Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Druga strana

Druga strana

Kad svi izuzev nas znaju šta je za nas najbolje

 

Zločin beznađa

 

Izborima se još raduju samo oni koji veruju da onaj ponor pakla jeste dubok, ali da nije širok. Ali takvi već poodavno umiru češće od drugih. Naročito kad vide pobednike!

 

Ivan Molotok

 

 

Usputno prelistavajući neku knjigu namenjenu kompjuterašima, autor ovih redova naišao je na jednu sjajnu diplomatsku formulaciju, koja pre priliči ovdašnjim politikantima, nego zaljubljenicima u hardver i softver. Naime, predstavljajući čitaocima neki američki kompjuterski program, domaći tumači programa ovako, samokritično, objašnjavaju nešto čemu nisu uspeli da odrede funkcije i smisao: "I pored najbolje volje nismo uspeli da smislimo niti jedan jedini razlog zbog kojeg bi vam ova (tamo neka) opcija mogla ikada korisno poslužiti!". Pa su je jednostavno preskočili, iako se negde, u nekoj "silikonskoj dolini", možda i sto najboljih svetskih programera trudilo da je uopšte smisli i izvede.

Pre nekih četrdesetak godina, kada inženjeri EI Niš nisu uspeli da samostalno skuckaju neki model televizora, za koji su skupu licencu tek kupili od Filipsa, redukovali su "šemu", tačnije izbacili petnaestak odsto elektronskih elemenata, a onda taj proizvod ocenili kao još bolji, usavršeniji i funkcionalniji, tehnološki znatno napredniji od originalnog Filipsovog. (Malo kasnije čudili smo se onom Vučureviću kad je najavljivao da će, posle granatiranja, izgraditi još lepši i još stariji - Dubrovnik). EI je, kao što je poznato, i pored takvih mozgova, uskoro propao.

Nekako slično su razmišljali i tvorci kragujevačkog juga, pa mu tokom tridesetak godina, u tehnologiji proizvodnje nisu promenili ni jedan jedini šraf, nijedan plastični delić, nisu uneli ni jedno jedino tehnološko ili estetsko poboljšanje, zadovoljavajući se samouveravanjima kako bi (pored činjenice da to nisu znali ili mogli) bila šteta poboljšanjima kvariti takvo čudo od auta. Sve dok, po merilima i anketama većine svetskih institucija koje se na globalnom nivou bave tom tematikom, jugo nije proglašen relativno najgorim i najružnijim automobilom svih vremena. A nije da ih nije bilo i zaista ružnih. (Pa ko se onda čudi što ova država i njeni građani moraju da krvavo plaćaju italijanskim prevarantima da u tu fabriku samo i uđu, pre nego što išta, o trošku države Srbije - proizvedu. A predsednik države malo-malo pa ide u Torino kako bi na kolenima molio prevarante da se iz "projekta" i "investicija" ne povlače, obećavajući da će Srbija dodatno platiti -italijanske investicije).

Ove i ovakve asocijacije ne nastaju iz malog mozga nego iz svekolike ovdašnje prakse i moguće im je koren otkriti u gotovo svakom deliću svakog segmenta ovdašnjeg državotvornog, političkog, pravnog ili privrednog života, od tzv. pregovora o Kosovu, preko mentalnih stanja i dijagnoza ljudi na vlasti i pri njoj, do izgradnje čak i neke socijalne udžerice, a ne samo glomaznih i skupih kapitalnih objekata. A sve na svoj način govore ili o moralnom sunovratu, ili o logičkom ćorsokaku, ili o svakom drugom beznađu koje proizvodi gluposti i kriminal u ekstremnim oblicima.

Naime, otkako je pre dvadesetak godina na ovim prostorima zaveden demokratski terorizam, osoben, originalni sistem institucionalnih, političkih, državnih i mentalnih bljuvotina i papazjanija, pa ni posle njegove revolucionarne revizije 2000. godine, u većem beznađu bili nismo. Za sve to vreme, u svakom šugavom trenutku, i kad smo se radovali korici hleba, i kad smo zaboravljali gde smo šuplji, negde, "sred tunela, u sred mraka", sjala je zvezda koja se zvala - izbori. Uvek su, a bilo ih je, a bilo ih je - i po deset na jednu godinu, tek da ti se život dodatno i bespovratno smuči, bili nekakav korak napred, ili u ponor pakla ili preko fine linije političkog razgraničenja. Ako nismo dobijali bolje, dobijali smo drugačije, pa smo počinjali ispočetka.

A onda smo, posle svih ratova i tamo i ovde, i odozdo i odozgo, posle svih krvavih i posnih ali pojedenih godina, posle svih crvenih, plavih, crnih, zelenih, žutih, maskirnih ili kariranih hordi koje su nam tutnjale kroz lobanje, skupštine, predsedništva, odbore, komisije, agencije, zavode i razvode, partije i udruženja, posle svih reformi, pljački, privatizacija i nacionalnih suicida, dobili - ovo. Posle ovoga možemo da dobijemo samo - ono. Izborima se još raduju samo oni koji veruju da onaj ponor pakla jeste dubok, ali da nije širok. Ali takvi već poodavno umiru češće od drugih. Naročito kad vide pobednike!

I aktuelni državni i politički establišment, napabirčena gomila privatnih tehnokrata bez socijalne i političke svesti, sa svojim prirepcima i izraslinama, svestan je da je, možda prvi put u poslednjih sto godina, za njihovog zemana, nad narodom izvršen - mirnodopski zločin beznađa. Nikakvi izbori neće promeniti ništa, jer na sceni mogu da ostanu samo isti ili da dođu drugi koje se unapred reklamiraju kao još gori. Samo se, kad ujutro krenu na visokoplaćene dužnosti zlostavljanja raje, pošpricaju različitim smradovima.

I era ovih kojima se ne ide a moraju da odu ostaće upamćena kao era u kojoj je sistemski i sistematski uništena mogućnost izbora, u kojoj svi koje treba da biramo samo različito smrde, a izbori sa maskama na nosevima nikada i nigde nisu ni normalni ni regularni. Ipak, ova "demokratska" vlast toga je svesna i u tome uživa kao pacov u kanalizaciji.    

Možemo danas da do mile volje očekujemo, biramo i poručujemo sve sa teorijskog menija, i demokrate i radikale, i fašiste i komuniste, i klerike i bezbožnike, i šampite i baklave i mocart-torte, ali sleduje nam jedino - govno. A od govneta, kako se to mislilo ne tako davno, povodom jedne druge vlasti, za koju se mislilo da je najgora, još niko nije napravio pitu, pa neće ni ova jadna i bedna država sa svim političkim buregdžijama koliko ih ima. Dokaz za ovu teoremu toliko je očigledan da ga ne treba izvoditi nikakvim posebnim tehnikama i znanjima. Dovoljno je ujutro probuditi se, proživeti dan kako priliči prosečnom ovdašnjem ljudskom biću i pri svesti dočekati mrak i krevet. Od količine govana kojih se nagledamo i kojima nas nakljukaju, u širokom asortimanu - od proliva preko brabonjaka pa do poštenih palamada - nema nikakve šanse da svako na svom primeru ne shvati kako je ova obična ljudska dupetvorina ujedno i naša generalna, strateška, državna i politička doktrina. Da nije tako, već bi nam svima došlo iz dupeta u glavu, a ne po glavi i po celoj državi, i ne bismo mi, potonuli do usta svako u svoju životnu septičku jamu, trošili poslednje atome snage i vazduha da bismo, a šta drugo, aplaudirali i očekivali spasonosne poteze od - govana na otvorenoj društvenoj i političkoj sceni.

Ali, sve je to naših biračkih ruku delo. Parafrazirajući Mešu Selimovića, nije ni tako teško sam sebi objasniti da smo, bojeći se decenijama ovna, dočekali da se zaista bojimo svakog govna, utoliko više što je manje a smrdljivije, pa se pitanje kad ćemo živeti van ovih okvira više uopšte i ne postavlja. A i zašto bi kad danas i ovde odgovor na ontološko pitanje šta jeste život sam može da glasi jedino - govno.

Dakle, da čekamo izbore ili da se odmah ubijemo, razrešićemo ako preživimo.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane