Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom

Prizori Vučićeve hajdučije: lažne privatizacije, pljačka budžeta i strani privatni računi

Kupoprodaja, bez početka i kraja

Mada je još tokom leta 2018. godine na sva zvona obnarodovano da je Vučićev režim u tri velika posla sa stranim "investitorima" potpisao kupoprodajne ugovore (koje, istina, niko nije ni video), do danas na ime toga u budžet Srbije nije stigao ni jedan jedini dinar. Radi se o ukupno jednoj milijardi evra koje očekujemo, ako je suditi prema mrtvim slovima na još neviđenim papirima. Konačno, umesto da isplati jednokratnu pomoć najsiromašnijim penzionerima, koji doslovno nemaju šta da jedu, niti čime da se ogreju u ove hladne dane, vladajući režim je u međuvremenu trošio budžet plaćajući navodne "investitore", a ustvari je iznosio novac van Srbije, na strane račune, najčešće u takozvanim of - šor zonama.

Milan Malenović

Skoro sve velike investicije, kojima se na sva usta do pre neki mesec hvalio Aleksandar Vučić, zaustavljene su. Investitori nešto čekaju, to je očigledno. U dve od tri najveće investicije koje su zaustavljene, strani investitori su poznate kompanije sa izvrsnim bonitetom i obe su iz Francuske. Treći investitor je običan perač para iza koga se kriju pripadnici Vučićevog klana.

„Vinci SA" je multinacionalna kompanija sa sedištem u Francuskoj. U ovoj godini je već ostvarila poslovni prihod od preko 40 milijardi evra, tako da je neozbiljna tvrdnja da još uvek prikuplja pare za plaćanje koncesije za Aerodrom „Nikola Tesla" i da je, navodno, zaškripalo oko 100 miliona evra i kredita u toj visini koji je odobrila Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Sredinom novembra je iz ove kompanije objavljeno kako će beogradski aerodrom preuzeti za nekoliko nedelja, odnosno, kako tvrde dobro obavešteni krugovi, tek u januaru 2019. godine.

Ako pare nisu problem, kao što nisu, šta se čeka? „Vinci" je velika i ozbiljna kompanija koja se sigurno nije zaletela da kupi „mačku u džaku" i sigurno su njeni stručnjaci dobro pregledali poslovanje „Nikole Tesle". Zato ni „naknadna pamet", odnosno mogućnost da je neko sa vrha „Vincia" zaustavio preuzimanje dok se još nešto ne proveri ili sagleda, sigurno nije razlog za odugovlačenje.

Dobro upućeni iz preduzeća Aerodrom „Nikola Tesla" smatraju da Francuzi čekaju da vide šta će se u narednom periodu dešavati sa ovdašnjom vlašću, jer su svesni da je potpisani ugovor više nego problematičan i da naredna vlast lako može da ga raskine.

Druga velika investicija koja je na čekanju, a u kojoj Francuzi takođe imaju učešća, jeste izgradnja spalionice smeća na deponiji u Vinči. Na čelu konzorcijuma koji je 2017. dobio ovaj posao nalazi se francuska kompanija „Suez Groupe SAS" sa sedištem u Parizu, koja pripada multinacionalnoj kompaniji „Suez SA" sa istom adresom u Parizu. „Suez SA" ostvaruje godišnji poslovni prihod od oko 15 milijardi evra i ima odličan bonitet. Generalni direktor kompanije Žan-Luj Šosad, primera radi, u 2017. je ostvario ukupan prihod (plata i bonusi za uspešno poslovanje) od 1.467.857 evra, tvrdi uvek dobro obavešteni „Bloomberg".

Ni ovoj kompaniji, očigledno, ne bi bio problem da obezbedi oko 300 miliona evra, na koliko su procenjeni svi neophodni radovi, posebno jer za početak posla nije potrebna celokupna suma, a i radi se o kreditiranju Beograda. Naime, ugovorom se gradska vlast obavezala da će usluge konzorcijuma narednih 25 godina plaćati skoro 39 miliona evra godišnje, tako da bi uložena sredstva bila vraćena već posle osam godina, dok bi ostalih 17 godina „Suez" sa partnerima ubirao čist prihod.

Radovi na izgradnji spalionice trebalo je da počnu još početkom ove jeseni, a od sledeće godine grad Beograd počinje da plaća dogovornu naknadu. Za sada ništa od građevinskih radova nije urađeno niti započeto.

Kako izgleda, iz ovog posla se konzorcijum već povukao, jer je 20. novembra deponiju „Vinča" obišla kineska delegacija. Kinezi nisu deo konzorcijuma na čijem je čelu „Suez", tako da je već iz ovoga jasno da se konzorcijum raspada i da će na njegovo mesto doći neko drugi. Očigledno su u ovom poslu Francuzi na vreme shvatili da je potpisani ugovor kriminalan i da će naredna vlast da ga raskine tražeći od stranih „investitora" naknadu načinjene štete.

Da se aktuelna vlast ubrzano urušava vidi se i iz toga kako se sve bezočnije i sve očiglednije ispumpavaju pare iz budžeta i prelivaju u privatne džepove kako bi se pre bekstva što više pokralo. Vlada na čijem je čelu Ana Brnabić obavestila je 21. novembra javnost da nema sredstava za obećani jednokratni dodatak penzionerima sa najnižim primanjima. Umesto toga, naredne godine bi trebalo da dobiju dva takva dodatka, ili, narodnim jezikom rečeno: ne lipši magarče do zelene trave.

Dan pre nego što je saopštena ova vest, 20. novembra, republička vlada koja nema para za penzionere, pre vremena je otkupila državne obveznice u vrednosti od 10 milijardi dinara. Za najsiromašnije nema sredstava, ali zato ima za najbogatije.

Pomenute obveznice su imale ročnost od tri godine i na otkup bi dospele 22. februara 2019. godine. Zbog čega je, onda, bilo neophodno da budu otkupljene četiri meseca pre roka?

Većina finansijskih stručnjaka smatra kako je to bio marketinški potez kako bi se privukli novi strani investitori da kupuju naše državne obveznice u dinarima, jer njihova prodaja u predviđenoj vrednosti od 110 milijardi dinara ide katastrofalno loše. Poslednja aukcija je održana 11. septembra i računajući i tada prodate obveznice ukupno ih je od početka godine prodato 42,11 odsto cele serije. Niko više nema poverenje u ovu vlast.

Istina, međutim, može da bude drugačija. Sa prinosima otkupljene obveznice vrede 100 miliona evra, a to je upravo ona suma koja nedostaje „Al Dahri Srbija" d.o.o, trećem „investitoru", čija kupovina „PKB Koncerna" a.d. je još uvek na čekanju. Po izveštaju Centralnog registra za hartije od vrednosti od 22. novembra 2018. godine, država Srbija je na taj dan još uvek imala 98,17854 odsto akcija PKB-a, što znači da ni dva meseca od potpisivanja ugovora o preuzimanju ovog poljoprivrednog kombinata kupac, opskurno preduzeće „Al Dahra Srbija", na čijem je čelu Vojin Lazarević, nije uplatio nijedan dinar od ugovorene kupoprodajne cene!

Novac za ovu akviziciju, kako je već pisao Magazin Tabloid, trebalo je da dođe od otkupa zemljišta oko aerodroma, na šta je ugovorom obavezan koncesionar, „Vinci", a koje je sada u posedu pripadnika Vučićevog klana. Pošto francuska kompanija ne žuri ni sa uplatom novca, a ni sa preuzimanjem Aerodroma „Nikola Tesla", vlastodršci u panici su odlučili da potrebna sredstva uzmu iz budžeta i to tako što će zakinuti penzinere sa najnižim primanjima za obećani jednokratni dodatak i tako četiri meseca pre vremena otkupiti obveznice Republike Srbije. Ova sumnja će biti potvrđena, ako narednih dana kupac PKB-a odjednom uplati ugovorenu cenu i preuzme kombinat. Moguće je, međutim, s obzirom da je dan pada ove vlasti sve bliži, da će i ove pare završiti na nekom od tajnih računa u inostranstvu.

Ono što je zaista trebalo privatizovati, jer pravi gubitke, a ima potencijale za uspeh, to je ova vlast zadržala u državnim rukama da i dalje pravi gubitke. Privatizovano je ono što je i u državnim rukama donosilo profit, ili je namerno uništavano kako bi bilo jeftino prodato.

Pribojski FAP je i dalje skoro u stoprocentnom vlasništvu Republike, lokalne samouprave i državnih institucija. Pokušaj njegove prodaje Fincima, čija je celokupna imovina manje vredna i od ovako rasturenog giganta sa Lima, od početka je bila osuđena na propast. Slično je prošao i zemunski „Ikarbus" koga je Aleksandar Vučić „udavao" čak za nemački Mercedes. Naravno, neuspelo.

„Železnice Srbije" niti su uspešno restruktuirane i sanirane, niti su privatizovane, što je s vremena na vreme najavljivao ovaj režim od svog dolaska na vlast, pa do danas.

Rudnici su posebna priča. Prodat je samo RTB „Bor" i to pošto su otkrivena nova nalazišta koja će ovom gigantu život produžiti za još jedan vek. Ova nalazišta, narvno, nisu uzeta u obzir pri izračunavanja vrednosti „Bora".

JPPEU „Resavica" za razliku od „Bora" niko nije hteo, osim naprednjaka, ali samo za izbore. Kako tvrde radnici, za izbore su ih pozivali telefonom i po tri puta dnevno i ubeđivali da glasaju za SNS i Vučića. Sada ti isti rudari nemaju ni za hleb i mleko za decu. Dugovi za plate su se nagomilali, isto tako i za struju, a ne obračunava se radnicima ni prekovremeni rad šestog dana u nedelji. Pojedini rudari su tužili rudnik i dobili sporove, ali su računi u blokadi, pa para nema ni ovako, ni onako.

U međuvremenu je i vlast digla ruke od ove rupe bez dna i više se ni ne nada da će se pronaći neki ozbiljan kupac.

Ako ništa drugo, država je makar onih stotinu miliona evra datih za otkup obveznica pre roka mogla da uloži u „Resavicu" i kupi ugalj koji bi pred zimu podelila najsiromašnijim građanima. Ali, tajkuni su važniji.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane