Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Rusofobija kod Srba 1878-2017 - Aktuelnost rusfobije (3)

Politika ljubavi i nepoverenja

U dominatnom zapadnom diskursu nakon početka ukrajinske krize 2014. godine ne postoje nijanse kada se govori o Rusiji. Dominatna je manihejska podela na dobro (Zapad) i zlo (Rusija). Zapadne elite, mediji i najveći broj pripadnika akademske zajednice jednostrano tumače pravne i druge činjenice, neutralna metodologija ustupa prostor ideološkom okrivljavanju samo jedne (ruske) strane. Rusi se prikazuju kao varvari i teroristi, opasni agresori koji vojno i propagandno ugrožavaju ''prosvećeni'' Zapad i njegove ''vrednosti''. Oni ''falsifikuju'' istoriju radi svojih ''imperijalnih'' interesa, vode ih ''neuravnoteženi'' i izopačeni ljudi koji napadaju druge države, unutar same Rusija je ''despotija''. Iz knjige političara, publiciste i doktora prava, Dejana Mirovića, "Rusofobija kod Srba 1878-2017", koja se bavi ovom temom, Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje odabrane delove.

Dejan Mirović

Dostojevski o uzrocima rusfobije u Srbiji

Ruska intelektualna elita veoma ceni Dostojevskog. Za njegovog savremenika Vladimira Solovjova on je „prorok i vođa čovečanstva", „svetlost", „vidoviti vesnik", „neviđena visina", koji je daleko „ispred" video nastupajuće društvene događaje. Generaciju posle, Nikolaj Berđajev smatra da je Dostojevski najveći ruski metafizičar i genije: „On - genialünué dialektik, veličaéšié russkié metafizik." Berđajev upoređuje Dostojevskog sa „božanskim" Platonom, tvrdi da samo Šekspirov um može biti ravan Dostojevskom (čak je i Gete ispod njega). Posle Berđajeva, beli filozof i pravnik Ivan Iljin piše o „proročkim rečima" i dragocenosti Piščevog dnevnika Dostojevskog. Najčitaniji moderni ruski pisac Zahar Prilepin ističe da je za Rusiju i njen ugled u svetu "Dostoevskié kruče, čem neftü".

Moderna ruska politička elita takođe visoko ceni Dostojevskog. Na sastanku sa ministrom kulture, akademicima i piscima u Kremlju 2. 12. 2016. godine ruski predsednik je rekao da je Piščev dnevnik veoma „aktuelan i poučan" i danas, posebno kada se radi o međunarodnim odnosima. U istom diskursu (birokratski sledeći predsednika) ruski vicepremijer citira stavove Dostojevskog iz Piščevog dnevnika o rusko-srpskim odnosima. Takođe, u svesti običnog ruskog naroda Fjodor Mihailovič ima posebno mesto. Na ruskom panteonu u Lavri Aleksandra Nevskog (skup najstarijih manastira u Peterburgu) 2016, upadljivo najviše cveća je bilo pored spomenika Dostojevskog (uprkos tome što se tu nalaze i grobovi Suvorova ili velikih kompozitora kao što su Čajkovski, Glinka, Rimski-Korsakov).

Dostojevski nije samo poštovan u Rusiji, već i na Zapadu, uprkos rusfobiji koja vekovima vlada u tamošnjoj eliti. Za Tomasa Mana to je najveći psiholog u svetskoj književnosti. Alfred Adler, osnivač škole individualne psihologije, smatrao je da je Dostojevski „pravi otac" psihoanalize. Dostojevski je za njega „dragi i veliki učitelj u najraznovrsnijim oblastima, kao umetnik i kao etičar stoji pred našim očima velik i nedohvatljiv". Nobelovac Andre Žid tvrdi da su romani Dostojevskog iznad samog života.

Za Sigmunda Frojda Braća Karamazovi su najveličanstveniji romana koji je „ikada napisan". (Frojd smatra da je epizoda iz tog romana o Velikom Inkvizitoru „jedno od vrhunskih dostignuća svetske literature, koje jedva da se može preceniti'').

Fridrih Niče u svom Antihristu primećuje da Isusov svet i načela kao da su došli iz romana Dostojevskog. Čuveni austrijski pisac jevrejskog porekla Štefan Cvajg smatra da Dostojevski zahteva nova merila jer je „legenda, heroj i svetac" koji se zajedno sa Danteom, Šekspirom i Homerom odvaja od ovozemaljskog sveta. Ne može se više ugasiti njegova „slava". On je prorok, „genije" svog pokolenja. Dostojevski je novi Ikar, ali i Odisej koji donosi poruke iz sveta mrtvih. On je vidovnjak, „telepata", vizionar, čarobnjak, titan i vulkan kao i nova „Pitija". On je novi apostol, novi Pavle na putu za Damask. Njegovi romani su „proročanski". Nijedan smrtnik nije tako daleko otišao ispitujući dušu. Novi „Jovan Preteča", zaključuje zadivljeni Cvajg.

Zapadna politička elita (koja Rusiju shvata kao glavnog protivnika) takođe uvažava Dostojevskog. Italijanski premijer Mateo Renci na „Peterburgskom meždunarodnom ýkonomičeskom forumu'" 17. jula 2016. citira Dostojevskog da bi istakao „zajedičke vrednosti" moderne ruske i italijanske kulture. Delove svojih romana je Dostojevski pisao u mom gradu Firenci, istakao je ponosno italijanski premijer.

Bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer smatra da se ruski predsednik i moderna Rusija mogu razumeti samo ako se čita Dostojevski. Sa Istoka takođe stižu pohvale za velikog ruskog pisca. Kineski predsednik Si Đinping je priznao da je ruska literatura veoma uticala na njega, posebno „najdublji ruski pisac Dostojevski". Dakle, moderno čovečanstvo priznaje da je Dostojevski genije. Šta je definicija genijalnog? Genijalno - što je opšte usvojeno mišljenje - uvek je ono što je trajno bez obzira na „naslage vremena": kao na primer kod Puškina ili Njegoša. Dakle, genijalno ne može biti neistinito jer ne bi moglo da izdrži probu vremena.

Ako je opšteprihvaćena činjenica u modernom čovečanstvu (Zapad i Istok) da je Fjodor Mihailovič genije, teško da može biti neistinito i ono što je pisao o Srbima u svom časopisu Piščev dnevnik. (Dnevnik pisately, mesečno izlazio od 1872-1881). Na ovakav zaključak ukazuje i priznanje samog Dostojevskog. On ističe da su njegova znanja o Srbiji i Balkanu „detaljna".

Dve Srbije

Dostojevski piše da postoje „dve Srbije". Prva Srbija je narodna. Ona je vezana za Rusiju. Svaki Rus koji je došao u Srbiju da se bori protiv Turaka je za nju „brat" i „spasilac". Ona voli Ruse i veruje im. Za „Srbe i Crnogorce" kao narod, Rusija je više od „sunca", celokupna nada, prijatelj i pokrovitilj, „majka" i budući osloboditelj, piše Dostojevski.

Sa druge strane, intiligencija srpska, elita i ministri, „to nije isto". Srpska elita „ne voli" Rusiju. Za razliku od srpskog naroda, u srpskoj eliti postoji „nepoverenje" prema ciljevima Rusije, ali i otvoreno „neprijateljstvo".

Za njih je Rusija „pokvarena", nezainteresovana za srpske probleme i samo razmišlja kako da „pokori" Srbiju. Srpska elita prezire Ruse i rusku kulturu, to su za nju „neobrazovani varvari" i „Mongoli". Za njih Puškin uopšte nije „interesantan", daleko od toga da smataju da je on genije. Srpska elita je uverena da je u Srbiji bilo „najmanje" 40 poeta koji su na nivou Puškina.

Takođe, druga Srbija smatra da je viša i „izuzetnija" od prve. Iako nema nikakvog državničkog iskustva, ona strasno „mašta" o velikoj budućnosti i stvaranju novih „srednjovekovnih carstava" (slično kao i bugarska) i zato je „spremna" na rat.

Dostojevski primećuje da se srpske elite stide svog porekla, ali i da imaju visoko mišljenje o sebe. Smatraju da poseduju „genijalna" svojstva i da nema nikoga ko je „pametniji" od njih. Njihova ubeđenja su megalomanska i isključiva jer se zasnivaju na „koristi". To im daje neku posebnu „jarost". Oni preziru svoj narod i odriču ga se. Između njihovih prozapadnih teorija i realnog života koji proističe od naroda uvek će odabrati „teoriju".

Istovremeno, srpska elita je podeljena na partije i bavi se intrigama koje dolaze do takvih krajnosti da nemaju „analoga" ni u jednoj samostalnoj naciji u Evropi toga vremena.

Konačno, srpska elita će klevetati Ruse posle oslobođenja od Turaka, predviđa Dostojevski. Tvrdiće da su se sami „oslobodili" bez ruske pomoći. Rusi će biti najveća „pretnja" za njihovu novostečenu nezavisnost. Sa druge strane, zapadna „misao" će potpuno vladati njihovim društvenim diskursom. Rusofilska manjina će biti marginalizovana i ismejana. Srbi će „bezglavo" hrliti u Evropu.

Na kraju Dostojevski predviđa da će srpska nezahvalnost prema Rusima trajati najmanje 100 godina: „Možet butü, celoe stoletie, ili eue bolee... oni budut klevetatü na Rossi?, spletničatü na nee i intrigovatü protiv nee." Ta pojava će prestati tek kada dođu strašni i „crni dani" za Srbiju, kada Srbi budu razumeli da Evropa nije njihov prijatelj.

Engleska kao „istinski" srpski prijatelj i anticipacija Jugoslavije kao antiruske države

U Piščevom dnevniku Dostojevski postavlja ironično pitanje: ko je onda istinski prijatelj Srbije? Naravno, Engleska, odgovara on sarkastično. Engleska će uspeti u svojim klevetama protiv Rusa. Rusija će zato kod Srba biti ozbiljno „oklevetana", iako su engleske klevete protiv Rusije zasnovane na „lažima" i uprkos tome što će protok vremena pokazati njihovu zlonamernost.

Englezi će uporno pronositi klevete protiv ruske vojske koja se borila da oslobodi Srbiju, iako sami nikada nisu ginuli da bi oslobodili Srbiju. Štaviše, premijer Dizraeli je tvrdio da je srpski rat protiv Turske „nepošten i nečastan". Za Dostojevskog je isti taj Dizraeli „pauk" ili „bestija" kome je bio važniji državni razlog (raison d'etat) od „klanja" Srba. Pauk je oduvek bio simbol za mrežu u koju upada naivna žrtva, zaključuje Dostojevski o srpsko-engleskim odnosima.

Engleska će napraviti od srpske elite „večne neprijatelje i mrzitelje" Rusije, koji će se okrenuti svojim spasiteljima i „oslobodiocima" u Londonu (posle „otvaranja očiju" o navodnim ruskim „zlodelima" prema Srbima). Takva rusofobska propaganda je proizvod „drskog" karaktera engleske nacije koja „pljuje u lice Rusiji". Engleski antiruski fanatizam je gori od muslimanskog, jer oni više mrze pravoslavlje od islama i više vole ruski „poraz" nego svoju pobedu.

Posle oslobođenja od Turaka, Srbi ne samo da će zaboraviti Ruse, piše Dostojevski, već će im Englezi stvoriti „novu državu" koja će biti u skladu sa njihovim megalomanskim ambicijama na Balkanu. Ona će biti slovenska i antiruska, piše Dostojevski. Klevetanje Rusije će biti osnov na kojem će počivati ta južnoslovenska država.

Konačno, Dostojevski u Piščevom dnevniku upozorava rusku javnost (i vlast) da se oni ne smeju ponašati kao Zapad prema Srbiji. (Dostojevski zna kako ruska država može da bude žestoka, on je ipak bio u Sibiru kao „uznik"). Zato Rusija ne sme imati za cilj da Srbiju pretvori u svoju guberniju, poručuje Fjodor Mihailovič ruskoj javnosti.

Trubeckoj i Danilevski o podvojenosti srpske elite i naroda

Dostojevski nije bio usamljen u ovakvim shvatanjima srpsko-ruskih odnosa. Slične ideje kao i Dostojevski, zastupa i Nikolaj Danilevski (1822-1885), ruski filozof i ideolog slavenofilstva On piše o slovenskoj inteligenciji koja se poput „skorojevića" gura u zapadne krugove. Zapaža da je Zapad mnogo jači od Rusije u „intrigama i klevetanjima", kao i u kulturnom „uticaju" na elitu, i da želi da okrene „Srbe protiv Rusa". Prozapadna elita u Srbiji i pravoslavnim zemljama je sposobna da izvodi samo „civilizatorske eksperimente" na pravoslavnim narodima. Ona je „imitatorska", sujetno ponizna, ulagivačka i „servilna" i traži priznanje od Zapada. Zato takva elita osuđuje svaku „raznovrsnost" ili „slobodu" u odnosu na Zapad, iako raznolikost čak i u životinjskom svetu vodi ka „usavršavanju".

Danilevski takođe primećuje megalomanske snove srpske elite i upoređuje ih sa istim manama poljske elite koja želi da prisvoji i teritorije koje nisu njene (a zatim gubi i ono što jeste njeno). On piše da takva elita „mrzi" svoj narod i da je otuđena od njega. To su, u stvari, „malograđani" koji žele da dostignu prozapadnu elitu zbog spoljašnjeg sjaja i „privlačne moći". Danilevski postavlja pitanje: zašto onda, ceo narod ne prihvati načela elite i ne postane prozapadno orijentisan? Narod „instinktivno oseća" neprijateljstvo Zapada, smatra Danilevski. Nikakva prozapadna elita ga ne može ubediti u suprotno. Zato je „niži sloj" naroda ostao veran pravoslavlju i slovenstvu i pruža otpor „eksperimentima" koje izvodi prozapadna elita. Konačno, Danilevski, kao i Dostojevski, smatra da je rusfobija dominatna u kulturi Evrope, da „zamagljuje" oči Evropi i ujedinjuje je protiv Rusije.

U narednoj generaciji, Nikolaj Sergejevič Trubeckoj (1890-1938), filozof, svetski čuveni lingvista i osnivač fonologije, piše o istoj temi. On zapaža da vladajuće krugove u Srbiji ne motiviše nacionalni osećaj i državni interes, već njegova modifikovana i najgora verzija, „opstanak na vlasti". Tu pojavu prati i „samonacionalni" prezir, koji je proistekao iz nesumnjive tehničke i kulturne „prednosti" Zapada nad Slovenima. Ne razumevajući vreme koje je bilo potrebno zapadnoevropskim narodima da dođu do tog visokog civilizacijskog nivoa, srpska elita (kao i u ostalim slovenskim narodima ) pokušava to da uradi „šok reformama". Zato Trubeckoj tu vrstu elite naziva „modernizatori po svaku cenu". Trubeckoj preuzima od Dostojevskog i izraz „majmunisanje" kada opisuje taj proces i zaključuje da je srpska (slovenska) elita u tom kontekstu sledila zapadnoevropske ideologe „ne osećajući podvodne stene na tom putu".

Kneževina/Kraljevina Srbija - „Maštanja" o ratu protiv Rusije

U vreme Dostojevskog rusofobija se u Srbiji podstiče sa najvišeg nivoa. Sam kralj Milan Obrenović (1854-1901) daje ton rusofobskoj propagandi ne samo zbog političkih razloga već i zbog ličnih uverenja. On „prezire i mrzi" proruski nastrojen srpski narod iz „dubine svoje duše", jer navodno, „nije sposoban za red", „pokvaren" je i nije „spreman" za ustavne slobode. U tom kontekstu, Milan obećava austrijskom ministru inostranih poslova da će vremenom i to biti „promenjeno" jer su svi „prosvećeni" Srbi za Austriju.

Milan takođe poručuje austrougarskom poslaniku u Beogradu baronu Hengelmileru da je austrijska „vlada nad Balkanskim Slovenima" moguća samo ako se kod njih „ubije svaka vera u Rusiju". Rusiji se „ne sme dozvoliti" da ima čak i najmanji uticaj na Balkanu, jer je to pogubno. Zato nikakvih „pregovora" sa Rusima ne sme biti. Spas leži samo u „borbi sa Rusijom". Ako bi se Srbija „javno pripojila" Austriji, Rusija više ne bi smela da „muti".

Na osnovu ovakvih rusofobskih stavova, nakon kraćeg perioda saradnje tokom srpsko-turskog rata 1876 (u kojem je poginulo oko 1000 ruskih dobrovoljaca ili oko 15% svih žrtava na srpsko-ruskoj strani), Milan Obrenović proteruje ruskog konzula Jurija Karcova iz Beograda. (Ruski konzul je, pišu savremenici tih događaja, bio u „šoku" jer je mislio da mu je Milan „prijatelj").

Milan ne ispunjava ni obećanje ruskom caru Aleksandru II iz 1877 - da će vojno pomoći ruskoj vojsci kada ona pređe Dunav (iako je u međuvremenu dobio novčanu pomoć od Rusije i uprkos tome što je car tražio „ličnu uslugu" od Srbije). Taj ruski poziv Srbiji je ponovljen i u novembru 1878. godine kada je bitka kod Plevne bila na vrhuncu. Milan se oglušio i na ove molbe, iako su Rusi izgubili ogroman broj vojnika u opsadi Plevne. (Poginulo je oko 40.000 ruskih i rumunskih vojnika).

Posle toga rusko-srpski odnosi padaju na najniži nivo. Sanstefanski mir i Berlinski kongres (i ruska diplomatija) daju Milanu više nego realan povod da vodi još žešću rusofobsku politiku. Posle Sanstefanskog mira i Berlinskog kongresa, Milan ide toliko daleko u rusofobiji da „sanja o ratu protiv Rusije". On se otvoreno nudi Austrougarskoj kao saveznik u budućem ratu protiv Rusije. Taj rat bi doveo do konačnog izbacivanja Rusije sa Balkana. Srbija treba da se svom snagom „baci na stranu Austrije" protiv Rusije, mašta rusofob Milan.

U tom kontekstu, u pismu kraljici iz Hamburga 1883. godine kralj Milan tvrdi da će „postati veliki čovek, grand homme", ako uspe u svojoj politici prema Rusima, tim otvorenim „neprijateljima" sa kojima nema izmirenja ni „popuštanja". Rusofobija je kod Milana dostigla takav nivo da je austrougarski ministar inostranih poslova grof Kalnoki bio prisiljen da ga smiruje rečima da bi rusko-austrijski rat mogao imati neizvestan ishod i da postoji mogućnost da Rusija pobedi.

Milan ipak, uz podsticanje Austrougarske, napada „manji cilj", rusku saveznicu Bugarsku 1885. godine. Milanovu ratobornost su posebno podsticale glasine da Nikola Pašić i crnogorski vojvoda Peko Pavlović u Bugarskoj spremaju uz pomoć Rusa čete koje će „upasti" u Srbiju i zbaciti ga sa vlasti. Još jedan „razlog" za napad na Bugarsku je bila činjenica da se u njoj nalazio legitimni poglavar srpske crkve, beogradski mitropolit Mihailo koji je smenjen i proteran iz Srbije pod optužbom da je „ruskim" novcem pomagao Srbe u Bosni.

Videlo o „demonskoj" Rusiji, „nebraći" i ruskom „pazaru"

Milan širi rusfobiju i policijskim sredstvima među „neprosvećenim" srpskim narodom. Njegov ministar unutrašnjih dela Milutin Garašanin šalje poverljiv dopis policijskim vlastima 1883. godine u kojem im naređuje da „obaveste narod" o ruskom „ponašanju" prema Srbiji. „Jedina" od velikih sila koja se nekoretno ponaša prema Srbiji je Rusija piše u tom policijskom dopisu. Ona želi da „zapoveda" Srbiji. (On to piše u vreme kada je potpisana Tajna konvencija kojom Srbija biva obavezana da svoju spoljnu politiku vodi u skladu sa Austrougarskom, odnosno stavljena u status protektorata prema Dunavskoj monarhiji.) Rusija je svoje neprijateljstvo prema Srbiji „obelodanila" u San Stefanu. Srbija se odupire „hegemoniji" ruskoj i zato su Rusija i Srbija neprijatelji.

U tom kontekstu, naprednjački i provladin list Videlo u broju od 8. novembra 1887. objavljuje na naslovnoj strani tekst u kojem se optužuje Rusija da Srbiji želi da nametne „crkveno pitanje". Videlo od 11. decembra 1887. godine objavljuje tekst u kojem se tvrdi da Rusi žele da se Srbi „sami zakolju".

Uoči pravoslavnog Božića, na Badnji dan 1888, Videlo izlazi sa naslovom „Šta hoćete vi severna braćo?". U tekstu se objašnjava da „takozvana" braća hoće u Srbiji „krvoproliće" i građanski rat. U tome im pomaže njihova „tatarska" štampa. Zatim se poručuje srpskoj javnosti da su Rusi, u stvari, „nebraća". Za pravoslavnu Novu godinu 1888. Videlo na naslovnoj strani objavljuje tekst u kojem se tvrdi da su Rusi Srbiju „predali" Austriji. Videlo od 21. januara 1888. godine „otkriva" da Rusi ne vole slovenske narode. „Dokaz" za to je proterivanje hrvatskog katoličkog misionara J. Križanića u Sibir davne 1661. godine.

Sledećeg dana, Videlo objavljuje na naslovnoj strani tekst pod naslovom „Srbi Rusiji i Rusija Srbima". U njemu se „otkriva" da su Srbi mnogo više pomogli Rusiji nego obrnuto. Srbi su „stvorili" rusku flotu i naselili su Novorusiju. Zauzvrat, Rusija je u prvoj polovini XVIII veka poslala samo dva učitelja austrijskim Srbima. Zato treba odvojiti „iluzije od stvarnosti" i ne treba se kulturno „sliti" u rusko more poručuju novine bliske kralju Milanu.

Videlo od 24. januara 1888. godine „analizira" na naslovnoj strani istorijske odnose između Rusije i Crne Gore. Međunarodno priznata Crna Gora posle skoro dvesta godina ruske pomoći ima manju „duhovnu" teritoriju nego za vreme vladike Danila. Takođe, Šćepan Mali i njegovo pozivanje na Rusiju su „uništili" Crnu Goru. Rusija je „predala" Crnu Goru Austriji u vreme Petra I. Dugogodišnja ruska pomoć je toliko nedovoljna da se Crnogorci masovno iseljavaju. Zbog toga Videlo ponovo postavlja pitanje, „šta hoćete vi severna braćo?" i zaključuje se da će „istorija suditi" Rusiji zbog grehova prema Srpstvu.

U istom mesecu se na naslovnoj strani Videla analiziraju istorijski odnosi između Rusije i Srbije. Videlo ponovo zaključuje, ovaj put na osnovnu izjave „anonimnog" ruskog diplomate, da je Rusija „predala" Srbiju Austriji, isto tako kao što je Aleksandar I Romanov nekoliko decenija ranije to uradio kada je Srbiju „predao" Turskoj. Ova se teza razvija i tvrdi se da je srpska autonomija izvojevana „samo" naporima Miloša Obrenovića koji je iskoristio član VIII Bukureštanskog mira 1812. godine dok ruska diplomatija „uopšte" nije pomagala Srbiji.

U sličnom kontekstu je i tekst u Videlu od 3. februara 1888. godine. Miloš Obrenović je 1828. godine u vreme rusko-turskog rata činio velike „usluge" Rusiji, ali je Rusija je bila toliko „nezahvalna" da je forsirala grčke interese na Balkanu. Zato je Srbija bila prinuđena da samu sebe „spasava".

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane