Natrag

Istraživanje

Domagoj Margetić o umešanosti hrvatskih tajkuna u Đinđićevo ubistvo (4)

Podrivanje tranzicionog poretka

Posle dugogodišnjih spekulacija, nedovršenih istraga i protivrečnih iskaza u vezi sa nalogodavcima ubistva Zorana Đinđića, novo svetlo na ovaj slučaj bacilo je istraživanje poznatog hrvatskog novinara-istraživača, Domagoja Margetića, koji je došao do zapanjujućih činjenica koje upućuju na umešanost hrvatske poslovne elite u smaknuće bivšeg premijera Srbije. I u ovom slučaju, neraskidivo zajedništvo srpsko-hrvatske kriminalno-političke elite, još jednom je dokazalo da ih ni ratovi ni nacionalni raskoli nisu dotakli. Naprotiv, na njima su samo dobro zarađivali.

Piše: Domagoj Margetić

Iako se do danas o tome javno ne govori, istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim financijskim i ekonomskim operacijama tijekom 1990.-ih godina, te posebno istraga o tzv. Miloševićevim tajnim računima, mogla je razotkriti jednu od najbolje čuvanih tranzicijskih tajna HDZ-ove političke elite i tehnomenadžerske elite koja danas kontrolira hrvatsku ekonomiju. Đinđićeva istraga prije ili kasnije razotkrila bi tajne dogovore Zagreba i Beograda o pljački tzv. „stare devizne štednje" građana, odnosno sredstava devizne štednje građana Hrvatske, koja su početkom 1990.-ih godina, prema tadašnjim zakonskim propisima, bila deponirana u Narodnoj banci Jugoslavije u Beogradu.

Prema dogovoru s Miloševićem, novac je iz Beograda prebačen na tajne račune kod inozemnih banaka pod kontrolom Zagrebačke banke d.d. Zagreb. Drugim riječima, novac „stare devizne štednje" građana Hrvatske nije opljačkao režim Slobodana Miloševića, nego HDZ-ova ekonomska elita početkom 1990.-ih godina, uz pomoć i prema dogovoru sa Slobodanom Miloševićem, a koristeći financijsku, bankarsku infrastrukturu Zagrebačke banke.

Đinđić je tom istragom ugrozio same temelje balkanskog tranzicijskog poretka, a pitanje Đinđićeve eliminacije, postalo je zapravo pitanje opstanka i zadržavanja strateških pozicija moći u tranzicijskoj Hrvatskoj.

Početkom 1990.-ih godina, nakon što je u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije Zagrebačke banke d.d. Zagreb, odnosno nakon što je registrirana nova Zagrebačka banka kao dioničarsko društvo, preoblikovanjem društvenopravne osobe Zagrebačke banke, dio paketa dogovora sa Slobodanom Miloševićem oko pretvorbe i podjele dionica nove Zagrebačke banke d.d. Zagreb, bilo je i pitanje devizne štednje građana, deponirane preko ZABE kod Narodne banke Jugoslavije. Iako je politička elita u Hrvatskoj skoro dva desetljeća tvrdila kako je tzv. „stara devizna štednja" jednostranom odlukom Miloševićeve vlasti završila u Beogradu, i kako je u konačnici završila u srbijanskom proračunu, istina je bitno drugačija. Tzv. „stara devizna štednja" s beogradskih računa Narodne banke Jugoslavije završila je na tajnim računima Anglo Yugoslav Bank Limited, a potom na tajnim računima kod Adria Bank AG u Beču, točnije kod inozemnih banaka koje je suvlasnički kontrolirala Zagrebačka banka.

Uprava Zagrebačke banke d.d. Zagreb još je 1991. godine dogovorila s Miloševićem model pljačke tzv. „stare devizne štednje", koju je preko Zagrebačke banke politička elita u Zagrebu, pod kontrolom ratnog premijera Franje Gregurića, prema dogovoru s Miloševićem transferirala iz Beograda, prvo na tajne račune u Londonu kod Anglo Yugoslav Bank Limited, da bi potom ta sredstva bila prebačena na tajne račune kod Adria Bank u Beču, od kuda je novac tzv. „stare devizne štednje" prebacivan u financijske operacije pod kontrolom Zagrebačke banke i opunomoćenika na tajnim računima. U trenutku političkih promjena u Hrvatskoj, bila su to prva velika, gotovinska financijska sredstva, kojima je hrvatska politička elita raspolagala. Tajnim dogovorima sa Miloševićem novac „stare devizne štednje" prebačen je na tajne račune kod inozemnih banaka pod kontrolom Zagrebačke banke d.d. Zagreb, koju je preko Franje Gregurića I Franje Lukovića kontrolirao tehnomenadžerski dio Tuđmanovog režima.

Po preuzimanju vlasti u Srbiji i pokretanjem istrage o tzv. Miloševićevim tajnim računima, Đinđićeva Vlada prije ili kasnije došla bi do dokaza o dogovoru Zagreba i Beograda početkom 1990.-ih godina, o pljački tzv. „stare devizne štednje građana", koji su novci iz Beograda transferirani na privatne tajne račune političkih, financijskih i bankarskih moćnika iz same Hrvatske. S jedne strane tajnim dogovorima s Miloševićem i vrhom tadašnje Narodne banke Jugoslavije, političkoj eliti u Zagrebu, omogućeno je da preko Zagrebačke banke d.d. Zagreb, izvuče sredstva „stare devizne štednje" i da ih iz Beograda transferira na tajne račune kod inozemnih banaka pod kontrolom Zagrebačke banke i njezine Uprave, koju je u tom trenutku kontrolirao ratni HDZ-ov premijer Franjo Gregurić.

HDZ-ova Vlada u Zagrebu lažno je u javnosti tvrdila kako je deviznu štednju deponiranu kod Narodne banke Jugoslavije opljačkala Srbija. S druge strane, javnosti u Hrvatskoj „nestanak" tzv. „stare devizne štednje" prikazan je kao jednostrani potez beogradskih vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem, te je HDZ-ova Vlada u Zagrebu tvrdila kako je deviznu štednju građana deponiranu kod Narodne banke Jugoslavije, prema tadašnjim zakonskim propisima, otuđio Miloševićev režim u Beogradu.

Pričom o srbijanskoj pljački deponirane devizne štednje građana Hrvatske, politička elita u Zagrebu zapravo je udvostručila dobitak ovom velikom, do sada neotkrivenom tranzicijskom pljačkom. HDZ-ova Vlada izvela je dodatnu prijevaru I izvlačenje budžetskog novca time što je za povrat opljačkane devizne štednje zadužila državu kod banaka preko kojih je vlast opljačkala novac građana, a kojim je kreditom kod komercijalnih banaka vraćala građanima dio ovako opljačkane štednje. S jedne strane, politički Zagreb formalno je imao krivca za nestanak devizne štednje građana, pa je prigodno krivcem proglašen Miloševićev beogradski režim, on osobno i Republika Srbija.

Međutim, kako je građane trebalo na neki način obeštetiti, barem djelomično, zbog gubitka njihove devizne štednje, hrvatska Vlada odlučila je ta sredstva pretvoriti u javni dug, odnosno zadužiti se kod poslovnih banaka u samoj Hrvatskoj, za sredstva kojima je građanima djelomično isplaćivana obveza po tzv. „staroj deviznoj štednji".

Time je hrvatski Državni proračun dodatno oštećen, jer su sada poslovne banke, među kojima je glavnu ulogu odigrala upravo Zagrebačka banka d.d. Zagreb, dodatno zadužile državu za opljačkana sredstva devizne štednje građana. Ukratko, jedna od balkanskih tranzicijskih tajni, onih najprljavijih ratnoprofiterskih krije se i u toj operaciji u kojoj je opljačkanom „starom deviznom štednjom" preko Zagrebačke banke financirana tehnomenadžerska elita I tranzicijska tajkunska elita i njihovo preuzimanje pozicija ekonomske moći u državi 1990.-ih godina.

S druge strane novac od devizne štednje rađana, kojeg je politička elita preko Zagrebačke banke u tom trenutku prebacila na tajne račune u inozemstvu, financirani su fiktivni krediti inozemnih banaka pod kontrolom Zagrebačke banke, samoj Zagrebačkoj banci, koja je potom ta ista financijska sredstva, kroz fiktivne kredite plasirala tranzicijskim tajkunima, u operacije preuzimanja vrijednih poduzeća i nekretnina u procesu pretvorbe i privatizacije početkom 1990.-ih godina u Hrvatskoj, čime je zapravo financirano ustoličenje tzv. tehnomenadžerske elite na pozicije njihove ekonomske moći u tranzicijskim procesima u Hrvatskoj.

Drugim riječima, pljačkom sredstava devizne štednje građana, također je djelomično financiranatehnomenadžerska elita u Hrvatskoj, koja je tijekom 1990.-ih godina u potpunosti preuzela kontrolu nad pozicijama ekonomske moći u državi. Inzistiranje Đinđićeve Vlade na rasvjetljavanju Miloševićevih financijsko ekonomskih operacija tijekom 1990.-ih godina uzdrmalo je vodeće centre moći koji kontroliraju ekonomske procese i financijske tokove u Hrvatskoj.

Bio je to projekt Gregurićevog klana, za čiju provedbu su zajedničke srbijansko hrvatske financijske operacije preko Zagrebačke banke bile od strateškog značenja. Glavni partner političkog Zagreba u provedbi tog plana preko Zagrebačke banke, bio je upravo režim Slobodana Miloševića u Beogradu. Zbog toga je inzistiranje Đinđićeve Vlade na rasvjetljavanju Miloševićevih financijsko ekonomskih operacija tijekom 1990.-ih godina, bilo posebno opasno za tranzicijsku elitu u Hrvatskoj, jer bi se otkrivanjem detalja ovih dogovora u takvoj službenoj istrazi, jednostavno urušio tranzicijski kriminalni poredak moći i uzdrmali bi se vodeći centri moći u Hrvatskoj, koji danas kontroliraju posebno ekonomske procese i financijske tokove u ovoj državi.

Đinđić je time ugrozio same temelje tranzicijskog Balkana, a pitanje Đinđićeve eliminacije, postalo je zapravo pitanje opstanka i zadržavanja strateških pozicija moći u tranzicijskoj Hrvatskoj. Za ekonomsku elitu u Hrvatskoj, koja je izrasla na takvim prljavim dilovima s Miloševićevim režimom u Beogradu, početkom 1990.-ih godina, likvidacija Zorana Đinđića postala je strateški interes. Istraga Đinđićeve Vlade u tom ih je trenutku ugrožavala daleko više, nego što je Đinđićeva Vlada ugrozila ičije interese u Srbiji. Osim, naravno, interese osoba povezanih s elitom u Hrvatskoj, čiji su se interesi u slučaju ubojstva srbijanskog premijera, jednostavno, poklopili. Apsurdno, Zoran Đinđić u tom trenutku nije imao nikakvih detaljnih saznanja o tome gdje bi njegovu Vladu istraga o tajnim Miloševićevim računima mogla stvarno odvesti, nije mogao niti sanjati da je tom istragom uznemirio tranzicijsku ekonomsku oligarhiju u Hrvatskoj, koja ga je na kraju odlučila ubiti.

Nastavlja se...

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane