Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Kako se otvaranje Muzeja Prisajedinjenja pretvorilo u muzeološku blamažu decenije

Hodočašće Drage Njegovana

Kakva je međusobna sličnost francuskog suflea i Muzeja prisajedinjenja, šta je još 1971 godine napisao Pavle Mijović a šta se od toga nedavno ostvarilo, kakav je pedigre direktora Muzeja Vojvodine, šta se sve nalazi u njegovoj bibliografiji, kada je dotični vrlo crvenu boju zamenio nekim drugima, po čemu je zapamćeno njegovo direktorovanje Muzejem grada Novog Sada i kako je pod geslom "ima se može se" ulupana neverovatna količina novca pod izgovorom otvaranja Muzeja Prisajedinjenja. Kako je reprodukovanje fotografija zamenjeno štancovanjem kič portreta i kako je na kraju vruće muzejsko nadignuće pretvoreno u žalosno splasnuće. Na sva ova pitanja odgovore je potražio Stanislav Živkov, istraživač Magazina Tabloid.

Stanislav Živkov

Sufle je čuveni francuski specijalitet zasnovan na penasto ulupanim jajima koji se peče u rerni. Veoma je zahtevan za spremanje i kada uspe, masa naraste i po pet puta, ali daleko češće se dešava da splasne. Otuda je u žargonu poznat i pod izrekama "vruće nadignuće" te "žalosno splasnuće". U poslednje vreme smo sve više svedoci upravo ovakvih dešavanja u srpskoj muzeologiji pa se zbog ovakvih muzeoloških katastrofa treba podsetiti na jedan davno objavljeni tekst dr Dr Pavla Mijovića (1914. -1996). Bio je jedan od najistaknutijih arheologa, doktor istorijskih nauka,član CANU i SANU , utemeljitelj Crnogorskoga P.E.N. centra . Nakon rada u diplomatiji čitav svoj aktivni radni vek proveo je u u beogradskom Arheološkom institutu gde je rukovodio arheološkim istraživanjima u Svaču, Starom Baru, Ulcinju, Kotoru, Podgorici, Budvi...

Napisao je i objavio veliki broj veoma važnih knjiga ali je manje poznato da je njegova knjiga "Ozloglašeno nasljeđe" objavljena 1971. godine neformalno bila zabranjena jer je Mijović veoma otvoreno govorio o stanju spomeničke baštine što se mnogim drugovima ni najmanje nije svidelo! Poslednjih dana izuzetno je aktuelan deo u kome se govori o stanju muzeologije gde Mijović kaže sledeće: u epigonskoj zavisnosti niču i nove teorije iz oblasti naše muzeologije a samim time I novi muzeji svaki sa više odeljenja. Najpre sve u malome: šačica eksponata iz srednjeg veka i praistorije, poneki rimski novčić, ženske pafte i nekoliko pari muške i ženske narodne nošnje, gomila pušaka i bombi iz kragujevačke fabrika oružja i obavezno svi proglasi na ustanak, prefotografisani i u jednakoj meri kopirani pa umnoženi pa obešeni u tamnosmeđe okvire pod staklom a uz to još i po koja punjena ptica eto osnova za sva odeljenja muzeja. Iako je ova knjiga izišla još 1971. godine nakon protoka svega 37 godina, postala je veoma aktuelna pogotovu nakon poslednjeg muzeološkog skandala dr Draga Njegovana, direktora Muzeja Vojvodine koji je po drugi put u istoj godini veoma uspešno uspeo da dokaže da se muzeologija može srozati na do sad nevidjeno muzeološko dno! Naravno ovde se odmah postavlja pitanje ko je dotični dr Drago Njegovan tim pre što ono što je postavljeno na zvaničnom sajtu Muzeja Vojvodine samo pokazuju da ima nečega što se krije od šire javnosti.

Elem zvanično priča glasi ovako: Drago Njegovan (1955, Lukavice), muzejski savetnik, viši naučni saradnik, doktor nauka. Gimnaziju društvenog smera završio je 1973. godine. Na Fakultetu političkih nauka u Beogradu diplomirao je 1978, magistrirao 1984. i doktorirao 2004. godine. Od 1980. godine radio je na Ekonomskom fakultetu kao asistent za društveno-humanističke predmete, a od 1987. do 1991. kao predavač na Pedagoškom fakultetu a ne kaže se samo gde to. A upravo je to ono što se krije pošto je prema podacima Glasa Slavonije dr Njegovan zapamćen kao nekadašnji predavač marksizma na Pedagoškom fakultetu u Osijeku i zadrti osječki komunista o čemu najbolje govore naslovi njegovih objavljenih knjiga: Država i struktura - problem kapitalističke države u političkoj teoriji strukturalnog marksizma te Škola i društvena sredina obe objavljene u Osijeku osamdesetih!

A što se članaka iz tog perioda tiče, tu tek ima bisernih uradaka: Društvena reprodukcija i raspodjela u socijalizmu, Odnos mladih prema socijalizmu i samoupravljanju; Omladina i Savez komunista; Mišljenja o nastavi marksizma i TIPPS-a, Svojinski odnosi u socijalizmu, Rešavanje" problema svojinskih odnosa u socijalizmu, Marksistička misao, Preduzetništvo i svojinska struktura u reform-socijalizmu, Motivi prestanka članstva u Savezu komunista, Istorijski pregled teorija o preduzetništvu ...

Osim toga Njegovan je pisao čak tri doktorata: najpre Odnos politike i ekonomije u realnom socijalizmu, na primeru Sovjetskog Saveza za koji se ne zna zbog čega je batalio, potom nedovršeni Razvoj teorija o preduzetništvu i konačno, 12 godina nakon drugog doktorirao je sa trećim doktoratom Politika prisajedinjenja i politički procesi u Vojvodini 1918-1921.

Međutim u Politici od 11. juna 1992. godine u članku imamo više patriotizma nego hleba, Njegovan se navodi kao doktor nauka iako je doktorirao 11 godina kasnije!

Sve u svemu očito je da je drug Njegovan u Osijeku imao veoma uspešnu partijsku karijeru vrlo crvene boje koju je naprasno prekinuo juna 1991. kada je prešao u Novi Sad gde je očito po čuvenom SPS ključu posao dobio u Muzeju Vojvodine, upravo u vreme kada su na birou za zapošljavanje bile desetine mladih arheologa istoričara istoričara umetnosti i etnologa za koje u muzejima nije bilo mesta, i koji su u krajnjoj liniji od 1991 godine mobilisani i išli na ratište upravo u vreme kada je drug Njegovan kao pravi pravcijati uhljeb (za neobaveštene Uhljeb - uhljebiti -znači postaviti na neku stvarnu ili izmišljenu poziciju osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije, a na to se mesto postavlja zbog rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti ili podobnosti) prispeo u Novi Sad i naprasno promenio političku boju iz vrlo crvene u neku drugu o čemu najbolje govore njegovo veoma često pojavljivanje u raznim emisijama vesti u društvu sa ratnim zločincem Goranom Hadžićem pošto je, iako u Novom Sadu, očito imao i nekakvu funkciju u strukturama tzv. RSK!

Uglavnom, nakon prelaska u Novi Sad, Njegovan je preokrenuo ćurak naopačke i tokom drugog dela svoje naučne karijere sistematski reciklirao jedne te iste naučne teme a očito je da je svoje radno mesto kustosa za političku i privrednu istoriju Vojvodine,zatim od 2000. kao višeg kustosa. I muzejskog savetnika dobro iskoristio da u radno vreme piše kubike dosadnih i nečitkih knjižurina ! Osim toga bio je sekretar Naučne jedinice Muzeja Vojvodine, član uredništva Rada Muzeja Vojvodine, šef Odseka za noviju istoriju Muzeja Vojvodine, pomoćnik i zamenik direktora Muzeja Vojvodine i direktor Muzeja grada Novog Sada.

Trenutno je zadužen za Zbirku plakata Muzeja Vojvodine a još je i direktor istog muzeja u kom svojstvu se zaista „proslavio"! Ako se zna da je osnova za muzejski rad prikupljanje, obrada i izlaganje muzejskog materijala, onda se postavlja pitanje kakve je to kapitalnosti Njegovan tokom svoje muzejske karijere uopšte uradio pošto je tokom svega 26 godina rada u Muzeju uradio sledeće: Učestvovao je u realizaciji Stalne postavke Muzeja Vojvodine (1997), izložbe Politički plakat u Vojvodini (1848-2003) u Muzeju Vojvodine (2004) i izložbe Insignije dinastije Karađorđević u Muzeju grada Novog Sada (2006) a njegova poslednja muzeološka katastrofa bile su dve skaredne izložbe: najpre pretvaranje Muzeja Vojvodine u naselje koliba od dasaka, balvana i blata u režiji Stanka Trifunovića i konačno skaredni projekat "Muzeja prisajedinjenja!

Pored svega toga, Njegovan se upustio i u jeftine politikantske igrice čiji je vrhunac bio njegov trajni rad na dezintegraciji hrvatske manjine državnim i medijskim promicanjem Bunjevaca koji sebe više ne smatraju Hrvatima što se zapravo svodi na njegov ustrajan rad na posrbljivanju Bunjevaca! Zarad toga Njegovan je do sada organizovao nekoliko naučnih skupova čija je svrha dokazivanje da su Bunjevci samostalni mikronarod. Autori zbornika „Kultura i identitet Bunjevaca" (Novi Sad, 2017.) objavljenog na srpskom i „bunjevačkom" jeziku te na oba pisma, ćirilici i latinici, jesu Srbi pa tako ispada da nehrvatskim Bunjevcima, koji svoje intelektualne elite nemaju, njihovu naciju „izmišljaju" Srbi. A šta Drago Njegovan misli o bunjevačkom pitanju govori već naslov njegovog rada „Vojvođanska policija kao instrument kroato-komunističkog projekta hrvatizacije Bunjevaca posle Drugog svetskog rata".

Bunjevci i Srbi se u ovom zborniku nazivaju „Srbima obiju vjera", a kao glavni krivci za „pretvaranje" Bunjevaca i Šokaca u Hrvate navode se Katolička crkva i HSS. O tome ko je i šta je Njegovan najbolje se pokazalo tokom rasprave oko restitucije imovine porodicama vojvođanskih Nemaca u kojoj je on po svaku cenu pokušao da ospori pravo na restituciju pod izgovorom ratnih zločina nad srpskim narodom i nametanjem kolektivne krivice. U svakom slučaju Njegovan je govorio praktično bez milosti pa je tako ustvrdio kako je u logorima, "od 40.000 Nemaca - umrlo njih 15.000; ali ne od ''ubijanja - silovanja - izgladnelosti - bolesti...'' Da li to znači da su Nemci valjda umirali od ''Slobode'' i ''svežeg vazduha''.

Da li su za zločine bile krive žene i deca? Jer, hiljade i hiljade vojvođanske nemačke dece i žena je stradalo u partizanskim logorima. Pa jeli to Poenta Pobede i Oslobođenja? Ako se vrši restitucija onda pravo na Restituciju imaju SVA lica - koja nisu optužena za ratne zločine uključujući tu i vojvođanske Nemce - ali i Mađare; pa i sve druge - nepravedno progonjene i optuživane jer svega nisu bili pošteđeni ni paori, ni čestiti domaćini koji su terani na prisilan rad - i umiranje; sahranjivani na ''psećim grobljima'' po vukojebinama! Jer u Pravu, gospodine Njegovan - nema selektivnosti i ne postoji ''kolektivna krivica'' . U jednoj od kasnijih gradskih kombinacija, ovaj put po liniji DSSa Njegovan je zaseo na radno mesto direktora Muzeja grada Novog Sada gde je ostao zapamćen po stalnom menjanju šešira i staromodnih odela, što je došlo do izražaja neposredno nakon nerazjašnjene „elegantne" pljačke nekoliko slika iz zbirke strane umetnosti jer je"Vreme" objavilo sledeće: U taj "elegantni stil" ove afere, na neki način, uključio se i direktor Muzeja Novog Sada dr Drago Njegovan, koji je prvu izjavu pred televizijskim kamerama o nesreći koja je zadesila njegovu ustanovu dao sa crnim šeširom - otklanjajući rečito i bezrezervno svaku sumnju da je njegov personal "sarađivao" sa razbojnicima...

Policijski izvori, međutim, nagoveštavaju da ni zaposleni nisu van sumnje i da su lopovi ipak ostavili neke tragove korisne za istragu.Inače, malo je poznato da su iz legata jednog bogatog Žabaljčana - dr. Branka Ilića partizanske ''vlasti'' - u nekoliko navrata oduzimale imovinu; kao ''predratnom buržuju''slike, tepisi, nameštaj...Završavali su po vilama na Dedinju, Karađorđevu a jedan salon je čak poklonjen Hailu Selasiju, godinama nestajali predmeti m da bi na kraju ostale samo slike, sa masnim naslagama prljavštine i zapuštenosti! A, Njegovana je čuvao Koštunicin DSS koji je za samo nekoliko godina uspeo da obori sve zabeležene rekorde u skandalima! Ostao je zapamćen i čuveni Njegovanov ugovor o zakupu prostora za kafić u Muzeju grada Novog Sada za 300 evra mesečno ali uz neobičnu klauzulu kojom je bilo predviđeno da ako kirajdžijama posao ne bude dobro išao (nejasno je ko je to trebao da proceni) Muzej će im smanjiti kiriju!

Ipak kruna čitavog Njegovanovog delovanja svakako je cirkus u šta se pretvorilo obeležavanje stogodišnjice prisajedinjenja Vojvodine i to putem otvaranja pseudomuzeja prisajedinjenja u koji kada čovek uđe ne zna da li da se smeje ili da plače. Najpre je ispred sporedne fasade Muzeja Vojvodine nikao na brzaka uređen park prisajedinjenja za čije uređenje je Muzej Vojvodine samo za postavljanje potapajućih stubića iskeširao milion dinara (javna jebavka ÎRJN: 34928400-2 )

Takođe je nalickana fasada I to drugom nijansom u odnosu na ostale fasade, verovatno da bi se naglasio značaj ovog Njegovanovog Frankeštajn muzeja u koji se ulazi kroz diletantski dizajnirani ulaz u novi Muzej prisajedinjena 1918. koji stvarno ne obećava. Slika je sumorna, a poruka sasvim ogoljena - ovo nije muzej, ovo je politička ispostava (trenutnog) vladajućeg pogleda na istoriju upakovana u novoformirani muzej, dok je na sajtu matičnog Muzeja Vojvodine on predstavljen kao odeljenje, što zapravo i jeste. Na gornjem, zastakljenom delu ulaznog portala nemušto je nasađen natpis sa imenom muzeja u bizarnom ćiriličnom fontu ispred zavese od tila, kao suknjice neke lepe sremačke devojke. Nepogrešivo je izabran jedan od najlošijih ćiriličnih fontova koji je moguće pronaći. Šalu na stranu, od pomenute lepe devojke naravno nema ništa, što se još jasnije videlo tek kada je muzej otvoren za posetioce gde ih je dočekal aprava pravcijata muzeološka karakondžula. Ovakve muzejske mahinacije nisu novost kod nas, tako da će sve okvirno trajati neko oročeno vreme. Uostalom, na toliko se i računa. Koga uopšte zanima budućnost.

Akcija ekspresnog organizovanja muzeja, nekako ''uguranog'' unutar najkompleksnije muzejske ustanove u Vojvodini, koja u svom ustrojstvu već ima Odeljenje za stariju i kulturnu istoriju i Odeljenje savremene istorije, bila je nejasna i nategnuta još od samog početka. Svrha takve brzopotezne akcije, kakav je to zapravo muzej i šta se hoće proglašenjem jednog, bez sumnje, važnog događaja za osnovnu okosnicu muzeja, ostala je sasvim nepoznata i obavijena gustim vojvođanskim maglama. Trebalo je opredmetiti i oslikati čin prisajedinjenja Vojvodine novoj državi i pored činjenice da je Muzej Vojvodine u zgradi Muzeja savremene umetnosti Vojvodine pre par godina otvorio manju, ali solidnu postavku posvećenu Prvom svetskom ratu. Izdvajanjem događaja prisajedinjenja iz konteksta Prvog svetskog rata kome u suštini i pripada kao vremenu veoma bolnog iskustva za različite narode koji su živeli u Vojvodini, šalje se krajnje neobična poruka da je važniji sam čin prisajedinjenja nego istorijski kontekst u kome se to prisajedinjenje i faktički desilo kao neosporni rezultat velikog rata.

Nije u svetu muzeja neobično da se organizuju muzeji posvećeni nekim konkretnim događajima, međutim to se pokazalo kao dobro u divljini Evrope i neurbanizovanim sredinama kojih je sve manje. Unutar već decenijama uhodane muzejske delatnosti, složenoj po zbirkama, čija mreža predstavlja plod dugogodišnjeg rada muzejskih stručnjaka različitih profila, kakav je slučaj sa Muzejem Vojvodine, takav čin je krajnje neobičan. Umesto da se organizuje zbirka sa istom temom, da se pripremila velika izložba koja će se kaskasnije ugraditi u stalnu postavku, sa zbornikom radova sa simpozijuma, da sve traje godinu, dve i posebno da ne bude politizovano. Naravno, ništa od toga, pa ćemo umesto odgovarajuće izložbe, simpozijuma i zbornika radova, dobiti krajnje problematičan muzej koji će se jedino usaglasiti sa drugim svečanostima.

Najeksponiraniji u čitavoj akciji organizovanja muzeja su autori postavke Drago Njegovan, muzejski savetnik, i Zoran Veljanović, arhivski savetnik, inače direktor i zamenik direktora Muzeja Vojvodine. Veljanović je ujedno i rukovodilac (Odeljenja) "Muzeja Prisajedinjenja 1918." Uz stručno uvažavanje, oba stručnjaka nemaju neko značajnije iskustvo u koncipiranju i organizovanju izložbi, jer u krajnjoj liniji dolaze iz istorijskog i arhivskog dela muzejske struke, pa se time i nisu bavili. Još kada se kao savetnik pominje prethumni beogradski istoričar i akademik dr Krestić Vasilije, poznat po radikalno nacionalističkim stavovima, posebno kada je u pitanju Vojvodina i njena istorija, namerno izazvano zamešateljstvo preraslo je u kulturni incident. U razgovorima sa upućenima u čitavu problematiku stiče se utisak da stručnjaci nisu sa oduševljenjem prihvatili ovaj čin, a kako se čuje bilo je i pritisaka. Tokom neobično kratkog i brzog procesa organizovanja muzeja, iz rukovodstva Muzeja Vojvodine stizale su uglavnom (para) političke izjave, što je, kada je reč o muzejima, u najmanju ruku neumesno, pa i nedopustivo pre svega jer muzeji nisu igračke političara ili onih koji bi to želeli biti, oni su (materijalni i nematerijalni) deo baštine svih ljudi i nacija koji su živeli i žive na ovim područjima.

O tome da je u pitanju najobičniji cirkus I kapitalna blamaža najbolje govori sama muzejska postavka koju kao da je još 1971. godine opisao Pavle Mijović. Ono što najpre pada u oči je činjenica da originalnog materijala direktno vezanog za događaj, tj. Veliku narodnu skupštinu, osim i slovima i brojem dva eksponata uopšte nema. A, ta dva eksponata su nedovršena slika Anastasa Bocarića i zvono-zvečka sa kojim je navodno davana reč tokom skupštine. E, pošto ta jedna jedina umetnička slika sama ne može da popuni veliki prostor od 250 kvadrata, Njegovan se dosetio i primenio usavršenu i za izvođenje lakšu i skuplju verziju Mijovićevog opisa osnivanja muzeja. Naime umesto da se, kako to Mijović kaže obavezno izlože svi proglasi na ustanak, prefotografisani i u jednakoj meri kopirani pa umnoženi pa obešeni u tamnosmeđe okvire pod staklom, Njegovan je lepo naručio od raznoraznih slikara i škrabala dvadeset jednu sliku u ulju naslikanu prema starim fotografijama, naravno približno istih dimenzija I za sve to iskeširao lepe pare. Prema podacima iz javne nabavke br IRJN: 92311000 koja je raspisana radi nabavke muzealija za Muzej prisajedinjenja 1918 samo za umetnička dela po toj nabavci iskeširano je najmanje 960.000 dinara bez PDV-a!

Doduše neke mazarije su plaćane i po 120. 000 a neke i po 80.000 ali u svakom slučaju reč je o preskupo plaćenom kičeraju! Doduše, imajući u vidu neke druge vajne muzeologe histeričare, koji se lože na pravljenje voštanih figura, potrošeno je daleko manje što novca što prostora jer bi se u slučaju izrade voštanih figura najpre postavilo pitanje smeštaja 757 voštanih figura koje bi trebale da u punoj razmeri i trodimenzionalno prikažu Veliku narodnu skupštinu 1918., za tako nešto bi u najmanju ruku trebalo izgraditi omanju halu sportova. Doduše, za takvu trodimenzionalnu izložbu bi idealno poslužila sadašnja sportska dvorana SPENSa za koju se nedavno pročulo da je predviđena za rušenje! Bilo bi recimo jako zanimljivo kada bi se videlo ko uopšte zna ko su bile MilicaTomić, Mara Malagurski, Anastazija Manojlović, Marija Jovanović, Olga Stanković, Katica Rajčić i Manda Sudarević i zbog čega su one uopšte toliko značajne pa da im Njegovan naručuje portrete? Da li je možda reč o nekom postklimakteričnom muškom fetišu ili o činjenici da su bile jedine ženskinje na Velikoj narodnoj skupštini pa su zato verovatno ovde naslikane rodne ravnopravnosti radi...

Naravno ima tu još jakih stvari, recimo slučaj osvetljenja. Pošto su i ulaz i stepenište prekrečni u tamno sivo, a iza galerije kič portreta zidovi su čak prekriveni crnim zavesama, baš kao u pogrebnom zavodu, verovatno kako se u polumraku ne bi videlo da se šuplje ne može ispuniti praznim, autori postavke pokušali su da sve malko prosvetle i to nekakvim crnim siluetama na svetlijoj podlozi koje bi pod svetlom reflektorki kao trebalo da izgledaju živopisnom a u najmanju ruku sve to podseća na mrdalice Milije Nešića, koje su , za razliku od ovih Njegovanovih silueta daleko zanimljivije i živopisnije. Naravno Mijović kao da je sve predvideo pa su u jednoj vitrini osvanuli delovi ženskih narodnih nošnji, konkretno raznorazne vezene kape , da eto i etnologija i razne nacionalnosti budu zastupljene. Kada se pogleda šta je sve pod izgovorom nabavki muzealija za Muzej Prisajedinjenja nabavljano prema popisu na javnoj jebavki vidi se da su nekritički kupovane knjige štampane znatno nakon 1918, raznorazne poštanske marke skupljene s konca i konopca, nekakve krpetine, hartijetine itd. Ima tu još svega I svačega pa je recimo firmi Group Brendomania D.O.O, iz Novog Sada iskeširano zajedno sa PDVom svega 5.986.560,00 din navodno za digitalnu štampu i drugo a to drugo je zapravo gomila projektora, tableta, led lampi, kablova drugih instalacija itd a sve po ORJN 79811000-2!

Zatim je samo za novu dvorišnu kapiju iskeširano po javnoj jebavci br 18/2018 svega 666.000,00 dinara bez PDV-a. Onda je firmi Studart iskeširano još 833.000 dinara za nekakvo projektovanje...Sve u svemu u skladu sa poslovicom ima se može se! Jedino nije poznato da li je i gde nakon otvaranja ovako kapitalne muzejske institucije priređena repriza filma Veliko Ždranje. Da slučajno krem prisutnih nije otišao do omiljenog restorana u blizini starog drveta koprivića, jerbo je tako prijatno i otmeno? A možda su umesto očekivanog suflea, tj. vrućeg nadignuća, posluženi žalosnim splasnućem?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane