Natrag

Podsećanje

Jovanka - žena koja je previše znala (5)

Bila je zabrinuta za svoju bezbednost

U nekoliko nastavaka donosimo priču o Titovoj udovici Jovanki Broz, rođenoj Budisavljević, ženi po čijoj su volji 'vrapci na Dedinju unaprijeđeni u prepelice, a Pepeljuga u Princezu'. Autor je Anamarija Malčak, koji je objavio hrvatski portal

Anamarija Mlačak

Ivan Mišković, general - pukovnik u mirovini, ranije načelnik Uprave sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i specijalni savjetnik Predsjednika Republike i Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga za pitanje sigurnosti, u svojim bilješkama zaključuje da se Jovanka Broz izravno miješala u državne poslove, da je lažima i intrigama pokušavala utjecati na kadrovska rješenja, da je davala svoje ocjene o ljudima iz politike, kao i o događajima te da je otežavala (sabotirala) Predsjedniku Republike izvršavanje njegovih državnih i političkih funkcija.

Mišković iznosi da je Jovanka Broz radila sve da do Predsjednika Republike ne stižu objektivne informacije. Nastojala je, i to ne samo ona, razbiti i u svoje ruke uzeti (preko pukovnika Rusića) kontraobavještajne službe JNA i slično.

Djelomično joj je to bilo i uspjelo. Navodi da je Jovanka Broz jednom prilikom od njega tražila da izvrši "jedan posao" suprotno stavu Predsjednika Republike. Kada joj je on odgovorio da je na dužnosti kod Predsjednika, da izvršava samo njegova naređenja i odluke, a da njoj stoji na raspolaganju kao supruzi Predsjednika Republike i da će učiniti sve da u domu u kojem živi bude sigurna, Jovanka je zajapureno rekla: "A tako, druže!". Od tada nije skrivala netrpeljivost prema njemu.

Strah od prisluškivanja

7.

U izjavi pukovnika Veljka Dimića, ađutanta Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, danoj Komisiji SKJ, između ostalog, navodi se da je Jovanka Broz govorila da se prisluškuje u Rezidenciji, da se ona i predsjednik Republike prate i da se, u odnosu na to, ništa nije promijenilo ni nakon Četvrtog plenuma. Pri tome je navela kako je pukovnik Anđelko Valter, načelnik Odjela sigurnosti Kabineta Predsjednika Republike, zahtijevao od vozača, pukovnika Marka Agbabe, da se preko putnih lista prati kuda ona putuje.

Pukovnik Pepo Šeparević, u razgovorima s Komisijom SKJ, izjavio je da je došao do uvjerenja da se u Rezidenciji nije ništa moglo uraditi, a da Jovanka Broz za to ne zna; da Jovanka Broz nije dala suglasnost da se oko rezidencije ugrade televizijski i signalni sustav osiguranja, iako se Predsjednik Republike s tim bio složio, da nikada nije obilazila osoblje u kuhinji, što je Predsjednik Republike inače činio i pokazivao puno pažnje prema tom osoblju; da je bilo slučajeva kada nije bilo nikoga da pripremi hranu za Predsjednika Republike, tako da su morali kuhati pukovnik Anđelko Valter, načelnik Odjela sigurnosti Vrhovnog zapovjednika ili liječnik.

Znajući za osjetljivost Predsjednika Republike na te probleme (nepopunjenost, neurednost, prljavština, ostajanje bez najnužnije posluge u Rezidenciji i slično), on je izražavao bojazan da "netko nije namjerno jurišao na Predsjednika Republike".

U vezi s tim, više ađutanata je znalo reći da će takvo stanje u Rezidenciji „smanjiti život Predsjedniku Republike", da će ga to "doći glave" i sl..

Marko Vrhunec, osobni tajnik i šef Kabineta Predsjednika Republike, u svojoj izjavi danoj Komisiji SKJ, između ostalog, iznosi da organizacija službi u Rezidenciji nije bila takva kako je to bilo nužno.

Zbog otpuštanja i neblagovremenog prijema kuhara, konobara i spremačica, ponekad nije bilo nikoga da spremi hranu, posluži, pospremi sobe... Iznosi da je prijedloge za popunu ovih službi radnicima Jovanka Broz često odbijala.

Jovanka Broz je govorila da je vojska, odnosno njena sigurnost preuzela dominantan utjecaj oko i u Rezidenciji, da se ona prisluškuje i špijunira i da pojedinci rade u korist stranih obavještajnih službi. Jednom prilikom je rekla da će u vezi s tim tražiti komisiju ili "četvrti plenum". S tom izjavom Jovanke Broz on je "upoznao Predsjednika Republike u proljeće 1972. godine", koji je rekao: "To su gluposti".

Vezano za primjedbe koje je Jovanka Broz davala na rad Vojne službe sigurnosti, Vrhunec smatra da možda tu nekog utjecaja ima i 21. sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, "što je za nju bila neka vrsta šoka, jer je bila u dobrim odnosima s Perom Pirker, Savkom Dabčević - Kučar i Mikom Tripalom, a bila je protiv toga da se Predsjedniku Republike daju žalbe upućene iz Podravske Slatine".

Nadalje iznosi da je Jovanka Broz mislila da "sama može odrediti što je dobro, a što nije, pa možda iz bojazni da se otkrije da ako kod tih njenih odluka negdje pogriješi, a to može utvrditi vojna sigurnost". Vrhunec je iznio da se Stevo Krajačić vrlo često javljao telefonom Jovanki Broz i dolazio kod nje. Ovaj navod Vrhunca potvrdio je i Aleksandar Šokorac u svojoj izjavi.

Aleksandar Šokorac rekao je Komisiji SKJ da je organizacija rada u Rezidenciji bila na najnižoj razini, da nije postojala ni adekvatna zaštita Predsjednika Republike, da u Rezidenciji nije bilo najnužnije posluge od kuhara, konobara, spremačica... Sve se to odražavalo na raspoloženje i zdravlje Predsjednika Republike. Sve prijedloge oko popune rezidencije odgovarajućim kadrovima Jovanka Broz je redovito odbijala, pa je predložio Povjerenstvu SKJ da se nešto hitno poduzme, "jer nije siguran da se u ovakvoj dezorganizaciji ne može nešto i krupno dogoditi".

Šokorac ističe da je Jovanka Broz imala mnogo primjedbi na organizaciju i rad službi u rezidencijama, posebno na Brijunima, da nije dozvoljavala da se provedu odluke "s Brda" o reorganizaciji službi u rezidencijama, te da mu je često govorila o špijuniranju i prisluškivanju u Rezidenciji. S tim u vezi, iznosila je kako se i dalje osjećaju tragovi Ivana Miškovića i Anđelka Valtera "koji i dalje rade".

General Nikola Ljubičić, savezni sekretar za narodnu obranu, u razgovoru s Komisijom SKJ, između ostalog, iznosi da je vojnoj organizaciji velike probleme pričinjavalo opće stanje u rezidenciji, a povezano s tim i stvaranje uvjeta Predsjedniku republike za normalno obavljanje njegovih državničkih funkcija, kao i njegova osobna sigurnost.

Ukazuje da je opće stanje u Rezidenciji bilo takvo da se nije mogla jamčiti sigurnost Predsjednika Republike i da su, po njegovim saznanjima, na Rezidenciju vršeni i vanjski utjecaji, ali da o tome malo zna. O tome je u više navrata razgovarao s vrhovnim zapovjednikom, koji je uvijek pokazivao dobru volju da se stvari srede, ali kada je nešto trebalo konkretno realizirati onda se odustajalo od odluka, "jer su ga uvjerili u suprotno".

Ljubičić je naveo da ga je Vrhovni zapovjednik jednom prilikom pitao: "Tko obavještava Jovanku Broz o nekim stvarima?" Zatim je rekao: "Jovanka ima jednu skupinu bivših udbovaca koja je dobro obavještava o događajima u Hrvatskoj" (mas - pokret). Na Ljubičićevu konstataciju da vojna organizacija nije s tim upoznata, Vrhovni zapovjednik nije tražio da se to ispita.

Ljubičić dalje iznosi da je Jovanka Broz o svemu bila u tijeku, da se u Rezidenciju moglo ulaziti samo po njenom odobrenju i bez suglasnosti nadležnih službi iz Rezidencije, te da je za nju glavni autoritet bio Stevo Krajačić koji je u rezidenciju mogao dolaziti u svako doba. Ona ga o svemu konzultira i s njim surađuje.

Ljubičić je ukazao Komisiji SKJ da su se preko Jovanke Broz uručivala neka pisma iz JNA za Vrhovnog zapovjednika i da ga je zaobilazila kada je primala pojedine pripadnike JNA (pukovnik Rusić). Istaknuo je: "Ako će se netko iz JNA žaliti Jovanki Broz i ona o tome odlučivati, onda nema JNA".

Iznio je kako je Jovanka Broz noću obilazila straže oko Rezidencije, a od njega je tražila da obiđe gardijsku brigadu i da "vidi kakva je". Pošto je odbio njezin zahtjev, smatra da ga zbog toga "ne podnosi" i često "napadala".

Mirko Milutinović ističe da mu je Jovanka Broz u više navrata govorila kako nije zadovoljna radom osoblja u rezidencijama (da nema tko raditi, da se svi izležavaju, da drugi rukovoditelji imaju bolje organizirana kućanstva, "a nas puštaju da crknemo"), da suradnici druga Tita ne poduzimaju mjere da se za rad u rezidencijama odrede najbolji kadrovi, da drugovi iz JNA neće da stave na raspolaganje odgovarajuće kadrove.

Jednom prilikom je rekla kako je Nicolae Ceausescu uspio stvoriti odličnu ekipu. Navodi kako je samo prilikom izbora novog ađutanta, u ljeto 1973. godine, Savezni sekretarijat za narodnu obranu dostavio listu od oko 40 generala i pukovnika koji bi se mogli angažirati za tu dužnost i da je ta lista bila kod Jovanke Broz.

Od šefova Kabineta Predsjednika Republike Jovanka Broz je zahtijevala da se pojedini radnici smjenjuju. Često je tražila i smjenjivanje liječnika, navodeći da su nesposobni i da neće da se angažiraju na poslovima higijene i organizaciji prehrane u rezidenciji. Vršila je pritisak i na Predsjednika Republike da mijenja svoje odluke o organizaciji i radu službi u rezidencijama. Tako su problemi oko angažiranja kadrova za rad u rezidencijama postajali preokupacija kako Predsjednika Republike, tako i njegovih najbližih suradnika (Kardelja i dr..).

'Čuo sam da je teška žena, ali da je stvarno toliko teška...'8.

Prilikom raspravljanja "problematike" kadrova u rezidencijama, Jovanka Broz je vrlo nepovoljno govorila o njima. Milutinović navodi slučaj kada je predsjednik Komisije SKJ Rato Dugonjić, izazvan njenim nastupom i primjedbama na račun kadrova u rezidencijama, rekao da je čuo da je ona "teška žena", ali da nije mogao ni pomisliti da je stvarno "toliko teška".

Milutinović, također, iznosi da je Predsjednik Republike, na takva ponašanja i reakcije Jovanke Broz, stavljao primjedbe i isticao da je on zadovoljan sa stanjem u rezidencijama. On ukazuje da je poznato da Predsjednik Republike nije rado prihvaćao promjene personala u rezidencijama, osobito ne onih kadrova na koje je navikao, u koje je imao povjerenja i s kojima je održavao prisnije odnose (igrao karte, šah, gledao filmske predstave i slično). Navodi da je Jovanka Broz stalno sumnjičila ljude, posebno vojne osobe, ističući pri tome kako gotovo nitko od osoblja oko Predsjednika Republike ne zadovoljava kriterije i kvalitete.

Aleksandar Šokorac iznosi da je Jovanka Broz sumnjičila gotovo sve radnike u Kabinetu Predsjednika Republike, da je pojedince smjenjivala, postavljajući pitanje "za koga rade" (pukovnik Dimić). Ovo karakteristično pitanje Jovanka Broz često je postavljala mnogim radnicima u Rezidenciji, sumnjičeći ih da "rade za nekog drugog". Tako je optuživala skoro sve ranije osobne tajnike Predsjednika republike da su "radili za nekog drugog" i uporno se protivila popunjavanju radnih mjesta osobnih tajnika, što je vrlo otežavalo rad Predsjednika republike i Kabineta.

Navodi, također, da mu je jedan od ordonanasa rekao da Jovanka Broz optužuje i njega (Šokorca) da "radi za nekoga", („Za koga radi taj Šokorac, da li za Kuću ili za CK"). Naglašava da je na ovaj i na niz drugih načina Jovanka Broz otežavala atmosferu stalno sumnjičeći sve i svakoga i da je zbog toga, nerijetko, stvarana situacija da je Predsjednik Republike ostajao bez adekvatne zaštite i potrebne liječničke brige.

Jovanka Broz je imala loš odnos i prema drugom osoblju na radu u rezidencijama. Da slikovito opiše o čemu priča naveo je kako mu je u jesen 1973. godine Jovanka Broz naredila da se otpuste sve radnice koje su obavljale poslove održavanja u Bijeloj vili i Vangi na Brijunima, iako se radilo o vrlo dobrim, sposobnim i savjesnim radnicama, koje su te poslove obavljale godinama.

Tom prilikom Jovanka Broz mu je rekla da ovim radnicima priopći da se "od tog momenta smatraju otpuštenim, jer nisu na potrebnoj razini" i da se ne mogu zaposliti ni na bilo kojem drugom radnom mjestu na Brijunima (hoteli, drugi objekti i sl..), kao i da od sljedećeg dana nemaju više ni pristupa na Brijune.

Otpuštanje ovog osoblja i niz sličnih postupaka Jovanke Broz - kako na Brijunima tako i u Beogradu - izazivalo je zaprepaštenje i opravdano negodovanje, ne samo onih koji su time bili pogođeni, nego i šire, jer se to nije moglo sakriti. U vezi s tim, ljudi u Puli i Fažani su, na primjer, pitali: "Kako to da se osoblje koje je godinama radilo na Brijunima „preko noći" otpušta". Kabinet Predsjednika Republike je, u suradnji s općinskim i drugim organima, nastojao otpuštenom osoblju naći novo zaposlenje, ali to uvijek nije bilo lako, niti su se mogli riješiti mnogi drugi problemi u kojima su se ovi ljudi odjednom i bez svoje krivnje našli. Kada je Jovanku Broz upozorio da se na taj način krše elementarna prava radnika (da treba ići na prethodno upozorenje, otkazni rok i slično) i vrijeđa njihovo ljudsko dostojanstvo, ona je grubo rekla da se njeno naređenje "bez pogovora provede".

Šokorac navodi da je Jovanka Broz, svakom prilikom kada je tražila novo osoblje za rad u rezidencijama, inzistirala na svojim "kriterijima" i da je gotovo uvijek odbijala sve prijedloge koji su joj podnošeni, iako se zaista radilo o najkvalitetnijim i najprovjerenijim ljudima, koji su pronalaženi po cijeloj Jugoslaviji i uz najneposredniju pomoć i angažiranje državnih i partijskih rukovodilaca u republikama i pokrajinama i najodgovornijih rukovodilaca u federaciji.

Kada bi na kraju nekog i prihvatila, "taj se ne bi dugo zadržao, već bi, kao i ostali prije njega, po kratkom postupku bio otpušten kao nesposoban". Zbog toga su pojedini vrlo sposobni i kvalitetni ljudi (kuhari, konobari i sl..), koji su čuli za ovakve postupke (sve se to nije moglo sakriti) odbijali doći na rad u rezidencije Predsjednika Republike, tako da je u rezidencijama stalno postojalo "nesređeno stanje". To se odražavalo na život i rad Predsjednika Republike, kao i na njegovo zdravstveno stanje.

Ništa bolji odnos Jovanke Broz nije bio ni prema rukovodećim radnicima u Kabinetu i rezidencijama. Ona je nastojala šefa Kabineta, šefa Protokola, ađutanta i druge radnike pretvoriti u svojevrsnu "kućnu poslugu", inzistirajući, primjerice, da ti rukovoditelji ne budu smješteni u prostorijama Ureda, već u podrumskim prostorijama Rezidencije u Užičkoj 15 (i to sva trojica u jednoj sobi), gdje bi, pod njezinim neposrednim rukovodstvom, obavljali one zadatke koje bi ona smatrala prioritetnim. Pojedini drugovi iz Kabineta (liječnici, ordonans i dr..), zbog "nedostatka" odgovarajućeg osoblja u rezidenciji, bili su prisiljeni često obavljaju poslove kuhara i spremačica, da pospremaju i brišu prašinu u Rezidenciji i slično.

Nikola Ljubičić, u razgovoru s Komisijom SKJ, pored ostalog, iznosi da su mu se vojna lica iz Kabineta Vrhovnog zapovjednika (uglavnom generali) i Rezidencije, u više navrata žalili na postupke Jovanke Broz prema njima ili prema drugim osobama. Ona ih je optuživala da će otrovati Predsjednika Republike (davanjem lijekova i sl.). On je iznio utjecaj Jovanke Broz na kadrovska rješenja u Rezidenciji i da je između nje i mnogih rukovodećih ljudi u Rezidenciji dolazilo do nesuglasica (Vuletić, Valter, Vrhunec i dr..), da je zahtijevala da se pojedinci nezakonito otpuštaju iz Rezidencije itd.. Svakog tko joj se nije dopadao gonila je i ispraćala ružnim riječima; neke je optuživala da su ruski špijuni (Popovića), a pojedince je znala nazivati telefonom i s njima razgovarati po 3-4 sata neprekidno. Komunistička svijest tih ljudi se bunila, ali su oni i dalje ostajali na svojim dužnostima jer Predsjednik Republike nije dozvoljavao da se oni izmjenjuju, a oni su poštovali Predsjednika Republike.

Pepo Šeparević navodi da je Jovanka Broz za neka lica u rezidencijama davala teške naredbe u stilu "otpustiti i ne dati zaposlenje" i slično. U vezi s tim, jednom prilikom joj je ordonans Vrhovnog zapovjednika, pukovnik Mane Adžić, praveći razlike u odnosu prema ljudima između Tita i Jovanke Broz, doslovno rekao: "Povijest će o Predsjedniku Republike pisati zlatnim slovima, vodite računa kako će o Vama."

Šeparević iznosi da je Predsjednik Republike zabranjivao ordonansu raditi bilo kakve druge poslove u Rezidenciji, ali su ih oni ipak obavljali, "jer smo znali ako to ne uradimo mi, onda će ih morati uraditi sam Predsjednik Republike".

Anđelko Valter, u izjavi danoj Komisiji SKJ, između ostalog, navodi da ga je Jovanka Broz optuživala za prisluškivanje njenih razgovora u Rezidenciji, a da je pojedince sumnjičila i za špijunažu (pukovnika Ivicu Zbiljskog). Tvrdi da o tome ima i dokumentaciju. Dalje navodi da je on o ovim slučajevima i optužbama Jovanke Broz upoznao Predsjednika Republike i da je Predsjednik republike tom prilikom rekao: "Hajde, bježi!".

Anđelko Valter dalje iznosi da su telefonski razgovori Jovanke Broz s pojedincima na radu u Rezidenciji trajali satima. Istu tvrdnju iznosi i general - pukovnik Bruno Vuletić, načelnik Kabineta Vrhovnog zapovjednika.

Nikola Ljubičić navodi da mu je Jovanka Broz jednom prilikom govorila o situaciji u Hrvatskoj (maspokret). Isticala je da je situacija teška i da je Milka Planinc dolazila kod Predsjednika Republike "spasiti Miškovića koga hoće dovesti za šefa države Hrvatske, a eliminirati Dragosavca", a zatim nastavila : "Ako Milan Mišković dođe na predviđenu funkciju, situacija bi bila beznadna... Bog zna što će mi se pripisati". Pojedince iz rukovodstva SR Hrvatske optuživala je za nacionalizam (Jakova Blaževića, na primjer).

Ivan Mišković, u pismu upućenom Komisiji SKJ, opširno govori o optužbama Jovanke Broz protiv njega. Između ostalog, on kaže da ga je optuživala da je organizirao prisluškivanje i špijuniranje u rezidencijama Predsjednika Republike, da je organizirao praćenje njenog kretanja i kontrolu njene pošte te da je postavljao svoje ljude na rad u rezidencijama. Tom prilikom aludirala je i na saveznog sekretara za narodnu obranu, generala armije Nikolu Ljubičića.

Sve te optužbe Mišković odlučno odbija i daje širu elaboraciju sumnji bez dokaza i ukazuje na zadatke i obveze službi i pojedinaca u rezidencijama Predsjednika Republike. Smatra da su - u vezi s optužbama protiv njega, čak i za povezanost sa stranim obavještajnim službama - "kada je riječ o Jovanki Broz po sredi i teški nesporazumi i opterećenja Jovanke Broz na bazi iskustva iz prošlosti". Ističe da je duboko uvjeren da su u to umiješani i prsti nekih neprijateljskih snaga da - na bazi svjesno i organizirano tempiranih laži i obmana - unesu nemir i sumnje i da podgriju sumnje Jovanke Broz prema njemu, "s namjerom da se unese nemir i u dom Predsjednika republike".

Dalje ističe da se u nastaloj političkoj konstelaciji stalno uznemirava i ometa Predsjednik Republike na njegovim vrlo složenim i teškim duž- nostima, što po političkim ciljevima predstavlja najteži vid neprijateljskog rada. Smatra da je Jovanka Broz, u nekim optužbama protiv njega, žrtva određenih intriga i spretno proturanih "činjenica" - laži.

Ivan Mišković, u svojim bilješkama, između ostalog, zaključuje da - kad razmišlja o Jovanki Broz i "njenom ponašanju o njenom nastojanju da ljude progoni, pa i uništiti, o njezinim ambicijama, o njenom odnosu prema Predsjedniku Republike i slično" - smatra da treba dati odgovor i na pitanje: "Zašto je ona sve to radila i zašto se tako ponašala? Da li je u pitanju primitivna i neutaživa želja za vlašću, slavom i sjajem ili je, pored toga, u pitanju i nešto drugo, odnosno da li to može raditi normalan čovjek?

Dalje razmišlja da bi, "ukoliko bi odgovor bio pozitivan, trebalo zaključiti da je u pitanju osobnost koja ima, odnosno koja izvršava ili mora izvršavati određene zadatke ili ostvaruje određene ambicije za sebe i još za nekoga. Ukoliko bi odgovor bio da nije normalna, onda se postavlja pitanje tko je došao do spoznaje o bolesti (normalnosti) kod nje i koristio takvu ličnost za svoje ciljeve.

Ukoliko je Jovanka Broz bilo kada postala nečiji plijen, iz ovih ili onih razloga, onda je očito bila riječ o izravnom ugrađivanju preko nje toga "nekog" u naš politički vrh". Zaključuje da bi samo jedna detaljnija analiza određenih zbivanja kod nas mogla dati odgovor na pitanje je li to i u kojoj mjeri bilo moguće i realno i misli da ne bi bilo dobro apriori utvrditi ili isključiti tu mogućnost.

U vezi s tim, kao simptomatično, Mišković navodi da ga je Predsjednik Republike jednom prilikom pitao: "Što Jovanka ima protiv Vas, što joj Vi smetate?", dodavši: "Mora da ste je negdje pričepili, u top bi Vas stavila.

Tko to nju inspirira na takvu hajku?". Kaže da mu je Predsjednik Republike, kada su razgovarali o tome kako Jovanka Broz njega i još neke drugove optužuje da rade za Ruse, rekao: "Interesantno je što se ona toliko zakačila za Ruse, hm, hm..." i nastavio : "Tko stoji iza nje, tko ju je 'smotao', odgovorite mi na to pitanje, recite mi što znate".

Iz ovoga general Mišković izvodi zaključak da je očito da je Predsjednik republike sumnjao, da je znao nešto što on (Mišković) nije znao i da ga je pokušao potaknuti da o tome razmišlja.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane