Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Sudbine
Službeno šikaniranje:
ispovest jednog "nepodobnog" policajca
A da sam zadužio
vodeni top
Radeći kao pripadnik MUP-a u više službi, resora, organizacionih jedinica, doživeo sam razna čuda
i čudesa. U nameri da opišem barem jednu
stranu stradanja i nemilih događaja
u službi, kojoj sam posvetio čitav
radni vek pa i život, napominjem
da sam "oteran" u penziju kao poslednji klošar bez "do viđenja", "svrati ponekad" ili, na primer, "kada ti nešto zatreba, zovi ili dođi,
znaš gde smo". Ništa od svega toga.
Milan Glamočanin
Rešenje
o penzionisanju zatekao sam posle pauze
za ručak, na stolu, bez
ikakvog obrazloženja ili objašnjenja,
uz ceduljicu s porukom: "Potpiši i uzmi
sebi prvi primerak"! Ostavili su mi ga kao
kukavica jaje. To više nije ona Služba
u kojoj je vladao rad, red i disciplina,
gde se tačno znalo ko, šta,
kad i gde
treba i mora.
Kada su starešine znale da
nagrade, ali i da kazne
saradnike za propuste u radu. Današnji rukovodioci gledaju samo svoj
interes, šeme i kombinacije, kako što pre i brže da se obezbede
materijalno, ne pitajući za cenu.
Prodali bi, i jesu, i dušu đavolu
i političkim partijama.
Državna zajednica
Srbija i Crna Gora zvanično je prestala da postoji
4. februara 2003. godine, a
s njom i bivše Savezno ministarstvo
unutrašnjih poslova (SMUP). Nekako u isto vreme (12. marta 2003) ubijen je i predsednik vlade
Srbije Zoran Đinđić te smo
mi zaposleni u bivšem SMUP-u "transfer" u Republički
MUP dočekali u vreme vanrednog stanja. "Preuzeti" smo 1. aprila 2003. godine, ali smo prethodno
razdužili naoružanje, opremu, sredstva i tehniku i
drugo.
Radnici koji
su bili u statusu ovlašćenih
službenih lica (OSL) prešli su na
neadekvatna radna mesta, protivno dogovoru i pismenoj
naredbi ministara bivšeg SMUP-a i
RMUP-a Srbije, Živkovića i Mihajlovića, "o raspoređivanju na adekvatna i odgovarajuća
radna mesta". To je bila jedinstvena prilika i "šansa za osvetu"
nesposobnih, osionih i nestručnih rukovodilaca
RMUP-a, jer su decenijama unazad bili samo "tehnička služba", stručni saradnici i profesionalci koji su učestvovali
u radu komisija, davali mišljenja, predloge, bili odlični saradnici, ali su nosioci
celokupnog posla u vezi s izradom zakona, pravilnika, uputstava, instrukcija, raznih državnih i međudržavnih komisija, inspekcijske, nadzorne i kontrolne
delatnosti bili u SMUP-u.
E, to im je uvek bila kost u grlu,
uvek drugi, nikad prvi, pa im je takvo "stanje" došlo kao melem na ranu
i idealna prilika za revanš, koji su maksimalno
iskoristili. U tom kontekstu,
ja sam se zadesio kao jedna
od pogodnih, optimalnih meta i objekata za pokazivanje
moći i vlasti
rukovodilaca RMUP-a.
Izopšten sam
Pošto nisam bio član nijedne partije, nisam imao političku
podršku niti
protekciju za nastavak policijske karijere, te sam
doživeo i prošao "ko bos
po trnju", tako kako ne bih
poželeo nikome i nikada. Sa mesta
načelnika uprave odmah sam raspoređen na mesto
inspektora, izvršioca. Iz drugog
platnog razreda prebačen sam u dvanaesti! Sve moje kolege napustile
su prostorije u bivšem SIV-u I (tadašnja Palata
Federacije) i prešli u SIV II. Svi osim mene. Ja
sam ostao 16 meseci u kancelariji koju je koristila moja uprava, ali
su me prethodno "raščinili" tako što su mi isključili dva direktna broja, dva lokala i
specijal, uzeli mobilni, pejdžer, automobil, klimu i ostavili me da
čuvam arhivu službe kojom sam
do tada rukovodio. (Radi
pojašnjenja: u
RMUP-u su postojala zvanja i činovi, a u SMUP-u samo zvanja. Formacijski i po liniji
rada, ja sam bio šef i
neposredno pretpostavljeni načelnicima uprava pograničnih policija Srbije i Crne
Gore, generalima S. Lukiću i M. Paunoviću.)
Tako su
me izopštili od ljudi, kolega
i sveta. Ovo je poznati scenario koji je već viđen
u policiji kada žele da se osvete
i da disciplinuju
i treniraju strogoću nad neposlušnim i nepodobnim!
Naime, zbog
načina na koji sam javno
prozvao najviše rukovodioce SMUP-a i RMUP-a, a u vezi sa ubistvom
novinara Slavka Ćuruvije, na mene
se svalila sva moguća i nemoguća
njihova "demokratska, transparentna", pravda i moć, te sam
preko noći postao moralno-politički "nepodoban i nesposoban"
i doživljavao razna šikaniranja i poniženja, iako
sam bio načelnik Uprave pogranične policije za strance
i putne isprave
SMUP-a. Čak je bilo i pretnji da
ne talasam, da ne prođem kao "Ćuran" (to je bio radni naziv akcije protiv
Ćuruvije u Državnoj bezbednosti). Moj prijatelj, kolega i "zemljak" general Lukić, iako sam
mu lično pomogao da dođe na
mesto načelnika Resora javne bezbednosti,
bio je prvi u nastojanju da me dovede u red, uz preporuku da
"ne talasam, da ne ostanem na ulici".
Nisu mi mnogo pomogle ni intervencije
nekih čelnih ljudi DOS-a, jer sam dirnuo u osinje
gnezdo, a tada su najopasniji. Osim toga, govorio sam, takođe, da
su s umišljajem i po
zadatku uništili jednu časnu,
odgovornu, tešku i profesionalnu
službu - policiju, a time i samu državu
Srbiju. "Ko nije s njima,
protiv njih je." Iako sam kao čovek i profesionalac dao svoj doprinos za
tzv. demokratske promene, shvatio sam da je sve to jedna velika
"demokratska" obmana i prevara.
Za mene su "demokratske promene" postale vreme progona,
šikaniranja, ponižavanja, iživljavanja i omalovažavanja.
Službenu legitimaciju bivšeg SMUP-a sam razdužio, kao i službeno oružje, a novu legitimaciju sam zadužio tek posle dve godine
"boravka" u RMUP-u. Posle više usmenih i pismenih obraćanja
i insistiranja kod načelnika uprava Dušana Zlokasa i Ljiljane Dimitrijević konačno
sam 2005. godine dobio i službeni pištolj, te sam sada
postao i pravi policajac.
I službeno oružje, koje se podrazumeva, ima predistoriju. Naime, 1986. godine prebačen
sam iz Resora državne u Resor javne bezbednosti. Prethodno sam razdužio
hekler sa prigušivačem, pištolj, municiju, radio-stanicu i službene lisice. Po prelasku u
SUP Beograd, radio sam u više organizacionih jedinica UKP-a (II odeljenje za
suzbijanje imovinskih delikata, III odeljenje za suzbijanje krvnih delikata i
VI odeljenje za suzbijanje maloletničke delinkvencije), u
stanicama policije Savski Venac, Rečna policija, Aerodrom
Beograd, te u stanici za bezbednost na železnici. U svim tim
jedinicama zaduživao sam i razduživao službeno oružje, što je bilo zabeleženo u ličnim evidencionim kartonima za sve policajce. Takođe
sam zadužio i razdužio oružje bivšeg SMUP-a. Međutim, posle zaduženja u RMUP-u, pred moje
"čišćenje" i odlazak u penziju doživeo sam pravi šok.
Naime, iako je prošlo već skoro 20 godina od prelaska iz Državne u Javnu bezbednost,
odjednom se "pojavljuje" nerazduženi službeni
pištolj iz DB-a!
Kolege koje vode evidenciju zaduženog službenog
naoružanja obavestile su me da sam kod njih zadužen sa pištoljem
marke broving 7.65 mm i da moram da ga razdužim
ili neće biti ništa od penzije. Ponovo nerešiv problem, koji će
mi oduzeti mnogo vremena, nerviranja i živaca. Naime, podrazumeva
se da nisam mogao da pređem iz jednog resora u drugi, a da se ne razdužim sa svom opremom i
drugim zaduženjima. Tražili su od mene da donesem revers razduženja iz DB-a da bi me
izbrisali iz njihove evidencije, tj. centralnog kompjutera MUP-a. Pitao sam ih
kako me nema, tj. kako sam evidentiran i po kom osnovu, kad je to oružje
pripadalo drugoj službi, ali su to bila pitanja u vetar...
Krenuo sam po svoju "pravicu" od vrata do vrata. Svuda zid i ćutanje.
Prvo sam otišao do moje bivše firme, DB-a, sadašnje BIA, ali tamo sve novi ljudi. Mislio sam, pošto
direktora BIA Radeta Bulatovića poznajem 25 godina, problem ću rešiti
lako i brzo. Ali, moj prijatelj me se odjednom "ne seća" i "nema
vremena čak ni za telefonski razgovor". Kao mlad inspektor DB-a radio sam sa
sadašnjim šefom kabineta BIA N. Bajićem. Okrenem ga, popričamo,
ali ni on ne može da pomogne. Reče mi i da su im skoro sve evidencije izgorele
za vreme NATO bombardovanja 1999, ali da će učiniti
sve što bude mogao. Shvatim da je đavo odneo šalu
i da hoće da me raščereče, na njihov način. Ponovo odlazim u MUP kod kolega koji se bave "slučajem
mog oružja" i pitam kako to da me niko nije pitao za broving 20 godina,
kada svake godine popisna komisija vrši evidentiranje oružja
i opreme za ceo MUP? A za sve to vreme ja nisam menjao posao i sve vreme sam
bio u policiji. Odgovor nisam dobio.
Prokleti
revers
U svojoj muci setim se kolege iz DB-a
M. Vujovića koji me je razdužio oružjem i koji je zvao i objasnio kolegama u BIA da sam oružje
njemu lično vratio. Otišao sam i kod mog kolege sa studija i načelnika beogradskog centra
D. Perišića, koji je bio nemalo iznenađen mojom pričom.
Okrenuo je telefon kolega u MUP-u i, posle desetak minuta razgovora s njima,
obratio mi se: "Milane, ovo nešto mnogo smrdi i neko ti
debelo smešta". Rekao im je da je to oružje, kao staro, komisijski
uništeno i radnici su zaduženi novim oružjem.
Spomenuo im je i pitanje uništenog dela evidencije BIA tokom bombardovanja
1999, te da sam se ja kod njih razdužio i da jedino oni mogu da
me duže za oružje. Ovaj razgovor im se nije svideo, kao ni činjenica da se jedan visoki
rukovodilac zauzeo za mene.
Ipak, pokušao sam i da u mojim ličnim papirima u kući
pronađem taj prokleti revers, ali bez uspeha.
Kolege iz odeljenja za evidenciju oružja predlagale su mi da
protiv mene podnesu disciplinsku prijavu za težu povredu radne
discipline, a da će je zbog apsolutne zastarelosti odbaciti. To sam odlučno
odbio, mada su mi rekli da je to "pravilo" i da je više
desetina kolega na taj način "rešilo" pitanje nestalog ili uništenog oružja.
Nisam želeo da u mom personalnom dosijeu bude podatak da se vodio disciplinski
postupak za težu povredu radne discipline, pa da taj fiktivni teret bude smetnja i mojoj
deci ako nekada budu konkurisali za
posao u nekom državnom organu. Bilo bi: otišao je u penziju da ga ne bi hapsili zbog nekog
muljanja oko službenog pištolja.
Nakon izjava Perišića i Vujovića, dobio sam od šefa kabineta BIA potvrdu da sam se razdužio i dao je kolegama u
MUP-u.
Tražeći svoje oružje, došao sam do interesantnih podataka oko zaduživanja oružja
pojedinih kolega u MUP-u. Pojedinci su, naime, zaduživani
i sa 5.000 metaka, drugi su zadužili i po desetak kalašnjikova,
škorpiona, bombi. Jedan je čak šaleći sa na moj račun rekao
da je zadužio oklopno vozilo, a drugi mitraljez, za koje nisu ni znali da imaju. Prestali
su da se šale kada sam im objasnio da će i oni morati da
"stanu" pred kompjuter i da se razduže. Kad-tad.
Šikaniranje i maltretiranje
Iako sam bio inspektor, od
prvog radnog dana u "novoj" policiji, i u statusu OSL, nekoliko
godina su me "nenamernom" greškom u administraciji vodili kao lice bez ovlašćenog statusa, čime su mi umanjili prosek plate i plaćanja u vezi sa penzijom, što sam morao da ispravim
pisanijama na sudu, u radnom sporu zbog šikaniranja i zlostavljanja
u službi, zbog ukupnog maltretiranja tokom službovanja u državnoj i javnoj bezbednosti.