Natrag

Pogledi

Pogledi

 

Prošlost koja govori o sadašnjosti: da li je Jugoslavija morala nestati? (1)

 

Igralište velikih imperija

 

Ovo pitanje  mnogo je puta postavljeno, postavlja se i postavljat će se. Iako vremenska distanca nije velika, na tu temu mnogo je već pisano. Sudovi su različiti; kreću se najčešće od konstatacija da nije ni mogla postojati, da je u samom začetku nosila sve sile svoje propasti, pa do stavova da je u srećnijim povijesnim okolnostima i te kako mogla opstati i razviti se u dinamično i uspješno društvo. O ovoj temi za Tabloid piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

U XIX stoljeću na jugoslovenskim prostorima samo su Srbija i Crna Gora posjedovale atribute državnosti. Njihove granice mijenjale su se kroz cijelo stoljeće i stabilizirale su se nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Ali daleko od toga da su svi Srbi bili manje - više u istoj državi. Gotovo 50% srpskog stanovništva živjelo je van Srbije. Dio je živio pod turskom vlašću na Kosovu i Makedoniji, ali najveći dio je živio u okviru Austro - ugarske monarhije. Najčešće je bio izmiješan sa Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni, a u Vojvodini sa drugim brojnim nacijama, od kojih su Mađari i Nijemci bili najbrojniji.

  U Bosni i Hercegovini Srbi su bili natpolovično stanovništvo, mahom po selima, manje po gradovima , uglavnom u uslovima naslijeđenim od duge osmanske vladavine.

  U Hrvatskoj, Srbi su bili kao i Hrvati podjednako i ruralno i urbano stanovništvo. Sama Hrvatska je formalno bila nezavisna kraljevina u okviru Ugarske i sa ugarskim kraljem. Kako je taj kralj bio istodobno i austrijski car, to je Hrvatska uistinu bila dio višenacionalnog Austro - ugraskog carstva. Jednom riječju od bitke kod Gvozda 1102. g. kada je pao posljednji uistinu hrvatski kralj Petar Svačić, a pobjednički Ugri integrirali Hrvatsku u svoje Sentištvansko kraljevstvo, nije bilo suverene države u Hrvata.

Jačanjem Republike Svetog Marka ( Venecija ) hrvatski živalj na jugu u Dalmaciji i Istri bio je stoljećima odvojen od sjevera zemlje. Istu sudbinu kasnije su dijelili i autohtoni Srbi koji su sklanjajući se od Osmana naseljeni na teritoriji  Karlovačkog i Varaždinskog generaliteta. Poslije austrijskog povlačenja iz Skopja većina Srba sa Kosova prešla je sa Arsenijem Čarnojevićem u današnju Vojvodinu kamo je već bilo Srba koji su se ranije skljanjali iz sjeverne Srbije. Štaviše, jedno vrijeme su kasni Brankovići nastojali da održe despotovinu, ali ona se nije održala, a srpska autonomija, najprije crkvena pa djelimično i politička sačekat će kasnija vremena.

  Što se slovenačkih zemalja tiče, djelom su germanizirane, a dijelom se slovenački živalj održao, što je obzirom na okolnosti bilo pravo čudo.

 

Bio je poželjan mir na jugu

 

  Samo je kroz srednji vijek, već na pragu Novog vijeka postajala jedina suverena slovenska država - mala Dubrovačka Republika, čiji su žitelji sebe nazivali Južni Slovini. I to će u bogatom kulturnom miljeu nastati ideje jugoslovenstva koja će stoljećima tinjati, da bi se razbuktala stoljećima kasnije.

  Prije dolaska Turaka najmoćnija država na Balkanu bilo je Kraljevstvo Nemanjića, a malo kasnije ojačalo je i  Bosansko Kraljevstvo. Podjela kršćanskog svijeta direktno se očitavalo na slavenskom jugu. Dok je Bosna bila stalno haotična, čas katolička, čas pravoslavna, a čas patarenska (bogumilska), država Nemanjića nakon ozbiljnog kolebanja odlučila je da se približi Carigradskoj patrijaršiji. Ubuduće Srbi će ispovijedati bizantsko pravoslavlje, a vremenom će steći samostalnu Patrijaršiju. Ovo će ubuduće veoma snažno utjecati na sudbinu srpske nacije i sudbinu srpske državnosti. Slobodno možemo reći da je taj faktor i danas i te kako odlučujući, kako prema Istoku, tako i prema Zapadu. Novija srpska državnost naslijedit će raspolućenost između Istoka i Zapada još od Despotovine Stefana Lazarevića do današnjih dana.

  Zapadno, u hrvatskim i slovenskim zemljama učvrstit će se katolicizam. Kako je rimokatolicizam ili zapadno kršćanstvo dominatno na Zapadu, tako će i utjecaj Zapada prevlađivati, bilo kroz romano - renesansnu ili srednjeeuropsku tradiciju.

  Dolaskom Osmana, situacija se još mnogo više komplikovala. Njihovo protežiranje islamizacije uvelo je u jugoslovenski svijet pored postojećih zapadnokršćanskih i istočnokršćanskih tradicija i nove orijentalne tradicije. Vidimo da nije bilo niti jedne podjele koje bi zaobišla slovenski jug.

  Ova mala skica poslužila je da se vidi bar u osnovnim elementima sva složenost jugoslovenskog svijeta na pragu dvadesetog stoljeća. U takvim uslovima Srbija je sama raspolućena ušla svojom državnošću zajedno sa Crnom Gorom u novu zajednicu. U toj zajednici duboko su počivale najčešće suprotstavljena viđenja svijeta i želja. Uza sve to Srbija je u Prvom ratu izgubila gotovo svo najvitalnije stanovništvo i po stepenu destrukcije bila je u rangu sa užasnom katastrofom u Rusiji. Još je i morala bukvalno od Slovenije do Dalmacije i razgoniti italijansku proždrljivost.

  Još u devetnaestom stoljeću Srbija se kolebala između veće integracije sa Srednjom Europom i potpunog oslanjanja na Rusiju. Srednja Europa joj je bila na granicama uzduž Save i Dunava, a ne tako dalekih vremena i na Drini. Rusija je bila daleko, a rastuća moć germanskog svijeta bila je neposredni susjed. Obrenovići, a osobito Mihajlo ubrzano su uvodili zapadnjačku modernizaciju srednjeeuropskom transverzalom. Orijentalna Srbija ubrzo se modernizirala , vodeći telegraf, željeznicu, visoko obrazovanje, knjigu i pozorište. Konačno je uspostavljeno monetarno jedinstvo i moderna stajaća vojska koja se ubrzano, velikim trudom pretvarala u najjaču i najefikasniju vojsku na Balkanu.

Glavni, i to gotovo sasvim preovlađajući vanjski ekonomski partner bila je Austrougarska. Obrenovići, uvijek realpolitičari vodili su o tome itekako računa. Na koncu stoljeća došlo je do polarizacije čitavog Starog svijeta suprotstavljene saveze i bilo je jasno da doći u bližoj budućnosti do rješavajućeg rata i preraspodjele svjetske moći. Srbija je bila u veoma delikatnom položaju. Pravoslavna tradicija i slovenstvo nalagale su joj da slijedi Rusiju bez ostatka.

Sa druge strane susjedstvo Centralnih sila i ekonomski interesi tjerali su je na oprez. Dio intelektualne elite i Crkva željeli su bespogovorni oslonac na Rusiju. Dvor i prozapadni dio inteligencije željeli su odlučnu neutralnost i dobre odnose sa susjedima. Činjenica da je veliki broj Srba živio u dijaspori uzet je kao razlog za konačno opredjeljenje za Antantu. Samo ubojstvo posljednjeg Obrenovića to je jasno pokazalo. Dolazeći Karađorđevići postepeno su se svrstali uz Antantu uglavnom zbog Rusije. Britanija je predstavljajući se kao ruski saveznik, potajno željela da se u sukobu, međusobno unište Njemačka i Rusija, smatrajući zapravo Rusiju kao najveću opasnost. Srbija je smatrana kao predstavništvo ruskih interesa i imala je da podijeli njenu sudbinu. Engleska je nastojala da se Austrougarska sačuva, a stvaranje jugoslovenske države sa Srbijom kao Pijemontom bilo joj je neprihvatljivo; a opet iz straha da se to ujedinjenje ne pokaže na korist Rusije i njene panslovenske politike. Ishod rata donekle je izmijenio britanski stav. Sada je Zapadu bilo važno obzirom da se Rusija nije raspala; stvaranje sanitarnog antikomunističkog bloka prema Rusiji. Oni su smatrali da je ma kakva  ruska država, zvala se ona i SSSR potencijalna opasnost po njene interese. Sada je Beograd trebalo da bude predstraža protiv svjetskog komunizma. Prevedeno to je značilo stvaranje u osnovi antiruskog pakta.

  Ubrzo su se u novoj državi pokazale posljedice naslijeđenih problema. Hrvati su htjeli federalnu republiku po formi bližu konfederaciji što je za srpsku krunu bilo nedopustivo. Hrvati su htjeli svoj Sabor, pored zajedničke Skupštine, zastavu i himnu, odnosno odlike suverene države u ovom slučaju u interesnom savezu. Beograd je imao sluha samo za unitarnu državu istog troimenog naroda. Vrijeme koje će ubrzo doći pokazat će da je nova država najprije rigidno njegovala tvrdi unitarizam, ali da je kasnije polako mijenjala praksu i da je počela prihvaćati realnost uvodeći značajne elemente federalizma. Banovina, a osobito hrvatska poprimale su elemente budućeg federalizma. A onda je nakon Musolinija došao Hitler. Kada je nakon poljske kampanje izbio Drugi rat, Hitler je obuzdavao italijansku agresivnost spram Jugoslavije želeći mir na jugoistoku težeći da koncentrira sve snage za eventualni rat sa Sovjetskim Savezom. On sa Britanijom  i mogućno sa SAD za leđima nije mogao biti siguran jer nije imao povjerenje u Staljina. Brz ruski poraz omogućio bi mu punu angažiranost na Zapadu. Sa sigurnim Uralom on nije morao strahovati za dominaciju Rajha u Europi.

 

Mesija koga pamte

 

  Munjevito, londonski bankari su izazvali puč u Beogradu da bi izvukli snage iz Grčke i angažirali ih u Africi protiv opasnog Romela. Staljinu je puč također odgovarao jer je dobijao na vremenu. Kraljevska Jugoslavija bila je bez razmišljanja žrtvovana, a Srbi su  napose dovedeni u kritičnu situaciju, osobito oni preko Drine.

Ovaj tragični događaj, taj nepomišljeni puč 27.03.1941 g. do dana današnjeg određuje tragičnu sudbinu Srbije i svega što će nam se još događati. U tom svjetlu moramo obratiti pažnju na jednu malu, ali borbenu snagu - na KPJ. Ta naizgled mala snaga pokazat će se presudnim faktorom upokojenja prve Jugoslavije i rađanju nove jugoslavenske države. Počivala je na tradicijama srpske socijaldemokracije i bečke socijalističke tradicije. Stvorena na Vukovarskom kongresu uzdizala se i padala. Mijenjala se generalne sekretare i na kraju je imala tvrdu staljinski liniju oličenu kroz  Josipa Broza, naknadnog druga Tita. Taj drug Tito bit će figura koja će kroz slijedeće decenije biti vođom jugoslovenskih naroda i narodnosti, tvorac" jugoslovenskog modela socijalizma" razvikani borac protiv Staljinovog apsolutizma i nova vedeta Zapada. I danas mnoge generacije bivših jugoslovena vide u njemu mesiju kojeg ne zaslužuju.

  Kada se ustoličio u bivšem kraljevskom Beogradu ujesen 1944 g. Tito i njegovi partizani dugovali su to činjenici da je Crvena armija sjeverno i južno ušla u Srbiju, pa u Beograd, a da je britanska politika do sredine 1943 g. odlučno i bez imalo uzdržavanja stala uz Tita i pružila mu političku i materijalnu pomoć.

  Onda, tko je Josip Broz zvani Tito?

  Znamo da je dječak iz Kumroveca u hrvatskom Zagorju. Da je teško živio i bio metalski radnik. Učestvovao je kao zarobljeni austrougarski vojnik u ruskoj revoluciji kao crvenoarmijac. Potom je kao borbeni komunist stao na čelo partije i doveo je do pobjede. Vladao je do same smrti. Tako kaže dugodecenijska zvanična biografija. Danas elementi te biografije neubjedljivo zvuče, a ima i svjedočenja koje ozbiljno dovode u pitanje njegovo porijeklo. Smatran je odmetnutim staljinistom, ali mogućno je da je bio dvostruki igrač. Staljin mu nije nikada potpuno vjerovao, a možda je zato  imao i razloga.Za razmišljati je kome je nakon 1948 g. više išla u korist vanblokovska Jugoslavija. Konačno ima indicija da nije baš najjasniji njegov položaj od 1971 g. pa nadalje i da je njegova vladavina već duže vremena bila formalnost. Mnogi događaji ukazuju na to da je armija zaustavila rastući utjecaj Zapada u Jugoslaviji tihim puzećim udarom strahujući da kritika staljinizma ne evoluira u kritiku cjelokupnog modela i ne postane uvertira u pluralističko društvo.

 

Vojna volja i puno nevolja

 

Vojska je zazirala do krajnjih političkih posljedica ekonomske reforme i većeg utjecaja tržišne ekonomije na ostale aspekte društvenog života. Konačno, vojska je nastojeći da po svaku cijenu očuva povlašćeni status, osobito njena  elitna služba  KOS, sveprisutna tajna policija kominističkog režima , suspendirale razvitak građanske Jugoslavije. Time je stvorila predpostavke za zaustavljanje reformi i za izricanje smrtne kazne budućnosti zajedničke države. Posljedice suspenzije građanskih tendencija bile su ubrzani rast tvrdolinijske politike i paralelno sa njom jedine moguće politike u odsutnosti svega građanskog - politike fašistoidnog nacionalizma. Nije li možda ta strašna biljka namjerno zalivana, baš od onih koji su zdušno tvrdili da su bedem u borbi bratstva i jedinstva?!

Kada je vojska izašla sa tenkovima na ulice Beograda, marta 1991 g. jasno je pokazala kakova joj je uloga i kuda time vodi zemlju. Taj prastaljinistički model ponašanja odvie je bio arhaičan i poslao je jasnu poruku kakav svijet žele autori te mračne šetnje prvi put u povijesti Srbije. To nije moglo biti vezivno tkivo za zdravu Jugoslaviju i to je pokazalo da se svi oni koji su željeli građansku i demokratsku zajednicu mogu samo nadati vladavini topova i tenkova. To je bio rekvijem za zajedničku državu obzirom na rastuće nade nakon pada Berlinskog zida.

Onako bahato kako je sahranjena pučem 27. marta, sahranjena je 9 marta država Jugoslavija. Staljinistička vojska direktan je krivac za sve što nam se kasnije događalo i što nam još uvijek događa. Ovaj režim i cjelokupno stanje u državi djelo su onih koji su kroz rat i kroz barbarsko prolijevanje krvi izvršili golemu transformaciju novca iz mnogo u malo džepova. Vojne elite KOS i dalje vlada Srbijom šaljući na teren razne Miloševiće, Koštunice, Tadiće i po svoj prilici i tekuće vladaoce. Sve se naizgled mora mijenjati samo ne svemoćni KOS i sav novac koji je u njihovom posjedu.

  Cilj ovog i slijedećih tekstova je da se malo smjelije kaže kamo leže naše nevolje i tko ih je prouzrokovao. Uz to da se nešto kaže i u kolikoj mjeri i kada je netko sa strane ozbiljno potpomogao zločinačkom djelu. Gomile bukača, tobožnjih književnika i analitičara decidirano govore o nemogućnosti Jugoslavije. Oni namjerno priviđaju uzroke i sude samo po posljedicama što su ih ti uzroci proizveli. Oni kriju stvarne krivce. Ti krivci su među nama aktivniji nego ikada. Oni čuvaju poredak iz 1944 g. i oni su sjajan pokazatelj tačne Marxove opaske; - ,,vladati znači isto što i iskorišćavati". Moglo bi se dodati; - ,,vladati apsolutno, znači i iskorišćavati apsolutno". Baš to je sada stvarnost u Srbiji.

 

 

Zapad i Istok u Jugoslaviji

 

  Kako je rat ulazio u 1943. godine u fazu njemačkih poraza i rastućih pobjeda saveznika, počela su suočavanja zajedničke fronte sa pojedinačnim državnim interesima. SAD su postale planetarna sila i na velika vrata su ušle u europsku politiku. Sovjetski Savez brzo je jačao i bilo je pitanje vremena kada će preći svoje granice.

Britansko Carstvo bilo je na umoru. Londonski bankari i njihova podružnica u Njujorku napunili su džepove ratnim liferacijama. Nakon stoljeća od kako su preuzeli američku državu bankari su razmišljali o budućem uređenju Europe i svijeta. Obnova i kamate u obnovi obećavali su novi Eldorado. Već 1945 g. sve je bilo utanačeno.

Što se jugoslovenskog prostora tiče u Jalti je podijeljen na sferu zapadnog utjecaja u koju je ulazila Slovenija, Hrvatska i pola Bosne do rijeke Bosne. Istočno od rijeke Bosne, dakle, Srbije, pride pola Bosne, Crna Gora, Vojvodina i Makedonija je područje sovjetskog utjecaja. Britanci su znali da će pokret Mihajlovića sa osnovom u Srbiji biti poražen od Sovjeta i da će u Beogradu na vlast biti dovedeni komunisti. Što ih više budu dovodili Rusi to će i izbor biti isključivo njihova stvar. Tako će preko Crne Gore  biti prisutni na toplom moru. Stoljećima su Britanci činili sve da se taj stari ruski san nikada ne ostvari, a sada su mogli da gledaju kako sovjetski generali gledaju na pučinu prema Italiji. Duboko u šumama Bosne, gazdovao je Tito sa svojim partizanima. Tito je bio autohtoni komandant. On je bez ikakove sovjetske podrške postigao veoma mnogo. On je morao znati da Staljin svakako neće tolerirati njegovu samosvojnu pojavu. Štaviše, Tito je i neposredno znao kako to izgleda u praksi. On je želio vlast koja bi odmah bila ugrožena. Kako riješiti enigmu? Tako što će igrati veliku igru idući u Moskvu kao svi poslušni đaci. U toj fazi on je bio potreban Staljinu i bio je relativno siguran. Ali dokle? Tito nije gubio vrijeme. On je znao da je njegova šansa, njegova vlast na čitavom teritoriju bivše Kraljevine. Ali kako je uzeti kada je Mihajlović čvrsto držao Srbiju. Srbi nisu odviše marili za komunizam. Vrlo malo.

 

Tito postaje miljenik Zapada

 

  Tito se morao obratiti Britancima. On je već sa njima imao veze.Znao je da je ulog Srbija. Dođe li njemu u ruke, obećao je da Rusi neće izbiti na more. Sada je Zapad bio fasciniran Titovom ulogom i njegovom ponudom. Zaboga pa Rusi neće izaći na toplo more. I više od toga. Rusi neće ući na dužu stazu u  Srbiju. Oni je jednostavno neće posjedovati. Da bi bio miran, Srbija će i bez Rusa biti komunistička i ne samo Srbija. Ma i cijela Hrvatska sa puno toplog mora. Moskva se može nadati. Tito je ponovo siguran. Britanci politički uništavaju Mihajlovića. Snabdijevaju Tita gomilom oružja svih tipova i gomilom hrane i lijekova. Jugoslovenska vlada u Londonu i sam kralj sada su samo smetnja.

Doskora će biti skrajnuti i dat će legitimitet Titu. Sada Staljin vidi Tita kao čovjeka koji može osigurati Rusima dublji prodor u Sredozemlje u zemlje koje su u Jalti pripale Zapadu. Staljin može izigrati Zapad. Pušta Tita u Beograd i dodatno mu pomaže. Srbija je slomljena. Teror komunista prekrio je Srbiju. Tito time jača vlast. Terorom je istrijebio staru upravljačku klasu u Srbiji i Jugoslaviji.

  Ali tek 1948. g. Staljin je vidio da je on izigran, a ne Zapad. Tito je vladajući Jugoslavijom lišio Ruse vladavinom nad Srbijom. Ishitrena reakcija Moskve omogućila je Titu da se obrati Zapadu čiji je miljenik postao preko noći. Sva komunistička ujdurma  je zaboravljena i Tito je na vrhuncu moći. Uvodi novi još gori teror i apsolutni je gospodar zemlje.

Sada Zapad šalje mamutsku vojsku i ekonomsku pomoć  Beogradu. Jugoslavija se gleda kao da je najvažnija zemlja NATO pakta. Sporazumom sa Turskom i Grčkom Tito je gotovo u  NATO-u. Dodatna propaganda o užasima Staljinove vladavine ohrabruje Zapad. Ali društveni model u svojim bitnim dijelovima se ne mijenja. Stege su malo popustile. Seljacima je djelomično vraćena zemlja i dolazi do veće proizvodnje hrane i porasta potreba za industrijskom robom. Uz pomoć Zapada koji svjesno previđa ekscese režima dolazi do porasta zapošljenosti i ličnog i društvenog standarda. Oprezni Tito sada osjeća da može dodatno da olabavi stjege. Malo - pomalo otvaraju se vrata zapadnim navikama, zapadnoj kulturi i rastućoj potrošnji. Ipak uz pomoć svoje vojske Tito sprečava bilo kakvu političku opoziciju ili  nekotrolirano ponašanje. Politički monizam ostaje i dalje stubna tačka režima. Jedno vrijeme se veoma uspješno balansira između Istoka i Zapada. Tito ide korak dalje i dopušta da višak radne snage odlazi na Zapad i time još više vezuje privredu za kapitalističke zemlje. Nesvrstana politika odmah je prihvaćena jer ona odbija revolucionarne pokrete poticane iz Moskve i usmjerene na zemlje Trećeg svijeta.

 

Između svoga i pravoga socijalizma

 

  Konačno nakon Staljinove smrti Hruščov pruža ruku pomirenja. Moskva shvaća da se u pogledu  Jugoslavije ništa ne može uraditi mimo Tita. Ali da li to znači da je Moskva prihvatila realnost i digla ruke od Jugoslavije ili možda i Srbije i Crne Gore? Na prvi pogled tako izgleda, ali budućnost će pokazati da sovjetski vlastodršci nikada nisu odustali bar od istoka Jugoslavije. Strategija Moskve bazirat će  se na očekivanju da postepeno zapadno prisustvo dovede do sukoba sa osnovnim temeljima,,realnog socijalizma" i da budu isprovocirane zdrave  socijalističke snage, posebno - armija. Uistinu armija je strahovala da Tito ne izgubi kontrolu i prijeđe kritičnu granicu poslije koje bi ,,tekovine Revolucije" i njen povlašćeni položaj bili nepopravljivo izgubljeni. Moskva je velikim strpljenjem i istrajnošću konačno postigla da se u armiji sve ozbiljnije gleda na rastuću moć Zapada u jugoslovenskom društvu. Sovjeti su znali da će Zapad možda odbiti da uđe u sukob ako borba za uzimanje Srbije ne bude nasilna ili direktno poticana izvana.

Moskva je stavila na znanje Zapadu da ne dovodi u  pitanje zapadne interese na zapadu Jugoslavije , u Hrvatskoj, Sloveniji i polovini Bosne. Sada je bilo jasno da se Srbija može dobiti samo raspadom Jugoslavije. To je stvaralo probleme dokle god je Tito bio dovoljno jak da obuzda armiju i dovoljno popularan u svim dijelovima Jugoslavije. Bilo je očigledno da se Jugoslavija ne može u dogledno vrijeme razbiti ukoliko se ne uzdrma Tito i iz prošlosti ne izvrće svo zlo za koje se činilo da je otišlo na povijesni otpad. Kominterna je svojevremeno imala snažnu bazu u Zagrebu. Njeno iskustvo u suradnji sa ustaškim pokretom sada je valjalo oživjeti. Sa druge strane moralo se voditi računa  da JNA još ima  integracioni potencijal i da najveća masa  njenih starješina na srednjem i nižem nivou smatra Jugoslaviju svojom domovinom i da nikako ne bi mogli tolerirati povampirenje nacionalizma.

Moskva je znala da taj integracioni potencijal može upotrebiti kao provokaciju ako Tito zakaže u gušenju ma kog nacionalizma. Trebalo je hitno pronaći i aktivirati uz snažno angažiranje kominternovskih veza. Stvaranje slučaja izazvat će vojsku. Tada bi Tito bio prvi put poljuljan i bio bi natjeran na vjernost,,pravom socijalizmu". Ako se vatra razgori mogla bi Srbija brzo pasti u ruke Moskve, a što se tiče zapada Jugoslavije od njega i ovako malo to ima.

  Igra je mogla da počne...

 

(Nastaviće se)

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane