Ekskluzivno

 

Iz arhiva zabranjenih tekstova: dva izostavljena poglavlja iz knjige Viktora Novaka "Magnum Krimen" (1.)

 

Klerikalci protiv Jugoslovena

 

Istorija ideologija i režima, zapravo je istorija cenzure i zabrana. Tako se desilo i sa najintrigantnijom knjigom socijalističke Jugoslavije, akademika Viktora Novaka "Magnum Krimen" , posvećena pogromu Srba za vreme Drugog svetskog rata u konc-logoru Jasenovac, u vreme takozvane Nezavisne države Hrvatske. Mada je bila jedna od najtraženijih knjiga sve do sloma zajedničke države, malo njih je znalo da je objavljena bez dva važna poglavlja. Konačno, u prošloj deceniji, ona su postala predmet istraživanja akademika Vasilija Krestića. Tabloid objavljuje u nekoliko nastavaka ono što je cenzura u delu Viktora Novaka "Magnum Krimen" izostavila...

 

........

 

U rukopisnoj zaostavštini akademika Viktora Novaka, koja se čuva u Arhivu SANU u Beogradu (sign. br. 14.474), u materijalima koji se tiču njegove knjige Magnum Krimen, nalaze se šifovi dva poglavlja kojih nema u konačnoj verziji pomenute knjige.

 Prvo poglavlje označeno je brojem XIV a drugo brojem XV. Ima ukupno 25 šifova. Šifovi su korektorski ispravljeni rukom profesora Novaka. Tipovi slova i dimenzije sloga u svemu odgovaraju knjizi Magnum Krimen. Nikakve sumnje nema da su ovo odeljci knjige Magnim Krimena, koji su iz nje u poslednjem trenutku izostavljeni. Danas verovatno i nema onih ljudi koji znaju da je Magnum Krimen Viktora Novaka u samom procesu nastajanja doživljavao cenzuru.

 Novakovi bliski prijatelji i saradnici su to su znali i o tome nisu ćutali. Ugledni publicista Sima Simić, pisac nekoliko poznatih knjiga koje se tiču ustaštva i rimokatoličkog klerikalizma, pričao mi je da je Novak bio prinuđen da izostavi poglavlje o sokolskom pokretu pod pritiskom tadašnjeg visokog funkcionera OZN-e iz Hrvatske Maksa Baće, iza kojeg je svojim političkim autoritetom stajao Vladimir Bakarić.

Pošto je tim tekstom Novak razobličio vrh rimokatoličke crkve i pokazao koliko je bio antijugoslovenski, antislovenski, ultraklerikalan i profašistički, morao je biti izostavljen. Sada znamo da se to, iz istih razloga, desilo i sa odeljkom knjige Libellus accusationis, u kojem je reč o promemoriji upućenoj 1934. godine nadbiskupu Stepincu od strane don Frana Ivaniševića, velikog i iskrenog Jugoslovena.

Kada je pripremano drugo izdanje Magnum Krimena znalo se da su neki delovi Novakovog rada, pod pritiskom političkog vrha Hrvatske, bili izostavljeni. Međutim, priređivači drugog izdanja te knjige tada nisu imali mogućnosti da dođu do izostavljenih  poglavlja, jer preobimna Novakova rukopisna zaostavština, koja ima više od stotinu arhivskih kutija, ni najgrublje nije bila sređena.

Sada, kada smo došli do tih poglavlja, koja su iz političkih razloga bila izostavljena, smatramo da zaslužuju da budu objavljena. Njima će se Magnum Krimen, konačno, kompletirati. Javnost će biti upoznata sa sadržajem tih izostavljenih poglavlja a nauka obogaćena novim saznanjima o odnosu hrvatskog rimokatoličkog episkopata prema Jugoslaviji i Jugoslovenima, kao i prema sokolskom pokretu i razlozima zbog kojih mu se odlučno suprotstavio.

U zaostavštini Viktora Novaka sačuvan je i pisaćom mašinom prekucan tekst Ecceslia militans ratuje s Tyrševom ideologijom. Razlika između njega i teksta odštampanog na šifovima je neznatna. Ona je lektorske prirode i, bezmalo, svodi se na hrvatizovanje  Novakovog jezika. Kako je Novak svojom rukom obavio korekturu već odštampanih tekstova, smatramo da ih je time i autorizovao. Zbog toga smo i odlučili da štampamo poslednje verzije sa šifova, koje su izostavljene iz knjige Magnum Krimen.

Tekstovi Viktora Novaka koje objavljujemo u svemu su isti kao oni šifova. U njima ništa nije menjano. Ispravljene su samo poneke sitne štamparske pogreške. Dužni smo da kažemo da u tekstu Ecceslia militans napomene br. 29 nema ni u rukopisu prekucanom pisaćom mašinom, niti u tekstu odštampanom na šifovima.

 

(Iz predgovora akademika Vasilija Krestića)

 

 

Ecceslia militans ratuje s Tyrševom ideologijom

 

Prvo Sokolsko društvo osnovano je u Pragu 1862. Bilo je to ubrzo poslije sloma Bachovog apsolutizma i politike odnarođivanja, koju je austrijski sistem sa planom izvodio nad nenjemačkim narodnostima Habsburgova carstva. Osnivači i ideolozi ove nove narodne ustanove bili su Jindrich Fugner i dr. Miroslav Tyrš.

Ovo društvo, kao i druga, koja su se po njegovu uzoru stala osnivati po Češkoj, postala su sastavnim dijelom opšteg narodnog preporoda. Cilj je društvu bio podizanje nacionalne svijesti, oplemenjivanja duševne i fizičke snage češkog naroda, putem fizičkog i moralnog uzgoja.

Sokolska deviza: Jačajmo se! značila je ne samo za tijelo, nego je obuhvatila i duh, moral, svijest, ljubav ka domovini, ka slobodi i nezavisnosti. Zdrav duh u zdravom tijelu imao je da očeliči ideale koje je probuđena nacija u XIX. stoljeću, u vrijeme slovenske renesanse, postavila u prvi plan svojih nastojanja. Pred prvu desetogodišnjicu postojanja već velikog broja društava, Tyrš je 1871. podvukao osnovnu misao zadatka Sokolstva:

 "...Naš prvi i opći zadatak je da smo prije nego itko drugi pozvani da očuvamo svoj narod u onoj svestranoj živahnosti koja ne da narodima da izumru, u ovoj stalnoj i svježoj snazi, u onom tjelesnom, duševnom i moralnome zdravlju koje ne da da se pojavi bilo kakva propast, ni zastoj, pa ni nazadnjaštvo, najgori smrtni zločin, koji može da se vrši nad narodima...". Sokolstvo se vrlo brzo pojavilo i u drugim slavenskim zemljama. Već slijedeće godine 1863. osniva se prvo Sokolsko društvo u Ljubljani kao Južni Sokol.

Austrijske vlasti raspustile su to društvo 1867., a onda se javlja ponovno 1868. kao gimnastičko društvo Sokol u Ljubljani. Prvi sokolski slet slovenskih sokolskih društava bio je održan 1888. na koji su došli i osnivači sokolstva Česi.

U duhu Tyrševih gimnastičkih načela razradio je sokolsku ideju u Sloveniji dr. Viktor Mumik devedesetih godina prošlog stoljeća.

U Zagrcbu je osnovano prvo sokolsko društvo 1874. U Srbiji je reorganizirano Sokolstvo 1882. U početku XX  stoljeća osnivaju se i prvi sokolski savezi u Hrvatskoj i Sloveniji. Sokolski sletovi pomažu razvijanje svijesti i solidarnosti između južnoslavenskih i ostalih naroda.

Svesokolski sletovi postajali su vidne manifestacije slavenske uzajamnosti. 1911. godine, bio je svesokolski slet u Zagrebu na kome su se uz Hrvate našli Slovenci, Srbi, Bugari, Česi, Poljaci i Rusi. Nema sumnje da je Sokolstvo u slovenskim zemljama učinilo ogromno mnogo u propagiranju ideje slavenske uzajamnosti i međusobnog upoznavanja.

Sasvim je shvatljivo da je ovakvu ustanovu zavolio đakovački biskup Strossmayer (Štrosmajer) od samog početka poklonivši sokolstvu punu pažnju i ljubav, ali i svoju pomoć kad god je stigao, poznavajući potpuno ciljeve i osnove na kojima je ono počivalo. Strossmayer je uistinu pravilno shvatio zadatke sveslavenskog, pa tako i hrvatskog sokolstva. Strossmayerje na sve strane dijelio svoje pomoći, pa tako je nije uskratio ni jugoslavenskom, kao ni češkom sokolstvu.

Kad je istarski sokol u Puli stao graditi svoj dom, prvi dar i prvi blagoslov poslao je Strossmayer sa jednim vanrednim pismom u komeje označio rodoljubni zadatak hrvatskog sokolstva u ugroženoj Istri.

 Zato je i sokolstvo uzvraćalo ljubav i poštovanje tom velikom propovjedniku jugoslavenskog i sveslavenskog bratstva. I kao što je za života Strossmayer bio veliki ideal sokolstva, tako mu je ostao i kasnije trajno kao zvijezda predvodnica u njegovim nacionalnim i moralnim stremljenjima.

Poznato je da je Strossmayer upoznao sokolstvo odmah, godinu dana poslije njegova osnivanja i to u samome Pragu krajem oktobra 1863., gdje je upoznao i njegove vođe, Fignera i Tyrša. Strossmayer je među prvim počasnim članovima češkog sokola.

O Štrosmajerovom jubileju 1888. nalaze se Đakovu i predstavnici slovenskog i hrvatskog sokolstva. O drugom jubileju 1898. u Đakovu je održao govor u čast Strossmayera predstavnik hrvatskog sokolstva dr. Lazar Car u kome je iznio i takve misli koje je mogao potpisati svaki biskup katoličke crkve.

 Jasno je bilo za svakoga da ni ono staro, kao ni mlađe sokolstvo, nije bila neka protuvjerska ustanova. Dosta je napomenuti da je veliki broj hrvatskih i slovenskih svećenika bio ne samo član nego i vođa pojedinim sokolskim društvima.

Osim toga, da se nije u sokolstvu gledalo neko protuvjersko i bezbožno društvo očigledno izlazi iz toga što je zborovanje prvog Euharističkog kongresa godine 1900. održano u Zagrebu u Sokolskom domu.

Svakako nije bez  značenja da pri svečanostima prvog hrvatskog svesokolskog sleta sudjeluje i tadašnji nadbiskup koadjutor dr. Ante Bauer sa izaslanicima zagrebačkog kaptola i gradskim župnicima.

Štoviše, prisustvovao je i nekadašnji predsjednik prvog katoličkog kongresa, grof Miroslav Kulmer.

 Niko od njih nije našao tada daje sokolstvo nevjerska ili protuvjerska ustanova. Bilo je to 1911. kad je i hrvatsko sokolstvo, kao i sve ono iz ostalih slavenskih zemalja, bilo prožeto sokolskim načelima Miroslava Tyrša, koja su bila pravo sokolsko vjerovanje.

 O sjedinjavanju hrvatskog i srpskog i slovenskog sokolstva prvi put se raspravljalo na  svesokolskom sletu u Pragu 1912.

Deset dana prije sarajevskog atentata održana je u domu hrvatskog sokola u Zagrebu sjednica, na kojoj su se predstavnici slovenskog i srpskog sokolstva izjasnili za ujedinjenje koje treba da sc manifestira u zajedničkom radu, terminologiji, zastavama, naređenjima i t.d. U tu svrhu sastavljena su i zajednička pravila. Za vrijeme prvog svjetskog rata sokolstvo je imalo da izdrži naučna iskušenja.

Treći svesokolski slet u Ljubljani zakazan za august 1914. bio je već 20.juna 1914. od vlade zabranjen. Progonima su bili izloženi prije svega srpski sokoli u Sremskim Karlovcima, Zagrebu, Sarajevu i drugdje.

A u Sloveniji su stali među prvima da zatvore pune, upravo sokoli. Poslije okončanja rata produžilo se u duhu prijedloga iz 1912. i 1914.

Izvanredna glavna sokolska skupština u Zagrebu bila je 11. maja 1919. Na toj skupštini govorio je i dr. Vlatko Maček. On je meru ostalim rekao:

 "...Svi smo Jugoslaveni! Zato je potrebno da se u slavenskoj sokolskoj organizaciji udruže svi: i Srbi i Hrvati, i Slovenci i Bugari. Načelo je da se u soko ne smije unositi politika. No to načelo mora da valja za jednu i za drugu stranu, za političare i za sokolstvo. Mi moramo već danas u našem novom sokolskom savezu sačuvati slobodno četvrto mjesto za braću Bugare."

 

 

Papski nuncij protiv Sokola

 

 

15. juna 1919. pod predsjedanjem dr. Lazara Cara zaključeno je, da se sve hrvatske sokolske organizacijc imaju sa srpskim i slovenskim stopiti u jedan je jedinstven sokolski savez. Prvi sokolski sabor održan je u Novom Sadu od 28. do 30. VI. 1919. gdje je i sprovedena nova sokolska reorganizacija. Mjesec dana kasnije održanje u Mariboru prvi pokrajinski slet na kome se savez sokola SHS prozvao Jugoslavenski sokolski savez. U svojoj prvoj deklaraciji udarene su i smjernice radu sokolstva u novoj državi. U njoj se kaže pri kraju:

"...Podmlađeno, obnovljeno i ujedinjeno sokolstvo Srba, Hrvata i Slovenaca pozdravlja radosno narod za čiju slobodu, napredak i cvjetanje daje sebe. Pa snažno vjerujući, da će pobjeda narodne misli, istine i pravde donijeti obilne plodove i sreće i mira, duboko je osvjedočeno da će Slavenstvo biti ona kulturna i etička sila, što će u času smrti starih bogova na svjim lerima prenijeti i spasiti čovječju dušu."

Međutim, još prije nego što je nastupio spor između sokolskog društva u Zagrebu i Jugoslavenskog sokolskog saveza (1921) pod utjecajem unutrašnjih partijsko-političkih previranja (i na kraju istupio iz Jugoslavenskog sokolskog saveza i osnovao Hrvatski sokol), već 1919. a pogotovo 1920. stali su se javljati znaci kritike i negodovanja sa Jugoslavenskim sokolstvom. Bio je to sukob ideja, partikularizma i separatizma sjedne strane, i integralnog Jugoslavenstva s druge strane.

Hrvatski sokol je i dalje zadržao Tyršova sokolska načela sa svom njegovom naprednom ideologijom. Prema njemu se separatistički orijentirano svećenstvo ophodilo i dalje naklonjeno i ono mu nije ustezalo svoju pomoć.

Ti se sveženici nisu opirali da blagoslove njihove zastave, iako su vođe i starješine izjavljivale da ostaju vjerni ideologiji osnivača sokolstva. U isto vrijeme pada i osnivanje klerikalnog Orlovstva kojemu su utirali puteve vođe klerikalizma seniorat i episkopat. Prije svega najprije odvajanjem omladine od sokolstva pa onda učlanjivanjem u samostalna gimnastička udruženja. Kad je Ministarstvo prosvjete 1919. izdalo naređenje da se u svim školama vrši tjelovježba u sokolskom duhu, ta je činjenica bila predmet raspravljanja jugoslavenskog episkopata na aprilskoj konferenciji 1920. Nije bez značenja podvući da se na toj konferenciji na kojoj se prvi put odrazio antisokolski stav episkopata nalazio i papinski nuncij Cherubini. Ova podudarnost zapažena je bila u javnosti i o njoj se u novinama sa suprotnih gledišta raspravljalo. Protest episkopata upućen Ministarstvu prosvjete bio je motiviran tezom da u školi mora sav odgoj biti vjerski i na vjeri osnovan.

 

 

"Brat je mio koje vjere bio"

 

Ovako organiziran sokol u Jugoslaviji, u kome su bili sjedinjeni katolici, pravoslavni i muslimani i koji je stao da propovijeda načelo "brat je mio koje vjere bio", punu i istinsku vjersku snošljivost i naklonost i ljubav prema braći bez razlike ispovijedanja, od samog početka bio je gledan sa nepovjerenjem. Teza o vjerskoj toleranciji smatrana je kao veoma opasna za katolicizam. Napredno shvaćanje vođa sokola formirala je u očima klerikalaca sliku veoma složenih opasnosti za klerikalizam. Sokolske manifestacije za neoslobođenu braću u Julijskoj Krajini i u profaljistiikom periodu, označavane su od talijanske štampe kao imperijalističke provokacije. Uz neklerikalnu i klerikalna štampa u Italiji zauzela je prema sokolstvu vrlo oštar stav napadajući ga kao ustanovu opasnu na istoinim granicama Italije. Stari sokol dr. Laza Popović odlučno je reagirao na ove klerikalne napadaje u zemlji i na strani. Da bi se osnovna politička misao sakrila koja je klerikalce rukovodila u njihovom antisokolskom stavu potrebno je bilo cijelo pitanje prebaciti na vjerski odgojni teren. Odatle prvi put iskrsava u polemikama Tyršev filozofski naturalizam i kršćanski indiferentizam kao strahovita opasnost za čistoću kršćanskih načela, koja inače nikad nisu u sokolu bila napadana. Više nego Tyrševa filozofska naziranja bila je jugoslavenska misao koja je bola oči separatističkih klerikalaca.

 

Slamanje krila južnoslovenskoj solidarnosti

 

Na mjesec dana prije zasjedanja episkopata mjeseca marta 1920. predsjedništvo Jugoslavenskog sokolskog saveza u svome proglasu odredilo je svoj odnos prema jugoslavenskoj misli.

"...Oslobodilačka i ujedinjavajuća revolucija jugoslavenskog naroda, završena 1918., dala je kao jednu od glavnih sinteza jugoslavensku narodnu misao, misao slobode, jedinstva, samostalnosti, održanja i napretka jugoslavenskog naroda, u Šojbliku jedne i jedinstvene države.

Iz jugoslavenske narodne misli ponikla je jugoslavenska sokolska misao ujedinjenja  bivših plemenskih sokolstava u jedno jugoslavensko sokolstvo, u jedinstvenu sokolsku organizaciju, sa potpunim razrešenjem svih pokrajinskih, plemenskih, vjerskih i staleških razlika, u cilju krepljenja, jačanja i množenja fizičke, intelektualne i moralne snage cijeloga jugoslavenskoga naroda za životnu borbu...

U borbi za ideju jedinstva jugoslavenskog sokolstva, u radu, muci i krajnjem naprezanju da ova ideja bude realizirana, ukorjenjena i postavljena u temelj svega jugoslavenskog sokolstva, ima da sa potpunim angažiranjem svih sposobnosti i sila sudjeluje cjelokupno jugoslavensko sokolstvo... U radu za ideju jugoslavenstva svi ste jednako veliki, jednako potrebni i jednako vrijedni...".

Osnovna Tyrševa ideja bratstva i samodiscipline koja je imala prožeti i jugoslavensko sokolstvo u iskrenim i istinitim preporodnim pregnućima za jugoslavensku misao postajala je protivnik svim ekskluzivizmima i separatizmima, pa dosljedno i onima hrvatskih klerikalaca. Znatnom dijelu sokolskih prvaka, osobito u prvim počecima razvoja ne može se nikako poreći iskrenost i zalaganje za pravu sokolsku misao koja je imala da služi isključivo narodnim interesima.

Medutim, treba naglasiti da su u pojedinim stranama izvjesni političari sa pretjeranim neprijateljskim stavom naškodili jednako sokolskoj kao i jugoslavenskoj ideji. Naročito od trenutka kad su je stali otvoreno odgajati za dinastiju u svim mogućim izrazima, a onda i zloupotrebljavajući je u svoje uske partijske ciljeve protiv socijalnih pokreta u zemlji. Odatle osnove sa kojih će se uveliko i sa opravdanjem pobijati sokolstvo kao cjelina i njeni predstavnici kao nosioci sokolske ideje koja je do 1918. izvršila jednu pozitivnu ulogu u duhu slavenske solidarnosti.

To je vješto iskoristio i klerikalizam i episkopat onoga trenutka kad se je suprotstavio ne samo laiciziranju vjerske nastave nego i unošenju u škole svih onih pomožnih sredstava za nacionalni i kulturni odgoj, koja nisu potekla iz same crkve ili bez odobrenja i suglasnosti sa crkvom. Sokolstvo, koje je načelno i programski težilo da pobratimi i društveno pomogne izjednačivanje vjerama podvojenog naroda moralo je naći svoga protivnika u crkvi, koja je vjersku toleranciju izjednačivala sa indiferentizmom, time za nju opasnim protivnikom crkve i religije.

 

(Nastaviće se)