Akademik Burović i ambasador Pavičević

 

Reportaža o dve ličnosti i jednoj istini

 

Piše: Ivan Lovrenčić

 

Čim je stigao u Albaniju kao politički emigrant, akademik, prof. dr Kaplan Burović stavljen je u policijsku obradu. U početku da napravi molbu za povratak, da bi ga razmjenili sa albanskim književnikom Martinom Camajem, a kad im ovo propade, da bi ga ubjedili da emigrira iz Albanije, da bi ga uhvatili na granici i tako opravdali njegovo hapšenje.

 Jedan od onih koji je uključen u ovu prljavu igru je i književnik G.Sk., sa višegodišnjim komunističkim stažom u „komunističkoj" Partiji rada Albanije, kome su rekli da je Akademik „agent UDB-e".

On je imao kuću nedaleko od državne granice, koju pokazuje Akademiku i čini sve da se ovaj ubjedi da kod njega ima druga i prijatelja, koji će ga u svakoj prilici pomoći, svime i svačim, pa i oružjem. Kad su Akademika uhapsili, pozvali su ovog književnika da svjedoči protiv njega po njihovim uputstvima, instrukcijama. On ne samo što odbije to, već izjavljuje i da je Akademik potpuno nevinim, da nije agent UDB-e, već neprijatelj Tita i njegove UDB-e. Šta više - pripretio im je da će intervenirati i do Envera Hodže u njegovu odbranu. Tada su uhapsili i njega i osudili na 10 godina zatvora za „neprijateljsku" propagandu.

Akademika Burovića su povjerili isljedniku Elhamu Điki, oprobanom i iskusnom u insceniranju sudskih procesa. Ovome, duž isljeđivanja, između ostalog, Akademik kaže: „Od bandita, koji se bave insceniranjem sudskih procesa, ne može biti zagarantiran niko, ni sami članovi bande, jer, kad bandi zatreba, ona inscenira sudski proces i svom članu". Elham Đika je bio svijestan da su inscenirani sudski procesi ne samo običnim članove njihove bande, kao on, već i članovima CK Partije Rada, pa i članovima Politbiroa, ali nikada nije ni pomislio da se to može desiti i njemu. Od tog dana njemu su često zloslutno odzvanjale u uši reči Akademika Burovića, posebno kad bi čuo da su uhapsili kojeg budžovana.

I eto, nisu prošle do samo neke godine, uhapsili su i njega, Elhama Điku, pa su i njemu inscenirali sudski proces za nešto sasvim drugo, a ne za ono što je stvarno učinio: na jednom mjestu, gdje je popio koju čašu više, izletjelo mu je iz usta da je Akademik Burović potpuno nevin u zatvor.

Od kad je Akademik Burović stigao među osuđenicima Albanije, tamo - u zloglasnom Burelju, svi oni koji su komunicirali sa njim, bez obzira na političku orijentaciju, nisu više govorili o Enveru Hodži kao komunisti, već kao banditi, koji ne poštuje nikakve zakone, pravila i principe. I buržuji su šaputali: „Da je komunista, bilo bi pola zla, ali on nije ni komunista!"

Pošto je akademik, prof. dr Kaplan Burović izneo živu glavu iz albanskog zatvora, albanske vlasti „socijaliste" Fatosa Nanoa i „demokrate" Sali Beriše, pozvale su ne samo usmeno, već i pismeno, preko medija, ne samo Albance, već i nealbance, da se ni na ulici ne sretnu sa njim, kamoli i da posednu, da prozbore koju riječ i da komentiraju bilo što. Bože sačuvaj i da pročitaju koju njegovu knjigu. Preko medija se i preti onima koji se uhvate sa knjigama Akademika Burovića u ruke, da će ih uneti u crne liste i proganjati. Pred vrata njegovog stana u Ženevi, gdje živi Akademik Burović, stoji maskirana albanska straža, koja hvata sve one koji ga posjećuju i kaže im: „Što tražiš kod Kaplana?! Zar ne znaš da je agenti UDB-e?!" Ulicama Tirane to čini Gani Demiri sa svima koje vidi da sjede za stolom ovog Akademika.

A zašto?

Ne samo obični ljudi, već i intelektualci, pa i partijski kadrovi i visoki predstavnici vlasti, poslije razgovora sa Akademikom Burovićem su se izmjenili, postali drugi ljudi, sasvim drukčiji i - naravno - pošli jednim drugim putem, suprotnim sa onim postojećih vlasti. Koliko za primjer vidite što se zbilo sa ambasadorima Albanije u Ženevi, gdje su se oni sreli sa njim i razgovarali. Po odsluženju diplomatskog roka svi su se oni predstavili kod švajcarskih vlasti i tražili status političkog emigranta. Nisu se više vratili Albaniji, koja ih je imenovala na dužnost ambasadora.

Predsjednik Albanije Redžep Mejdani, pošto je čuo da neki Albanci nazivaju Akademika Burovića genijem i rušiocem lažnih idola, bardom eksploatisanih, poniženih i uvređenih, pa i svecem, i Isusom Hristom, božanstvom, pročitao je njegov roman IZDAJA, koji se smatra za remek djelo albanske umjetničke proze svih vremena. A zatim i neka druga njegova djela. Poslije toga pozvao ga da se lično upoznaju. Moguće je htio da mu i on čestita za roman IZDAJA, kao što mu je to čestitao i nekadašnji predsjednik Albanije Hadži Leši, koji ga nije pozvao kao Redžep Mejdani u svoj kabinet u Tirani, već je sjeo u kola i otišao u Lušnje, gradić Albanije, gdje je tada, prije hapšenja, živio Akademik Burović kao jugoslovenski politički emigrant.

Akademik Burović se predstavi u zgradi Predsjedništva Republike, gdje ga dočeka sekretar predsjednika, književnik Preč Zogaj. Umjesto da ga odvede odmah u kabinet predsjednika, gdje ga ovaj čekao, P. Zogaj ga odvede u svoju kancelariju, ostavi ga tu da pričeka i ode u jednu drugu kancelariju, odakle uze na telefon one iz SIGURIMI-a (Albanska UDB-a).

Odmah poslije ovoga vrati se kod Akademika Burovića i reče mu da je momentalno predsjednik Mejdani zauzet, ali da će kroz koji minut biti slobodan i da će ga primiti.

Poslije nekoliko minuta, koliko je to trebalo onima iz SIGURIMI-a da razgovaraju na telefon sa predsjednikom, neko uze na telefon književnika P. Zogaj i, pošto spusti slušalicu, ovaj kaže Akademiku:

-Predsjedniku Mejdani je neočekivano ispao jedan hitan posao u provinciji i otputovao je. Rekao mi je da odlaže sastanak sa vama. Odrediće vam novi termin kad se bude vratio iz provincije.

Ovako se spasi ovaj predsjednik da ne potraži politički azil u kojoj zemlji, a i Albanija da ne ostane bez predsjednika.

Ali kakve veze ima Akademik Burović sa jugoslovenskim ambasadorom pri OUN u Ženevi dr Vladimirom Pavičevićem?

Kad je brat Akademika Burovića, pukovnik JNA Dževdet, zamolio ministra Spoljašnjih poslova Jugoslavije da intervenišu pri albanskoj vladi da se izvrši razmjena u Albaniji uhapšenog Akademika Burovića sa nekim albanskim uhapšenim emigrantom u Jugoslaviji, Vladimir Pavičević je kao kadar tog Ministarstva bio prisutan. Tom prilikom on je otvorio dosije Akademika Burovića i - imao je što da vidi tamo.

Njegov pomenuti brat, ne samo pukovnik JNA, već i komunista - a Akademik - a n t i k o m u n i s t a !

„Ali, ako je antikomunista, šta je tražio u komunističkoj Albaniji?!"- pomisli ovaj kadar Ministarstva spoljašnjih poslova.

Njegov brat Jugosloven, porijeklom Crnogorac, a on - Akademik - A l b a n a c !

„Ma kako je to moguće, dva brata, od iste majke i istog oca, jedan Crnogorac, a drugi Albanac?!"- opet pomisli zbunjeni doktor pravnih nauka.

Njegov brat ateista, oženio se srpkinjom pravoslavnog porijekla (sigurno i ona ateista!), i djeci dao imena Anka i Ljubomir, a on - Akademik - musliman, pa i muslimanski f u n d a m e n t a l i s t a !

„...Ma jesu li pri sebi ovi iz UDB-e?! Zar ne proveravaju ono što im dostavljaju konfidenti?!...Ali čekaj, čekaj...što piše u ovom dokumentu...Akademik se u Albaniji oženio pravoslavnom Vlahinjom i djeci stavio imena Dušan i Dušanka...E ovo ne razumem! Ovo je nešto što ja ne mogu da shvatim! Ovdje mora da nešto nije u redu...Ali, vidi, vidi, šta piše u ovom drugom dokumentu?!...Pri uspostavljanju diplomatskih odnosa na rang ambasada, naša strana je postavila uslov albanskoj strani da likvidiraju književnika Kaplana Burovića i da povuču iz cirkulacije sve njegove knjige...Eh-he, jadni pukovnik!...On sigurno ne zna ovo...pa je zato i došao da moli za svog brata Kaplana..."- pomisli dr Pavićević, ne samo ne shvaćajući kontradiktornosti tih dokumenata, već ni...ni ono što poče da mu vri u duši.

Kad je stigao u Ženevi kao jugoslovenski ambasador, dr Pavičević je imao priliku da čita mnoge izjave konfidenata te ambasade, koji su izvještavali o Akademiku Buroviću. Dopadoše mu u ruke i neka nova izdanja Akademika Burovića, na srpskom, francuskom, engleskom. Pa i izdanja Albanaca na albanskom jeziku protiv Akademika. Dopade mu u ruke i francuski list L'HUMANITE, gdje su - sigurno Albanci - pisali da je Akademik odležao u jugoslovenskom zatvoru 10 godina kao „albanski nacionalista", a u albanskom zatvoru 20 godina „kao jugoslovenski špijun" !

„E hajde vjeruj ovim lažima!" - reče glasno i odmah dodade:

„Ali zašto jugoslovenske vlasti nisu protestirale protiv ovih laži?! Pa oni time ne kleveću samo Akademika Burovića, već i jugoslovenske vlasti! Akademik nije hapšen u Jugoslaviji kao „albanski nacionalista", već kao disidentni jugoslovenski književnik, kao što je hapšen i Milovan Đilas! I nije kažnjen 10 godina! Pa ni u Albaniji nije poslat od jugoslovenskih vlasti! On je pobjegao, emigrirao kao politički emigrant!...Lažite Albanci po zemlji, jer vas nebom niko neće pratiti i niko vam neće vjerovati!"

U njegovoj duši opet poče da nešto vri, nešto poče da se isprevrće, da se davi, guši, menja. Bio je siguran da se protiv Akademika Burovića intrigira i laže, ne samo od Albanaca, već i od njegovih Jugoslovena, od onih tamo u UDB-i.

U međuvremenu mu stigoše izvještaji da postoji mogućnost da Albanci ubiju Akademika Burovića, pa da su pred OUN izvršili na njega i atentat. Jedan konfident piše: „...U Albaniji su Akademika Burovića živog odrali, a ovde, u Švajcarskoj, da im dopadne u ruke, živog će ga i pojesti...Do dana današnjeg Albanci nisu nikoga mrzeli kao što mrze Akademika Burovića..." Jedan drugi dodaje: „Gdje god vide Albanci djela Akademika Burovića, grabe ih i spaljuju..." Jedan treći: „Albanci kažu da je najveća greška Envera Hodže što nije ubio Akademika Burovića...Albanski akademik Skender Škupi, inače ambasador Albanije u Turskoj, izjavio je preko medija da Albanija treba da zabrani djela Akademika Burovića, pa i njemu samome da mu ne dozvoli da ulazi u Albaniju...!"

Tada on posla kod Akademika gospođu B.M.-C da izvidi kako stoji stvar. Ona je lično poznavala Akademika, pa mu sa svojim suprugom pođe u „posjetu", naravno - ne govoreći mu ništa o misiji svojoj. U njenom raportu, sem najljepših riječi za Akademika, nema ništa drugo. Ambasador posla kod Akademika i poznatog dr Milan Bodi, koji je isto tako imao prijateljstvo sa Akademikom. Da bi opravdao posjetu, dr Bodi kaže Akademiku:

-Jedan arapski novinar hoće da vam učini intervju, pa me poslao da vas pitam jeste li voljni da mu ga date?

Dr Bodi je ponovio izvještaj gospođe B.M.-C.

U to vreme i Televizija Beograda prikaza dokumentarni film Vesne Jugović od 45 minuta, a pod naslovom MANDELA ALBANIJE. Poslije ovoga duša Ambasadora Pavičević je prevrela. On se više nije mogao uzdržati. Lično uze Akademika na telefon i pozva ga u ambasadi.

Kad je zazvonio Akademik na spoljašnja vrata ambasade, nisu mu otvorila mala vrata, već velika, na koja ulaze kola, iako su videli da je Akademik došao pješice. A znali su unaprijed da će doći pješice, jer Akademik nema ni biciklo.

Sekretar ambasade mu izađe u susret do samih spoljašnjih vrata. Čim se rukovaše, Akademik ga upita:

-Zašto mi ne otvoriste mala vrata?

-Mala su vrata za male ljude, a za velike ljude, kao vi, imamo velika vrata!- odgovori mu on.

Akademik ga pogleda ispod oka i sjeti se svojih drugova iz zatvora u Baru, koji su mu,kao stariji i iskusniji, govorili: „Da uđeš u zatvor, vrata su velika odavde, od Volovice, do Sutormana. A da izađeš, manja su od one rupe iz koje te izvela majka!"

Na sama vrata ambasade dočeka ga lično ambasador Vladimir Pavičević, koji ga zagrli kao svog brata i poznanika od vremena. Zatim ga provede kroz svoj kabinet na terasu, koja je bila puna ljudi, najviđeniji Jugosloveni Ženeve. Među njima bješe i dr Milan Bodi.

-Gospodo!-obrati se ambasador prisutnima,- Organizovao sam ovaj koktel u počast ovog izuzetnog čovjeka, koga imam čast da vam ga predstavim - Mandela Albanije, akademik, prof. dr Kaplan Burović!

Svi se digoše na noge i pohrliše da se rukuju sa njim, jer su svi već znali za njega. Ako mu nisu pročitali koje djelo, vidjeli su dokumentarni film o njemu, a i diskutirali su međusobno više puta u vezi njega, pa su i radoznalo očekivali da ga vide, da ga lično upoznaju.

Kad se Akademiku primače dr Bodi, ovaj mu pokaza ambasadora i reče blago:

-Da nije ovaj gospodin onaj arapski novinar što hoće da mi napravi intervju?!

Svi se nasmejaše. Ambasador diže zdravicu sa šampanjcem...

-Čujte me, gospodo! Da sam znao ko je Kaplan Burović, uhapsio bih albanskog ambasadora u Beogradu i rekao Enveru Hodži: „Pusti mi Kaplana, da ti pustim ambasadora!"

Svi kucnuše čaše sa Akademikom, pozdravljajući ga u svoje ime i u ime oblasti Jugoslavije, odakle su stigli tu, u Ženevi. Svi su ga gledali kao da je vaskrsnuo iz onog svijeta, odakle još niko nije vaskrsnuo. Izgledao im je kao živi Isus Hristos.

Ovo je bio doček Jugoslavije, priređen svom odanom i odranom sinu, koji se u isto vrijeme herojski borio na dvije strane, na dva fronta, protiv dvije aždaje: jugoslovensko-titoističke i albansko-enverističke, od vremena nazvan Mandela Albanije, a sad su počeli da ga nazivaju i Mandela Balkana, pa i Mandela Evrope.

Narednih dana Ambasador Pavičević mu je učinio posjetu kod kuće, u stanu, u familiji. Zatim je u njegovu čast organizovao i večeru u restoranu hotela „Mediteran", jedan od najvećih i najluksuznih hotela Ženeve. Za potrebe ambasade on mu je otkupio i neka izdanja, po nekoliko primjeraka.

Konfidenti su mu javljali: „Pošto su albanski ambasadori pretrpjeli neuspjeh da ga regrutuju u svoju službu, švajcarske se vlasti pitaju ko će koga regrutirati: jugoslovenski ambasador Akademika Burovića, ili Akademik Burović jugoslovenskog ambasadora ?!"

To su se pitali i sami službenici Jugoslovenske ambasade u Ženevi, videći srdačne odnose između svog ambasadora i ovog zakletog i okorelog antititovca. Posebno onaj koji mu otvori velika vrata i nazva ga velikim čovjekom.

Nećemo odužiti ovu istoriju. Dr Vladimir Pavičević, kad je odslužio diplomatski rok, ili i bez odsluženja do kraja, pozvan je da se vrati u Jugoslaviju. On je predao u redu dužnost ambasadora novom ambasadoru, stegnuo mu ruku i poželjeo uspjeha u radu.

Zatim se predstavio švajcarskim vlastima i zamolio ih da ga prihvate kao političkog emigranta.

E pa recite sada da albanske vlasti nisu imale pravo što su pozvale sve ljude ovog sveta da se ni na ulici ne sretnu sa ovim čovjekom, ovim čudovištem vatrenog, plamenog jezika, koji svojom istinom (vrag bi ga znao kakve to istine otkriva svojim sagovornicima!), ne samo žive, razumne ljude, već i mrtve, diže iz grobova i mobilizira ih u borbi za te njegove teze, stvari, istine i, preko njih - za stvar naroda i domovine.

Mislimo da je krajnje vrijeme da i srpske vlasti, makedonske i crnogorske, zabrane bar svojim ljudima, ako ne i svim svojim građanima, da ga ne sretnu ni na ulici, kamo li i da se zaustave sa njim u bilo kakav razgovor. Koliko vidimo iz medija, muslimanski fundamentalista Šerbo Rastoder, sa knjižicom člana Saveza komunista Crne Gore u džepu, i pravoslavni fundamentalista Ilija Petrović, sa knjižicom člana Saveza komunista Srbije u džepu, već su pozvali Srbo-Crnogorce, preko interneta i preko svojih ćitapa-jevanđelja da ne čitaju djela akademika, prof. dr Kaplana Burovića.

Halal im kačamak! E baš su dobro učinili! Dosljedno „komunistički" i čisto titoistički !