Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (12)

Samo da Srba ne bude

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Tokom istorije odnosi Srba i Hrvata prolazili su kroz različite faze. Možda je vrhunac sloge zabeležen 5. juna 1848. kada je srpski patrijarh Josif Rajačić ustoličio Josipa Jelačića za hrvatskog bana (Krestić, 2013). Ubrzo ovi odnosi su ponovo narušeni. U periodu od 131 godine na prostoru Hrvatske izvršeno je 14 popisa stanovništva i oni ukazuju na značajne fluktuacije hrvatskog stanovništva. Skoro sve do kraja XIX veka na prostoru Hrvatske živeli su isključivo Hrvati i Srbi, jer ostalih nacionalnosti nije bilo više od dva procenta (tabela 1). Popisi iz 1900. i 1910. beleže skoro udesetostručenje "ostalih" nacionalnosti, osetno smanjenje broja i udela Hrvata (sa preko 80 na ispod 70 procenata, što je i najmanji zabeleženi udeo Hrvata u Hrvatskoj u svih 14 popisa), dok je udeo Srba ostao na stabilnih 16 - 17 procenata.

Prvi popis nakon Prvog svetskog rata beleži maksimalnih 764.901 ili 22,2% Srba, a njihov udeo neprekidno opada od 1961, da bi u popisima 2002. i 2011. iznosio samo petinu udela iz 1921.

Slično se desilo i "ostalim" nacionalnostima, jer je njihov udeo u popisu 2011. samo trećina onoga iz 1910., mada je u međuvremenu bilo i osetnijih padova udela. Zašto je došlo do smanjenja ostalih nacionalnih manjina teško je odgovoriti bez produbljene analize, ali izgleda da je u tome presudan uticaj imala ranija populacija "Jugoslovena". Oni i njihova deca iz mešovitih brakova već od popisa 1981. masovno se opredeljuju za hrvatsku nacionalnost (Ljajić, Bara, 2010). Prvi put u istoriji popisa, Hrvati su 2011. činili preko 90% ukupnog stanovništva Hrvatske, iako je njihov apsolutni broj opao za preko sto hiljada ili za 2,6% u odnosu na prethodni popis 2001. godine, kada je zabeležen najveći apsolutni broj Hrvata u istoriji popisa stanovništva Hrvatske (grafikon 1).

Etape nestajanja Srba u Hrvatskoj

Za nestajanje Srba u Hrvatskoj može se reći da je to kontinuirani proces nekoliko povezanih događaja od početka Drugog svetskog rata, tj. od 1941. do 1995. (grafikon 1).

Kao jedan od metoda rešavanja "srpskog pitanja", ideja o raseljavanju Srba javila se odmah po uspostavljanju NDH. Organizovano iseljavanje vršeno je između juna i oktobra 1941.

Prvi iseljenici bili su solunski dobrovoljci iz Slavonije i Srema, njih 28.000, zatim pravoslavni sveštenici sa porodicama, ukupno njih 327, a sa hrvatskog dela NDH njih 104.

Nastavljeno je sa iseljavanjem trgovaca i privrednika, a masovna organizovana iseljavanja sveg pravoslavnog stanovništva započela su u julu hapšenjima u Zagrebu i deportacijama preko tranzitnih logora u Capragu, Bjelovaru i Požegi. Prema nemačkim procenama u Srbiju je već do kraja jula prebeglo 180.000 Srba. Nemci su zbog ustanka u Srbiji obustavili organizovana iseljavanja Srba iz NDH, ali su ona zbog ustaškog terora ilegalno nastavljena i 1942. i 1943. pa ni brojka od 200 hiljada nije konačna. Nakon iseljavanja sva pokretna i nepokretna imovina Srba je oduzimana i deljena naseljenicima iz Slovenije, Hrvatskog Zagorja, Dalmacije i Hercegovine (Škiljan, 2012).

Nakon završetka Drugog svetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, popis žrtava pogođenih ratom, nije realizovan na vreme, zbog čega se dosadašnji publikovani podaci baziraju na procenama kako ratnih, tako i demografskih gubitaka uopšte. Prema Kovačeviću, 1992/1993. (Žerjavić, 1989) ukupni demografski gubici tokom Drugog svetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije obuhvataju čiste demografske gubitke (pad nataliteta), emigraciju, ubijene ili umrle izvan zemlje i poginule, ubijene i umrle u zemlji. Na osnovu toga, ukupni demografski gubici u Hrvatskoj iznosili su 502.000, od čega su ratni gubici 295.000.

Ukupni demografski gubici kod Srba u Hrvatskoj iznose 159.000, od čega ratni gubici čine čak 137.000 ili 46,4% od ukupnih ratnih gubitaka u Hrvatskoj (Kovačević, 1992/93). Drugi svetski rat je na prostoru bivše Jugoslavije odneo veliki broj žrtava, a kada je reč o stanovništvu srpske nacionalnosti, velika ljudska stradanja na prostoru današnje Hrvatske, rezultat su likvidacije srpskog življa od strane NDH, a posebno u logorima Jasenovac, Jadovno i drugim, ali i prilikom akcija protiv partizana, gde su najvećim delom bili Srbi.

Masovne organizovane migracije, poznatije kao kolonizacija Vojvodine, organizovala je komunistička vlast od 1945. do 1948. godine pod izgovorom rešavanja agrarnog pitanja. Ukupno je u Vojvodinu doseljeno 36.430 porodica sa 216.306 lica. Od toga iz Hrvatske je doseljeno 52.929 lica ili 25% svih kolonista, a njihovo poreklo ukazuje da potiču iz krajeva nastanjenih Srbima. To su demografski rejoni Like i severnog Primorja (iz koga je poreklom 61% kolonista iz ove republike) i rejona Dalmacije (sa 22% kolonista). Kolonizacija je, dakle, imala vrlo sličan efekat kao i raseljavanje Srba s početka Drugog svetskog rata. Tim pre što učesnici u kolonizaciji često ističu da su ih lokalne vlasti prisiljavale da se sele, pa su često čitava sela raseljavana (Đurđev, 1994).

Povratništvo kolonista bilo je aktuelno i za vreme izvođenja kolonizacije ali je tek prestanak masovnih organizovanih doseljavanja otkrio značaj povratništva. Faza spontanog povratništva trajala je znatno duže od organizovanog doseljavanja i jedno vreme bila je preovlađujući tip migracija u Vojvodini. Obim povratništva zavisio je od razlika u ekonomskom razvoju polazišta i odredišta, te je to i razlog što je povratništvo u Sloveniju bilo najveće, a u Hrvatsku najmanje, samo 6,5% ili samo par hiljada lica, jer zbog ratnih razaranja kolonisti iz Hrvatske i nisu imali gde da se vrate Đurđev, 1995).

Što se tiče hronologije izbeglištva iz Hrvatske u Srbiju tokom 1990-tih treba primetiti da je posle 1991. kada je u Srbiju izbeglo 16,2% od ukupno 233.125 lica izbeglih iz Hrvatske u Srbiju tokom 1990-tih godina, u naredne tri godine izbeglištvo iz ove republike je jenjavalo i prepolovljavalo se u svakoj narednoj godini, da bi nagli vrhunac dostiglo u "Oluji", oružanoj intervenciji hrvatske vojske početkom avgusta 1995, kada je pokrenuto više od polovine izbeglica (54%) iz Hrvatske (Đurđev, 1996; Đurđev, Bubalo-Živković, 2011). Do 1995. Srbija je primila 330.000 izbeglica iz Hrvatske, a do Svetskog dana izbeglica, 20. juna 2014, samo njih 69.000 ili 21% vratilo se u Hrvatsku.

Ovaj Svetski dan izbeglica Srbija je dočekala sa najvećim brojem izbeglica u Evropi - 43.763 od čega su 32.371 ili skoro tri četvrtine izbeglice iz Hrvatske. Zašto?

"...Republika Hrvatska nije isplatila zaostale penzije, dinarsku i deviznu štednju. Nekoliko desetina hiljada izbeglica iz Republike Hrvatske ni nakon 19 godina od prestanka rata nije povratilo svoje stanarsko pravo. Republika Hrvatska nije obnovila više od 10.000 srušenih srpskih kuća u područjima gde nije bilo ratnih dejstava i oko 8.000 kuća na područjima zahvaćenim ratom. Nije vraćeno ni oduzeto poljoprivredno zemljište. Zabrinjavajuće je i da nadležne institucije u Republici Hrvatskoj ne procesuiraju pojedince koji šire govor mržnje i vode kampanju protiv srpskog jezika i pisma. Svi navedeni argumenti potkrepljuju stav da do očekivanih promena, nažalost, nije došlo..." (Komesarijat Srbije za izbeglice i migracije, 2014).

Prosječna starost Srba u Hrvatskoj

Rezultati poslednjeg popisa stanovništva pokazuju da je medijalna starost Srba za čak 15 godina veća u odnosu na medijalnu starost ukupnog stanovništva Hrvatske, odnosno za čak 16 godina veća u odnosu na medijalnu starost stanovništva hrvatske nacionalnosti (tabela 2). Slične razlike uočene su i kada je u pitanju prosečna starost stanovništva prema polu, s tim što medijalna starost Srpkinja od 58 godina ukazuje na ograničene mogućnosti reprodukcije. Tako, na primer, udeo Srpkinja do 50 godina starosti u ukupnom broju Srpkinja iznosio je 34,8%, a udeo Srpkinja u fertilnom periodu (15 - 49 godina) 28,6%.

Inače, procenjuje se da je medijalna starost ukupnog stanovništva sveta 2013. godine iznosila 29 godina, a prema procenama za 227 zemalja sveta u 2014. najstarije stanovništvo i jedino stanovništvo čija je medijalna starost preko 50 godina živelo je u Monaku (51 godina). Na drugom i trećem mestu po starosti bile su populacije Nemačke i Japana sa po 46 godina, a najmlađe stanovništvo živelo je u Nigeru i imalo je samo 15 godina. Te godine Hrvatska je bila na 21. mestu, a Srbija na 24. sa starošću od po 42 godine svaka (CIA World Factbook, 2014-04-12).

Na veliku starost Srba još očiglednije ukazuju starosne piramide iz 2011 (grafikon 2). Dok starosna piramida Hrvata odražava stacionarno stanovništvo, dotle je starosna piramida Srba izrazito regresivna i ukazuje na populaciju u nestajanju.

Budućnost Srba u Hrvatskoj

Jedan od najvažnijih ciljeva projekcija stanovništva jeste predstavljanje demografskih ali i socijalnih i ekonomskih pravaca budućeg kretanja stanovništva jednog prostora. Analiza u ovom radu obuhvatila je izradu projekcija ukupnog stanovništva Hrvatske, kao i projekcije stanovništva prema nacionalnosti, sa ciljem da se na što jasniji način prikažu posledice ratnih dešavanja tokom 90-ih godina. U radu su posebno rađene projekcije za stanovništvo hrvatske nacionalnosti i stanovništvo srpske nacionalnosti, dok su ostale etničke grupe posmatrane zajedno u okviru kategorije "ostali".

Projekcije su rađene za period do 2051. godine, pod pretpostavkom da u projektovanom periodu neće biti ratova, epidemija ili prirodnih katastrofa kao što su razorni zemljotresi. Na osnovu dugogodišnjeg proseka pretpostavljeno je da će se u čitavom projektovanom periodu rađati 105 dečaka na 100 devojčica. Kada je u pitanju fertilitet pošlo se od pretpostavke da će on biti isti kao 2011. tj. konstantno na nivou 1,51 sve do kraja projektovanog perioda. Promene u očekivanom trajanju života pretpostavljene su na osnovu modela Ujedinjenih nacija o srednjem povećanju očekivanog trajanja života novorođenčadi.

Model koji koriste Ujedinjene nacije pretpostavlja da očekivano trajanje života novorođenčadi za oba pola raste od 2,0 do 2,5 godina tokom svakog petogodišnjeg perioda kada je očekivano trajanje života manje od 60 godina, a da je na višim nivoima to povećanje sporije. Za polazni podatak o očekivanom trajanju života korišćena pretpostavka Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske (2011) prema kojoj je očekivano trajanje života stanovništva u Hrvatskoj 2011. godine iznosilo 76 godina, odnosno 72,6 godina za muškarce i 79,4 godine za žene. U projekcijama su korišćene modelne tablice Coale-Demeny, model West (IMR=12). Kada su u pitanju migracije stanovništva, projekcije su računate na osnovu pretpostavke o nultom migracionom saldu.

Rezultati analize pokazuju da će se do sredine 21. veka broj stanovnika Hrvatske i dalje smanjivati. Pad broja stanovnika u projektovanim demografskim uslovima biće prisutan i kod stanovništva hrvatske i srpske nacionalnosti. Ipak, udeo stanovništva hrvatske nacionalnosti u ukupnom stanovništvu će se povećavati, dok će se udeo Srba i "ostalih" i dalje smanjivati (tabela 3).

Polovinom 21. veka udeo Srba biće manji od 2,5%, tj. skoro duplo manji od udela "ostalih" nacionalnosti, a to će definitivno značiti da Srbi više ne žive u Hrvatskoj, tj. da je neminovno da oni prirodnim putem nestanu sa ovih područja (Livada, 2014). Time će biti više nego ostvarena Tuđmanova programirana ideja, 3% Srba u Hrvatskoj (Livada 2013).

Zaključak

Dugoročni trend opadanja broja i udela Srba u Hrvatskoj evidentan je još od kraja Prvog svetskog rata. Od 1941. primetna je kontinuirana politika prema Srbima u Hrvatskoj: Pavelićevi progoni i, kasnija klanja nastavili su se kolonizacijom i završili se Tuđmanovim progonima. Međutim, sve do popisa 1991. udeo Srba je sporo opadao, uprkos evidentnim progonima, organizovanim preseljenjima i ubistvima za vreme Prvog i, naročito, Drugog svetskog rata. Prelomni momenat desio se u poslednjoj dekadi dvadesetog veka, kada je udeo Srba smanjen za skoro tri puta u odnosu na početak te dekade. Podaci popisa 2011. pokazuju da u tom malom preostalom udelu Srba preovlađuje ostarelo stanovništvo, te zato projekcije do 2051. nagoveštavaju svođenje udela Srba na samo 2,4%, dok njihova starosna struktura ukazuje na potpuno odsustvo ikakvih mogućnosti za daljnju reprodukciju.

Rizično delikventno kriminalno ponašanje ("Profil", Zagreb, 2014.)

(specijalni kontekstualni prilozi)

Vladimir Obradović

Ovo je nesumnjivo jedinstvena studija, ciljano istraživanje "kaznenih djela ratnog terorizma", kako ih je označio autor, počinjenih tokom proteklog građanskog rata u nas, vjerojatno prvo takve vrste na prostorima bivše države. Prvo, po tome, što se zločini istražuju en masse, tj. zbirno, odnosno po područjima policijskih uprava u Hrvatskoj. Drugo, istražuje se priroda zločina, detaljno, po gotovo svim relevantnim obilježjima. Treće, to je utemeljeno istraživanje zasnovano na policijsko-sudskoj dokumentaciji i kao takvo može se okvalificirati kao vjerodostojno. Metodološki je gotovo savršeno izvedeno i tekstualno prezentirano (metoda analize sadržaja, faktorska analiza varijabli, cluster analiza počinitelja zločina, bivarijantna analiza varijabli, diskriminativna analiza varijabli i dr.)

Uzorak istraživanja je obuhvatio 1.333 kaznena djela s obilježjem ratnog terorizma, od kojih je 787 poznatih počinitelja, ili 59%, i 546 nepoznatih počinitelja, ili 41%. I za ove potonje postojala je solidna osnova procesuiranja, ali to je izostalo, „prvenstveno zato što je to bilo stvar politike i pravosudnih organa". Ostaje nejasno o kakvom uzorku je riječ: da li je to ukupan broj svih samo takvih zločina, ili samo onih koje je autor dobio na dispoziciju za istraživanje, ili su predmeti prethodno selekcionirani od strane PU, ili istraživača. Potom, što je sa ostalom policijsko-sudskom, ili samo policijskom, dokumentacijom koja se odnosi na druge vrste ratnih zločina, možemo samo nagađati.

Istraživani su zločini u periodu od 30. I 1991. do početka vojno-redarstvene akcije "Oluja" 1995. g. Zločini počinjeni tokom i poslije akcije „Oluja" nisu obuhvaćeni istraživanjem, zbog toga što više pokušaja istraživača da dođe do takve dokumentacije, nije naišao na odaziv kod nadležnih službi MUP-a, niti kod predstavnika HHO. Također, iz istih razloga, izostala je suradnja i s PU vukovarsko-srijemske. Utoliko ovo istraživanje ne daje potpunu sliku u pogledu teritorijalne i vremenske rasprostranjenosti. Ova „nevoljkost", odnosno prešutno odbijanje suradnje u ovom projektu istraživanja ratnih terorističkih zločina od strane državnih organa, prije svega organa MUP-a, kao i Hrvatskog helsinškog odbora, koji raspolaže, između ostalog, i sa solidnom dokumentacijom iz međunarodnih izvora, je blago rečeno veoma indikativna. Ostaje samo sumnja na prave razloge.

Na područja triju policijskih uprava (Zadarska, Osječko-baranjska i Karlovačka) otpada 2/3 ili 66,6% od ukupno počinjenih kaznenih djela ove vrste. U prosjeku je otkriven svaki drugi počinitelj; u PU osječko-baranjskoj otkriven je svaki počinitelj, dok je u PU karlovačkoj čak 82% neotkrivenih počinitelja, a u PU zadarskoj je 1/3 neotkrivenih počinitelja. Dakle, velike su razlike za koje nema pravog objašnjenja. Mi bismo pretpostavili da je to vjerojatno i indikator razlika u kvaliteti naših sudova, odnosno njihovih kadrova. Ali to sigurno nije potpuni odgovor.

Kvalifikacija istraživanih kaznenih djela s obilježjem terorizma je svojevrsni novum u nas, a autor ih je opisao i klasificirao, uz zastupljenost u svojem uzorku, na sljedeći način: eliminacija ljudi (iz zasjede, "oči u oči", ispaljivanjem rafala prema ljudima) - 106 ili 11,9%; aktiviranje eksplozivne naprave (u objektima gdje borave ljudi, postavljanje mina iznenađenja - 319 ili 35,8%; postavljanje eksplozivne naprave (izvan objekta, ispod vozila) - 136 ili 15,2%; podmetanje požara - (u objektu, bacanje „molotovljevih koktela" u objekt ili vozilo) - 80 ili 9,0 %; razbojstva i otmice (razbojnički napad, otmica, silovanje - 66 ili 7,4%; zastrašivanje i zlostavljanje civila, te fizičko maltretiranje - 41 ili 4,6%; uništavanje objekta - (bacanje ručne bombe, ispaljivanje rafala ili mine u objekt) - 115 ili 12,9%; iznenadni topnički napad - 29 ili 3,2%.

Kako se vidi, u nas je tokom vremenski relativno kratkog građanskog rata prakticiran veoma raznolik teroristički arsenal, više od 18 vrsta, s čime se, vjerojatno, malo zemalja koje su imale građanski rat, mogu uporediti.

Počinitelji ovih terorističkih kaznenih djela su pretežito državljani Hrvatske (82,3%), od kojih su srpske narodnosti (84,2%), hrvatske narodnosti 10,5%, bošnjačke 1,8% i ostalih 0,7%.

Većina, ili veći broj, počinitelja su pripadnici raznih redovnih ili paravojnih postrojbi. Tako je takvih među počiniteljima srpske narodnosti 92,15%, uglavnom, pripadnika vojske i milicije tzv. Republike srpske (505 ili 76,2%) i JNA (101 ili 15,23%), a kod počinitelja hrvatske narodnosti takvih je 53,0% (HV, ZNG, HOS, MUP), dok je nepoznat podatak za 47% počinitelja (isti pokazatelj za počinitelje srpske narodnosti je 7,4%). I ova razlika u nepoznatom podatku između hrvatskih i srpskih počinitelja, pretpostavljamo, govori nešto o pristranosti naših istražnih i sudskih organa.

Sudski epilog je pokazao poražavajuće podatke u pogledu osjećaja krivnje za počinjene teške zločine sa smrtnim ishodima, jer se svega 15 okrivljenika (10 hrvatske i 5 srpske narodnosti), ili 1,9 %, osjeća djelomično krivim za počinjeni zločin, dok njih 71 (38 hrvatske i 31 srpske narodnosti), ili 9,0 %, odbacuje svaku krivnju za počinjeni zločin. Počinjeno krivično djelo smatra rodoljubnim činom 121 okrivljenik (21 hrvatske i 93 srpske narodnosti), ili 15,4%. Ovaj podatak o osjećaju krivnje za počinjeno kazneno djelo nije poznat za većinu okrivljenika (577 ili 73,3%). Ovo su nedvojbeno šokantni podaci, jer ukazuju s jedne strane na indoktriniranost okrivljenika sa lažnim rodoljubljem, koje se svodi na mržnju drugog i drugačijeg i osvetoljublje, a s druge strane na mentalitet ubojica, koji većinom (73%) jednostavno prešućuje iskaz o krivnji...

Ukupno gledano, ove je zločine istraživač s pravom okarakterizirao kao etnocidne i pljačkaške, s namjerom da se prisili domicilno stanovništvo na odlazak i preseljenje. I ovdje se ne daju podaci o narodnosnoj strukturi osoba koje su pretrpjele štetu.

U Zaključcima (str. 460) navode se podaci o ukupnom broju policijski registriranih ljudskih žrtava, koje su bile predmet ovog istraživanja: 488 žrtava su bile hrvatske narodnosti, a 153 srpske narodnosti, što, konstatira autor, potpuno demantira tezu da u obrambenom ratu strana koja se brani ne može počiniti zločin.

(Nastavak u sledećem broju)

Glosa

Polovinom 21. veka udeo Srba biće manji od 2,5%, tj. skoro duplo manji od udela "ostalih" nacionalnosti, a to će definitivno značiti da Srbi više ne žive u Hrvatskoj, tj. da je neminovno da oni prirodnim putem nestanu sa ovih područja

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane