Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Rat u Hrvatskoj iz pera obaveštajca (20)

Lov na krivce i izborna farsa

Obaveštajac bivše JNA objavio je knjigu ''Iz dnevnika jednog obaveštajca'', koja je potom, po tvrdnjama Kupindoa povučena iz prodaje. Objavljujemo delove iz ovog dnevnika, bez navođenja imena autora. Knjigu feljtoniziramo, da se mlađi naraštaji podsete kako je bilo. I da se više ne ponovi

Piše: ''Nestor''

Dana 20.09.1993. godine primio sam poruku iz Bihaća u kojoj Rasim Bašić traži da se vidimo i predlaže da to bude Slunj, kojeg je dobro poznavao.

Ponudu sam prihvatio i mi smo se već narednog dana našli u Slunju u kafani Miće Miloševića iz Slušnice. Sa Rasimom se nisam video od raspada JNA i njegovog prelaska u Bihać, ali on se u suštini nije promenio, jasno se videlo da pati, da je jugonostalgičar i da se nada nečemu šro će vratiti vremena kada smo zajedno živeli.

Obavestio me je, da će 26.09.1993. godine u Velikoj Kladuši, Fikret Abdić proglasiti Autonomnu oblast Zapadna Bosna i da će taj čin u Cazinskoj krajini najverovatnije izazvati velike potrese, moguće međusobne sukobe unutar 5. korpusa Armije BiH i da se ne isključuje mogućnost napada na Krajinu u takvim okolnostima. U svom izveštaju Rasim je naglasio da je moguće očekivati jedan broj lica koja bi kao izbeglice ušle u Krajinu. Na kraju je tražio hitan sastanak za Fikreta Abdića sa nekim iz Krajine, a želja im je bila da se sastanu sa Milanom Martićem. Pored ovog, Rasim mi je saopštio da još jedno lice iz Bihaća, blisko Fikretu Abdiću, na Kordunu boravi istim poslom kao i on u Slunju.

Ja kasnije nisam učestvovao u bilo kakvim pregovorima i dogovorima, sve do 1994. godine, kada su prognana lica iz Zapadne Bosne bila smeštena u Krajini. Planiranog dana 26.09.1993. godine Fikret Abdić je svečano problasio Autonomnu oblast Zapadna Bosna koja se izdvaja iz sastava kantona Bihać i ne priznaje vrhovnu vlast u Sarajevu. Dana 28.09.1993. godine naređuje uvođenje vojne uprave u Zapadnoj Bosni i obračun sa svim licima koja podržavaju Fikreta Abdića.

Bilo je krajnje neizvesno šta će se dešavati u Zapadnoj Bosni, a Krajini je odgovarao samo mir, jer nije imala dovoljno snaga da se angažuje na još jednom frontu. Ovo tim pre što je od početka godine imala dva vojnička poraza, da ti napadi HV nisu osuđeni od strane međunarodne zajednice i da sve što uradimo je samo slika nemoći i rezigniranosti. U takvoj nemoći smo ispalili raketu zemlja-zemlja na aerodrom Pleso 12.09.1993. godine, a malo svetla i nade donelo je obaranje neprijateljskog aviona MIG 21, 14.09.1993. godine. Sve je to bilo malo i nedovoljno da se povrati značajno poljuljan borbeni moral i vera u konačan uspeh u ratu.

Posle poraza od HV u Medačkom džepu, umesto da se izvlače neke pouke i iskustva, otpočinje lov na krivce, kao da je bio jedan ili dva. Štaviše, i skupština Krajine raspravlja o tome i tako se još jednom baca prašina u oči svima i samima sebi. Ne želi niko da prizna, da je stanje u Krajini na granici kolapsa, da vlada bezakonje i anarhija, da je situacija u Republici Srpskoj također loša, da je u Srbiji iz dana u dan sve lošije i da nama vreme kao faktor ne ide u korist već nas odvodi u nepovrat. U takvim okolnostima se otpočelo sa pripremama za prve više stranačke izbore u Republici Srpskoj Krajini koji su bili zakazani za 12.12.1993. godine.

Tokom jeseni 1993. godine išao sam više puta u Banja Luku i Beograd i tamo, raznim kanalima, doznavao o događajima u Krajini za koje nisam ni pretpostavljao da se dešavaju. Nisam znao da postoji rivalitet na relaciji Knin - ostali deo Krajine, a posebno sa istočnim delom Krajine - Slavonijom, koja je po pravu bogatijeg, tražila primat. Nisam znao da u Republici Srpskoj gotovo da ne pridaju značaj inicijativama iz Krajine o zajedničkoj državi, u Srbiji o tome neće ni da govore. Nisam znao da su odnosi između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića veoma loši i da se to neminovno reflektuje i na odnose sa Krajinom. Na više mesta i iz više dokumenata sam mogao jasno videti, da relevantni međunarodni faktori ne podržavaju borbu srpskog naroda, naprotiv, da je ona osuđena u startu i da nemamo nijednog valjanog argumenta kojim bi tu sliku promenili. Tražio sam kontakte sa ljudima za koje sam pretpostavljao da bi mogli nepristrasno i objektivno izneti svoja zapažanja i procenu odnosa snaga, moguće pravce rešenja situacije sa sugestijama za pojedine situacije.

U takvim okolnostima sam se upoznao sa Draganom Vasiljkovićem - "kapetanom Draganom". Sastali smo se u prostorijama Fonda kojeg je nazvao svojim imenom i koji je bio smešten u palati "Beograđanka". Razgovor je bio kurtoaznog karaktera često prekidan ulascima u kancelariju i telefonskim pozivima. Bio sam razočaran. Međutim, pri kraju razgovora Dragan me je pozvao da dođem kod njega u kuću u kojoj je stanovao. Prihvatio sam poziv, nadajući se da ću moći normalno razgovarati i zatražiti pomoć u informacijama koje bi pomogle u sagledavanju ukupnog stanja u i oko Krajine.

Istog dana oko 20,00 časova sam došao kod Dragana. Ni on ni ja nemamo sklonosti za alkohol, pa smo sedeli i pričali uz čašu hladne vode. Žalio mi se na status koji ima u Krajini, da jednostavno više ne želi da dolazi tamo i svakom objašnjava svoje motive dolaska. Delovao je skromno, ničim nije isticao svoju ličnost niti je spominjao zadatke koje je izvršavao u Krajini.

Detaljno mi je opisivao okolnosti i način na koji je došao, najpre u Srbiju, a potom u Krajinu. Iz priče vidim da je u vrlo dobrim i bliskim odnosima sa Stanišićem, Simatovićem i Filipovićem, da dobro poznaje situaciju u Krajini, ali da on u ovom trenutku ne može posebno da pomogne.

On je meni predložio da narednog dana ponovo dođem do njega, a da će on za tu priliku obezbediti nekoga ko izvanredno dobro poznaje situaciju i ko ima veliki broj veza na sve strane. Na tome smo razgovor završili i razišli se.

Sutra dan u gotovo isto vreme kao prethodnog dana sam došao kod Dragana. Bio je sam, ali mi je rekao da će gošća ubrzo stići. Tada sam shvatio da dolazi žena. Čekajući gošću razgledali smo albume. On mi je pokazivao fotografije sina i supruge dok je živeo u Australiji, fotografije iz različitih situacija i mesta u kojima se do tada nalazio. U takvom raspoloženju smo dočekali da u prostoriju uđe dama, koja mi se prilikom upoznavanja predstavila imenom: Klara Mandić. Bila je otvorena i neposredna. Iz nje je dopirao neki duh vedrine, nešto što je plenilo moju pažnju. Videlo se odmah da je obrazovana i elokventna osoba, da odlično poznaje prilike u zemlji i da ima velike simpatije za Krajinu. Pričala je, ali istovremeno i postavljala pitanja, menjala teme i izražavala neverovatnu znatiželju za neke situacije. Po pitanjima koja je postavljala lako se moglo zaključiti da je izuzetno obaveštena, ali je bilo simptomatično što sam ja neke delove njene priče već znao iz druge ruke i bilo je jasno da dolaze od istog izvora. Rastali smo se oko ponoći uz izražavanje želje da se ponovo vidimo.

Sa Draganom sam se susreo nakon dva dana u apoteci Fonda na Kalemegdanu. U istoj zgradi je bilo uredništvo časopisa "Izbor" koji je izlazio pod okriljem Fonda. Tom prilikom sam zamolio Dragana da mi pomogne u prikupljanju informacija, jer informacije koje dobijamo iz Jugoslavije su šture i nedovoljne za valjanu procenu situacije. Obećao mi je pomoć, ali i dodao da se on neće mnogo pojavljivati već da će to činiti Klara. Uz to je nekoliko puta naglasio, da neće biti dobro ako neko iz SDB dozna za naše kontakte. Tako je počeo period druženja sa čovekom koji je u Krajini bio legenda.

Klara mi je na različite načine dostavljala pregršt informacija. Sa njom i Draganom sam se viđao pri svakom mom dolasku u Beograd. Druženje sa Draganom vremenom je preraslo u prijateljstvo, koje je učvršćeno pri njegovom ponovnom dolasku u Krajinu u proleće 1995. godine. Posle pada Zapadne Slavonije početkom maja 1995. godine i smene generala Čeleketića Dragan je došao u Knin sa namerom da od nastavnog centra Bruška napravi istinski Centar iz kojeg će izlaziti najbolji izviđači sa kojima bi se popunjavale jedinice u sastavu Korpusa specijalnih snaga koji je formiran u okviru SVK.

U to vreme, po organizacijsko-formacijskoj šemi ja sam bio pretpostavljeni i tom centru, pa i njegovom komandantu. Autoritet kojeg je Dragan imao je terao vojnike da ispoljavaju neverovatnu energiju u toku obuke. Obuka je sprovođena po skraćenom programu, jer pored svih obaveza bilo je potrebno da se jedinice pripreme za svečanu paradu i promociju korpusa što je bilo zakazano za Vidovdan 28.06.1995. godine.

U drugoj polovini meseca jula Dragan je otišao na kraći odmor u Crnu Goru, a razvoj događaja i napad HV koji je usledio 04.08.1995. godine su ga sprečili da se vrati u Krajinu. Kasnije smo više puta razgovarali o tim događajima. Bilo je neverovatno čuti, da tog kritičnog dana sredstva javnog informisanja u Srbiji i Crnoj Gori tek oko podne informišu o napadu HV na Krajinu i to tonom i načinom koji ne govori da se radi o sveopštom napadu i da je tragedija velikog broja Srba iz Krajine na pomolu.

Izbori 1993. godine

Pored već spomenutih lica, smatrao sam da jedan broj ljudi iz različitih oblasti nauke može značajno pomoći u kreiranju kvalitetnih procena, ali da u tim procenama trebam uvažiti i razmišljanja i zaključke crkvenih velikodostojnika do kojih budem mogao doprijeti. To su mi ujedno postale smernice za rad. Iste sam izložio generalu Novakoviću na sastanku kod njega u Kninu 22.11.1993. godine i on na njih nije imao primedbi.

Izbori u Krajinu su se približavali i bilo je jasno da zvanični Beograd navija za Milana Martića. Milan Babić je imao podršku SDS Krajine i veliku verovatnoću da pobedi. Sastao sam se sa Urošom Fundukom i zamolio ga da mi pojasni odnos snaga i da iznese procenu razultata izbora. On mi je decidirano rekao, da su izbori jedno, a volja nekog ko je moćan drugo. Da će Babić na izborima sigurno pobediti, ali da će ipak predsednik Republike biti Milan Martić, jer tako želi Slobodan Milošević.

Kao osnovni problem kod Babića, Funduk je istakao njegovu neposlušnost prema Miloševiću 1992. godine u pripremi za prihvatanje Vensovog plana, a i kasnije, što je u više navrata naglašavao, kako je Vensov plan promašaj i za prihvatanje optuživao Miloševića. Ovim mi je potvrdio prethodnu informaciju do koje sam došao vraćajući se iz Beograda. Bio sam u društvu dvojice saputnika. Čitavim tokom puta pričali smo o izborima. Bilo je jasno da je Martić pobednik i pre izbora, da će posle preuzimanja funkcije imenovati mandatara u ličnosti Borisava Mikelića i da je sve plan i želja Slobodana Miloševića.

I oni su čuli da će biti problema na relaciji Martić - Novaković, ali su se nadali da će se odnosi u međuvremenu izgladiti i nesporazumi prevazići. Martić je u predizbornoj kampanji otvoreno isticao kao prvi zadatak smenu generala Novakovića, a potom sve ostale zadatke. Na izborima 12.12.1993. godine najviše poslaničkih mandata je dobio SDS Krajine. Dva dana kasnije izborni štab Milana Martića osporava rezultate za predsednika Republike i zahteva da se sprovede drugi krug glasanja zbog nepravilnosti koje su uočene. Primedbe su prihvaćene i drugi krug je zakazan za 23.01.1994. godine kada Milan Martić pobeđuje kao nezavisni kandidat.

Dana 17.03.1994. godine imenuje Borisava Mikelića mandatarom za sastav Vlade Krajine, a generala Novakovića smenjuje i na njegovo mesto dovodi generala Milana Čeleketića, koji je do tada bio komandant korpusa u Zapadnoj Slavoniji. U isčekivanju ovih rezultata dosta sam se kretao u samoj Krajini i van nje. Tako sam, već po nekom običaju, odlazio na dosta mesta kod domaćina koji slave krsnu slavu. Na nekoliko mesta sam se susreo sa Njegovim visokopreosveštenstvom, vladikom Nikanorom. U Plaškom smo bilio zajedno za Svetog Stefana kod istog poznanika, pa me je tada pozvao da dođem kod njega na slavu Svetog Jovana Krstitelja.

Vladika Nikanor je krupan i jak čovek. Vrlo obrazovan i sa dosta širokim pogledima na svet i zbivanja. Trenutno je na Veljunu i radi pod neverovatno lošim uslovima. Njegov poziv mi je bio i čast i veselje. Obzirom na veliki broj gostiju koji su hteli čestitati vladici na slavi se nisam dugo zadržao. Prilikom odlaska pozvao me je da ponovo dođem. On je posle slave išao na put u inostranstvo. Po povratku sam ga posetio. Bio je prilično uznemiren, pa sam ga pitao, da nema kakvih problema u čijem rešavanju bih mogao da učestvujem. Odgovorio je, da je sve u redu i počeo da mi opisuje događaj koji se zbio pri njegovom povratku u Krajinu.

Iz Beograda do Dvora na Uni je dobro i bezbedno putovao. U vozilu je bio sam i imao je dosta različitih poklona koje je vozio iz Beograda u Krajinu. Na policijskom punktu u Dvoru na Uni, dežurni policajci su pitali, ko je on, a on im je rekao da je vladika Nikanor. Na sebi je imao odeću koja je govorila da je sveštenik, ali je jedan od policajaca zahtevao da se legitimiše i da pokaže ličnu kartu. On je to učinio, ali je u ličnoj karti pisalo ime: Rade Bogunović i svi ostali podaci. To je razljutilo policajce koji su ga, misleći da se lažno predstavlja, naterali da iz vozila vadi sve stvari kako bi ih prekontrolisali. Srećom, naišao je neki zastavnik koji je vladiku prepoznao, izgradio policajce i omoguićio mu da nastavi put bez veće štete.

Bilo mi je vrlo neprijatno da slušam šta se desilo, pa sam se izvinjavao kao da sam ja napravio. U toku razgovora obavešten je da je došla delegacija u kojoj su general Mile Novaković, Todor Pajić, pomoćnik ministra policije i Đuro Škaljac, načelnik SUP-a Vojnić. Delegacija je došla da vladici uputi izvinjenje zbog događaja koji je upravo opisao. On ih je umirivao i kao svaki veliki čovek oprostio ovoj dvojici, ali je naglasio da je to velika šteta i propust što nemamo izgrađenu kulturu poštovanja sveštenika što nemamo odnos prema njima, crkvi i Bogu i da je to naša velika nesreća koje se moramo rešavati što je hitnije moguće.

U duhovnom pogledu mnogo stanovnika Krajine i pripadnika SVK je bilo u zapuštenom stanju. U mnogim mestima nije bilo crkava ili su bile zidine srušenih još za vreme Drugog svetskog rata*. Mnoga sela nisu imala sveštenika niti kontakta s njim, pa se rađalo, venčavalo i umiralo brz krsta. To nije moglo da prođe bez posledica. Vlastita vera je napuštena pod najezdom socijalizma i komunizma, a sada kad je i to propalo počeo je tegobni i mučni povratak i molba za oprost greha kojeg smo pola veka kontinuirano činili. I Hrvati su živeli pod istim uslovima kao i Srbi, ali nikada nisu svoju veru napuštali. Radili su različite poslove od običnog radnika, učitelja, oficira, državnog službenika i naučnika, ali su svi imali jednu, rimo- katoličku veru i verovali u njeno učenje.

Više puta sam sebe pitao, da li mi to plaćamo danak tim velikim grehovima, da li je došao dan kada moramo položiti račune ? Niko mi nije dao odogovor, ali verujem da nas je oholost i bezbožni život doveo u poziciju da se pred Bogom izjašnjavamo. U periodu od 1945. do 1991. godine u Hrvatskoj SPC je bila potisnuta u drugi plan, jer je nametano uverenje da je upražnjavanje religiskih sadržaja prevaziđeno i da izlazi iz konteksta kulturnog nasleđa jednog naroda, već da predstavlja oblik primitivnog i zaostalog ponašanja. Smišljenim i planskim plasiranjem takvih teza stvorena je odbojnost i osećaj srama da se ulazi u sakralne objekte i da se odlazi na liturgije.

Izbijanjem ratnih sukoba u Krajini je započela i duhovna obnova koja je prekinuta vojno-policijskom akcijom "Oluja", ali je uz mali prekid nastavljena u posleratnom periodu i prema svim pokazateljima na tom polju postižu se značajni rezultati. Nakon proglašenja autonomije u Zapadnoj Bosni od pripadnika muslimanskog naroda kojeg je predvodio Fikret Abdić i uvođenja vojne uprave koju je naredio Izetbegović, svaki dan je dolazilo do sukoba na tom prostoru. Ti međusobni sukobi su se često prenosili na prostor Korduna sa namerom provociranja jedinica korpusa SVK na tom prostoru. Nikada mi nije bilo jasno, a niko nije mogao da ponudi informaciju, da li je Fikret Abdić pre donošenja odluke o proglašenju autonomije imao konsultacije sa nekim ko ga je trebao podržati i pružiti pomoć. Znajući kakvo je stanje u Krajini nisam mogao da prihvatim ponuđena tumačenja da je to Krajina. Mi smo imali vrlo lošu i političku i vojnu situaciju i teško bi mogli nekome pomoći kada je nama trebala svekolika pomoć.

Da bi nudili savezništvo Abdiću u nameri da privučeno nekoliko hiljada njegovih boraca i to mi je bilo čudno, ali mi je bilo čudno da je Abdić samoinicijativno povukao takav potez. Ostalo je da se gleda prema Hrvatskoj i prema Srbiji i da se tu traži odgovor, jer neko treći nije mogao da se identifikuje kao zainteresovana strana. Da se nešto tu sprema bilo mi je jasno kada je 22.10.1993. godine u Beogradu Fikret Abdić i Radovan Karadžić potpisali dokument o obustavljanju međusobnih neprijateljstava između Republike Srpske i Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna.

Prostor koji je kontrolisao Fikret Abdić je bio relativno mali i ni u jednom delu se nije dodirivao sa snagama Vojske RS. Najvećim delom se oslanjao na 21. korpus i jednim manjim delom na 39. korpus.

Najveća opasnost mu je pretila iz Bužima koji je bio leglo muslimanskog fundamentalizma i vehabija koji su zagovarale i predvodile borbu prema svakom ko ne upražnjava izvornu islamsku veru. U Bužimu je bila i najekstremnija vojna jedinica, koja je u svom sastavu imala izviđačke i diverzantske jedinice "Hamze", "Gazije" i "Tajfuni" čiji pripadnici su bili poznati kriminalci i propalice, koji su iskorištavali ratnu situaciju za pljačke i otimačinu, ali i za razna zverska iživljavanja nad nedužnim stanovništvom.

Organi bezbednosti i obaveštajni organi Narodne odbrane Zapadna Bosna imali su dosta lošu procenu koja se odnosila na ukupnu sliku stanovništva koje je za ili protiv Fikreta Abdića. Računalo se sa znatno većom podrškom u svim delovima osim u Bužimu, a posebno se računalo sa Cazinom, jer da je bilo zauzeti Cazin onda bi bio otvoren put ka Bosanskoj Krupi i ostalim mestima. Međutim, nije ni tada, ni kasnije i to će dovesti do potpunog kraha. Pored loše procene potcenjene su snage 5. korpusa ne samo u borbenom nego i u drugim elementima. Tako olako pokretanje ljudi u pobunu dovešće do humanitarne katastrofe koja je rezultirala iseljavanjem velikog broja ljudi, dece i žena na prostor Krajine, Rasim Bašić i Branko Ćujić su naseli ponudama iz 5. korpusa i otišli na kontakt sa kojeg se nisu vratili.

Zverski su ubijeni obojica, kao opomena drugima. Prilikom povlačenja stanovništva iz Krajine upravo te, tzv. izviđačke i diverzantske jedinice 5. korpusa Armije BiH su napadale na nemoćne žene i decu, starce i ranjene i u samo dva dana počinili veliki broj zločina. Koliko je poznato, za takvo delovanje nije odgovarao niko i ako su predočeni brojni dokazi. Mnogo se verovalo u svaku izgovorenu reč Fikreta Abdića. Njegov uticaj na lokalno stanovništvo bio je ogroman, jer je kao privrednik preporodio čitav prostor. Odvajanjem od ostatka prostora kod kontrolom vojske i civilne vlasti lojalne Aliji Izetbegoviću, na temelju njegovog kazivanja i kazivanja ljudi oko njega, za relativno kratko vreme, ne duže od 2-3 meseca, svi će mu se prikloniti.

Šef vojnog kabineta Fikreta Abdića bio je bivši potpukovnik JNA Mehmed Koštić. Kako sam ga poznavao, bez većih priprema i planiranja, otpočeo sam kontakte s njim. Obično smo se sastajali u selu Maljevac. Deobom prostora na dva dela došli smo u situaciju da u potpunosti "snimimo" stanje u jedinicma 5. korpusa A BiH, ljudske i matrijalne resurse, stanje morala, planove namere i sl.

Uglavnom se sve to podudaralo sa našim prethodnim procenama, ali je bilo vidno odstupanje u proceni morala jedinica. Po kazivanju Koštića, moral je bio na dosta niskom stepenu, a na njega je najviše uticala bezizlaznost položaja 5. korpusa i bezpespektivnost njegovog delovanja, jer je bio u potpunom okruženje, a spajanje sa nekom od jedinica Armije BiH iz drugih kantona bilo bi ravno samoubistvu. Dakle, priča je servirana tako, da se jasno može zaključiti kako jedinice 5. korpusa i stanovništvo koje ga podržava, nemaju drugu alternativu osim priključenja Autonomnoj Pokrajini Zapadna Bosna sa Fikretom Abdićem na čelu.

Posebno je zabrinjavalo što su političke i vojne strukture u Krajini bezrezervno prihvatile takvu procenu i svako razbijanje zaključaka iz nje, bio je posao ravan nemogućoj misiji. Najpre, zarobljavanje, a potom zversko mučenje i ubistvo Bašića i Ćuića, odškrinuće vrata iza kojih se videlo nešto drugo od onog što su nama prezentovali. Videće se ili naslutiti neverovatna verska indoktrinacija, koja u svim svojim oblicima izlazi iz verskog i nacionalnog i ulazi u ekstremizam najgore vrste. Bužim je u svakom pogledu prednjačio, a svaki onaj koji se suprotno ponašao bio je osuđen na mučenje i smaknuće.

Svi oni koji su krenuli za Fikretom Abdićem označeni su kao izdajnici i vere i nacije i osuđeni, pa je pretila velika opasnost od istinskog bratoubilačkog rata. Na nesreću do njega je došlo. Zabeležili smo najbestijalnije i najkrvoločnije obračune, mučenja i likvidacije u kojima su se porodice obračunavale unutar sebe i šire. Prisetio sam se događaja u sprečavanju upada prethodnice "Handžar divizije" na prostor Krajine i njen prolazak u Zapadnu Bosnu. Nisam smeo ni da pomislim šta bi se dešavalo sa pojedicima - pripadnicima SVK koji bi bili zarobljeni od tih koljača ili šta bi se desilo civilima, ženama, deci i starcima na putu njihovog prolaska.

Po krvoločnosti su se isticala dva lica, dva muslimanska komandanta i "heroja." Prvi, Izet Nanić, komandant "Viteške - bužimska" 505. brigade, koja je u svom sastavu imala od 150-200 džihad ratnika, podeljenih u takozvane izviđačke i diverzantske jedinice što je u njihovom poimanju vojne organizacije bio sinonim za jedinice zaduženje za egzekuciju. Drugi, Šarganović Senad, komandant 501. brigade (bihaćke). Pre nego što je postavljen za komandanta bio je vođa naoružane terorističke grupe zvana "Šargan", koja se "proslavila" čestim upadima u zagranični prostor Krajine, pretežno na Kordunu, otimačinom i ubistvima. Ove dve brigade su ujedno bile i udarna snaga 5. korpusa, pa su i jedan i drugi uživali neograničeno poverenje komandanta korpusa Atifa Dudakovića. Svoj divljački i bestijalni mentalitet i nagon podjednako će ispoljiti i prema svojim sunarodnicima i prema stanovnicima Krajine koji su se 1995. godine povlačili preko Korduna i Banije na prostor Republike Srpske.

Mehmed je bio razapet između obaveza koje je preuzeo od Fikreta i činjenice, da mu je porodica ostala u Banja Luci, gde je službovao do izbijanja rata. Porodica mu je bila bez sredstava za život, pa je molio da pomognem, kako bi im poslao novac i neke druge potrepštine. Nikada nije hteo da kaže, da je kum sa Manojlom Milovanovićem, generalom i zamenikom Ratka Mladića, a ja ničim nisam hteo da odam kako mi je ta činjenica prisutna. Plašio se da će pasti u nemilost u koliko se to dozna. Vreme od početka 1994. godine, pa naredna dva-tri meseca, bila su ispunjena izborima , koji su održani 23.01.1994. godine, da li će se sve odvijati kako smo čuli, po scenariju iz Beograda. Po tome je Milan Martić trebao da pobedi, a potom da odredi mandatara nove vlade na čelu sa gospodinom Borisavom Mikelićem. Pre toga, Matrić je kao proklamovani prvi zadatak, trebao da smeni generala Milu Novakovića i na njegovo mesto postavi drugog komandanta.

Stvarno, kao po dobro urađenom scenariju, sve se odvijalo kako smo već čuli da će biti. Milan Martić postaje prvi čovek Krajine, čime je trebao da obezbedi koheziju poljuljalog jedinstva države, bezpogovorno izvršavanje svih zadataka, a posebno onih koji se odnose na odbranu države i nastojanja da se u narednom periodu povrate izgubljene teritorije. Borisav Mikelić je imenovan mandatarom za sastav Vlade RSK, 17.03.1994. godine.

Imenovanje Mikelića mandatara procenjivano je kao dobar i mudar potez Martića, a dobro se znalo da je mandatara imenovao Slobodan Milošević samo je Martić izgovorio njegovo ime. Odjednom, propagandna mašinerija iz Beograda o Mikeliću širi hvalospeve, naglašavaju se njegove poslovne sposobnosti, neukaljana politička karijera, veliki broj veza u Hrvatskoj i u zaključku, da tandem Martić-Mikelić garantuju izlazak Krajine iz ćorsokaka u koji je zašla u prethodnom periodu. Ono što je bilo od presudnog značaja je bila javno izražena podrška iz Beograda u svakom pogledu, uključujući izraženiju vojnu pomoć koja nam je bila najpotrebnija.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane