Natrag

Pogledi

 

Pogledi

 

Boljševički temelji srpske propasti: od okupacije do nacionalizacije, i nazad

 

Vječni stari poredak

 

Jedan od naslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator i strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine, sociolog Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o poluvekovnoj agoniji Srbije pod ideologijom "prve, druge i treće partizanske lige", koja i danas nesmetano vlada nasiljem.

 

Goranko Đapić

 

Od pada Berlinskog zida prošlo je već gotovo četvrt stoljeća. Većina bivših socijalističkih država otvorila je dosijea sigurnosnih službi i vojnih i civilnih. Na svjetlost dana izašli su podaci koji neugodno otkrivaju kako se mnogi od onih koji su slovili kao disidenti bili zapravo  suradnici tajnih službi i prilježno čuvali stari poredak.

Nije izostalo ni bizarnih događaja kada je supruga uhodila supruga ili čak djeca vlastite roditelje. Decenije totalitarizma uzele su svoje žrtve moralne i fizičke. Teško da je drugačije i moglo biti, obzirom u kojoj je mjeri pojedini građanin bio zavistan od sveprisutne države. Reći ćemo - bilo pa prošlo. Bogu hvala, prošlo je; ali nikako se ne mogu zaboraviti poruke tog sumornog doba i z a sadašnje i za buduće generacije. Potom je izvršena lustracija. Njen najdublji smisao vrlo je praktičan; treba spriječiti sve aktivne sudionike represije da ikada više obavljaju odgovorne društvene poslove.

Kako je sve to izgledalo u Srbiji? Prije svega valja reći da je takozvana demokratizacija i tranzicija društva izvršena u jugoslovenskim okvirima punim nacionalnih naboja, nimalo spontanih, štaviše planski raspirivanih. Gotovo pola stoljeća vladala je samo jedna istina i ona je bila jedini integrativni faktor. Građanska klasa bila je karikatura onoga što bi trebala biti, i bila je sastavljena od činovnika režima ma koje djelatnosti oni bili. Nije bilo građanske klase proizašle iz privrednih tokova, a svaki takav trend je odmah urušavan i suzbijan, kako ćemo kasnije vidjeti. Kada se taj sistem počeo lomiti, demokratizacija pod direktnim utjecajem starih službi režima, pretvorila se u bijesni koloplet nacionalističkih sukobljavanja preko dominantnih nacionalističkih stranaka.

Što je bilo, vidjeli smo. Urušila se jedinstvena država, kulturno, jezički i privredno održiv okvir grubo je i planski razoren. Posljedice su golemi ekonomski i svaki civilizacijski pad, te vladavina u osnovi stare nomenklature koja se rodoljubljem i domoljubljem domogla gotovo svog bogatstva, i tako obogatila njegovim prelijevanjem (u ratnim uslovima) izravno u svoje džepove. Tako sada imamo odreda male i kleptokratski ustrojene države čiji pravni sistemi i institucije podsećaju na vodviljsku sprdačinu. U toj velikoj sprdačini čini se da Srbija izbija na samo čelo. Vodvilju se neće smijati oni milijuni građana nesrećne zemlje, jer su glad i studen i beznađe, tužna činjenica druge decenije 21. stoljeća.

Ništa nije bilo od otvaranja dosijea sigurnosnih službi, a osobito ne dosijea vojne obaveštajne službe. Tu je ključ problema! Odsustvo poštivanja zakona o lustraciji i tugaljiva restituc ija nisu nikakva slučajnost. Preko nekontrolisanih sigurnosnih službi poluge starog režima nastavile su u kvazidemokratskom ruhu svoj poluvjekovni život. Možemo samo vrlo osnovano pretpostaviti da su službe još za ranijeg poretka angažirale mnoge ugledne i društveno prihvaćene ljude (zapravo, za bojati se, gotovo veoma veliki broj njih!). Da bi stvar bolje razumjeli, vratimo se decenijma unazad...

 

 

Prva, druga i treća liga...

 

Društvo je bilo promatrano vertikalno i horizontalno, vodilo se računa da se identificiraju pojedinci koji ličnom sposobnošću mogu biti opasni za vladajući vrh. Kako se počelo uviđati da bi moglo doći do rušenja socijalizma, poduzete su dalekosežne mjere za pripremu kadrova koji će biti nosioci političke i ekonomske moći u skoroj budućnosti. Angažirani su ljudi i tajno spremljene i same stranke. One su preko spremljenih ljudi, kao brzo spremljeni projekat čekali svoje vrijeme. Za one mogućne stranke u čiju bi kreaciju bilo teže uplivati, pripremljeni su brojni suradnici čija se kobna djelatnost tako mučno osjeća. Strateški cilj ovakve djelatnosti je da se sem karnevalske, spriječi i svaka druga demokratizacija društva i time sačuvaju na feudalni način interese koje je vladajući partizanski sloj stekao ulaskom u Beograd 1944. godine iza sovjetskih tenkova.

Period od 1975. godine nazvat ću "prva partizanska liga". Sistem je počeo pljačkom građanskih kuća, situirao se na Dedinju, pobio je svu srednju klasu i političke neistomišljenike, stvorivši osnovicu za prozelitski poredak vještih srednjaka. Djecu koju su novi gospodari iškolovali na Zapadu, treba zvati Druga partizanska liga. Oni će naslijediti oteto i biti obrazovani i povezani da to i sačuvaju.

To je mahom period od Ustava iz 1974. godine pa do pada Miloševića. Treća partizanska liga je period u kome upravo sve opskurnije živimo pod vladavinom novih uzurpatora. Oni su obrazovani i pod pokroviteljstvom sigurnosnih službi čiji su neposredni suradnici. To je period vladavine od DSS-a i Koštunice koga nasleđuje Boris Tadić, nadajmo se poslednji iz ove groteskne plejade. Rezultat ovako vođene politike je to da je u Srbiji vrijeme stalo. Mi sada živimo kao krajem oktobra 1944. Beograd je, kao i tada, okovan sverastućom bijedom i ekonomskim beznađem. Zapravo su sve godine koje su prošle od 1944. ličile jedna na drugu. I dan danas možemo zamisliti na kalendaru samo jednu godinu - 1944!

To, razumije se, ne znači da se društvo nije mijenjalo, pa i periodično ulazilo u fazu ograničenog obilja, osobito kada je Broz nakon 1948. godine počeo dobijati znatnu zapadnu ekonomsku i vojnu pomoć, a suština je bila u tome da je sistem ostao da počiva na neizmenjenim postulatima od svog početka do sada. Odnos prema svojini nekada i sada potpuno je benevolentan. Prazna nadgradnja je neozbiljna, a još više je neozbiljna njena primjena. Ali, ako podignete jedan kamen ili ciglu u vlasništvu partizanskih liga, veoma reskirate hitne primjene državne sile.

Ovako građen poredak veoma se teško mogao reformisati. Svi pokušaji reformi brzo su završavali blokadu. Postojalo je sve očiglednije da bi čak i sasvim ograničene reforme odmah dovele u pitanje u osnovi feudalno vladanje partijsko-vojnih struktura. Svi napori bili su sistematski potiskivani i godinama su dolazili iz jednog od najvažnijih centara moći svih liga. To je partizanska narodnooslobodilačka armija, potonja JNA, pa Vojska Jugoslavije, i konačno Vojska Srbije.

Sve službe nastale su iz NOV (Narodnooslobodilačka vojska). Vremenom se izdvojila Udba, budući SDB a sadašnja BIA kao civilna tajna služba. Ostala je vojna služba, legendarni KOS a sadašnja VBA. A baš tu stanuju čuvari starog poretka i gospodari političkih predstavnika svih liga. Bez temeljne demokratizacije sigurnosnih službi i otvaranja dosijea, te obimne lustracije nema ni govora da će se Srbija riješiti bilo kojeg od gorućih problema.

Moramo znati da gospodari nisu usamljeni. Širok dijapazon taloga iz Brozovog vremena vrlo je aktivan u očuvanju starog poretka. Tu su brojni intelektualci koji su uživali značajne privilegije za svoje služenje. Tu je i SANU čiji značajan broj stalnih članova potiče još iz starih revolucionarnih vremena vladajuće komunističke partije. Tu je i Udruženje književnika Srbije čiji mnogi članovi čekaju penziju nakon što su izdali jednu ili dvije zbirke pesama. Tu su i druga strukovna umjetnička udruženja. Pitajmo se u kojoj bi racionalnoj zemlji mnogi od njih uistinu uspjeli. Šta bi radila većina kada strukovnih saveza ne bi bilo? Koliko bi akademika došlo do svoje akademske titule? Svo to društvo zdušno i većinom podržava stare snage. Jedan totalitarizam, lako je zamjenjen drugim - nacionalnim totalitarizmom. Samo je gospodar ostao isti.

Tu su naposletku i djelovi Crkve i novopečeni ratni profiteri koje je uz sav trud ponekad nemoguće odvojiti od uobičajenih kriminalnih struktura. Ispod sloja partizanskih liga, uz umorni srednji sloj stoji ogromno more propalih radnika i seljaka kojima prijete svakodnevno administrativnim kaznama koji su žrtve divljanja cijena, nezaposlenosti, beznađa svake vrste. Od isključivanja struje pred samu zimu do pretećih plijenidbi. Pritom treba dodati da cijelokupno opadanje društva ide ka samom dnu velikom progresijom. Valja strahovati pred teškim godinama, teškim mjesecima i nedeljama.

 

Ligaške agencije i njihovi centralni komiteti

 

Tu je i ona među najvećim boljkama koje kidaju živo tijelo društva, sveprisutna vertikalna i horizontalna korupcija, potpuna i nemilosrdna. Ona ždere tkivo društva, raste i metastazira i neće ostaviti ništa osim sebe same.

Pravni sistem je podređen potrebama pojedinaca i njihovim primitivnim navikama. Parlament, stranke, štampa i televizija bespogovorno su u rukama čuvara starog poretka. Oni kulturom zovu samo ono što je isplativo i u korist njihove vladavine. Takva kultura služi njihovim ciljevima i nema nikave veze sa istinskom kulturom. Pravi stvaraoci su izolirani, zaboravljeni i prezreni. Kvazizabave se svode na profanost, a mlade žene im služe za zadovoljavanje kao zabavljačice kojima ističu svoje bogatstvo.

Kako su ovi ligaši stekli moć i novac? Objašnjenje je vrlo jednostavno. Postali su bogati koristeći potpuni politički i ekonomski monopol. Do novca se dolazi na način koji nalikuje feudalnom zgrtanju. Bila godina rodna ili nerodna, u zamku feudalnog gospodara mora biti toliko toga ili ovoga. Nikada i ni pod kojim okolnostima manje. Ako je nešto još i profitabilno, to se naprosto reketira, bilo od strane stranaka, dežurnih državnih organa ili kriminalnih udruženja. Tako je veliki novac i stigao do njih. U njihovim zamkovima ili čak i u javnim-tajnim institucijama nalazi se sva imovina osiromašene nacije.

Poslednje godine Tadićevog režima učinile su da tekovine zgrtanja novoobogaćene klase prerastu u čitave imperije. Pljačka banaka pod državnim kišobranom preko besmislenih kredita idu dalje do direktno organizirane pljačke budžeta. Uvoznički lobi sanja da više ne bude nijednog radnika ili seljaka. Svaka domaća konkurencija im je samo smetnja. Potrošači ne mogu imati izbora. Uvoznički lobi bez ikakve konkurencije ima monopol na cijene. On računa na tri milijuna onih koji žive od deviznih doznaka, a za ostale ih nije briga. Ljubimci lobija su mračne imperije poput Viktorija grupe koja kosi domaće proizvođače kao kakvu neprijateljsku najezdu. Bogatstvo se stvara i direktnom pljačkom donacija iz svijeta, ali i manipulacijom na carini u korist monopola.

Dva izvora, međutim, krunski su način bogaćenja ligaša. Prvi, njima omiljeni izvor je trgovina narkoticima. Bilo da je profit napravljen u Srbiji ili je dobijen iz tranzita. To se radi pod totalnom kontrolom države i njenih institucija. Koje bi to institucije bile pogodnije za takve poslove, ako ne one koje imaju predznak tajne. Nemojmo smatrati da je ligaška kontrola manipuplacijom narkotika novija tekovina. Tom izvoru prihoda pribegavalo se i za Brozovih vremena, a sada je masovnost uz potpunu pomoć države kudikamo veća i razgranatija. Zadatak distribucije i trovanje ono malo omladine izvršavaju i ljudi iz javne sigurnosti, klupska udruženja navijača, armije uličnih dilera pošteđenih progona...

Sve njih štitile su i štite ligaši preko sigurnosnih agencija a gro novca upravo je namjenjen njima i tim novcem raspolažu njihovi tajni centralni komiteti.

Drugi izvor zgrtanja novca je prodaja oružja. To ide preko monopolske Jugoimport SDPR firme pod kontrolom velikih ligaša iz VBA.. Tu su i liče provizije i pune partijske kase. Naročito se punjenje tih džepova i partijskih fondova dešavalo za vreme Tadićeve vladavine. Inače je taj period bio obeležila bitka za opstanak ligaškog poretka. Njemu je dato u zadatak da po svaku cijenu ostane na kormilu razbojničkog udruženja tog centralnog komiteta zamaskiranog pod imenom Demokratske stranke. Nema sumnje da je bitka za vladavinu ligaša ostala najvažniji zadatak i stranke koja je smenila  Tadića. Čine se pokušaji na svim stranama, pjevaju se balalajke moćnoj Moskvi, a istovremeno se udvara NATO paktu. Prodaju luku Novi Sad i nude prodaju takoreći poklanjanje hektara tuđih oranica. Možda se sanjaju i nove likvidacije gdje će počinioci pobjeći u kasarne i možda još poneka nova partizanska ofanziva. Nudi se i prodaja objekata u korist Abu Dabija i nekog šeika. Nemojmo zaboraviti, Abu Dabi je svojevremeno organizirao odlazak Alije Izetbegovića 1982. godine tajni put u Teheran. Abu Dabi se od tada sigurno nije promijenio u političkom smislu.

 

Upotreba Dimitrija Tucovića

 

Da li je užasna situacija u Srbiji slučajna? Da li je to samo posledica svjetske ekonomske krize ili je to prirodan kraj jednog anahronog iživljenog poretka koji je iscrpljen i koji još ne prestaje sa isisavanjem srpskih resursa, poglavito ljudskih? Ligaški režim je 1991. godine 9. marta izveo i tenkove na Beograd kao prijetnju narodu po prvi put u srpskoj historiji. Bio je to rekvijem u Jugoslaviji koji su ligaši žrtvovali na oltaru lažnog srpstva kako bi nam u ratu, za papir uzimali novce iz madraca. Njima je rat ulio svežu krv a separatistima legitimitet. Tako su međusobno učinili jedni drugima uslugu.

Još uvijek sa teškim poslijedicama Srbija na Balkanu ne nalazi sebe. Laž je da je čeka boljitak. Štete počinjene su fatalne i trajaće generacijama. Očajni ligaši nisu oklijevali da dopuste divljanje neobuzdane mladeži u Beogradu znajući kakav će odgovor doći iz krajeva koje streme separatizmu. Tako bi sada ligaške žrtve trebalo da se prošire među nezaposlenima, bijednima i beznadežnima, zrelima da budu topovsko meso u nekom novom ratu. Nema zla koje oni neće učiniti, ni poteza dostojnog Sotone samo ako je to u njihovom interesu.

Srpski saldo je sada jako loš. Svaki oblik života je na umoru. Ako se ova zemlja riješi ligaša i njihove vladavine duge sedam decenija, valja se nadati da će neke nove generacije postaviti državu na zdravim temeljima, no to su samo želje, a realnost nije optimistična.

Srpska nacionalna inteligencija mora dobro da razmisli zašto ništa nije naučila od moćnih Obrenovića, zašto je prigrlila vehemetne Karađorđeviće, zašto i danas spomenik u centru grada ima Dimitrije Tucović čije je pisanje o Kosovu obuhvatilo programska dokumenta o Balkanu kao žrtvi velikosrpske tiranije. Ne treba podsjećati da su ta dokumenta, utemeljena na Tucovićevim stavovima, koristile ondašnje (a koriste i sadašnje!) europske vladajuće sile i njihove ideologije, sa ciljem da Srbiju prebrišu sa mape. Zašto smo nasjeli na britanski udarac od 27. marta 1941. godine, zašto smo odbacili kneza Pavla i gledali kako pučisti avionom lete u London, ostavljajući Srbiju u užasima okupacije?

 

Koliko je britanska politika koštala Srbiju?

 

Moramo znati da nas čeka potpuno pionirsko stvaranje institucija. Sve je urušeno i izvrgnuto sramoti. Sve je u blatu potpuno, stotine kompanija haraju njome nezapamćenim kolonijalnim maršom.

Vladavina oligaša predugo traje. Iza nje je opstalo i još opstaje vonj morala autentičnog ološa. Decenijama smo učeni da mislimo njihovim shvaćanjima, da izgovaramo njihove misli i njihove pjesme. Moramo se otresti te objesne podkulture, vratiti radu, familiji, poštovanju institucija i drugim vrijednostima koja su kroz vijekove ostala kao svjetionik ljudskog roda. Moramo biti svjesni da smo na prekretnici. Ili ćemo preživjeti, ili ćemo ubrzo ugledati zadnje dane ovakve države i ovakvog društva. Gradovi su prljavi i tužni, selo je pusto i još tužnije. Više od 50 procenata radno sposobnih ne radi. Stalna su poniženja nedostojna čovjeka u 21. vjeku. Degradirani smo na nivo zemalja Trećeg svijeta. To je cijena britanskog dovođenja Broza na vlast u Beogradu, cijena zabluda i protraćenog vremena.

 Mogućno je da je Broz pomislio da će ući u historiju svih vremena ako osigura zajednicu ulaska u neki od vojnih paktova. Odabrao je onaj koji mu se učinio trajnijim - zapad. Mirio se sa Brantom (Vili Brant) i odustao od ratnih reparacija.

Nakon obuzdavanja Zagreba, "najveći sin" je doveden u Karađorđevo, opkoljen generalima koji su ga napravili lutkom i vodili do smrti tamo gde je bio potreban. Istodobno, Brant je platio cijenu u slučaju ruskog špijuna Gintera Gijoma i iščezao iz aktivnog političkog života.

Na drugoj strani je Tito upotrebljen da bi ligaši likvidirali liberalni i sve slobodniji Beograd. Već 1973. godine u Beogradu su oboreni takozvani liberali. Oborila ih je u puzećem vojnom prevratu JNA. Nakon toga dolazi Ustav iz 1974. godine kojim su sve nade u reformu društva pokopane. Zemlja koja je bila u poletu bila je bačena u blato. Sloboda štampe koja se najviše vidjela u Beogradu bila je grubo ukinuta. Polet kulture bio je obuzdan. No svijet je bez ostatka opet bio na strani ligaša. Posledice ove konzervativne intervencije odmah su se mogle uočiti. Liberalna inteligencija se povukla a komunističko-nacionalistička elita se dokopala pozicija. Bio je to početak novog sadašnjeg tragičnog položaja Srbije.  Sadašnja srpska tragedija dijete je tog ligaškog udara po budućnosti Jugoslavije i Srbije posebno.

Vrijeme sadašnje vrijeme je katastrofalne krize cijelog srpskog društva: ali ovaj put kriza je prevelika i počela je potkopavati i same ligaše. Nema sumnje, vrijeme razrešenja, ma kakvo ono bilo, sve je bliže. Bliži se i mogućnost novih lomova! Sudbina ligaša više nije tako sjajna. Sve ima svoj kraj, kako to narod voli da kaže - ničija nije gorela do zore.

 

GLOSA

 

 Sadašnja srpska tragedija dijete je tog ligaškog udara po budućnosti Jugoslavije i Srbije posebno.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane