Tabloid istražuje

 

Politički testament Đinđićevog potpredsednika: Tajni izveštaj Obradovićevog kabineta o Mlađanu Dinkiću skrivan deset godina (1)

 

Ko je i kako pljačkao Srbiju

 

Novinar i publicista Domagoj Margetić, došao je do tajnog izveštaja rađenog za potrebe kabineta pokojnog DOS-ovog ministra,Vuka Obradovića. Izveštaj se tiče svih afera u kojima je glavna figura bio Mlađan Dinkić, dugogodišnji ministar i personifikacija takozvane finansijske vlasti u Srbiji. Zahvaljujući ovom istraživanju, još jednom je bačeno novo svetlo na aferu takozvanih kiparskih računa.

 

Piše: Domagoj Margetić

 

Je li dokument godinama skrivan u privatnoj arhivi pokojnog Vuka Obradovića, čovjeka koji je znao tajnu tzv. „Miloševićevih ciparskih para", zapravo i njegov politički testament?! Radi li se o dokumentu, kojim je Obradović pokušao ostaviti trag prema tranzicijskom financijskom sistemu preko kojeg su pljačkane države na Balkanu ratnih devedesetih godina? Nedavno sam, preko posrednika, dobio analizu koja je početkom 2000.-ih godina navodno izrađena za potrebe bivšeg potpredsjednika Vlade Srbije Vuka Obradovića, koji je u Vladi Zorana Đinđića bio zadužen za borbu protiv korupcije i istragu tokova novca na tajnim, ciparskim offshore računima, koje je kontrolirala vlast Slobodana Miloševića.

Dokument radnog naslova „Ko je i kako pljačkao Srbiju", otkriva kako je Mlađan Dinkić zloupotrebom položaja i ovlasti guvernera Narodne banke Jugoslavije početkom 2000.-ih godina, ciljano i smišljeno uništavao financijsko i bankarsko tržište u Srbiji, kako bi omogućio da financijske i bankarske tokove u zemlji preuzmu banke sa sumnjivim inozemnim kapitalom, čije je porijeklo manje - više također dolazilo od tajnih offshore računa, na kojima se nalazio novac ilegalno iznošen iz balkanskih država tijekom 1990.-ih godina. Uz do sada poznate Dinkićeve afere Mobtel i „Ciparske pare", Obradovićev dokument otvara i pitanje Dinkićeve uloge u uništavanju srpskog bankarskog sistema, kako bi se omogućilo stvaranje umreženih financijskih institucija i banaka, koje su nakon 2000. godine služile za operacije pranja najmanje osamnaest milijardi eura izvučenih iz Srbije preko tajnih offshore računa.

„Srbija nije imala sreće s antikorupcijskim kampanjama. Procena je da je u tome netragom nestalo, opljačkano, odneseno van granica Srbije ili pretočeno iz društvene i državne svojine u privatne ruke određenih pojedinaca, oko 30 milijardi dolara za proteklu deceniju", stoji u uvodu navedenog dokumenta.

 „Zna se kako je pljačkana Srbija. Znaju se oblici najvećih pljački, koje su ovu zemlju dovele na rub siromaštva. Ne znaju se, ili tačnije rečeno - javnosti nikada nisu saopštena imena ljudi koji su to činili. Samim tim - oni su i izbegli neminovnost primene zakonskih sankcija. To nije moglo da se čini bez tesne sprege sa institucijama koje su po prirodi stvari predodređene da sprečavaju takve pojave", piše u uvodnom dijelu ovog izvještaja koji je skrivan od javnosti zadnjih desetak godina.

Ono što je, zapravo, u ovom dokumentu najbitnije jest činjenica da sadržaj izvještaja koji je očito rađen po narudžbi i za potrebe kabineta bivšeg Đinđićevog potpredsjednika Vlade Vuka Obradovića, otkriva sistemsku korupciju iza Slučaja Dinkić, odnosno otkriva cijeli korumpirani i kriminalni sistemski aparat, kojeg je Mlađan Dinkić svojim akcijama i aktivnostima na raznim visokim državnim funkcijama u proteklih desetak godina prikrivao, skrivao, i za čije je interese odrađivao određene političke progone kada je preuzeo dužnost guvernera Narodne banke Jugoslavije, a kasnije srpskog ministra financija.

 

Javni linč, dobar marketing

 

„Srbiji je obećavano da će kroz Zakon o jednokratnom oporezivanju ekstraprofita dobiti 8,6 milijardi tadašnjih njemačkih maraka. Efekat je, sa novčanog stanovišta, više nego bedan: u trenutku kada je Zakon bačen u zaborav - naplaćeno je tek negde oko 60 miliona evra (oko 130 miliona maraka). Ko je Srbiju pljačkao? To nisu oni ljudi koji su poslednjih godina bili na meti snažnom finansijskom lobiju u liku nekolicine ljudi u čijim je rukama bila moć finansijske i monetarne politike zemlje. Oko pravih srpskih domaćina pletene su afere, koje su se, bezmalo u svim slučajevima pokazale neistinitim. Iako je sama priroda stvari kao na dlanu priliku da se identifikuju oni koji su pljačkali državu i narod, njihova imena su i dalje ostala nepoznata javnosti. Uzaludna su bila sva upozorenja na stvarne izvore ekstraprofiterstva.

Zanemarivane su činjenice koje su ukazivale na sedam najvećih pljački kroz prisvajanje društvenog kapitala, monopolski položaj, privilegije u kvotama i kontingentima, izbegavanja plaćanja državnih dadžbina i poreza ili špekulantskog obrta državnim sredstvima i fondovima u vreme hiperinflacije.

Javni linč je postao način marketinškog prikrivanja stvarnih ciljeva finansijskog lobija i zaštita onih koji su bili stvarni akteri pljačke Srbije. Oni koji su stvarali strategiju rasprodaje srpske nacionalne privrede  i domaćeg privatnog kapitala, vukli su konce sa Sejšela, Bahama, iz Monte Karla ili švajcarskih zimovališta", stoji u izvještaju koji je godinama skrivan u privatnoj arhivi pokojnog Vuka Obradovića.

 

I sam Obradović, koji je nakon montirane seksualne afere smijenjen s dužnosti u Đinđićevoj Vladi, a nakon što je vodio istragu o tzv. ciparskim parama, kao i više antikorupcijskih istraga koje su vodile prema Mlađanu Dinkiću, smatrao je na kraju, a kako to pokazuje i ovaj nepotpisani izvještaj, kako su „oktobarski rezultati demokratskih promjena" procesima za koje je uglavnom bio odgovoran Dinkić, jednostavno devalvirani, odnosno kako su petooktobarske političke promjene u Srbiji nakon 2000. Godine diskreditirane onime što je nakon preuzimanja ključnih funkcija u vlasti radio Mlađan Dinkić, danas jedan od ključnih savjetnika u Vladi Aleksandra Vučića. Dokument, čije detalje ekskluzivno objavljujemo, zapravo je kratak opis sistema, koji bi se po sistemu „domino efekta" razotkrio i urušio, u slučaju pokretanja sveobuhvatne istrage i pravosudnog procesuiranja onoga što danas nazivamo Slučaj Dinkić, odnosno slučajeva tzv. „Miloševićevih ciparskih para" i Slučaja Mobtel. Ukratko, razotkrila bi se  shema bogaćenja ratnoprofiterske tranzicijske financijske i ekonomske elite u Srbiji, shema nastajanja i bogaćenja tranzicijskih tajkuna, koja se skriva iza prikrivanja i višegodišnjeg zataškavanja Slučaja Dinkić.

 

Obradović je znao previše

 

Šta se postiglo dosadašnjim javnim aferama, sa zakonima, uredbama ili akcijama protiv korupcije i špekulantskih financijskih transakcija? Devalvirani su oktobarski rezultati demokratskih promjena, jer je Srbija gubila kredibilitet pravno sigurne i politički stabilne zemlje. Stvorena je psihoza nesigurnosti kod stranih investitora da ulažu u novu, demokratsku Srbiju. Uludo je potrošena ogromna energija i motivacija ljudi u čijim se rukama nalazio ne mali kapital, jer je sijana panika da svatko tko ima bilo šta i čiji je biznis uspešan, ma koliko se on pozivao na neprekidne provere finansijske policije, inspekcije legalnih državnih organa ili oditorske izveštaje renomiranih stranih agencija, iznad i izvan zakona je bila reč guvernera, direktora Uprave prihoda ili javnih optužbi ministra finansija, da se Srbija suočila sa svojim finansijskim Bin Ladenima?!

Uzdrmano je poverenje u obećanja oktobarskih pobednika. Sumnje, insinuacije i laži su razotkrivene, pravi srpski domaćini su preživeli „seču", ali su ostali sa trajnim ožiljcima u poslu, jer su ih proganjali upravo oni koji su mirno napustili zemlju kada su videli da nisu odradili dobijeni zadatak (Radović) ili su spas za uništavanje nacionalnog bankarstva zatražili u skutama političke demagogije o nacionalnom spasu privrede, koju su dotle urušavali pod geslom svog ekskluzivnog mondijalizma (Dinkić).

"Narod je ostao uskraćen za imena i pravne posledice po one koji su bili i ostali istinski ratni profiteri, organizovani šverceri kroz svesno podignute carinske rampe, pripadnici organizovanog kriminala drogom i cigaretama, kao najopasnijoj pojavi ekonomskog kriminala na Balkanu ili prisvajači društenog kapitala za svoje ime i svoj račun!", stoji u ovom dokumentu.

Obradović je, očito, znao previše. Znao je kako je funkcionirao taj korumpirani tranzicijski sistem, i još gore; znao je imena i prezimena, identitete i poslove tranzicijskih ratnih profitera, koji su na Balkanu ratnih devedesetih godina, izgradili jednu od najmoćnijih kriminalnih mreža dobro umrežene političke mafije koja je kontrolirala države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Poput pokojne Borke Vučić, Vuk Obradović bio je nezgodan svjedok, kojeg su pokušali ušutkati diskreditacijom, kako  bi ga kao jednog od prvih suradnika Zorana Đinđića u borbi protiv korupcije, učinili nevjerodostojnim svjedokom o prljavim tranzicijskim tajnama koje je tijekom svojeg kratkog mandata u petooktobarskoj vlasti, razotkrio.

Upravo iz tih razloga je potrebno podsetiti da je Srbija ostala dužna samoj sebi da se podseti na to ko je, kako i zašto pljačkao? Ne ređajući ih po ekonomskom značaju, obimnosti posla i ostvarenom profitu, među najznačajnije pljačke moguće je ukazati na sledeće...

 

 

Ulična monetarna politika

 

Trgovina naftom i naftnim derivatima bila je u samom vrhu sankcijskog profiterstva. U vreme međunarodne blokade naših granica, postojale su organizovane, kriminalne grupe koje su prenosile benzin i naftu ne burićima, već čitavim kompozicijama vozova, šleperima, a na Drini je jedno vreme bila i čitava flotila koja je isključivo služila za šverc nafte. Na Skadarskom jezeru se to činilo i podzemnim cevovodima. Bogatstvo nisu stekli oni koju su sa kanisterima stajali na uglovima ulica, niti je to činila država „iz patriotskih razloga" u svoje ime i za svoj račun, jer su javne pumpe u dugim vremenskim razmacima ostajale bez kapi benzina. Nemoguće je da danas niko nije u stanju da otkrije ko je stajao iza organizovanog šverca i mreže sitnih preprodavača!

Trgovina kvotama i saglasnostima bila je unosni vid sticanja bogatstva. U vreme najžešćih sankcija, država je bila uvela kontingente i kvote, bez kojih se nije moglo uvoziti ili izvoziti najveći deo onog što je međunarodna zajednica propuštala kroz gusto sito svojih zabrana. Do kvota i kontingenata se dolazilo samo preko probranih firmi ili pojedinaca, čime se unapred znala i podela profita. O tome postoji bogata dokumentacija u ondašnjem Sekretarijatu za ekonomske odnose s inostranstvom, što su potvrđivale i sarkastične opaske Aleka Radovića, tadašnjeg direktora RUJP-a da „nemaju dovoljno stručnih ljudi koji bi sredili tu dokumentaciju i priveli zakonu one privilegovane".

Do koje mere je u tome bilo i otvorene korupcije, govore i dva relativno spoardična primera. Jugoremedija, fabrika lekova iz Zrenjanina, imala je pun magacin spremljene robe ugovorenog izvoza, ali ne i potpisanu suglasnost tadašnjeg ministra Boriše Vukovića, zbog „prezaposlenosti". Očigledno se „čekalo" da se Jugoremedija „doseti" u čemu je problem. Centroproizvod, zajedno sa zagrebačkim Franck-om, nekada najveći prerađivač kafe na Balkanu, pržio je godišnje 300 do 400 tona kafe, iako je i tada potrošnja u Srbiji bila preko 23.000 tona kafe. Umesto preko 2000 malih pržionica samo u Beogradu, ubrzo je „uveden red" u prometu kafe i na kioske i pijačne tezge stizala je već mlevena i pržena kafa, distribuirana iz samo nekoliko centara. I taj artikal je bio na režimu kontingenata i kvota i nije bilo moguće rekonstruisati u čijim rukama je bio „monopol kafe".

Klasičan šverc je imao smisla samo ako je rađen u „dosluhu sa carinom". Isplativo je bilo kada su šleperi prolazili  mimo carinskih rampi, bez akciznih markica i plaćanja poreza na promet. Na mnogim palatama i poslovnim zgradama „kraljeva alkohola" možda će jednog dana osvanuti ploča sa znakom „Džoni Vokera" ili „Balantajna" sa natpisom: „na ovom je moj deda zaradio bogatstvo".

Piramidalne banke tipa „Dafina" i „Jugoskandik" sada imaju epilog u suđenju vlasnicima. Ono što je zataškano i dalje je - koliko su na tom poslu zaradili oni koji su se bavili piramidalnom štednjom, jer se Dafina i Jezda Vasiljević gone za neisplaćene štediše, ali ne i svi oni koji su ostvarili ogromnu dobit i blagovremeno „proglasile krah" i izgubile se sa tržišta.

Obrt društvenim i državnim parama u obliku fondova za penzije, socijalno, zdravstvo, vojsku i policiju poslužio je mnogim bankama da bitno izmene svoju svojinsku strukturu. U vreme hiperinflacije, kada se stopa inflacije merila satima, a ne danima, privilegija da se novac tih fondova sliva na kreditne bilanse probranih banaka, značila je neslućenu dobit uz minimalno znanje bankarskog posla ili samo logike obrta novca i pretvaranja dinara u marke i obrnuto, kada se vodila „trotoarska monetarna politika". Tim poslom imalo je smisla baviti se samo ako su postojali izvori dinara, neophodnih da se od stanovniptva otkupljuju devize. Mnoge banke su tada, preko noći postajale privatne sa manjinskim društvenim kapitalom.

Trgovina oružjem je sama po sebi rizik sa velikom dobiti, ali u ovom periodu je to i profitabilno druženje sa „psima rata". "Veliko je pitanje koliko u tome ima i obeležja ratnog zločina. Logično se nameće pitanje: zar onaj ko sve ovo zna, ne zna bar po nekoliko pojedinaca ili firmi koje su se time bavile?", navodi se u dokumentu iz Obradovićeve arhive.

 

 

Dinkić, pozadinski igrač

 

 

Ova analiza, zapravo, jasno ukazuje na to kako je dio političkih aktivnosti dijela petooktobarskih vlasti, prije svega koncentriranih oko Mlađana Dinkića, bio jasno usmjeren na zaštitu i prikrivanje gore navedenih profiterskih, kriminalnih i korupcionaških aktivnosti unutar sistema, kako bi se zaštitilo one čije je bogatstvo i moć nastalo na prljavom novcu stečenom tim organiziranim kriminalom i korupcijom.

"U toj činjenici je i rođen crv sumnje da neke akcije koje su vođene posle 5. Oktobra i nisu slučajne...Bila je to dobro osmišljena namera da se prikriju oni koji su do svog bogatstva došli na nelegalan način pljačkajući sopstvenu državu, urušavajući onaj deo domaćeg privatnog kapitala koji je radio poslove u okviru legalnom i zakonom dozvoljenog posla, ali i koji se pokazao dovoljno jakim da predstavlja veliku prepreku zamisli da se u Srbiju uđe i opere novac iz ratnog, sankcijskog ili inflatorskog profiterstva, potkopavajući temelje nacionalne privrede!", stoji u navedenom dokumentu.

Nadalje se, zapravo opisuje kako je upravo Mlađan Dinkić započeo ciljano uništavanje srpskog financijskog tržišta, kako bi omogućio da ga preuzmu financijske i bankarske kuće, preko kojih je od 2000. godine do danas oprano više desetaka milijardi eura novca koji je prvobitno iznesen iz balkanskih država na tajne inozemne offshore račune, da bi kasnije bio opran kroz bankarske, kreditne i investicijske plasmane u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i drugim balkanskim zemljama. Ovaj dokument kojeg sam dobio iz Obradovićeve privatne arhive otkriva pozadinu ovih procesa i jednog od glavnih pozadinskih igrača u cijeloj priči - Mlađana Dinkića.

 

 

Šta je trebalo da se dogodi da je primenjen Zakon o ekstraprofitu...

 

Najveći korisnik od emitovanih 37 milijardi DEM, iz primarne emisije, prema Dinkićevim podacima nije ni država niti bilo koja banka. To je Poštanska štedionica. Ona je koristila 9,8 milijardi maraka. Odmah po objavljivanju tih podataka pala je u oči nelogičnost primene Zakona. Štedionica je morala da uplati tek 57,8 miliona maraka ekstraprofita?! Najveće društvene banke, dotle još nelikvidirane, bile su na samom vrhu i korisnika i dužnika: Beobanka je koristila 5,1 milijardu maraka, a bila je dužna 1,1 milijardu. Vojvođanska banka koristila je 4,07 milijardi, a dugovala je 1,07 milijardi, Jugobanka je koristila 3,07 milijardi i dugovala 963 miliona maraka, dok je Beogradska banka koristila 2,8 milijardi i trebalo je da plati 1,02 milijardi maraka.

I sama pomisao da bi se od ovih banaka prikupio ekstraprofit spada u domen mašte. Kao što je malo razumljivo da je Privredna banka iz Novog Sada koristila 253 miliona maraka, a tvorci Zakona su je dužili za 110 miliona. Ili još fantastičniji primer: Privrednu banku Beograd teretili su za 23 miliona maraka primarnog novca i potraživali 168 miliona maraka ekstraprofita! Na listi su i dužnici kao što je Republički fond penzionog osiguranja sa 1,1 milijardu, Ministarstvo finansija sa 306 miliona, Direkcija za robne rezerve sa 254 miliona ili ŽTO sa 33 miliona korišćenih para i isto toliko obveza za uplatu u ekstraprofit. Naravno, posebno poglavlje činile su banke koje odavno više nisu bile među „živim", kao što su Trgovačka, Crvenka, Komgrap, Prva jugoslovensko - švajcarska ili Resavska banka.

I kada neko izađe i teatralno obeća narodu da će mu kroz ekstraprofit da obezbedi 8,6 milijardi nemačkih maraka svežeg novca, kao što je to učinio guverner Dinkić, a sakupi 130 miliona maraka, onda ili on daje ostavku, ili Skupština raspravlja o odgovornosti kreatora i predlagača Zakona ili se u tišini Zakon zaboravi pre nego što i počne da se primenjuje. Osionost guvernera se, međutim, nije zaustavila. On je hteo glavu Astra banke po svaku cenu i izveo je to po scenariju „Divljeg zapada". Valja reći da je Astra banka koristila 0,039 odsto primarnog novca, a jedina uplatila 68,5 miliona nemačkih maraka ekstraprofita. A sve se odigravalo na način koji je iz temelja uzdrmao poverenje u pravni sistem nove države", stoji u ovom dokumentu.

S jedne strane postavlja se pitanje je li Zakon o ekstraprofitu osmišljen kako bi se kroz plasman sredstava pojedinim bankama i institucijama zapravo izvlačio novac s jedne strane, što se kasnije očito prikrivalo kroz postupke likvidacije i gašenja banaka sa društvenim, odnosno državnim kapitalom, koje su ujedno bile i većinski korisnici državnog novca, odnosno novca kojeg je bankama plasirao tadašnji guverner središnje banke Mlađan Dinkić. Logičnim se, zapravo, nameće pitanje je li Dinkić iskoristio Zakon o ekstraprofitu kako bi mreži banaka koje je mogao kontrolirati plasirao financijska sredstva koja se mjere milijardama tadašnjih njemačkih maraka, da bi taj novac kroz te banke završio na tajnim offshore računima i u tajnim financijskim operacijama kod stranih banaka izvan Srbije, da bi potom proveo proces likvidacije i gašenja praktički cjelokupnog bankarskog sistema Srbije, nakon čega su bankarsko tržište Srbije preuzele upravo one banke kod kojih su se nalazila pohranjena financijska sredstva ranije ilegalno iznesena iz Srbije. Ovaj Obradovićev dokument skrivan zadnje desetljeće u njegovoj privatnoj arhivi, opisuje događaje i okolnosti, te Dinkićeve aktivnosti koje ukazuju upravo na takav scenarij, kojeg su Dinkić i njegova političko tajkunska družina proveli u djelo nakon petog oktobra 2000. godine.

 

(Nastavak u sledećem broju)