Natrag

Pogledi

Pogledi

 

Usud jednog puta- zašto vekovna islamska žudnja za osvajanjem Evrope i dalje traje?

 

Srbija između Stambola i Brisela

 

Islamski fašizam najvećim delom je uvezen preko tobožnjih ekonomskih interesa pod blagoslovom bulumente petokolonaša, a mogao bi uskoro da preko islamističke Turske prodre na Balkan preko egejsko - vardarsko moravske doline, i završi u dolinu Dunava pred bivšim carskim Bečom. O tome piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

 

Goranko Đapić

 

  Povijest zna za mnogo puteva i raskrsnica. Za nas, europske narode od najvećeg značaja je put koji je tako veliki da se zove čak i Kaspijska vrata. Račva se na obodu Kaspijskog jezera. Sjeverozapadnim pravcem stiže se iza Karpata u Centralnu Europu, a južnije od toga i u Panonsku nizinu. Jugozapadnim pravcem stiže se preko iranskih visoravni u Mesopotamiju i još zapadnije u Malu Aziju. Jednim dijelom tog puta stiže se u deltu Dunav, a južnim krilom preko Fenihije, Sirije i Palestine do samog drevnog Egipta. Kada se krene sjeverozapadnim pravcem stiže se do velike okuke Dunava u Južnoj Ugarskoj i još južnije do ušća Save u Dunav. Jugozapadnim pravcem stiže iz Male Azije do vitalne egejsko - vardarsko - moravske doline. Dalje do Dunava. Dakle kako god da se krene, sa sjevera ili sa juga putuje se navedenom dolinom. I putovalo se mnogo i burno.

  Svi preci današnjih Europljana došli su tim pravcem tokom Velike seobe naroda koje je trajala tisućama godina. Neki su išli na zapad, neki na jug. Neki su ostajali u Aziji. Kelti su poplavili Europu, Germani i Slaveni zajedno u relativno kratkom roku. Sa juga su stizali stari Grci, a sam Aleksandar Makedonski umirujući Ilire i Tračane jezdio je ovom dolinom. Rimljani su izgradili pravac iz Konstantinopolisa, takozvana "via Mesia" koja se račvala u rodnom gradu Konstantina i Justinijana - Naisusu (Niš) na jug do Soluna.

 Poslije su iza Karpata ovom dolinom grunuli Huni i Avari, dva turanska naroda da najave nesrečni dolazak svoje potonje subraće. Baš u toj živahnoj dolini smjestila se srpska srednjovjekovna država Nemanjića baštineći i dajući doprinos procvatu istočnorimske kulture. Na vrhu svoje državnosti i civilizacije srpska je država van svake sumnje postala pojedinačno najači faktor na Balkanu čak i u odnosu na staro i još uvijek jako Istočnorimsko carstvo sa središtem u gradu nad gradovima, bedemu kršćanstva- Konstantinopolisom (okupaciono ime - Istambul).

 Sedam stoljeća odolijevalo je staro carstvo islamskim napadačima, ali polako se bližio kraj. Već od XI stoljeća počeli su upadati Turci Seldžuci plaveći Malu Aziju, srce Carstva i srce kršćanskog svijeta na Istoku.

Dolaskom Osmana krajem XIV stoljeća i bitkom kod Miriokefaluma od Carstva je ostao samo grad pod zaštitom Majke Božije - Konstantinopolis.

Baš tada, Srbija je bila u jednoj od uobičajenoj krizi karakterističnih za feudalni poredak toga doba. Smrću Dušana, država je izgubila jakog vladara i počelo je feudalno cjepkanje države i borbe za prevlast između krupnih feudalaca. U sred tog sukoba banula je rastuća sila Osmana, sila koja je vodila sveti islamski rat za VMV. Tursko carstvo nije bilo prevashodno tursko, ono je bilo carstvo islamskih boraca za islamsku svevlast, za satiranje neistomišljenika sa ciljem da se uspostavi Alahovo carstvo na zemlji. Tako je kada je cijeli Balkan bio u metežu; egejsko-vardarsko-moravskom dolinom ka Dunavu pohrlio cijeli islamski svijet.

 Boj na Kosovu nije bio boj samo Srba i Turaka, nego boj Srba i islamskog svijeta, utoliko simboličan što će stoljećima kasnije nesreća ponovo uzjahati sve konje Apokalipse. Bio je to vjerski i civilizacijski boj kršćanstva i islama, a logika tog boja sve je aktuelnija i danas.

  Dalje, znamo. Turci su došli do Dunava i uz Dunav do Beča, do samog srca Srednje Europe. Tek napornom i krvavom kontraofanzivom Eugena Savojskog u znatnu pomoć srpskih četa austrijska je vojska  došla do Skopja. Nakon daljnjih neuspjeha vratila se preko Dunava zajedno sa znatnim brojem kosovskih Srba i granica se ustalila na Dunavu.

Tursko carstvo u opadanju više nije imalo snage za daljnje širenje. Njegova fiskalna moć je slabila, a time su rasli nameti na kršćanske podanike širom Carstva. Prvim i drugim ustankom Srbija je stekla znatnu autonomiju i počeo je postepen rast nove, moderne srpske države.

Već u drugoj polovini XIX stoljeća Srbija je imala sve oblike moderne države. Imala je organiziranu vlast kroz monarhističko uređenje ustavnog tipa, vojsku, činovništvo, prosvjetu i Univerzitet. Srbija je bila balkanska država koja je imala najveću mrežu telegrafskih veza i željeznicu u ekspanziji.

  Kada je Sanstefanskim mirom Rusija došla do pred Konstantinopolis, krenula je britanska diplomatska ofanziva za njeno obuzdavanje. Rusija je preko Bugarske, svog tadašnjeg najvećeg oslonca na Balkanu stekla odlučujuću prednost u baštinjenju turskog carstva u raspadanju. Berlinskim kongresom sva ruska prednost je anulirana. Bugarska je podijeljena.

Turska je zadržana na europskom tlu preko Galipolja, a ruski cilj ovladavanja Bosforom i Dardanelima nestao je kao zavještanje za budućnost. Zašto je Britanija očuvala balkanskog krvnika kroz toliko stoljeća?

Britanija, odnosno londonski bankari, još od HenrikaVI aktivno su vodili politiku spri ječavanja stvaranja integracione sile u Europi. Jednom, riječju Europa je morala biti politički impotentna i razdrobljena i vječita žrtva i glavnica i kamata. Rađanje bilo koje kontinentalne sile od Napoleonovih vremena razbijeno je u korijenu. Pa ipak, na Zapadu je rasla moć dinamične Njemačke, a na Istoku rastuća moć Rusije. Nije pogrešno reći da su londonski bankari zamislili Prvi svjetski rat već tada. Bila su čak dva kandidata da izrastu u kontinentalne sile velikog opsega. Njemačka je istina osjećala nedostatak energenata, sirovina i tržišta i bila je na strategijski uskom području. Rusija tih problema nije imala. Njen glavni problem bila je brzina kojom će se reformirati i shodno tome početi da eksploatira svoje neizmjerne resurse.

Zbog svega toga sa stanovišta londonskih bankara mnogo veća opasnost u budućnosti prijetila je od Rusije. Trebalo je dakle što prije uništiti obje kontinentalne sile, a po mogućstvu Rusiju osobito.

Sada je za Rusiju izvjesna šansa za izbijanje na topla mora bio pravac preko egejsko - vardarsko - moravske doline, sa račvanjem preko Crne gore. Balkanskim ratovima i izbijanjem srpske vojske na Vardar i granica sa Crnom gorom  veoma su obećavali. Londonski bankari tada su izrekli i Srbiji smrtnu kaznu još goru negoli Rusiji.

Potonji ,"saveznici" koji su ešalone ruskih i srpskih boraca slali u smrt samo su željeli da smrt bude potpuna. I državna i biološka. No, prije toga trebalo je da cvijet omladine i i svu demografsku moć dva slovenska naroda padne za Marni i Somu.

Konačno i to nije bilo dovoljno. Kada je knez Pavle Karađorđević pokušao da spasi svoju Kraljevinu od silnih političkih oluja, britanski agenti su organizirali sulude manifestacije 27 marta 1941 g., srušili kneza namjesnika, izazvali rat, glavački uskočili u avione i nestali iz Jugoslavije, ostavljajući narod svakom mogućem uništenju koje ga je snašlo. Potom su 1944 g. u Beograd ušli crvenoarmejci i uspostavili partizansku samovolju koju je izmrcvareni srpski narod preskupo platio.

Danas, već značajno u XXI stoljeću, opet plaćamo strašnu cijenu. Još iz prošlog stoljeća neobuzdana Miloševićeva politika, lišena svake taktike i strategije uletjela je u sve ratove i bez resursa i bez saveznika. Ona nije razumijela koliko je duga i opasna politika londonskih bankara i njihove podružnice iz Njujorka. Pakt sa islamskim fašistima, vladari u sjeni su namijenili uništenju europske samobitnosti, njene civilizacije i njenih nosilaca naše arijevske rase. Umjesto nas Europa mora biti trećesvjetski savez kalifata. Tako će velika duhovna i kulturna svijest biti uništena i čitava grčko - rimsko kršćanska civilizacija iščeznut će sa nama. Do tada treba bespogovorno čuvati kosovsku visoravan i kvazi-makedonsku državu da se stari put blokira. Kosovska visoravan za bankare znači stvoreni put za daljnje nadiranje u srce Europe i njeno barbariziranje. Suprotno, visoravan treba spriječiti bilo kakovu rusku nadu da će se naći na Jadranu. Isto onako, kako je bilo i poslije San Stefana treba biti i sada. Cilj je isti. Nikada se od njega nije odstupalo.

Zbog toga Albanci tako potpuno odbacuju bilo kakovo rješenje za sjever Kosova koje pretpostavlja autonomiju za srpsko stanovništvo. To čine oni koji su tako dugo uživali potpunu autonomiju u SFRJ, pa čak bili i u situaciji da preko skupštine Federacije odlučuju o Srbiji, a Srbija nije imala prava da se miješa stvari Autonomne pokrajine. Vlada "bankara" razumije se odlučuje o tome, a nisu samo Srbi gubitnici već i sami Albanci koji također žive mnogo lošije nego ikada i čiji mali poslenici trpe decenijsku štetu što se privredni odnose na administrativnoj granici svode na organizirani šverc u kome dobijaju samo manjinski srpski i albanski tajkuni.

Do savršenstva je Tadićeva banda pomoć od petsto milijuna eura namijenjenih Kosovu (naslijeđenih od druga Koštunice) prala preko Mitrovice sa svojim raznim Oliverima Ivanovićima, pa onda dvije do tri stotine milijuna vraćala u Beograd u svoje nezasite džepove.

Tako je zemlja slaba i urušena, čija je privreda, pravosuđe, vojska, policija, stranke u rukama kriminalaca predvođena arhirazbojnicima bestidne Tadićeve bande, postala lak plijen ucjena i pritisaka. EU bi možda i popustila, ali Vašington naravno neće. Cilj je da se područje stalno drži u napetosti i turbulenciji. Pa tko izdrži.

 

GLOSA

 

 Kosovska visoravan za bankare znači stvoreni put za daljnje nadiranje u srce Europe i njeno barbariziranje

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane