Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Stav

Stav

 

Autizam

 

Ništa ne možete da izgubite. Već su vam sve uzeli. Pojeli su vam budućnost. Sada je pravi trenutak da se pobunite. Budite svoji. I ne slušajte ni vlast ni opoziciju. Vaše vreme dolazi. I novi ljudi koji će doneti spas državi i naciji. Idite do kraja!

 

Piše: Branko Dragaš

 

 

AUTIZAM - Svetski dan osoba sa autizmom je u našim medijima prošao gotovo neprimećeno. Mnogo veća pažnja i mnogo više prostora bilo je poklonjeno svakojakim našim glupostima, od toga da su jedan glumac i jedna voditeljka dobili sina, da su se pomirili pevač i voditeljka, da su se, po ko zna koji put, posvađali učesnici nekog od mnogobrojnih rijaliti programa, pa sve do toga da je gradonačelnik operisao slepo crevo. Odnos društva prema osobama sa posebnim potrebama, posebno prema deci sa teškoćama u razvoju, godinama se ne menja. Uprkos svim političkim parolama, obećanjima, slikanjima i konferencijama za štampu, uprkos tome što nas danima spinovani mediji bombarduju praznom pričom o ljudskim pravima, zaštitama prava manjina, građanskim pravima i civilizacijskim dostignućima savremenog društva, osobe sa posebnim potrebama i dalje su okrutno odbačene od društva i prepuštene su isključivo snalažljivosti svojih roditelja i pomoći prijatelja.

Ako znamo da u Srbiji ima preko 700.000 osoba sa invaliditetom, da ima 350.000 osoba sa intelektualnim teškoćama i preko 2.500 osoba sa autizmom, onda postavljamo pitanje šta je država uradila za taj naš svet koji živi tu kraj nas, koji je obespravljen, ponižen i koji ne mora da bude takav kada bi u našim srcima i duši bilo malo više ljubavi i samilosti. O tome danas pišem, gospodo drugovi. O tome da taj naš svet, ti naši ljudi i ta naša deca to ne zaslužuju i da moramo nešto da učinimo da bi se temeljno promenio odnos našeg društva prema njima. Već sam ranije pisao, iznoseći svoj ekonomski program, da možemo da zaposlimo 80 odsto osoba sa invaliditetom i osoba sa intelektualnim teškoćama na raznim poslovima, da je potrebna samo dobra volja ljudi koji vode državu, da ima nas dosta stručnjaka koji bi im držali treninge i obučavali ih da mogu da obavljaju korisne poslove za društvo. Svaki put kada dođem na rampu za naplatu putarine, kada mi mladi čovek, sportski građen, kao od brda odvaljen, svojom mišićavom rukom zatraži tiket, pomislim: zašto ovaj atleta ne radi u nekom poljoprivrednom kombinatu za dobru platu ili nekom industrijskom pogonu, a to svoje mesto prepusti osobi sa invaliditeteom ili intelektualnim teškoćama, koja bi bila obučena da naplaćuje karte na naplatnim rampama? Zar to nije moguće? Osobe sa invaliditetom i osobe sa intelektualnim teškoćama bismo tako socijalizovali, oni bi osećali da pripadaju društvu, da nisu odbačeni, gurnuti u stranu, da su korisni društvu i sebi, mogli bi da zarađuju za sebe, postali bi sastavni deo ovog društva i pomogli bismo im da vrate poverenje u zajednicu.

Ali, nažalost,  ništa od toga se ne dešava. Naprotiv, toliko smo, u trci sa komercijalnom civilizacijom, postali nemilosrdni, okrutni, bezosećajni i bezobrazni da je to postalo neizdrživo. Savremeni život smo sveli na robno novčane odnose, ljudske odnose na tržišno konzumiranje drugih, a savest kupujemo uplaćujući ponekad dobrotvorne priloge ili izgradnjom stacionara za sve one koji se razlikuju od nas. A to ne rešava nijedan naš problem. To samo dovodi do dalje segregacije osoba sa invaliditetom i intelektualnim teškoćama i zatvaranja problema u okviru podignutih zidova.

Pogledajmo primer upravo osoba sa autizmom. Podaci govore, nažalost, da je danas takvih osoba sve više, ali mi ništa nismo valjano uradili za tu populaciju naših ljudi, osim što se političari 2. aprila uslikaju za medije i obećaju da će stacionar biti izgrađen sledeće godine - kada počne izborna kampanja.

Pravo pitanje građanima je - da li vi stvarno znate šta je to autizam? Da li znate kako je porodicama koje imaju dete sa autizmom? Moja namera nije da pišem o medicinskom aspektu autizma, jer za to nisam stručnjak, to ostavljam ekspertima da dalje istražuju, da li je za pojavu autizma kriv genetski kod, vakcina kao okidač, ili ishrana, moja namera je da ukažem na socijalni aspekt autizma. Ako za decu sa autizmom stručnjaci tvrde da, citiram zbirna mišljenja, nemaju razvijene socijalne veštine, da im je slaba komunikacija sa drugim ljudima, da su im ograničeni interesi i da imaju ponavljajuće obrasce ponašanja, ali da se, zapravo, radi o genijalnoj deci koja imaju spektar različitih osobina, um različit od našeg i koji su bliži Hristu, prorocima, Leonardu, Mocartu, Ajnštajnu, Tesli i Bilu Gejtsu nego svom okruženju, deci koja razmišljaju u slikama. Zar Nikola Tesla nije priznao da su mu sve ideje dolazile kroz vizije slika u snu, koji su fokusirani na detalje znatno duže i dublje nego normalan mozak, koji primećuju ono što mi nikada ne bismo primetili.

Ako je sve to tako, onda se postavlja pitanje zašto tu genijalnu decu odbacujemo, umesto da radimo sa njima i učimo od njih. Našao sam jednu pesmu koja najbolje govori šta je to autizam: "Ima još jedan beskrajan svemir u tebi, / I još jedna ti, ta druga ti, / Gledaš zvezde svojih nebesa, / Pogledom roniš po ličnom kosmosu, / Slaviš njegove krugove, / Cikluse i godine, / Objašnjavaš postojanje...". Ako, dakle, kraj sebe imamo blistave apstraktne umove koji pronalaze jedan beskrajan svemir u sebi, ono što je nama, običnim smrtnicima, nedokučivo i nedostižno, zašto onda ništa ne učinimo da se približimo tim svetovima? Zašto ne pomognemo onima koji svet doživljavaju u slikama da nam to prenesu rečima? Socijalna veština i komunikacija se uči. Zar Templ Grendin, koja je kao dete imala dijagnostikovan autizam, nije uspela da nam rečima prenese svoje vizije? Znači, to je moguće. Potrebno je da zajednica učini nešto za oslobađanje tih blistavih umova. Templ drži predavanja da su čovečanstvu potrebni sve vrste umova i da nije problem kod dece sa autizmom nego kod nas. Problem je uvek isti: naše neznanje i naše predrasude.

I umesto da se deca sa autizmom inkluzijom uključe u naš obrazovni sistem i da tako odrastaju sa ostalom decom, učeći ih da smo svi isti i da bogatstvo različitosti, kako je pisao prosvetitelj Volter, stvara sklad koji vodi čovečanstvo u boljitak, neću napisati - vodi u napredak, jer više ne znamo šta je to napredak u atomskom uništavanju prirode, umesto da se zahvalimo tim genijalnim pojedincima koji su nas svojim vizuelnim slikama izvukli iz mračnih pećina Altamire, gde bismo i danas sedeli i grejali se nad upaljenim vatrama, da se zahvalimo što su nas međusobno povezali u globalno selo, tako da danas možemo da komuniciramo sa svim ljudima na planeti, naši reformatori na vlasti hoće da izgrade stacionare i da u te zidine utamniče blistave umove kojima treba širina, svetlost, ljubav i društvena zajednica da bi pokazali svoju genijalnost. Nikada se ne zna kada će ta genijalnost da sine u punoj svojoj svetlosti. Za dobrobit čitavog čovečanstva. I zato - ne trebaju nam zidine stacionara! Treba nam briga društva za svu decu sa teškoćama u razvoju i za sve osobe sa invaliditetom i intelektualnim teškoćama. Treba da budu deo  naše zajednice i da žive sa nama. Tu, u našoj kući, sa našom decom da se igraju i da idu sa njima idu u školu. Neka se ostala deca uče da su deca sa autizmom pre svega deca kao i oni sami. I ništa više. Neka odrastaju da razumeju da svi imamo iste potrebe, ali da ih samo zadovoljavamo na različite načine. Uostalom, ko zna koliko svako od nas ima osobenosti, socijalne zatvorenosti, slabe komunikacije, vizija u slikama i ponavljanja istih pokreta u sebi. To svako krije. Niko neće da prizna.

Priznajte da se i vi, živeći sa ovako okrutnim, pohlepnim, sebičnim i pokvarenim svetom, povlačite u sebe. Slabo komunicirate. Ponavljate uvek iste pokrete. Hoćemo li čitavu civilizaciju staviti u stacionare? Zar nije bolje da u stacionare stavimo one koji ih grade. Tako bi sprečili da budu štetni po društvo. Osobe sa intelektualnim teškoćama i invaliditetom traže zajednicu i mi smo dužni da budemo njihova slika u viziji blistavog uma. I da nešto pokušamo od njih da naučimo. Možda ćemo tako uspeti da dodirnemo kosmos.

KANIBALIZAM - Politički diletant Čedomir Jovanović, koji je ušao u državnu politiku direktno sa ulice, bez radne biografije, bez životnog iskustva, skojevac koji je šetao šuplje patike po beogradskom asfaltu i glumio opoziciju, koga je Đinđić stvorio i pružio mu životnu priliku da nešto napravi sa svojim životom, koga je posle dve godine pustio niz vodu, jer je video da je neiživljeni klinac, da je nezreo, pohlepan i neobuzdan, koji se ljubio u usta sa zemunskim kriminalcima, optuženim za ubistvo njegovog idola, koji je, kako sam priznaje, isprljao ruke sarađujući sa najgorim kriminalnim ološem, koji letuje u mondenskim letovalištima, pije vino od dve hiljade evra, koga čuvaju sumnjivi tipovi, kasnije obijači banaka i vođe bandi, taj navodni moderni političar u skupim odelima i još skupljim džipovima, koji nikada na tržištu nije zaradio jedan jedini evro, čovek bez ikakve vizije i strategije, bez morala i političke mudrosti, bleda fotokopija svoga tvorca, mucav i neurotičan, izbezumljen, taj površan i isfoliran tip dozvolio je sebi slobodu da naše prijatelje Afrikance nazove kanibalima. Taj malograđanski satrap i parlamentarni pajac nazvao je čitavu jednu afričku populaciju ljudožderima i tako nama, koji živimo i radimo na svetskim tržištima, koji sve svoje znanje, iskustvo i kontakte koristimo kako bi došli do moćnih ljudi u Africi, kako bismo našoj privredi i našim preduzetnicima obezbedili posao, jer najdinamičnije tržište XXI veka je upravo tržište Afrike i svi se već sada otimaju oko poslova u Africi, počeo je i rat u Libiji da bi se zaplašila preostala Afrika, pokorila, okovala i stavila pod kontrolu upravljača sveta, nama koji sami nastupamo na afričkom tržištu, bez pomoći države, bez pomoći političara, nama koji svojim vlastitim novcem lobiramo da bismo, u oštroj svetskoj konkurenciji dobili poneki posao, jer nemamo nikakvu podršku naše države na tom tržištu, kao što to imaju, recimo, Kina ili Turska, nama je taj ostrašćeni skojevac i profiter reformi zabio nož u leđa, jer se svi afrički mediji preneli da je političar iz Srbije, predsednik jedne liberalno-demokratske parlamentarne stranke nazvao afričke političare ljudožderima.

I šta je posle toga bilo? Ništa. Jednostavno baš ništa. Neko bedno, mucavo trtljanje i prtljanje ne možemo prihvatiti kao izvinjenje. Ništa se nije dogodilo u toj političkoj žabokrečini gde se svi davimo u raspadu morala, životnih principa, doslednosti, pogleda na svet i gde opstaju samo oni koji žabokrečinu nose u sebi. U svakoj pristojnoj parlamentarnoj demokratiji posetilac Šilerove i pajtos zemunskih narko ološa bi već davno bio izbačen iz javnog života, državni tužilac bi otpočeo gonjenje i sud bi mu odredio zakonsku kaznu koju zaslužuje zbog ovog rasističkog vređanja drugih rasa i nacija. Nažalost, ništa od toga se nije dogodilo. Čeda Jovanović nastavlja svoju političku karijeru i nudi Srbiji modernizaciju u kojoj su svi koji se razlikuju od njega ljudožderi. Poseban problem predstavlja to što se nisu oglasili zaštitnici ljudskih prava i građanskih sloboda, fanovi Čede Jovanovića, koji svoga pulena štite od svake njegove izgovorene gluposti. Gde je glas Latinke Perović, te heroine komunističkog pokreta, da osudi postupak svoga političkog miljenika?

Zamislite da je ovu fašističku izjavu izrekao u parlamentu neko od, kako ih nazivaju, nacionalističkih političkih grupacija? Šta bi se dogodilo? Verujem da bi sve nevladine organizacije na finansijskim jaslama Sorosa tražile da se NATO avioni, pre nego što krenu prema Libiji, okrenu ka Srbiji i bombarduju naciste koji prete drugim narodima i državama. Taj dvostruki standard doveo je do potpunog gubitka kredibiliteta zaštitnika ljudskih prava i građanskih sloboda. Njih više niko ozbiljno ni ne sluša. Čak ni njihovi finansijeri. I otuda njihova ozlojeđenost i mržnja. Zato prave novu predstava kako bi izmamili još novca za svoj parazitizam. A Čeda igra ulogu koja mu je namenjena. Ulogu u koju se uživeo i koja treba da ga dovede na mesto protektora za Srbiju. Nadam se da se to, ipak, nikada neće dogoditi. Naš narod jeste naivan, ali ne toliko da može da proguta ovu ljudoždersku izjavu.

KRSTAŠI - Gadafi je tačno pogodio kada je rekao da su NATO zlikovci zapravo krstaši koji hoće da otmu prirodno bogatstvo Libije. Krstaši to rade hiljadama godina. Zar nisu, radi oslobađanja Hristovog groba, razorili i zauzeli 1204. Konstantinopolj? A kakve veze ima Konstantinopolj, hrišćanska pravoslavna prestonica, sa oslobađanjem Hristovog groba? Zašto su pljačkali Vizantiju koja je bila prirodna brana osmanlijskom osvajanju? Problem, dakle, nije bio u hrišćanskim osećanjima svoje sabraće u Hristu, nego u ogromnom bogatstvu Vizantije koje je smetalo varvarima sa Zapada. To bogatstvo Istoka je svetlilo kao baklja u mračnim, močvarnim vizijama varvara sa Zapada. Ista je pozicija i danas. Navodna humanitarna akcija se sprovodi da bi se zaštitila humanitarna katastrofa nad opozicijom u Libiji. Stradaju nevini civili kao kolateralna šteta procesa uvođenja demokratije u Libiji.

A ko je opozicija u Libiji? Niko tačno to ne zna. Ko su ljudi koji ratuju protiv režima? Više od četrdeset pet dana traje rat u Libiji, a da mi, koji to sve pažljivo pratimo, ne znamo ko je opozicija i šta oni ustvari tačno hoće. Koji je njihov program? Za kakvu Libiju se zalažu? Samo na nekoliko sati, pre dve nedelje, pojavio se intervju sa navodnim liderom opozicije koji je u tom svom prvom nastupu rekao da oni hoće da sruše Gadafija i da se u njihovim redovima bore iskusni borci Al-Kaide, koji su se borili, doslovno je ovako izjavio, u Avganistanu i Iraku na strani talibana, a protiv saveznika okupatora. Tu nešto ozbiljno ne valja. Ako je tačno to što je rekao taj vođa opozicije, onda dolazimo do saznanja da su Al-Kaidini ratnici, koji su se u Avganistanu i Iraku borili protiv saveznika, znači i Amerikanaca, u ratu u Libiji postali saveznici upravo Amerikanaca u borbi protiv Gadafija. To znači da teroristička Al-Kaida i nobelovac Obama rade na istom zadatku. Ta porazna istina otkriva samu suštinu ove humanitarne intervencije bombama sa osiromašenim uranijumom. Videli smo u našem slučaju da NATO nije uspeo bombama da skine Miloševića i da smo dobili lažne reformatore na vlasti koji su potpuno uništili ekonomiju Srbije, našu državu i celokupno društvo doveli do potpunog raspada. Isti scenario se sprema Libiji. I zato naš svet podržava Gadafija i slika njegov lik na uličnim grafitima.

Nije sporno da Gadafi treba da ode u političku penziju. Ali to treba da odluče sami Libijci. To je njihov problem. I njihova nafta je samo nihova. Nije nafta koja pripada čitavom svetu i koju krstaši treba da oslobode za svoje multinacionalne kompanije.

BEOGRAD FILM - Nije strašno što je jedan prevarant opljačkao i zatvorio sve beogradske bioskope, takvih slučajeva u procesima privatizacije ima mnogo, nije strašno što se umesto filmova u tim dvoranama peku kobasice i jede brza hrana, nije strašno što četri godine državne institucije nisu ništa uradile da zaštite vrednu imovinu kompanije, nije strašno što se iza njuške većinskog vlasnika skriva Dinkić, koji je pušten niz vodu, pa je onda odlučeno da se njegovi kadrovi procesuiraju, nije strašno što su mediji o uništavanju beogradskih bioskopa bojažljivo izveštavali, nije strašno što je nas, koji smo imali hrabrosti da se suprotstavimo kriminalu, policija posećivala i sudovi ispitivali, sve to, gospodo drugovi, nije toliko strašno kao ona porazna činjenica da je čitava kulturna javnost Beograda zatvarala oči pred zatvorenim bioskopima, da su okretali glavu kada su prolazili kraj njih i da niko od tih kulturnih institucija i javnih kulturnih delatnika nije imao kuraži da, na liniji ljudskog i umetničkog dostojanstva, progovori o zločinu koji se dešava u prestonom gradu. To je strašno. Sram vas bilo! Sve vas koji se bavite kulturom ili živite od kulture. Stidite se zbog saučestvovanja u zločinu.

NEMA LJUDI - Dve decenije na svim medijima gostuju jedni te isti ljudi i dve decenije nas ubeđuju da nemamo bolje ljude. I oni koji ih dovode u emisije prave se blesavi i čude se kako nemamo novih ljudi. Kakva podlost! Kakva laž! Monopolizovali su medije i tvrde da nemamo nove ljude. Oslobodite medije i pozovite da o društvenim problemima govore oni koji su stručni, pošteni, iskreni i koji imaju rešenje za probleme u kojima se danas nalazimo. Imamo ljude koji mogu da vode državu. Imamo ljude koji mogu da nas izvuku iz ove tragedije. Imamo ljude, ali tim ljudima ne daju prostor u medijima. I tu je sva suština. Jedini način da se izborimo za slobodu medija je - huk ulice! To je jedino čega se plaši i režim i njihova opozicija. Huk pravednika na ulici. I to dolazi. Podržavam proteste omladine u Fejsbuk pokretu. Nije važno koje je boje mačka, važno je da se uličnim protestima raseče ova društvena trulež koja nas ubija. Deco, samo napred! Ništa ne možete da izgubite. Već su vam sve uzeli. Pojeli su vam budućnost. Sada je pravi trenutak da se pobunite. Budite svoji. I ne slušajte ni vlast ni opoziciju. Vaše vreme dolazi. I novi ljudi koji će doneti spas državi i naciji. Idite do kraja! ZA SPAS SRBIJE!

 

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane