Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

(P)likovi

Skica za portret neurotičnog siledžije, ili: kako su podanici stvorili Vođu

Njemu prija samo histerija

Aleksandar Vučić saradnike deli na one koji njega maltretiraju i one koje on maltretira. Dok je bio u SRS-u trpeo je svakakva poniženja, samo da bi ostao pri vrhu. Kao lider SNS-a on se bezobzirno iživljava nad sebi potčinjenima, dobro pazeći da preterano ne uvredi one "što imaju bogate očeve", kako ih sam zove.

Predrag Popović

Revoltiran nekim postupkom Željka Mitrovića, Aleksandar Vučić ga je opisao kao paćenika koji boluje od „sindroma bicikliste" - pred jačima od sebe pogne glavu, a po slabijima nemilosrdno udara nogama. Ima smisla. Naročito kad se ta dijagnoza primeni na Vučića, vrhunskog biciklistu, koji je celu karijeru obeležio kompilacijom bespogovornog prihvatanja poniženja od strane jačih i, istovremeno, zlostavljanjem slabića iz svog okruženja. Kao što je sam nekada Šešelju zube pokazivao samo kad bi nasrnuo na kolenicu, tako on danas prihvata isključivo saradnike koji ćute i smeškaju se, bez želje i snage da se upuste u avanturu rasuđivanja i izražavanja.

U javnim nastupima Vučić se s ostalim radikalima nadmetao u idolopoklonstvu, ugrađujući u šešeljevski kult sve što je imao, od tvrdog velikosrpskog nerva do nežnog erosa. Potreba za isticanjem večne vernosti posebno se pojačala posle vođinog odlaska u Hag, kad se hvalio kako Voja s njim duže razgovara nego s Jadrankom, teši ga i smiruje. To mu je trebalo verovati, Šešelj je znao ko je ženstveniji i podložniji histeriji.

U privatnim razgovorima Vučić je bio mnogo odmereniji prema Šešelju, ali, bar preda mnom, nikad o njemu nije rekao ružnu reč. Na moje provokacije - Šešelj je neprijatan, grub, agresivan, ovakav i onakav - Vučić je menjao temu ili s osmehom odgovarao: „Da, slični ste". Prilikom nekoliko susreta s njima dvojicom na gomili, primetio sam da se ponašaju kao korektni poslovni saradnici, bliski i opušteni, ali s pristojnom distancom koju je sam Vučić naglašavao trudeći se da primetim kako predsednika i kuma oslovljava sa „Vi".

Bez obzira što sam znao da Šešelj ne tretira Vučića kao, recimo, Draška Markovića, bivšeg poslanika, kojeg je naterao da sa poda liže šampitu koja mu je ispala s tacne, ipak sam bio uveren da se mladi generalni sekretar nalazi u trpnom položaju i da će kad-tad otkriti koliko se mržnje nataložilo u njemu. A, imao je razloga. Šešelj mu je i iz zatvora rušio političke i lične ambicije, sabotirao izborne kampanje i na najkonkretniji način, u dogovoru sa Demokratskom strankom, sprečio ga da 2008. postane gradonačelnik Beograda, što bi se neminovno dogodilo da SRS nije prihvatila izmenu izbornog zakona.

I tada, kad mu se razbio najdraži san, Vučić nije hteo protiv Šešelja, pokazujući neljudsku sposobnost da mirno podnese najteže udarce i sačeka priliku za osvetu. Tek u proleće 2010. Vučić se totalno razotkrio. U medijima je optuživao Šešelja da je monstrum koji naručuje ubistva, a u privatnim razgovorima zabavljao je društvo pričama o Vojinim i Jadrankinim vanbračnim avanturama, ne štedeći uvrede ni na račun njihovih sinova.

Ako je Šešelja ćutke trpeo 15 godina, Vučić to nije ni pokušavao u odnosu prema Tomislavu Nikoliću. U širem društvu, Nikolića je takođe oslovljavao sa „Vi", ali iza leđa nije skrivao šta zaista misli o njemu. Tretirao ga je kao primitivnog kabadahiju i pohlepnog prostaka. Sa zadovoljstvom je u Hag nosio fotografije Nikolićevih kuća, stanova i automobila, pa i transkripte tajnih razgovora s Borisom Tadićem, uz detaljne informacije šta mu je koji tajkun poklonio.

Lično je Vučić u „Kuriru" plasirao priču, i to dokumentovanu, o tome kako je Nikolić, dok je bio direktor Poslovnog prostora opštine Zemun, u bescenje dao ogromnu poslovnu zgradu u centru Surčina Čumetovom bratu Novaku Buhi. Iz istog izvora u medije su curele informacije o Nikolićevoj trgovačkoj magiji - prodao je jedan stan za 140.000 evra i za te pare kupio dva od po 250.000!

Da na šampionski način sprovodi šaptačku diverziju, Vučić je potvrdio kad je u „Pres" proturio vest o Nikolićevoj kupovini stana u „pametnoj zgradi" kod kineske ambasade. Novinarima je sam doturio podatke o toj transakciji, kao i o ulozi Hipo banke, koja nije imala zakonske osnove da Nikoliću odobri kredit, a onda je, u istom broju tih novina, dao izjavu kojom je optužio „sluge Tadićevog režima koje na tako bedan način pokušavaju da diskredituju političkog protivnika".

Vremenom, umesto starih Šešeljevih kadrova, okružio se novim likovima, mladim i senilnim, koji se ne sećaju šta je sve radio prethodnih 10-15 godina. Posle uspešne dresure, Vučić je stvorio ličnu dvorsku svitu, koja je parazitirala na Srpskoj radikalnoj stranci bez ikakvih zajedničkih ideoloških imenitelja. S uverenjem da su bitne samo pare - ne i način na koji se do njih stiže - pristali su na sve samo da budu u milosti novog vođe.

A vođa nije naivan. U skladu sa starom kineskom poslovicom „čovek bez slobode je bolestan čovek", Vučić sve saradnike tretira kao bolesnike. Ipak, svakome je pažljivo odredio mesto u hijerarhiji, a samim tim i vrstu tretmana. Na lidere svoje male ali agresivne falange - brata Andreja, Nikolu Petrovića, Aleksandra Nikolića zvanog Foto Toni, Sašu Mirkovića, pa i Zorana Bašanovića - nikada nije povisio glas, bez obzira čime ga iznervirali i koliku štetu da su mu naneli. Naravno, ni njih nije štedeo ogovaranja.

Za Petrovića i Foto Tonija tvrdio je da „ne znaju ni gde su šuplji", ali imaju bogate očeve, pa misle da su posisali pamet celog sveta. Mirkovića je doživljavao kao „reprezentativnog primerka jedne etničke grupe o kojoj ne želi da kaže šta misli da ne bi uvredio Džeja". Kad god bi ga Bašanović izbezumio nekim postupkom, Vučić je o njemu govorio isto što i ja, samo s mnogo više patetike, predisanja, oblizivanja i kolutanja očima.

Ipak, s njima je, i to bez galame, razgovarao. Ostali nesrećnici služili su za lečenje nervoze. Kad mu se desi neka neprijatnost, stres je amortizovao na ostalim dragim saradnicima, izuzetno pogodnim za ponižavanje, pa i fizičko maltretiranje.

Naravno, u toj disciplini nema ravnog Nebojši Stefanoviću-dr Slini. Slab, mekan, nikakav...Pred Vučićem. Podao, zao i opasan prema ostatku sveta. Zato se zalepio za Vučića. Otpozadi. Kao guma za otčepljivanje wc-šolje. Sad guma ima problem. Prljava je. Nema veze, još ima upotrebnu vrednost. Ima i izuzetnu nosivost. Može da podnese i najsramnije udare na elementarno ljudsko dostojanstvo.

Nekim povodom zatekao sam se u Vučićevom kabinetu u Čika Ljubinoj ulici. Kad smo završili razgovor, kao pristojan domaćin, šef naprednjačkog kartela je krenuo da me isprati. Međutim, u čekaonici, iz gužve, iskočila je ekipa Prve televizije. Vučić, u skladu sa svojim organizatorskim sposobnostima, potpuno je zaboravio da ima dogovoren sastanak s njima. S novinarom i kamermanom bio je dr Stefanović. Zbunjen, Vučić se prvo pozdravio sa mnom, a onda okrenuo prema kolegama s Prve. Usput, pružio je Stefanoviću torbicu - pederušu. Neoprezni Neša to nije primetio. Vučić se malo pomerio, da propusti televizijsku ekipu u kabinet, i opet Stefanoviću ponudio da pridrži torbicu. Opet uzalud. E, treći put je planuo. Svom snagom je bacio pederušu u lice svog miljenika.

- Šorka! Odlično - ponadao sam se. Nada je trajala kratko, samo dok nisam video kako Neša dr Slina mirno, bez reči, podiže tiraninovu torbicu i svoje naočare. Ni trunke ljutnje. Samo je na lice nabacio kiseo osmeh i usta skupio da izgledaju kao ono što vidimo kokoškama pod repom.

Kad bi kokoške znale da se otpozadi osmehuju ličile bi na Branu Prostrana, konvertita od krajnjeg Vučićevog poverenja. Prostran je bio angažovan na logističkoj pripremi pokretanja dnevnika „Pravde". Mirnog temperamenta, zadarski izbeglica i karićevski prebeg, vrlo opušteno je trpeo torturu.

U svom stanu u "Ju biznis centru" Vučić je voleo da drži seanse bez smisla i potrebe. U dnevnoj sobi poseo bi desetak falangista i držao predavanje na temu „razno". Kad smo počeli saradnju u „Pravdi", ponekad bi i mene zvao na te sesije. Pošto se to pretvaralo u isprazno čavrljanje, uglavnom njegovo, brzo sam izgubio interesovanje. Nisam bio jedini. I Branu je povremeno hvatala dosada. Usred neke priče, dok nam je objašnjavao zašto je Hugo Čavez pravi lider antiglobalizma i antiamerikanizma, Vučić je primetio da Prostran kucka sms na mobilnom. Ne prekidajući monolog pun divljenja prema hrabrom i pametnom venecuelanskom heroju, Vučić je prišao Prostranu, uzeo mu telefon iz ruke, otvorio prozor i - fijuuu, ode mobilni s trećeg sprata. Bez promene tona u glasu, Vučić je nastavio priču kao da se ništa nije dogodilo. Možda i nije. Svi su ćutke ignorisali incident. Samo se Prostran, ne pomerivši se iz stolice, osmehnuo u stilu „eto, šef je malo nervozan".

Na Vučićeve histerične ispade mnogo emotivnije je reagovao Vuk Fatić, dečkić od 185 cm visine, 42 kg težine i 0,3 promila dostojanstva. Ne znam kakva su mu tada bila zaduženja (danas je raspoređen u informativnu službu predsednika države), šta je zabrljao i kako ga je Vučić kaznio, ali nije me iznenadilo kad sam ga video uplakanog ispred kabineta.

- Ne znam zašto mi to radi... Ne znam... - mrmljao je kroz suze, dok su se sekretarice i ostali mučenici pretvarali da ga ne vide.

Ipak, Vučić nikoga nije tako strasno i uporno zlostavljao kao Đorđa Minkova, direktora „Pravde". Starog slobistu dobroćudnog izgleda, sve sa smešnim brčićima, bogatog podaničkog iskustva, ali i gospodskog ponašanja, Vučić je slomio bez po muke. Uz verbalno dezavuisanje, na njemu se i fizički iživljavao, otimao mu je, cepao i bacao papire. Na svaki sastanak Minkov je odlazio raspoložen kao da ide na lomaču. Međutim, nije prihvatao moj savet da iznajmi kaskadera za opasne scene razgovora s Vučićem. Možda se i njemu sviđao taj sado-mazo odnos. Posle tih susreta Minkov je bio snužden, pokisao, vidno potresen. Doduše, i inače je izgledao kao da ima potres mozga. Kao i većina ostalih falangista, danas na visokim državnim funkcijama, kojima Vučić, kao buzdovanima, zastrašuje Srbiju.

Da bi izgledao jači i moćniji, Aleksandar Vučić se okružio mediokritetima spremnim da trpe sve i svašta samo da bi ostali uz sto s koga mogu da skupljaju mrvice. Okružen takvim kukavcima, Vučić zaista izgleda kao Napoleon, a da li on to zaista i jeste jednog dana, nadam se što pre, utvrdiće stručnjaci iz nadležne ustanove, iz klinike „Laza Lazarević".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane