Natrag

Istraživanje

Pozadina Đinđićevog ubistva: Beograd i Zagreb „fondove posebnih namena" kontrolisali preko Zagrebačke banke (5)

Dubina bratskih džepova

Posle dugogodišnjih spekulacija, nedovršenih istraga i protivrečnih iskaza u vezi sa nalogodavcima ubistva Zorana Đinđića, novo svetlo na ovaj slučaj bacilo je istraživanje poznatog hrvatskog novinara-istraživača, Domagoja Margetića, koji je došao do zapanjujućih činjenica koje upućuju na umešanost hrvatske poslovne elite u smaknuće bivšeg premijera Srbije. I u ovom slučaju, neraskidivo zajedništvo srpsko-hrvatske kriminalno-političke elite, još jednom je dokazalo da ih ni ratovi ni nacionalni raskoli nisu dotakli. Naprotiv, na njima su samo dobro zarađivali.

Piše: Domagoj Margetić

Plan za organiziranu pljačku tzv. „stare devizne štednje" građana, deponirane kod Narodne banke Jugoslavije u Beogradu razrađen je krajem 1990. godine, a potvrđen na tajnim sastancima Uprave Zagrebačke banke sa čelnim ljudima tadašnje HDZ-ove Vlade, početkom 1991. godine, točnije u travnju, lipnju i konačno studenom 1991. godine, kada su donesene i konačne odluke o obustavi isplata deponiranih deviznih sredstava građana. Konačni plan za pljačku tzv. „stare devizne štednje" građana, Zagrebačka banka razradila je u travnju 1991. godine, kada je postalo jasno da bi preveliki odljevi deponiranih sredstava građana sa računa kod Zagrebačke banke mogli ugroziti financijske pozicije banke, kao i dogovorene domaće i međunarodne financijsko poslovne operacije, koje je politička elita u Hrvatskoj, imala u planu provesti upravo preko Zagrebačke banke.

Opljačkana stara devizna štednja građana završavala je na tajnim „fondovima posebnih namjena" pod kontrolom Uprave ZABE. Iako su detalji ovih operacija ostali najstrože čuvanom državnom tajnom u Hrvatskoj zadnjih dvadeset godina, svojevremeno je upravo istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim tajnim računima zaprijetila otkrivanjem ove dobro čuvane, mračne tranzicijske tajne političkog Zagreba. Đinđićeva istraga bila je zvono na uzbunu ekonomskoj oligarhiji u Hrvatskoj, izrasloj na ratnoprofiterskoj pljački 1990.-ih godina, koju su proveli u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i uz njegovu pomoć kod tadašnje Narodne banke Jugoslavije. Đinđić je ubijen kako bi tajna porijekla novca ekonomske elite u Hrvatskoj ostala sačuvana.

Politika "menadžerskih kredita"

Zbog naglog odljeva deponiranih sredstava građana došli u jednom trenutku početkom 1990.-ih godina došli su u pitanje zajednički strateški ciljevi Uprave ZABE i vrha HDZ-ove političke elite, pogotovo kada je bilo u pitanju preusmjeravanje novca u preuzimanje ključnih društvenih poduzeća u Hrvatskoj. Naime, zbog odljeva deponiranih sredstava građana sa računa kod Zagrebačke banke došli su u pitanje strateški ciljevi Uprave ZABE i vrha HDZ-ove političke elite, koja je neposredno prije toga, u svibnju 1990. godine preuzela vlast u državi.

Radilo se prije svega o planovima financijskih operacija dodatnog kreditnog zaduživanja države, sredstvima poslovnih banaka u Hrvatskoj, preko tajnih računa otvorenih kod inozemnih banaka, odnosno stavljanjem na raspolaganje tih sredstava stranim bankama kao agentima hrvatskih banaka, koje se potom odobravale kredite bilo hrvatskoj Vladi ili pravnim osobama u vlasništvu ili povezanima s Vladom Republike Hrvatske. Financiranjem privtaizacije preko Zagrebačke banke, sredstvima opljačkane stare devizne štednje građana, HDZ-ova ratna Vlada ostvarila je svoj strateški plan formiranja tehnomenadžerske, ekonomske elite.

Drugi strateški cilj, koji je došao u pitanje bilo je financiranje privatizacije najvrijednijih poduzeća u državnom vlasništvu u Hrvatskoj, u kojem projektu je Zagrebačka banka bila jedan od glavnih strateških partnera HDZ-ovoj Vladi nakon 1990. godine, te je upravo preko Zagrebačke banke u tajnosti financirano preuzimanje strateški najbitnijih hrvatskih poduzeća, u procesu privatizacije, od strane odabranih pripadnika ekonomsko političke elite. Drugim riječima, financiranjem privatizacije preko Zagrebačke banke, HDZ-ova ratnoprofiterska politička elita ostvarila je svoj strateški plan o formiranju tehnomenadžerske, ekonomske elite, pod okriljem tadašnjeg političkog vrha HDZ-a, a koje je najbolje u jednoj osobi kasnije predstavljao ratni premijer Hrvatske Franjo Gregurić, predsjednik tzv. „Vlade nacionalnog jedinstva". Pojednostavljeno, bez pljačke tzv. „stare devizne štednje" Zagrebačka banka ne bi mogla financirati tzv. „menadžerske kredite" za preuzimanje poduzeća u privatizaciji.

Bez provedbe plana pljačke tzv. „stare devizne štednje" Zagrebačka banka ne bi mogla provesti plan HDZ-ove ratne Vlade o financiranju tzv. „menadžerskih kredita" za preuzimanje državnih poduzeća u privatizaciji, pa bi cijeli projekt ratne privatizacije najvrijednijih poduzeća u državnom vlasništvu bio neprovediv. Upravo zbog toga, sredstva stare devizne štednje građana, i njihovo prebacivanje iz Beograda na tajne račune pod kontrolom Zagrebačke banke kod banaka u inozemstvu, prije svega u Velikoj Britaniji i Austriji, ali i Njemačkoj i Švicarskoj, bio je od prioritetnog strateškog značenja u 1991. godini.

Trag o tomu je i strogo povjerljiva dokumentacija same Zagrebačke banke, koja dokazuje kako je Skupština Zagrebačke banke na 5. sjednici od 7. lipnja 1991. godine utvrdila plan pljačke stare devizne štednje. Upravo su o tome raspravljali i sudionici u tajnosti sazvane Skupštine Zagrebačke banke 7. lipnja 1991. godine, na kojoj je jedna od glavnih tema bila izrada plana rješavanja krize likvidnosti banke, odnosno spriječavanja odljeva deponiranih sredstava građana, čime je ozbiljno bila ugrožena kako likvidnost banke, tako i strateški planovi ZABE dogovoreni s HDZ-ovom ratnom Vladom. Već 1990. godine, Franjo Gregurić je imenovan u drugu hrvatsku Vladu kao zamjenik premijera, dok je 17. srpnja 1991. godine preuzeo tzv. „Vladu nacionalnog jedinstva", kao predsjednik Vlade, na kojoj je dužnosti ostao do rujna 1992. godine.

Upravo je Franjo Gregurić, prvo kao zamjenik premijera u HDZ-ovoj Vladi, a kasnije kao premijer u „Vladi nacionalnog jedinstva", bio ključna osoba za koordiniranje financijskih operacija preko tajnih inozemnih računa, u dogovoru sa Zagrebačkom bankom, a posebno za operaciju prebacivanja tzv. „stare devizne štednje" građana sa računa Narodne banke Jugoslavije u Beogradu na tajne račune inozemnih banaka pod kontrolom Zagrebačke banke.

Na njegov poticaj, Skupština Zagrebačke banke morala je na 5. sjednici u lipnju 1991. godine, riješiti problem nekontroliranog odljeva depozita građana i izraditi plan preuzimanja tih depozita kako bi se taj novac reinvestirao u planirane strateške financijske operacije; financiranje procesa pretvorbe strateških poduzeća i financiranje kontroliranih inozemnih kredita samoj hrvatskoj Vladi, preko inozemnih banaka pod kontrolom i u dogovoru sa Zagrebačkom bankom i drugim hrvatskim bankama, poput Privredne banke Zagreb.

Filozofija "oplemenjivanje sredstava"

Poslovnom politikom za 1991. godinu Zagrebačka banka u dogovoru s Gregurićevom Vladom isplanirala je pljačku stare devizne štednje građana. Stoga su se najvažnije odluke koje je Skupština Zagrebačke banke donijela na 5. sjednici, 7. lipnja 1991. godine odnosile upravo na te strateške ciljeve Uprave banke i Gregurićeve Vlade. „Iako je priljev i odljev konvertibilnih deviza bio najveći od postanka banke, za razliku od ranijih godina odljev je mnogo veći od priljeva što u uvjetima prestanka rada deviznog tržišta narušava deviznu likvidnost banke", upozorili su tada iz banke na moguće posljedice nekontroliranog odljeva deviznih depozita građana, poznatih kao „stara devizna štednja".

„Narušava se struktura izvora. Pada učešće primarnih izvora, jer se zbog poljuljanog povjerenja građana u bankovni sustav nastavlja odljev depozita te devizne i dinarske štednje, a jača učešće sekundarnih izvora, čime se održava isti nivo plasmana, koji se zbog velikog stupnja nenaplativosti ne mogu u kraćem roku smanjiti. Nedovoljan devizni priljev u uvjetima kad devizno tržište ne funkcionira otežava realizaciju deviznih obaveza banke prema građanima i ostalim komitentima, a nestabilna politička situacija destimulira dotok svježeg novca u banku, odnosno povrat u bankovni sustav prije podignutih visokih iznosa konvertibilnih valuta", upozorili su iz Banke HDZ-ovu Vladu, u izmijenjenim zaključcima Poslovne politike banke za 1991. godinu, koje su po hitnom postupku donosili na Skupštini 7. lipnja 1991. godine.

„Kao pojavni oblici svih ovih poremećaja javlja se dinarska i devizna nelikvidnost, a u poslovanju gubitak i potreba da se sve višom maržom pokrivaju rastući rashodi. Ove tendencije u najvećoj mjeri predodređuju zacrtavanje poslovne politike i prioritetne pravce djelovanja u nastavku 1991. godine. Na njeno definiranje i provedbu znatno će utjecati i mjere kreditno monetarne politike", stoji u zaključcima, iz kojih je razvidno kako su iz Zagrebačke banke upozorili tadašnju HDZ-ovu ratnu Vladu kako strateški planovi dogovoreni između Uprave banke i Vlade dolaze u pitanje ukoliko se nastavi odljev deviznih sredstava sa računa građana kod same banke, a koja su sredstva u tom trenutku bila deponirana kod Narodne banke Jugoslavije u Beogradu.

Prioritetni cilj Zagrebačke banke u 1991. godini, upravo zbog planiranja velikih financijskih plasmana u predstojeću pretvorbu i privatizaciju, bio je zaustaviti odljev depozita građana, o čemu jasno svjedoče i dokumenti same banke. Međutim, da bi to bilo moguće, Zagrebačka banka morala je početkom 1991. godine s Vladom u kojoj je Franjo Gregurić prvo sjedio kao zamjenik premijera, a potom i kao premijer, dogovoriti model zaustavljanja odljeva deviznih depozita građana sa računa u samoj banci.

Kako je to praktički bilo nemoguće, odlučili su se na model pljačke stare devizne štednje i reinvestiranje tih sredstava depozita u privatizacijske financijske operacije. „Zaustavljanje daljnjih negativnih tendencija kretanja u potencijalu banke i očuvanje veličine i strukture izvora sredstava, što znači da primarni depozitni izvori sredstava poduzeća i građana ostanu uz učešće fondova od deset posto i dalje dominantan izvor sredstava s približno sedamdeset posto. Tijekom 1991. godine banka će provoditi aktivnu politiku, kojom će najprije zaustaviti odljev pojedinih depozita, te postupno stvarati uvjete za njihovu stabilizaciju i rast kao preduvjete za dugoročniji i postojaniji razvoj. Prestrukturiranje privrede u kojoj je banka aktivni činilac, pretvorba vlasništva i općenito svi zahvati koji produbljuju i proširuju tržišni način privređivanja mijenjati će dosadašnji status depozita kao štednog uloga u depozit u funkciji privređivanja, obrta i bržeg oplemenjivanja sredstava", stoji u zaključcima Poslovne politike banke za 1991. godinu.

"Fondovi posebnih namjena"

Već u zaključcima sa 5. sjednice Skupštine ZABE financiranje privatizacije naglašeno je kao jedan od strateških ciljeva. „Međutim, upravo težina situacije nalaže utvrđivanje dugoročnih ciljeva, kako bi se u kontekstu postavljene strategije definirali ciljevi i poslovna politika 1991. godine, godine u kojoj se maksimalno iskazuje realitet imovinskog i financijskog stanja banke, poduzeća i građana kao njezinih osnivača i deponenata. Sve aktivnosti imati će prvenstveno cilj da se, uz procese promjena u pretvorbi vlasništva, restrukturiranja i oživljavanja privrede i sanacije, izgradnje novog emisijskog mehanizma i financijskog instrumentarija, vrati povjerenje u bankovni i štedni sistem i tako izbjegne kataklizma privrednog i financijskog sistema", stoji u zaključcima poslovne politike ZABE, sa 5. sjednice Skupštine banke.

Bio je to samo uvod u pljačku sredstava stare devizne štednje građana, koja je uslijedila već u drugoj polovici 1991. godine, a iz kojih je sredstava Zagrebačka banka u dogovoru s Vladom HDZ-ovog premijera Franje Gregurića financirala kapitalne privatizacije operacije preuzimanja vlasništva nad strateškim hrvatskim poduzećima.

Upravo su "Fondovi posebnih namjena" preusmjeravali sredstva opljačkane devizne štednje građana u privatizaciju strateških poduzeća, a koje su operacije obavljane najvećim dijelom upravo preko Zagrebačke banke. „Koncipirati projekciju privatizacije banke i optimalnog modela privatizacije poduzeća, pri čemu će se koristiti i oblici sudjelovanja banke u poslovnim pothvatima svojih komitenata, te osnivanju vlastitih i mješovitih poduzeća u zemlji i inozemstvu. Aktivno surađivati s organima vlasti sa svih razina u provjeri koncepiranih modela privatizacije i razvoja ... kao i osnivati i upravljati fondove posebnih namjena ... a naročito u ostvarivanju ideje Zagreb - kao financijska i trgovačka metropola Hrvatske i ovog dijela Južne Europe", naglašeno je u zaključcima poslovne politike Zagrebačke banke za 1991. godinu.

Ovo je, zapravo, jedan od rijetkih tajnih dokumenata Zagrebačke banke, u kojem se priznaje postojanje „fondova posebnih namjena", iz kojih su financirani strateški ciljevi dogovoreni tajnim aranžmanima Uprave Zagrebačke banke i vrha Gregurićeve ratne Vlade. Točnije, radi se o „fondovima" na koje su Zagrebačka banka i Gregurićeva Vlada preusmjeravali, između ostalih, i sredstva opljačkane devizne štednje građana, a koja su kroz te „fondove posebnih namjena" preusmjeravana, odnosno reinvestirana u privatizaciju strateških poduzeća u državnom vlasništvu.

Parainvesticijskim fondovima upravljala je mreža povjerenika pod kontrolom Zagrebačke banke. Nije se, naravno, radilo o standardnom obliku investicijskih fondova, kakve poznaje bankarska praksa na zapadu, već se radilo o parainvesticijskim fondovima, točnije o mreži tajnih računa, koje je preko mreže povjerenika i suvlasništva u stranim bankama kontrolirala Uprava Zagrebačke banke.

Pojednostavljeno, ti su transferi išli otprilike ovako. U dogovoru s Narodnom bankom Jugoslavije, Zagrebačka banka je sredstva stare devizne štednje građana transferirala na tajne račune kod Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, od kuda su sredstva transferirana na tajne račune kod Adria Bank AG u Beču.

S tajnih računa Adria Bank AG u Beču, sredstva su transferirana na tajne račune kod trećih banaka u inozemstvu, na kojima su kao opunomoćenici bili ovlašteni posebni povjerenici koje je kontrolirala Zagrebačka banka, odnosno njezina Uprava u dogovoru s tadašnjom HDZ-ovom Vladom.

Potom bi ti povjerenici dali punomoći bankama kod kojih su bili otvoreni tajni računi sa navedenim sredstvima, da se taj novac plasira u kreditne i druge investicije, bilo po izboru same banke kod koje su otvoreni tajni računi, bilo po izboru povjerenika u dogovoru s Upravom Zagrebačke banke.

Tako bi i sama Zagrebačka banka, da prikrije trag ovog opljačkanog novca, preko svojih povjerenika dogovarala s poslovnim bankama u inozemstvu kod kojih je imala otvorene tajne račune, da se iz sredstava s tajnih računa odobre pojedini investicijski krediti samoj Zagrebačkoj banci, koja bi potom ta sredstva, tih u biti fiktivnih kredita, plasirala u kredite za kupnju dionica strateški važnih poduzeća, u procesu privatizacije u Hrvatskoj.

Đinđić je očito ubijen kako bi se sačuvala mračna tranzicijska tajna političkog Zagreba - tajna porijekla novca ekonomske elite u Hrvatskoj. Iako je ovaj proces ostao najbolje čuvanom državnom tajnom skoro dvadeset godina, istraga Đinđićeve Vlade o Miloševićevim tajnim računima, koja je srbijanske istražitelje dovela do financijskih operacija preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu i Zagrebačke banke d.d. Zagreb, prvi puta je ozbiljno zaprijetila ekonomskoj eliti u Hrvatskoj razotkrivanjem njihove prljave tranzicijske tajne, i njezinog ratnoprofiterskog, kriminalnog karaktera.

(Kraj)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane