Dražom Mihailovićem.

Ovo je već istorijska činjenica, taj sastanak je održan 19. septembra 1941. godine u Struganiku, u rodnoj kući proslavljenog vojvode Živojina Mišića. Zna se da je uz Dražu bio Dragiša Vasić, a uz Josipa Broza advokatski pripravnik iz Čačka Miloš Minić, pod lažnim imenom, koji će biti Dražin tužilac u Topčiderskom procesu 1946. godine i koga se Draža tad prisetio.

Ko je bio pukovnik Draža Mihailović partizanska delegacija je dobro znala, a ko je bio na čelu partizanske grupe Draža nije znao. U Srbiji se smatralo da je vođa partizanskog pokreta Rus, službenik sovjetske ambasade Lebedev. Prilikom upoznavanja, Tito je odbio da otkrije svoj identitet, ali ga je znao Dragiša Vasić! Rekao je partizanskom čelniku: „...Vi niste Rus, vi ste Hrvat...a inače ste generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, krijete se pod pseudonimom Valter...u Beogradu ste se predstavljali kao inženjer Babić...po zanimanju ste metalski radnik i bili ste duže vremena u Rusiji..."

Verovatno otud Dedijerova sumnja da je Dragiša Vasić bio povezan sa Mustafom Golubićem, koji je, naravno, dobro znao ko je generalni sekretar KPJ.

U Struganiku je dogovorena saradnja dva pokreta otpora u oslobađanju Zapadne Srbije, kasnije u Brajićima potvrđena. U početku su ustanici imali uspeha, oslobodili su nekoliko gradova, budući da su nemačke okupacione snage bile slabe, jer je elitna vojska Vermahta otišla na istočni front. Oslobođen je i Dragišin rodni grad Gornji Milanovac, gde je Dragiša pokrenuo prvi ravnogorski list pod naizvom Sloboda ili smrt.

No Nemci su uskoro dovukli u Zapadnu Srbiju jače snage i razbili partizansko-četnički ustanak. Sledila je strašna odmazda, naročito u Kragujevcu i Kraljevu, po Kajtelovoj doktrini 100 Srba za jednog ubijenog Nemca, odnosno 50 za ranjenog. Profesionalni vojnik pukovnik Draža Mihailović je shvatio da je načinio kobnu grešku što je prihvatio saradnju sa komunistima i upustio se u gubitničku avanturu koja je srpski narod skupo koštala. I dok su ustanak i saradnja još trajali, odlučio je da se bez znanja partizana sastane sa Nemcima kako bi ublažio njihovu odmazdu.

Kako je došlo do sastanka u Divcima 11. novembra 1941. godine? Sastanak su ugovorili obaveštajci, sa srpske strane kapetan Nenad Mitrović Gustav a sa nemačke strane kapetan Abver-a profesor Bečkog univerziteta Jozef Matl. Izgleda da to nije bilo dobro koordinirano, tek u Divce, koje je bilo pod nemačkom kontrolom, došao je pukovnik Kogard, koji je imao ovlašćenje samo da zatraži Dražinu bezuslovnu predaju, na šta četnički vođa, dabome, nije mogao da pristane. Nemački civilni zapovednik Srbije, general Harold Turner, bio je protivnik pregovora sa četnicima, obrazlažući ovakav stav tvrdnjom da Draža samo želi da „dobije na vremenu" i da mu se ne može verovati. Osim toga, među Dražinim bliskim saradnicima nalazi se „poznati beogradski advokat Vasić", koji je smrtni neprijatelj Nemaca, a kao potpredsednik Srpskog kulturnog kluba bio je jedan od „najodgovornijih za puč od 27. marta 1941. godine, za koga je dokazano da je radio za englesku obaveštajnu službu". Kao što je poznato, sastanak u Divcima je propao.

Interesantno je da Dragiša Vasić uopšte nije prisustvovao sastanku, jer je kao Mihailovićev zamenik ostao na Ravnoj gori za slučaj da Nemci uhapse pukovnika. Inače, Draža i major Aleksandar Mišić su u Divce otišli sa bombama u džepu da bi ih aktivirali ako Nemci pokušaju da ih uhapse. Iz Turnerovog stava se vidi do koje mere su Nemci smatrali Dragišu Vasića svojim neprijateljem. Inače, ovaj sastanak (jedini koji se u toku rata desio) komunisti će uzeti kao vrhovni argument o Dražinoj saradnji sa Nemcima.

Nemci su nastavili ofanzivu i krajem meseca ušli u Užice i naterali partizane da preko Zlatibora pobegnu najpre u Sandžak a potom u Crnu Goru, gde su kratko vreme držali Žabljačku republiku, odakle su pobegli u Bosnu da naprave Bihaćku republiku. Pošto su uništili Užičku republiku, Nemci su napali Ravnu goru 9. decembra 1941. godine, gde u selu Struganik zatekli Dražin Vrhovni štab. U poslednjem času Draža je uspeo da izbegne zarobljavanje, ali Nemcima pao u ruke njegov zamenik major Aleksandar Mišić sa svojim ađutantom majorom Ivanom Freglom, koji nije hteo da ostavi svog pretpostavljenog. Nemci će ih obojicu javno streljati u Valjevu.

Dragiša Vasić je uspeo da izbegne nemačku „operaciju Mihailović" i da se skloni u brda u okolini Čačka. Tako se u selu Gornja Dobrinja našao Izvršni odbor četničkog Centralnog komiteta, pored Dragiše još Stevan Moljević i Mladen Žujović. Tu je Dragišu zatekla vest o hapšenju žene i deteta, kao i porodice Draže Mihailovića. Kapetan Nenad Mitrović je preko kapetana Matla pokušao da izbavi sa Banjice Vasićevu porodicu, ali su Nemci postavili uslov da se Dragiša preda. Nemci su uhapsili kapetana Mitrovića i odveli ga u zarobljeništvo.

Početkom novembra 1942. godine Dragiša Vasić, Stevan Moljević i Mladen Žujović, sa grupom političara i oficira, stigli su u selo Gornje Lipovo kod Kolašina, gde je bio Dražin Vrhovni štab. To se vidi iz depeše koju je 11. novembra potpukovnik Dragoslav Pavlović uputio kapetanu Predragu Rakoviću, komandantu Drugog ravnogorskog korpusa, koji je obezbedio prateću jedinicu za ovu grupu. Svi srećno stigli. Čiča dobro. Putovali sedamnaest dana. Draža Mihailović je shvatio da je propaganda od neizmerne važnosti, i kod kuće i u inostranstvu, pa je Dragiši Vasiću poverio da bude na čelu propagandnog odseka. Taj zadatak je glasio: „...Treba se posvetiti razradi političkih pitanja koja čine suštinu pokreta, dati osnovu budućeg uređenja države, odrediti federalne jedinice i prostor koji će zauzimati, naznačiti teritorije koje treba da se pripoje Jugoslaviji posle pobede u ratu. Sva ta pitanja treba razraditi i objavljivati putem štampe i drugih vidova propagande".

U tu svrhu kupljena je u Podgorici štamparija i od 1. februara 1943. godine počinje da se štampa list Ravna Gora, kao centralno glasilo četničkog pokreta. Glavni urednik je bio Dragiša Vasić, a pisali su još i Stevan Moljević i Mladen Žujović, kao i britanski pukovnik Bejli, šef savezničke vojne misije pri Dražinom štabu. Čak su i štampane nove pesme Jovana Dučića, dobijene preko radio stanice.

Zna se da je u to vreme Dragišina porodica još uvek bila u zatočeništvu u logoru na Banjici u Beogradu. Tek krajem 1943. godine, preko svojih ljudi u Nedićevom aparatu, Vasićevu porodicu izbavio je iz logora kapetan Nikola Kalabić, u isto vreme kad i svoju ćerku Mirjanu.

Poznato je da je Dragiša Vasić sve vreme pisao „Istoriju Ravne gore". To su znali svi rukovodeći ljudi četničkog pokreta. Dragiša je pisao rukom u svesci, a tekst je prekucavala devojka koja će kasnije postati sekretarica Čačanskog partizanskog odreda. U „Istoriji..." Vasić je pisao o četničkoj tradiciji u Srbiji, o istoriji Ravnogorskog pokreta, o aprilskom ratu i slomu, o kapitulaciji vojske, o Dražinom ustanku i organizaciji njegove vojske, o pregovorima sa partizanima u zajedničkom ustanku. Tu je Dragiša Vasić iznosio svoja zapažanja, kao i svim svojim ranijim publicističkim radovima. Nažalost, „istorija Ravne gore" je nestala. Kad je napustao Srbiju, Dragiša je rukopis od oko 600 stranica zakopao negde u Srbiji da ne bi pao Nemcima u ruke. Nemci su u "Operaciji Mihailović" pronašli na Ravnoj gori četničku arhivu, moguće je da je tu bila i Dragišina „Istorija..." Ne zna se sudbina arhive, logika kaže da pedantni Nemci nisu sve to uništili, moguće je da su pohranili u Nemačkoj.

Takođe se zna da je Dragiša Vasić sve vreme svog ratovanja vodio lični dnevnik. Svedoci kažu da ga je pisao i u vreme stradanja na Lijevča polju. Ne zna se šta je bilo sa tim dnevnikom, da li je trajno nestao. Mogu samo da zamislim kakva je to literatura!

Držim da bi država Srbija morala sve da učini da pronađe te Dragišine spise, kako u nemačkim tako i u Udbinim tajnim arhivama. Naravno, ako Srbija drži do sebe.

Smatra se da su u neposrednom Dražinom okruženju postojale dve struje, jedna koja je bila umerena i zalagala se za neku vrstu saživota sa partizanima, i druga koja je bila radikalna i tražila da se partizani u potpunosti unište. Na čelu prve struje bio je Dragiša Vasić, a druge Stevan Moljević.

Poznato je da se Dragiša Vasić založio kod Draže da se osujeti atentat na Tita i njegovu delegaciju, koji je Vučko Ignjatović pripremao posle pregovora u Struganiku. Isto tako, Dragiša je ubedio Dražu da ne preimenuje Kraljevsku jugoslovensku vojsku u Srpsku vojsku, budući da je u njoj bilo i danas ima veći broj komandanata koji su Hrvati, Muslimani ili Slovenci. Takođe se smatra da je pre svega Dragišina zasluga što se general Draža Mihailović konačno izjasnio za očuvanje jugoslovenske zajednice, što znači da je bio na poziciji kralja Aleksandra i Nikole Pašića.

Grupa oko Stevan Moljevića tražila je da Draža odbaci u potpunosti jugoslovensku ideju i opredeli se za Veliku Srbiju. Moljević je još na početku 1941. godine, pre dolaska u Dražin štab, napravio mapu te države sa zapadnim granicama Karlobag, Ogulin, Virovitica, kartu koja će postati aktuelna prilikom raspada komunističke Jugoslavije početkom devedesetih godina Dvadesetog veka. Valjda se za to zalagao i Stojan Protić prilikom stvaranja Jugoslavije, zbog čega ga je kralj Aleksandar udaljio iz vlasti.

Iz tih razloga odnosi između Dragiše i Moljevića postepeno su se zaoštravali tokom 1943. godine. Doktor pravnih nauka Vojin Andrić, najmlađi doktor nauka u Kraljevini Jugoslaviji, svedoči da je general Draža polako prelazio na Moljevićevu stranu, pa je ovaj banjalučki advokat istisnuo iz generalovog okruženja svog srbijanskog kolegu. Interesantno je da se Vojin Andrić dosta negativno izrazio o Dragiši Vasiću: „...Vrlo inteligentan, ali ličan i pristrasan, impresionista i sentimentalno raspoložen. On je predstavljao antitezu jednog hladnog i odmerenog državnika koji je imao na ovom mestu da svaki svoj gest meri na terazijama i vodi računa šta će kome da kaže. Bez jedne određene političke linije. kao pravi umetnik koji se povodi za osećanjima, on je tako postupao u najdelikatnijim državnim pitanjima... Takvim svojim radom on je poremstio sve odnose među ljudima i napravio haos u problemima koje je tada trebalo na ispravljanje postaviti...."

Miloslav Samardžić piše da je Dragiša Vasić nediplomatski govorio i o Englezima, pa i pred pukovnikom Bejlijem. Međutim, kao pouzdano se može uzeti da nije tačno ono što je pisao kapetan Nikola Milovanović Grba, da mu je Vasić navodno pričao. "...Dok ja činim napore da nađemo zajednički jezik sa Rusijom i i pokušavam da nam obezbedim njenu podršku, Moljević smatra i tvrdi da nam je oslonac na Engleze i Amerikance više nego dovoljan". Milovanović. je posle kraćeg boravka u Vrhovnoj komandi proteran zbog izazivanja loših međuljudskih odnosa i kasnije prilazi komunistima. U knjizi "Dragiša Vasić - od građanskog buntovnika do kontrarevolucionara", 1986, Milovanović je Vasiću pripisao i sledeće reči: „...Objašnjavao sam da Engleze smatram grobarima našeg naroda i da ih zbog toga mrzim do te mere da ću, u oslobođenoj zemlji, svim silama nastojati da osnujem katedru na kojoj he se izučavati i negovati mržnja prema Englezima. Isto tako, rekao sam Moljeviću da ću nastojati da sve male narode sveta angažujem u borbi protiv njih..."

Činjenica je da je bolje odnose sa Bejlijem uspostavio hladni i politički veštiji Stevan Moljević. Od uticaja je bilo i njegovo odlično poznavanje engleskog jezika, kao i fakat da je bio osnivač i predsednik Jugoslovensko - engleskog kluba u Banja Luci. Sredinom 1943. godine Bejli je o Vasiću ovako izveštavao svoje pretpostavljene: „...Vasić je odbio da promeni svoju politiku i kao rezultat dolazećih razlika sa Mihailovićsm, mi smo bili u stanju da osiguramo njegovo udaljavanje rano ovog leta. On sad luta po Zapadnoj Srbiji sam i još uvek je teorijski šef Mihailovićeve poligičke propagande. ali ja ne vidim dokaza njegovog rada na tom polju... On nije opasan i ja mislim da on može da bude izbrisan kao budući politički faktor. Od kada je Moljevević zamenio Vasića kao Mihailovićev politički savetnik, učinjeni su napori da se proširi CNK uvođenjem predstavnika svih klasa i svih pokrajina Jugoslavije, mada nije bilo promene u opštem antihrvatskom i antipartizanskom stavu."

Britanci su - kao i Nemci i komunisti - i ranije imali izgrađen stav o Dragiši Vasiću. To vidimo iz jedne reakcije majora Pitera Boja. oficira Ministarstva rata u Londonu. Pred majorom Živanom Kneževićem, šefom Vojnog kabineta Jugoslovenske vlade, major Boj je 29. decembra 1942. godine izrekao tako oštre reči na račun Draže i četnika. da je Knežević sutradan podneo Slobodanu Jovanoviću službenu belešku o tome. Pored ostalog, Boj je rekao da bi Dražu trebao smeniti i na njegovo mesto postaviti „možda majora Đurišića". Knežević je odgovorio kako Đurišić zbog niskog čina, „nije dorastao da bude vođ celog jednog naroda", dodavši da je posle Draže najstariji oficir Dragiša Vasić. Na to je Boj odgovorio da Vasić nije pogodan, „jer je suviše Srbin".

Po razlazu sa đeneralom Dražom Mihailovićem, Dragiša Vasić je jedno vreme boravio u Gruži, koju je držao legalizovani odred kapetana Predraga Rakovića, i bio politički neaktivan. Izgleda da su pobeda partizana u bici na Neretvi i odbacivanje četnika sve do Drine na Dragišu delovali deprimirajuće. Dragiša je zamerio Mihailoviću da se u borbi protiv partizana oslanjao na kolaboraciju sa Italijanima, strahujući da će četnici zbog toga snositi teške posledice. Lična mržnja i netrpeljivost prema Moljeviću, koji je odobravajući Dražine postupke izbio u prvi plan, naterali su Dragišu Vasića da se povuče u apstinenciju. Vasić je 1943. godine podneo ostavku u Centralnom nacionalnom komitetu i otišao Rakoviću u Gružu.

Dragiša Vasić ponovo postaje politički aktivan tokom priprema za Narodni kongres u selu Ba, januara 1944. godine. Pošto je konačno shvatio da bez političara ne može, general Mihailović je pozvao neke stranačke prvake da se uključe u rad kongresa. Tako su u pripremni odbor kongresa ušla dva predstavnika stranaka, Živko Topalović (Socijalisitička stranka) i Branislav Ivković (Demokratska stranka), kao i tri predstavnika Centralnog nacionalnog komiteta, Stevan Moljević, Dragiša Vasić i Đura Đurović. Povratak Dragiše Vasića tražio je lično Topalović, u strahu od prevelikog Moljevićevog uticaja. Živko Topalović i Stevan Moljević sukobili su se već na prvom zvaničnom sastanku, 26. januara. Moljević je tražio da stranke uđu u Ravnogorski pokret, kao nadstranački narodni pokret, i da kongres bude isključivo ravnogorski. Topalović se već bio dogovorio sa političarima da Ravnogorski pokret, zajedno sa političkim partijama i nestranačkim organizacijama, uđe u novu koaliciju. koju je trebalo osnovati na kongresu. Spor je presekao Draža, podržavši predlog političara. S druge strane, pod pritiskom Moljevića, a delimično i Vasića, Topalović je odustao od svog predloga da buduća jugoslovenska država ima četiri umesto tri federalne jedinice.

Veliki narodni kongres, poznat u istoriji kao Svetosavski kongres, otvorio je Dragiša Vasić sa balkona Osnovne škole Kraljica Marija u Ba, posle čega je reč uzeo Topalović, kao predsedavajući. Topalović je potisnuo Moljevića i rehabilitovao Vasića.

Topalović i Vasić su sastavili predlog rezolucije, poznate kao Baška rezolucija.

Drugog dana kongresa, 28. januara, ta Rezolucija je jednoglasno usvojena. Na kongresu je proširen Centralni nacionalni komitet, koji je imao da predstavlja ratnu skupštinu, i formiran Izvršni komitet, koji je predstavljao ratnu vladu.

Zadatak proširenog Centralnog nacionalnog komiteta i naročito Izvršnog komiteta bio je da „vodi političke poslove dok se ne uredi pravilno funkcionisanje buduće vlade". Kongres je imao moć da smeni vladu u emigraciji, koja je praktično služila samo „spoljnoj reprezentaciji države", ali to nije učinjeno da se ne bi stvarali incidengi „ni sa Kraljem, ni sa Saveznicima, ni sa Jugoslovenskom vladom".

Pošto je posle Teheranske konferencije Saveznika promenjen stav prema pokretima otpora u Jugoslaviji, četnički pokret se našao u nezavidnoj situaciji. Faktičko stanje u tom trenutku bilo je da su Zapadni saveznici, a sa njima i Sovjetski Savez, priznavali Jugoslovensku vladu u emigraciji, ali su svim silama nastojali da je unište. Ako bi je sada kongres smenio, Saveznici bi to jedva dočekali. Novu vladu verovatno ne bi priznali, jer su već radili na priznavanju ilegalne komunističke vlade. Tako je na kongresu u selu Ba Izvršni odbor Centralnog nacionalnog komiteta proglašen nekom vrstom rezervne vlade, bez međunarodnog uticaja. Dragiša Vasić je u toj vladi bio predsednik pravnog i zakonodavnog odbora, ali to je bilo samo formalno.

Saveznici su srušili legalnu Jugoslovensku vladu u Londonu i formirali novu prokomunističku, sa Hrvatom Ivanom Šubašićem na čelu, čiji jed zadatak bio da se sporazume sa Titom. Tako je general Draža Mihailović bio politički poražen nekoliko meseci pre vojnog poraza.

Posle Svetosavskog kongresa pokrenuo je još jedan list za koji je pisao Dragiša Vasić, Ujedinjeno srpstvo. Takođe je pisao i za glasilo Deligradskog korpusa. Sloboda ili smrt, kojem je glavni urednik bio dr Vojin Andrić. Ali to nije imalo nikakvog uticaja.

Mada su vodeći srpski intelektualci i političari učinili sve što su mogli da četnički pokret ostane na sceni, njegova tragedija je bila neizbežna. Zasedanje Centralnog nacionalnog komiteta u selu Milićevci kod Čačka 9. septembra 1944. godine prekinula je vest da je Kralj priznao Tita i pozvao četnike da priđu partizanima, kao i da su prethodnice Staljinove vojske prešle Dunav. Svima je bilo jasno šta to znači, slom četničkog pokreta. Predsedavajući CNK dr Mihajlo Kujundžić, srčani bolesnik. Pao je na mestu mrtav (on je i pre rata bio predsednik Narodne skupštine, kao poslanik Demokratske stranke).

Ulazak Crvene Armije u Srbiju značio je poraz Jugoslovenske vojske u Otadžbini i komunizaciju Jugoslavije. General Draža se našao u situaciji u kojoj je bio Tito pre tri godine, da napusti Srbiju. Dragiša Vasić se potom našao u glavnini četničkih snaga, od oko 20.000 boraca, koja se povlačila prema jugozapadu. Na konferenciji u Ivanjici, 21. oktobra 1944. godine, u podne, raspravljalo se o daljem pravcu povlačenja. Neki komandanti, koji su bili u radio vezi sa komandantom Crne Gore, potpukovnikom Pavlom Ćurišićem, koji je ranije istupio iz pokreta i pridružio se ljotićevcima, tražili su da se posluša crnogorski vođe. Naime, Đurišić je tražio da cela četnikčka vojska ode u Crnu Goru i krene u Grčku, kao 1915. godine. Dražina naredba je bila da se ide u Bosnu. Raspravu je presekao Dragiša Vasić. „Posle jednog kraćeg izlaganja Dragiše Vasića, kojim se dotakao ličnosti Čičine, ostalo se pri onome što je već bilo u izvršavanju: raditi onako kako je Čiča naređivao" - zapisao je major Aleksandar Milošević, učesnik konferencije.

Neki izvori kažu da je Dragiša Vasić, sa pukovnicima Ostojićem i Lalatovićem, napustio Vrhovni štab i pre Draže se prebacio preko Drine.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane