Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Francuska

Francuska

 

Crna komedija sa neizvesnim ishodom: bauk antisemitizma ili mala šala sa Jevrejima?

 

Establišment u procepu

 

U Francuskoj se ovih dana vodi veliki rat za spas sistema. Sva policija, javna i tajna, plus kompletna vlada, sa sve predsednikom na čelu, kao i sav zvanični i nezvanični jevrejski lobi, u borbi protiv jednog politički nepodobnog komičara, Dijedonea, (M-Bala Dieudonne).

 Šale ovog tamnoputog klovna su ne samo neslane po ukusu vlasti već su i jako opasne po socijalni mir, tvrde predstavnici jevrejske zajednice i ministar policije. Napad na cioniste - u prevodu: bezbožne Jevreje koji vode ili samo podržavaju politiku Izraela - omiljena je tema skečeva, koji nikoga ne zasmejavaju, kako tvrde mediji. Za divno čudo, oni ipak pune salu i izazivaju gromoglasne eksplozije smeha, uz žestoke aplauze publike, koja plaća da bi videla čoveka koji glasno govori ono što neki drugi tajno misle. Upravo to najviše zabrinjava vlasti, jer ako se sa šale pređe na zbilju, može lako satira da postane satara.

 

Mile Urošević

(Dopisnik iz Pariza)

 

U principu, sloboda izražavanja u svim demokratijama je ustavno zagarantovana, a pljuvanje po vladi i etablišmentu je legalno pogotovo ako se događa u ličnom teatru humoriste ili na „Jutjubu", preko Interneta, koji važi za virtuelni prostor svih sloboda izražavanja. Omiljena meta i glavna tema ovog politički angažovanog sprdala je cionizam i veliki uticaj  lobija u samoj Francuskoj.

Taj  cionizam se vešto krije iza zakonom zabranjenog antisemitizma, ističe Dijedone u svojim skečevima. Ali više od govora i grimasa, na zvaničnike deluje takozvana knedla ili valjuška (u orginalu Qeunelle) pozdrav ispruženom rukom na dole u stilu našeg gesta eve ti ga na, ali ono duboko zabijenog do dna.

Po autoru ova valjuška je odgovor omladine na sistem arogantne vlasti ("Dosadili ste nam!") dok je za vladu Francuske ovo nova verzija nacističkog pozdrava - Hajl Hitler, ali  naopačke. Ruka podignuta na dole? Ako je zaista tako, onda je to ustvari antinacistički protest, jer je naopačke, tvrde mladi koji potežu valjušku čim vide neku kameru. Zbog ovakve tihe bune, koja ipak počinje da dobija narandžastu boju, koalicija vlade i administracije, u sprezi sa zvaničnim medijima i jevrejskom zajednicom uveliko razrađuju taktiku da fiskalno opkole Dijedonea, (M-Bala Dieudonne), i da ga finansijski unište, kad već nema neki prigodan član zakona da se sloboda misli zabrani samo jednom čoveku.

Već danima ministar policije i ministarka pravde kuju razne strategije da zaustave aktivnost satiričara, a da to bar izgleda zakonito i demokratski. Doduše, u Republici postoji veliki izbor zakonskih odredbi po kojima može da se ćorkira bilo ko,  u ime širenja rasne mržnje ili revizionizma istorije. Taj takozvani zakon Geso, po imenu svog autora,  jedinstven je u demokratskom  svetu i ima za cilj da se u Francuskoj spreči svako negiranje Holokausta ili širenje ideja rasizma i antisemitizma.

Ima šala koje su ozbiljni prekršaji i nije svaka tragedija pogodna tema za zajebanciju, tvrde isti. S druge strane, kako se stvari odvijaju, Dijedone je na putu da podigne Hitlera iz groba i da uz pomoć svoje valjuške,  mobilizuje veliku paravojsku politički nepodobne rulje i tako uvuče državu u rat i da  je uništi iznutra, ironično primećuju pristalice francusko-afričkog klovna. To su oni koji su ubeđeni da  zavera postoji i da smo svi njene žrtve.

E pa, da se izraelsko-palestinski konflikt ne bi delokalizovao u zemlju slobode i ljudskih prava, Manuel Valc, glavni pandur Francuske, koji već gleda preko tarabe Jelisejske palate i merka Olandovu fotelju, traži način da skuva tu protestnu valjušku i podigne sebi popularnost. Problem je što je njegov proizraelski stav već više puta javno afirmisan, pa ga ta etiketa zapravo kvalifikuje kao prigodnu metu svih anticionista, pa čak i onih koji u suštini nisu antisemiti.

Razlika između ova dva pojma je velika, ali je malo poznata našim ljudima, dok u samoj Francuskoj postoji tendencija da se poistovete, kako bi se zapušila pomijara i zakucali laktovi onima koji se zezaju na račun miliona žrtava holokausta i koji ismejavaju moć cionističkih organizacija. Treba naglasiti da su ti isti cionisti u opoziciji pobožnim ili ortodoksnim Jevrejima u samom Izraelu i da je cionizam nastao kao želja za stvaranjem države Izrael u tadašnjoj Turskoj teritoriji, Palestini. Zvanično je cionizam dobio ime na prvom kongresu u Bazelu, 1897. godine. Idejni tvorac mu je bio mađarski novinar i dopisnik iz Pariza Teodor Hezl, što potvrđuje da novinari nekada mogu i da stvore nove države a ne samo da ruše postojeće.

 

Panika kao politika

 

I dok se masmediji grozničvo utrkuju ko će bolje da se ispovraća na crnca nacistu i antisemitu, jedna politički nepodobna novinarka (povrh svega Engleskinja, i još američki dopisnik, kuku, lele), vaskrsava iz svoga penzionerskog mirovanja i u 80-toj godini života postavlja neke stvari na svoja mesta. Gospođa Diana Johnston je ne samo poznata novinarka već i visoka intelektualka, bolesno zaljubljena u istinu i pravdu. Ona je poznata i našoj publici, jer je sa više važnih članaka u svetskim novinama i nekoliko knjiga obelodanila sve nelogičnosti i sve podvale Zapada u procesu raspada Jugoslavije i nasilnog otimanja Kosova. Politički nepodobna, pa čak i žigosana od strane CIA-e i CNN-a kao levičarski ekstremista, ova dama bez mane i straha je ovih dana udarila u bolnu tačku i izazvala veliku pometnju u francuskim medijima, što i nije toliko bitno, kao i u političko-masonskim krugovima, a pogotovo u sedištu jevrejske zajednice Francuske CRIF i francuskog udruženja za borbu protiv rasizma i antisemitizma LICRA.

- Francuska želi da zabrani smeh u državi baš kada joj najpotrebniji, tvrdi Diana i argumentuje:

- Sektor industrije nestaje, a preostale fabrike otpuštaju većinu svojih radnika, oporezivanje čak i siromašnih građana prevazilazi granice podnošljivog, i to da bi se spasili bogati bankari i kontraverzna valuta evra. Razočaranje u evropsku zajednicu je sve jače, jer su zakoni briselske Porte u suprotnosti sa nacionalnim interesima članica. Čemu služi glasanje, ako svaka nacionalna vlada mora da igra kako joj Evropa svira, a da i ne pominjemo arogantnost izabranih, koji svojim šupljim govorima i izlizanim frazama o ljudskim pravima idu u rat po Bliskom istoku i crnoj Africi, ili frontalno pljuju po Rusiji i Kini. Ovakvi izgovori imaju za cilj da pokriju katastrofalnu popularnost predsednika Olanda koji sa 15%  obara sve rekorde.

Panika nije politika, i zabrana je najbolja reklama uvek bila, a tako se i danas pokazuje. Gotovo da nema broja novim valjuškama koje se serviraju na račun sistema i to od običnih anonimusa,  do poznatih zvezda, kao što je Nikolas Anelka, poznati fudbaler i bivši francuski reprezentativac, koji je podigao pritisak francuskoj vladi svojim odmeravanjem ruke  do ramena nakon postignutog gola. CRIF i LICRA su zatražili od evropske federacije da se Anelka strogo kazni. Slično je i sa anonimnima koji se usude da desnom šakom dodirnu levo rame, što je postalo moda protesta baš zato što je zabranjeno.

 

Otrovna valjuška

 

Dijedone zasmejava raju na račun vladajuće klase i privilegovanih,  što je normalno, ali njegova popularnost je ogromna, i sve veća i veća, pogotovo među mladima, što smeta kako levičarskoj vladi tako i desnici u opoziciji. Politika je potpuno diskreditovana, a jaz među generacijama postaje sve dublji. Kako onda tolerisati netolerantnog satiričara. Ono što je za jedne bujica uvreda i laži zbog kojih je već napadan, i fizički ili mu se preti robijanjem i bankrotstvom, za druge je herojsko opiranje politički pogodnima i celom sistemu zasnovanom na snazi bogatijeg. Panika je tolika da je predsednik Oland za vreme svoje političko-ekonomske posete bratsko-prijateljskoj Saudijskoj Arabiji našao za shodno da pozove svoju vladu da hitno nađe način da ućutka komičara i zabrani mu dalje delovanje. Sa genijalnom idejom ratobornog predsednika se u potpunosti složio i Jean-François Copé, predsednik opozicione stranke UMP. Ali ima i smešnije. Francuski nedeljnik  Le Nouvel Observateur je nedavno objavio recept - kako ubiti ovo antijevrejsko sprdalo.

Od klasičnih predloga da mu se zabrani delovanje u ime narušivanja javnog reda i mira, ili rasizma, ide se sve do preventivnog zatvora i ukidanja subvencija opštinama koje dozvole da se održi njegova smrdljiva predstava. Pitanje koje Dijana Džonston postavlja u svom dopisu odnosi se na realnu ulogu jevrejskih organizacija u sistemu francuske vlasti. Zbog čega antisistemska valjuška pogađa žrtve holokausta i kako da jedan Crnac ispadne nacista i rasista u isto vreme.

Dijedo, kako ga popularno zovu, rođen je u Francuskoj pre 48 godina, od majke bele francuskinje i oca crnca iz Kameruna. Humorista je postao u duetu sa Jevrejinom  Elie Semounom i proslavio se skečevima protiv rasizma i antisemitizma. Onda se jednoga dana, u decembru 2003, pojavio preoubučen u cionskog ekstremistu i napao američko izraelsku  politiku i osovinu zla koju je smislio Buš da bi na kraju digo ruku i pozdravio sa  "Isra-hail". Publika se smejala pa čak i skandirala. Problemi su stigli tek sutradan...

 Uskoro je komičar napušten od svih i zabranjen na medijima kupio jedan autobus i u njemu improvizovao putujuće pozorište. Uzalud je pokušao da objasni da fatalni skeč ne gađa Jevreje već Amere, i džabe se pitao kako to da hrišćani, muslimani, crnci  ili Kinezi nisu nikada protestovali, iako ih je žešće ismejavao u svojoj dugoj karijeri. Niko nije odgovorio ni zašto samo cionisti vide antisemitu u njegovim skečevima.

LICRA ga je tužila i osudila na preko 60.000 evra kazne za rasnu mržnju. Dijedo je na ovo odgovorio žestokim napadom na privilegije izabranog naroda i predstavljao cioniste kao nosioce svetske zavere. Tako je M Bala Dieudonne ušao u rat sa jednom od vodećih sila sveta, naoružan drvenim mačem i britkim jezikom, ali sa nekoliko desetina hiljada obožavalaca koji ga čak pozivaju da se kandiduje na sledećim izborima.

 

Zašto baš Jevreji?

 

Da bi se shvatio fenomen treba sagledati francuski ideološki kontekst i sve istorijsko-sociološke specifičnosti u jednoj mnogoetničkoj naciji. Dijedo je najpre bio šikaniran i ignorisan sve dok se na internetu nisu masovno pojavile valjuške sa gorkim ukusom ruganja sistemu. Onda je u vladi odlučeno da se izvrši kontranapad i po svaku cenu eliminiše opasan virus koji može da izazove zaraznu bolest opšte građanske neposlušnosti.

Od kako je Evropska unija poništila nezavisnost država članica, socijalizam kao sistem vlasti na strani radnika više ne može da postoji. Oland jeste izabran kao socijalista ali je on više nema od socijaliste ni slovo s jer su u celom svetu pobedili neoliberalizam  i snaga finansijskog kapitalizma. Narodnom razočarenju treba dodati i tumarajuću unutrašnju politiku same Francuske koja je kao nacija jedna multietnička i multireligiozna skupina naroda. Država zbog svega toga mora da reaguje protiv svake vrste komunitarizma i partikularizma svih njenih manjina, sem jedne, - jevrejske. A upravo ta manjina je u mnogim glavama žigosana kao privilegovani vladar sveta. Zakon koji je Francuska izglasala 1990. i koji implicitno, mada ne i eksplicitno, brani Jevreje, ima u praksi obrnuti efekat od željenog. Mnogi Francuzi nalaze potvrdu svojih sumnji u zakonu koji brani jednu manjinu u odnosu na sve ostale.

Francuska ima najveću židovsku zajednicu u Zapadnoj Europi. Nakon gubljenja kolonija u severnoj Africi mnogi Jevreji su se naselili po francuskim gradovima. Obzirom da su njihova zanimanja veoma unosni i intelektualni poslovi: novinari, pisci, bankari, biznismeni, umetnici, advokati, lekari ili političari, to je razumljivo da postoji neka vrsta ljubomore koja uvek postavlja pitanje; a kako su to oni uspeli a mi ne.  Sve političke stranke, a Socijalistička posebno, gaje velike simpatije prema Izraelu. Ne treba zaboraviti ni vreme krize i samog rata u Alžiru kada su Francuzi pomogli Izraelu da napravi svoju atomsku bombu. I pored svega toga, Bernar Anti Levi  je u svoje vreme napisao da je fašizam autentična francuska ideologija, I ostao živ.

Ništa manji problem nije ni neprestano vraćanje na komemoracije Holokusta, dodaje Diana u svojoj analizi da bi zaključila da je sećanje na jevrejske žrtve postalo neka vrsta religije, jedini zaštićeni period istorije i obavezni predmet u školama. Francuska se oseća krivom zbog masovne deportacije Jevreja tokom kolaboracije sa Hitlerom i čini ustupke da se holokost ne zaboravi i nikada ne ponovi, ali i zabranjuje da se preispituje istorija što mladoj generaciji koja se nije ni rodila u to vreme teško ulazi u glavu. Neprekidno pozivanje na Auschwitz, lepljenje postera po školama i organizovane ekskurzije na mesto zločina, imaju često neželjeni efekat i tumače se više  kao prozivanje Francuske na lošu savest, tvrdi se u tekstu. Mladi neće više  da nose jaram prošlih dana. Pozdrav u stilu valjuške je zbog toga i shvaćena kao gest antisemitizma, što Dijedo odbija da prihvati. Za njega je valjuška plaženje jezika rukom uperenom protiv sistema vlasti koja radi suprotno  interesu naroda.

 

Igra bez pobednika

 

Svemu ovome treba dodati da u Francuskoj ima mnogo više muslimana nego Jevreja  da su po prirodi to dva antagonizma svuda, pa i u Francuskoj. Muslimani su tradicionalno anticionisti, na strani Palestinaca. Tako cela slika Francuske etno realnosti postaje jasna koliko i zabrinjavajuća. Postoje i drugi problemi o kojima se ne priča mnogo. Na primer, malo ljudi je čulo za neverovatnu privilegiju koju je Francuska odobrila udruženju LICRA.

To udruženje građana može da tužaka bilo koga na osnovu sumnje za  "podsticanje na rasnu mržnju" s mogućnošću da se oštete naplati preko računa dotične uvređene zajednice.

 U praksi, ti zakoni služe uglavnom za kažnjavanje antisemitizma i revizionizma istorije  haulokausta, uznemiravanje i zastrašivanje Jevreja. Pored toga, Francuska je jedna od retkih zemalja u kojoj bojkot ili sankcije protiv izraelske kolonizacije i novog naseljavanja po teritorijama  može takođe biti osuđen kao "podsticanja na rasnu mržnju".

 Ako se svemu ovome dodaju i tradicionalne večerinke francuskih političara u salonima jevrejskog CRIF-a i to ne radi novčane pomoći za izbore već samo da bi pokazali svoju blagonaklonost zajednici, onda je mnogo jasnije zbog čega je jedna simbolična valjuška prolila toliko mastila i izbezumila vlast, u makazicama, između dve vatre, kaže se između ostalog u neverovatnom članku Diane Džonston. Neverovatan je ton ovoga teksta para uši podobnim Francuzima, jer nisu navikli na anglosaksonsku žurnalistiku. Treba da se pojasni da je Dijanin članak pisan na engleskom jeziku i da je namenjen američkoj levičarskoj štampi. Tamo još  uvek postoji neograničena sloboda izražavanja ako ništa drugo, što u Francuskoj nije slučaj.

Europljani su sve manje oduševljeni sa svojom unijom jer osim što gube svoj oni  nemaju nikakvu moć kontrole nad administracijom koju niko ne bira. U Francuskoj može da se glasa za ili protiv ženidbe pedera ali nema šanse da se postavljaju pitanja od nacionalnog ili ekonomskog interesa. Sve to da bi se održala lojalnost Europskom snu  koji je za Francuze postao pravi košmar.

U  Francuskoj Narodnoj skupštini , Meyer Habib, koji je predstavnik Francuza u inostranstvu, položio je nedavno predlog zakona anti valjuška. Da se strogo kazni svako ko jednom rukom dodirne drugo rame jer valjuške mogu biti desne i leve u oba smisla reči. Ako se uzme u obzir da je i već punosnažni zakon o rasnoj i antismitskoj diskriminaciji postigao obrnuti efekat od očekivanog i da je navalentnost vlasti u tom smeru samo još više ubedila u ispravnost svojih ideja upravo one koji smatraju da Jevreji vladaju svetom, onda ni ovaj zakon o podignutoj ruci na dole neće imati bolji rezultat, smatra Dijana Džonston u svom dugom i iscrpnom tekstu i to na ovu  skoro tabu temu.

Bar u Francuskoj. Puno antisemitizma hrani antisemitizam, kažu i sami Jevreji, a u ovoj vrsti sukoba, građanski mir zavisi u mnogome od mudrosti i sposobnosti onih koji imaju najviše snage na uzdržanost zaključuje Dijana. Ako oni ne deluju u skladu s tim, onda to može biti igra bez pobednika.

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane