Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Prevrtanje

Prevrtanje

Strani investitori uglavnom izbegavaju Srbiju, a u nju će da ulažu lažni stranci koji govore srpski

 

Scenario za organizovanu pljačku Srbije

 

Leka za ekonomsku krizu u Srbiji nema, bar dok su aktuelna ovakva vlast i modeli ponašanja koji favorizuju muljanje i poslovanje ispod žita, nezakonito otimanje preduzeća i korupciju.

 

Milan Malenović

 

Srbiji je do kraja ove godine potrebno da strani investitori u nju ubace 3 milijarde evra i to samo da bi se godina pregurala. Sve ispod toga bi značilo produbljenje postojeće kize i dalje zaduživanje države kod inostranih zajmodavaca. U prvoj polovini godine, međutim, strane investicije jedva da se prebacile pola milijardi evra.

   Najvažniji način privlačenja zamišljenih tri milijarde bila je privatizacija Telekoma, koja je prošla neslavno. Kompanija procenjena na najmanje dve milijarde ponuđena je za 1,4 milijardi, ali se jedini zainteresovani kupac pokazao spremnim da izdvoji tek jednu milijardu evra.

   Od moguće prodaje Jata Turkiš erlajnsu ne treba, takođe mnogo očekivati. Jat, kao uostalom i većina svetskih kompanija, posluje sa gubicima i strateško partnerstvo je zamišljeno kao otkup njegovih dugova, a ne realna investicija.

   Kako EPS još nije restrukturisan kako treba da bi mogao da bude privatizovan, možemo da zaključimo da više nema velikih sistema podobnih za prodaju strancima, pa se postavlja pitanje kako namaći neophodnih tri milijarde evra.

   Da bi se neki stranac odlučio da investira u Srbiju, on mora unapred da zna kakva će pravila igre da važe tokom trajanja te investicije. Te sigurnosti, međutim, u Srbiji nema.

   Jedan od investicionih načina je ulaganje preko berze u hartije od vrednosti. Najvažnije regulatorno berzansko telo je Komisija za hartije od vrednosti (KHOV) koja više ne uliva nikakvo poverenje.

   KHOV raspolaže svega sa 5-6 inspektora, odnosno osoba koje trebaju da prate berzanske transakcije i da reaguju na eventualne nepravilnosti. Kada se zna da ovakvih poslovanja ima na hiljade i da bi teoretski jedan inspektor trebao da istraži u proseku bar hiljadu transakcija godišnje, vidi se da je to nemoguća misija.

   Jedna od neregularnosti je i kupovina akcija preko povezanih lica. Zakon predviđa da svako ko kupi 25 odsto akcija jednog preduzeća mora ostalim akcionarima da da ponudu za preuzimanje svih akcija. Ukoliko on za to nema sredstava ili ne želi da tako nešto učini, KHOV mu oduzima sve akcije preko tih 25 odsto.

   Da bi se ovo izbeglo neki pribegavaju zabranjenoj kupovini preko povezanih lica, te tako izgleda da niko ne poseduje preko 25 odsto neke akcije, iako odluke donosi samo jedna osoba ili jedna grupa osoba.

   Jedan od ovakvih, očiglednih slučajeva je i Poljoprivreda AD iz Sente, u kojoj kontroverzni biznismen i sada zaštićeni svedok Mile Jerković poseduje 16,67 odsto akcija, a isto toliko poseduje i njegova ćerka Višnja. Porodica Jerković, odnosno sam Mile koji jedini u familiji ima neki kapital za obrt, tako ima 32 odsto senćanskog kombinata, bez da je ponudila obavezno preuzimanje ostatka akcija.

   KHOV je o ovom slučaju obavešten, ali za divno čudo ne smatra da su otac i ćerka povezana lica. Ili mu je zabranjeno da tako nešto smatra?

„Kada se radi o ingerencijama komisije nismo dobili ono za šta smo se zalagali", tvrdi predsednik KHOV-a, Milko Štimac. „I dalje se nadležnosti definišu kao poverene, znači nisu originalne. Ne kažem da će to praviti smetnje u radu, samo mislim da je trebalo izbeći takvu odrednicu."

Koka kola, šibicar do bola

 

Teorijski, poverene ingerencije znače da komisija ima iznad sebe vladu, a to nije tačno. Komisiju bira skupština, što je potvrđeno i novim zakonom, tako da ne može vlada niti bilo koje ministarstvo da bude iznad komisije. Međutim, u našem pravnom sistemu ako niste pomenuti u Ustavu ne možete da budete nezavisno regulatorno telo u smislu kao što je Narodna banka Srbije. Pravnici iz komisije su predlagali kako da se to prevaziđe, međutim, Sekretarijat za zakonodavsto vlade Srbije nije uvažio njihove ideje, tako da je ostao stav da su nadležnosti komisije poverene.

   Ovo, opet, znači da teoretski vlast može da utiče na rad KHOV-a,  a to je ono što ozbiljni strani investitori nikako ne žele. Iz slučaja Poljoprivrede i porodice Jerković očigledno je da vlast ovu svoju teoretsku mogućnost itekako koristi.

   Još jedan od razloga zašto nas stranci izbegavaju u širokom luku kada je u pitanju berzansko ulaganje, jeste i etabliran odnos većinskog vlasnika prema onima u manjini. Ne želi svaki investitor da preuzme celu kompaniju, već putem berze pokušava da plasira svoj kapital kako bi se isti uvećao. Na berzama se najviše i trguje manjinskim paketima akcija nekog preduzeća, a zarada od ovih transakcija se ogleda i u godišnjim dividendama.

   U Srbiji je gotovo postalo pravilo da većinski vlasnik na skupštini akcionara donese odluku kojom se onemogućuje isplata dividende. Jedan od takvih slučajeva je i ovogodišnja skupština Koka-kole HBS Srbija. Domaći proizvođač svetski poznatog bezalkoholnog pića od 1997. posluje u okviru grčke Coca-Cola Hellenic Grupe.

   Iako zemunska kompanija ostvaruje sjajne rezultate, dividenda je reč koje u grčkom, očigledno, nema. Ove godine je većinski na skupštini odlučio da se dividenda uloži u dokapitalizaciju kompanije, i to tako što će biti izdate nove akcije koje će zainteresovani sadašnji akcionari moći da otkupe po ceni umanjenoj za vrednost dividende.

   Da se ovde radi o klasičnoj prevari malih akcionara govori i činjenica da je skupština akcionara odlučila da će jedino većinski vlasnik imati pravo da za otkup novih akcija uloži nenovčana sredstva, - svi ostali će morati da plate u kešu!

   Cilj koji ovim želi da se postigne jeste da mali akcionari dignu ruke od svojih akcija i da većinski za sitne pare dođe u posed 95 odsto kompanije. Tada on po zakonu ima pravo da prinudno otkupi sve preostale akcije, pa će kao stoprocentni vlasnik tek onda moći da radi šta hoće sa kompanijom. Da li je ovo zdrava klima u kojoj bi neki ozbiljan investitor da posluje?

   Istu akciju je već pre dve godine izveo slovenački Novolajn u beogradskom Tranšpedu. Slovenci su 2005. postali većinski vlasnici, zatim su krenula poigravanja sa dividendama i dokapitlizacijama i, kada su mali akcionari izgubili strpljenje, Novolajn je krajem 2009. postao jedini vlasnik Tranšpeda.

   Tada je, verovatno, slovenački investitor imao neku ideju šta bi mogao korisno da učini sa svojim novostečenim vlasništvom, ali od toga nije bilo ništa. Nedavno je vlasnik i direktor Novolajna Dušan Plut izjavio da odustaje od daljih investicija u Srbiji, koje je sam procenio na 24 miliona evra, i da želi da proda i ono što ovde poseduje, vredno navodnih 11 miliona evra.

   Kao razlog za odlazak naveo je izuzetno sporu administraciju i ništa brže pravosuđe.  „Na ishod i izvršenje sudskog spora čeka se godinama, dok država svoja potraživanja odmah naplaćuje", rekao je Plut na konferenciji za štampu.

   Kao što se vidi, čak i neozbiljni investitori beže iz Srbije, dok oni ozbiljni u nju nikada nisu ni dolazili.

 

Belo roblje džabe

 

Kako izgleda situacija u domaćoj privredi, koju bismo sada da ponudimo strancima, detaljno je pre neki dan opisao ekonomski novinar i bankarski stručnjak Milan Ćulibrk. Od septembra 2008. godine, tvrdi on, u privatnom sektoru bez posla ostalo je između 200.000 i 400.000 ljudi, a istovremeno je u javnom sektoru zaposleno dodatnih 6.000.

   Prema njegovim rečima, u svakoj opštini u Srbiji u industriji ima bar 30 odsto manje zaposlenih nego pre 10 godina, a država nije imala pravilan odnos prema industriji, tako da je njen udeo pao na 17 odsto u bruto domaćem proizvodu (BDP). U Sloveniji, Mađarskoj ili Češkoj industrija, poređenja radi, stvara 60 odsto BDP-a.

   Šta onda mi to imamo da ponudimo nekom investitoru iz inostranstva?

   Subvencije, odnosno u srpskom modelu pljačke - gotovinu.

   Uredbom vlade stranac koji bi u Srbiji da otvori nova radna mesta u pojedinim opštinama dobija i 10.000 evra keša po jednom otvorenom radnom mestu. Čak i da zaista nekog zaposli, a ne da samo prijavi otvaranje novih radnih mesta (što je izuzetno važna razlika), stranac na ovaj način, pri sadašnjim prosečnim platama, dobija besplatnu radnu snagu za naredne tri godine!?

   Ovo je i dovelo do na papiru grandioznih investicija od strane belosvetskih kompanija, kao što je južnokorejska Jura ili slovenačko Gorenje. Svi oni najavljuju otvaranje na hiljade radnih mesta, uredno pokupe milionske subvencije od naše siromašne države, a šta će na kraju da bude videće se uskoro. Para, u svakom slučaju, neće biti, bar ne za nas, obične građane.

 

Investicioni bal pod maskama

 

Kada subvencijama za nova radna mesta dodamo i ostale poklone koje Srbija čini strancima, kao što je besplatno sređivanje infrastrukture po zamislima stranaca, ili dodela građevinskog zemljišta bez nadoknade, ispada da ne investiraju stranci u Srbiju, već Srbija u njih.

   Još pre više od godinu dana najavili smo sadašnji rasplet događaja oko Galenike, još jednog od potencijalnih kandidata za prodaju strancima. Tada je, pri dovođenju novog rukovodstva na čelu sa Nenadom Ognjenovićem, država svojih 100 odsto vlasništva u najvećoj domaćoj fabrici lekova procenjivala na 200 miliona evra.

   Danas, posle odlaska rukovodstva na čelu sa Nenadom Ognjenovićem, konstatovan je minus na Galenekinim računima u visini od stotinak miliona evra, odnosno polovini njene vrednosti! Da bi se fabrika spasla neizbežnog stečaja, država je nedavno morala da da garancije za dobijanje hitnog komercijalnog kredita u iznosu od 70 miliona evra.

   Ono o čemu je Tabloid pisao pre više od godinu dana, postalo je vidno ovih dana. Čak i onako umanjena vrednost Galenike od 200 miliona evra (poređenja radi: vršački Hemofarm je prodat za 480 miliona evra), unapred poznatom kupcu bila je previsoka. Zato je lošim poslovanjem fabrika dovedena u situaciju da će država da je proda za visinu dugova, kao što se dešava u slučaju Jata.

   Dobijanje planiranih tri milijardi evra investicija u ovoj godini, tako izgleda sve veća i veća utopija. Bar kada je u pitanju čisti kapital.

   Nešto drugačija je situacija kada je u pitanju kapital kome se, blago rečeno, ne zna tačno poreklo. Kako izgleda, vlast se nada investicijama baš iz ovog pravca.

   Nedavno je predsednica Saveta za borbu protiv korupcije Verica Barać rekla kako sumnja da zaista postoji sukob između krupnog kapitala i vlasti i da je on fingiran iz sasvim drugih razloga. Da njena opaska nije bez osnova potvrđuju i reči Milana Beka kako su u Srbiji svi izloženi reketu.

   Ko se dublje zamisli nad ovim rečima, odmah otkriva strategiju vlasti da nabavi neophodne „strane" investicije. Tajkunima treba stalno pretiti revizijama privatizacija, makar one bile stare i deset godina, a oni će već da shvate kako trebaju preko svojih of-šor kompanija da „investiraju" deo svog imetka u Srbiju. Posle će vlada slavodobitno da proklamuje kako su stranci uložili milijarde u propalu Srbiju.

   Novac koji su ljudi bliski vlastima izvukli iz Srbije, a koji će se sada pojaviti kao „strana investicija", uopšte nije mali. Galenika je, videlo se, za samo godinu dana neopaženo uspela da proćerda stotinak miliona evra, od čega je dobar deo završio na stranim računima budućih „poštenih investitora".

   Postoje i još drastičniji primeri. Posle privatizacije NIS-a otkriveno je da je staro rukovodstvo napravilo navodni minus od osam milijardi dinara. Za samo godinu dana, međutim, sadašnji vlasnik je napravio plus od preko 16 milijardi!

   Razlika između bilansi u trenutku privatizacije i ovih današnjih je, dakle, čistih 24 milijarde dinara, odnosno oko četvrt milijarde evra. To i jeste okvirna suma koju su vlastima bliske osobe izvukle iz NIS-a pre privatizacije i deponovale za crne dane. I taj novac će, ako se nastavi navodna hajka na one koji nas pokradoše, u Srbiju da se vrati pod firmom stranih investicija.

 

 

 

 

 

I Nicović kaže da je očerupan!

 

   Nisu ni mutivode uvek uspešno uspevale da posluju u Srbiji. Biznismen Đorđije Nicović kaže da su kriza i loš poslovni ambijent očerupali njegovu poslovnu imperiju.

Na početku globalne ekonomske krize Nicovićev biznis (kompanija Irva investicije) vredeo je 500 miliona evra, a dve i po godine kasnije - 100 miliona.

 

 

 

 

Ko će da investira u carstvo korupcije?

 

Veći priliv stranih investicija u Srbiju ne treba očekivati ukoliko se ne reši problem korupcije, kaže član Saveta za borbu protiv korupcije Danilo Šuković

Šuković je naveo slučaj kompanije Brif, od čijih je predstavnika dobijena izjava u kojoj oni "tvrde da su im nuđeni uslovi mimo institucija", ali i kompanije VAC koja nije mogla da kupi firmu direktno, nego je morala da ide preko posrednika. On je podsetio i na raniji slučaj francuske kompanije Danon, koja nije uspela da kupi Knjaz Miloš, a na koji je u Francuskoj i našoj diplomatiji ukazano sa najviših državnih pozicija.

Kada se investitori suoče sa nemogućnošću realizacije investicije u Srbiji, oni se vraćaju u svoju zemlju, ali ukazuju drugim kompanijama da nije dobro da se upuštaju u avanturu zvanu - ulaganje u Srbiji, naglašava Šuković i dodaje i da je i to jedan od problema zbog koga je nivo priliva investicija u Srbiji veoma mali.

   Posle je Verica Barać produbila ovaj stav: „Ovako smo u situaciji da je u Srbiji korupcija potpuno nekažnjiva za vrhove političkih stranaka, za tajkune iz Miloševićevog i vremena posle njega, za sve ključne ljude. To je dovelo do toga da je korupcija potpuno razorila naše institucije i da izjave predstavnika krupnog kapitala, ali i visokih državnih funkcionera, predstavljaju više marketniški trik nego stvarnu promenu u ponašanju. Na kraju krajeva, može vlast da ne bude u dobrim odnosima s tajkunima, ali vrhovi političkih stranaka, tajne policije, delovi kriminala i krupni kapital su potpuno srasli, i to je simbioza u kojoj niko ne može da se izvuče izjavama ma kakve one bile. To toliko dugo traje da se takva sprega ne može očas i ad hok prekinuti, jer su interesi i jedni i drugih isti i samo zajedno se održavaju svako na svojim, za njih povoljnim i korisnim, pozicijama."

Para nema ni prljavih

 

Ako se ni od prljavog kapitala ne nađu potrebnih tri milijarde evra, jedini izlaz iz situacije koja celu državu neminovno vodi u stečaj, bilo bi dalje zaduživanje u inostranstvu.

   Srbija sa dugom od oko 40 odsto BDP-a nije ni blizu grčke zaduženosti, ali ne bi smela ni da razmišlja o tolikom dugu, jer za razliku od Grčke koja je dobila pomoć od Evropske unije, Srbiji ne bi niko pomogao, kaže novinar Ekonomist magazina i bankar Milan Ćulibrk.

   "Mi bismo bankrotirali za dva minuta", kaže Ćulibrk i napominje da najviše zabrinjava tempo kojim se Srbija zadužuje. "Za dve godine povećali smo duga sa 26 na 40 odsto i blizu smo granice od 45 odsto BDP. Šta da kurs nije pao, pa ne bi nam učešće bilo 38 već bi bilo 43 odsto BDP-a", kaže on.

   Od svih tih silnih kredita uzetih od sveta, Srbija nije imala nikakve koristi. Najverovatnije je i taj novac završio na računima onih koji će ove godine morati da glume strane investitore.

 

 

 

 

Uredbom vlade stranac koji bi u Srbiji da otvori nova radna mesta u pojedinim opštinama dobija i 10.000 evra keša po jednom otvorenom radnom mestu. Čak i da zaista nekog zaposli, a ne da samo prijavi otvaranje novih radnih mesta (što je izuzetno važna razlika), stranac na ovaj način, pri sadašnjim prosečnim platama, dobija besplatnu radnu snagu za naredne tri godine!?

 

 

 

Posle privatizacije NIS-a otkriveno je da je staro rukovodstvo napravilo navodni minus od osam milijardi dinara. Za samo godinu dana, međutim, sadašnji vlasnik je napravio plus od preko 16 milijardi!

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane