Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Promena(da)
Rusija i Kina ušetale u
ekskluzivnost Sjedinjenih Država na Bliskom istoku
Neočekivani obrt za Vašington
Klupko političkih odnosa je sve zamršenije na Bliskom
istoku, jer saveznici velikih sila, posebno Amerike, počinju da shvataju da
njihovi usko regionalni interesi ne moraju da budu usklađeni sa globalnim
interesima sile zaštitnice. Posle skoro dve decenije ekskluzivnosti Sjedinjene
Države ponovo na ovom prostoru moraju da trpe ruski uticaj, a novitet je i
prodor još jednog svetskog igrača - Kine
Marko Vasić
dopisnik iz Vašingtona
Bliski Istok je region koji poslednjih pola veka stalno
izaziva zebnju da bi tu mogao da izbije svetski rat. Nije samo
izraelsko-arapski konflikt razlog za ova strahovanje, već da
je ta oblast bogata naftom i kao takva interesantna velikim silama.
Po povlačenju kolonijalnih sila Velike Britanije
i Francuske, posle Drugog svetskog rata, na Bliski istok prodiru Sjedinjene
Američke Države čiji najvažniji i najverniji saveznici u regionu postaju Izrael i Saudijska Arabija.
Iako je nekadašnji Sovjetski Savez, isto kao i današnja Rusija, imao nafte na pretek,
Moskva se na Bliskom istoku angažovala iz strateških
razloga - da bi usporila, ako već ne može
da spreči američko napredovanje.
Kreditna bomba
U neposrednoj blizini Bliskog istoka, u Sredozemnom moru
nalazi se ostrvo Kipar, prirodni nosač aviona ukotvljen na
idealnom mestu između Male Azije, Bliskog istoka i Severne Afrike. Zbog ovakvog svog položaja
je Kipar vekovima bio meta svih osvajača koji su dolazili u ovaj region
ili iz njega kretali u dalja osvajanja.
Republika Kipar je članica Evropske unije i
evro-zone, zbog čega je kao bomba odjeknula vest da je od Rusije zatražila hitan kredit od
pet milijardi evra. Ruski ministar finansija Anton Siluanov je samo prokomentarisao
da je zahtev stigao i da se analizira, dok je predsednik Kipra Dimitris
Hristofijas dodao da ne vidi ništa sporno u tome što se njegova zemlja za pomoć
obratila Moskvi, a ne Briselu.
Ništa ni ne bi bilo sporno da nema tihog, ali snažnog
konflikta između SAD i Rusije upravo u regionu Bliskog Istoka. Još od
vremena raspada Sovjetskog Saveza Moskva nije bila jače
prisutna u ovom regionu, i to ne samo vojno i politički,
već i ekonomski. Rusija u suštini sledi istu strategiju koju
Sjedinjene Države sprovode već decenijama.
U Vašingtonu su još u
vremenu dekolonizacije shvatili da je privredna saradnja isto toliko značajna
kao i vojna, jer male državice vezuje za SAD. Istom tom logikom danas nastupa Rusija, koja za
razliku od SAD ima dovoljne količine svežeg
novca, i nema nikakvog interesa da se domogne arapskih naftnih rezervi.
Zbog toga ruska diplomatija tiho, ali odlučno
napreduje u regionu, dok su se Amerikanci do guše zaglibili u živom
blatu vojnih intervencija u regionu koje vređaju slobodarska osećanja
arapskog stanovništva. Osim toga, američka preka potreba za blisko-istočnom naftom njihove
diplomate tera da se otvoreno ponašaju kao nekadašnji
kolonijalni guverneri.
Zato Kiparski zahtev da mu Moskva hitno odobri kredit od
pet milijardi evra Zapad doživljava kao pljusku po sred lica, jer još šire
otvara vrata ruskom uticaju u regionu. Sa druge strane, Kipar nema mnogo
izbora, jer do kraja jula mora da pronađe 1,8 milijardi evra
potrebnih za spas Cyprus Popular banke.
"Demokratizacija"
Severne Afrike
Da je Rusija izuzetno zainteresovana za snažno
prisustvo na Bliskom Istoku, pokazuju i
dešavanja oko Sirije. Ova arapska republika se graniči
sa dva velika američka saveznika u regionu: Turskom i Izraelom, ali i sa od amerikanaca
okupiranim Irakom, kao i sa hašemitskom kraljevinom Jordan koja
decenijama vodi proameričku politiku. Sirija je, faktički opkoljena američkim
saveznicima i satelitima.
Sa druge strane se ova država koju od 1970. vodi porodica
Asad (prvo otac Hafez, zatim sin, današnji predsednik Bašar)
u političkom, diplomatskom i vojnom smislu čvrsto oslanja prvo na
Sovjetski Savez, a kasnije na Rusiju. Za razliku od vođa u
Bagdadu (Sadam Husein) i Tripoliju (Moamer Gadafi), vlastodršci
u Damasku se nikada nisu kolebali između Vašingtona
i Moskve.
Zbog toga ne čudi da je upravo u slučaju
unutrašnjih sukoba u Siriji Rusija nepokolebljivo stala iza principa nemešanja
u unutrašnje probleme, što nije bio slučaj ni sa jednom drugom zemljom tokom "arapskog proleća". Odlučno rusko "njet" svim pokušajima Zapada da stvori situaciju u kojoj bi koliko-toliko legitimno mogao
da sprovede vojne udare koji bi doveli do smene režima
u Damasku, ne samo da je spaslo Asada već i duboko uzdrmalo ionako
poljuljani kredibilitet Sjedinjenih Država u ovom regionu.
Prva žrtva je bila Turska, posle Izraela
najverniji i najvažniji američki saveznik u istočnom Mediteranu. Obaranje turskog vojnog aviona od strane sirijskih snaga ne
samo da je pokazalo kakao režim u Damasku raspolaže
najmodernijim PVO sistemima, već i da je odlučan
da ih upotrebi. Još je veći značaj ovog događaja činjenica da je on pameti dozvao turske generale, koji od tada odbijaju da
svoje vojnike i pilote žrtvuju za američke interese.
Drugi udar Zapadu je došao od do sada
najvernijeg saveznika - Izraela. Posle "arapskog proleća " u svim "demokratizovanim" zemljama Severne Afrike na vlast su došli islamski fundamentalisti, koji
predstavljaju direktnu pretnju jevrejskoj državi. Zbog toga se u Jerusalimu sve
glasnije pitaju, da li SAD i zapadne sile i dalje delaju u izraelskom interesu.
Skoro pola veka je Sirija predstavljala stabilnu državu
sa predvidivom politikom, zbog čega Izrael ne vidi razlog da se režim
u Damasku menja, pogotovo jer bi, po dosadašnjim iskustvima, verovatno
na vlast došla neka islamistička struja koja bi snažni vojni potencijal zemlje iskoristila upravo u obračunu
sa Izraelom. Tako se dospelo do paradoksalne situacije da interese dojučerašnjeg
izraelskog protivnika u Vašingtonu brani jevrejski lobi.
Konačno je i najvažniji
američki saveznik u arapskom svetu, Saudijska Arabija, počela
da samostalno vodi svoju politiku. Iz dobro obaveštenih vojnih krugova u
zapadne medije je procurela vest da pustinjska kraljevina upravo intenzivno
pregovara sa Kinom o kupovini raketa srednjeg dometa tipa Dongfeng 21 (NATO
oznaka CSS-5) koje po potrebi mogu da nose i nuklearne bojeve glave. Saudijci
bi slične i bolje rakete mogli da kupe i na Zapadu, ali im je to bilo onemogućeno
zbog izraelskog straha da bi one jednog dana mogle da budu okrenute ka
jevrejskoj državi.
Klupko političkih interesa na Bliskom
Istoku se sve više umotava i postaje sve zamršenije. Iskustva iz ovog regiona, međutim,
pokazuju koliko je za male države važno da imaju stabilne
veze sa nekom od velikih sila. SAD čvrsto stoje iza svog
saveznika Izraela, dok Rusija to isto čini sa Sirijom. Da nema
ovih savezništava, Izrael bi odavno nestao sa lica zemlje preplavljen arapskim susedima.
Isto bi se desilo i sa režimom u Damasku da Rusija nije jasno stavila do znanja da neće
tolerisati nikakvu nelegitimnu vojnu akciju Zapada protiv Sirije.
Krv za reizbor
Male države, jednostavno, moraju da imaju moćne
zaštitnike, ali se oni ne stiču tako što se svakodnevno
menja politika. Velike sile imaju imperijalni način razmišljanja,
a to znači da dugo pamte i unapred planiraju. Stalno menjanje kursa malih zemalja
dovodi ih u situaciju da ih velike sile ne uzimaju za ozbiljno i da ne vide
razlog zbog koga bi se za njih zalagale.
Treba se samo setiti primera Severne Koreje, beznadežno
siromašne zemlje Dalekog Istoka, koja je odani Kineski saveznik već
decenijama. Ni jedna smena režima u Pjong Jangu ne može
da prođe, ako se sa tim prethodno ne složi vlast u Pekingu. Zbog
ovakve vernosti severno-korejski režim je nagrađen
kineskom zaštitom koja mu omogućuje i da nekažnjeno bombarduje teritoriju Južne Koreje, američkog
satelita.
Najbolji primer kako prolaze nedosledni vladari malih
zemalja je sudbina Moamera Gadafija koji je zarad poboljšanja
odnosa sa Vašingtonom okrenuo leđa Moskvi, tako da na kraju nije postao američki prijatelj, ali je
prestao to da bude za Ruse.
Bašar al Asad nije napravio ovu grešku, zbog čega
može da računa na bezrezervnu podršku Rusije, svog višedecenijskog
saveznika. Sigurno je da ovo odlično razumeju i stratezi u Vašingtonu,
kojima imperijalno razmišljanje takođe nije strano. Da li će,
ipak, doći do vojnog obračuna sa Sirijom zavisi ponajviše od procena Obaminog
izbornog štaba da li bi mu u finišu izborne kampanje za drugi mandat u
Beloj Kući odgovaralo krvoproliće na Bliskom Istoku.
Pre je slogan bio Krv za naftu, a danas je - Krv
za reizbor.