Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Glas čitaoca

1914-2014: povodom stogodišnjice srpskog političkog idiotizma

Jesmo li za ovakvu državu ginuli?

Samo dvadeset dana od pobedničkog završetka Prvog svetskog rata (11. novembar) država Srbija prestala je da postoji (1. decembar). Likvidirali su je njeni sopstveni političari. Ono što nisu uspeli da urade ni Austro-ugarska, ni Nemačka, ni Bugarska, ni udruženim snagama, uspeli su da urade vrli srpski političari svojom glupošću, naivnošću, neopreznošću i utopizmom suprotnim svim naučnim saznanjima. Iako pobednici u ratu, likvidirali su svoju državu Srbiju i odrekli se ideje o oslobodilačkoj misiji Srbije za sav ugnjeteni srpski narod van nje, a sve to su opravdavali time što su „srpska braća" prihvatila monarhističko uređenje nove države sa dinastijom Karađorđević.

Aleksa Mijailović

Ove godine veoma skromno i stidljivo Srbija obeležava stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata. Rata u kojem su srpska vojska i srpski narod postigli najveće vojne pobede u celokupnoj svojoj istoriji.

Srpska epopeja, junačka borba uz samopregor i velike žrtve za odbranu slobode i prava, u Prvom svetskom ratu zaista, bukvalno je to i bila. Neizmerno srpsko junaštvo ispoljeno je i na Ceru i na Kolubari i u odbrani Beograda, i u povlačenju preko Albanije, i na Kajmakčalanu i na Solunskom frontu, itd, itd, ali su podnete i velike žrtve: poginulo je ili umrlo od ranjavanja i bolesti 369.818 srpskih vojnika, streljano je, obešeno ili umrlo u logorima 640.000 srpskih civila, žena, dece i staraca, ukupni gubici Srbije u Prvom svetskom ratu, iznosili su oko 26% njenog stanovništva.

Imajući u vidu da su Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine Srbiji pripojeni Kosovo i Makedonija, te da nije bilo dovoljno vremena do sredine 1914. godine da se na tim teritorijama organizuje i stabilizuje srpska vlast, nesporno je da je stanovništvo tih teritorija manje stradalo od stanovništva predkumanovske Srbije, te se za nju navedeni procenat menja i penje na više od 33%, dok za pojedine segmente njenog stanovništva, kao što su, na primer, vojno sposobni muškarci, on dostiže i čitavih 50%.

Prvi svetski rat završen je 11. novembra 1918. godine kapitulacijom Nemačke. Pre nje već su kapitulirale Bugarska, Turska i Austro-Ugarska. Ali, ako se osvrnemo unazad, u poslednjih 100 godina, možemo da primetimo da najslavniji, pobednički rat srpskog naroda, srpske države i srpske vojske u celokupnoj srpskoj istoriji, nikada nije kod njega dostojno obeležavam, proslavljan, dok su civilne žrtve još ređe spominjane od vojnih, iako su bile skoro duplo veće.

Dakle, nameće se više nego očigledno pitanje koje glasi: zašto već 100 godina srpski narod ne proslavlja i ne obeležava na adekvatan, dostojan način svoju epopeju u Prvom Svetskom ratu?

Odgovor je samo jedan i on glasi da je to zbog već stogodišnjeg idiotizma srpskih političara, a pre svega onih koji su bili na vlasti u tom periodu.

Pođimo redom: 7. decembra 1914. godine u Nišu srpska koaliciona opštestranačka vlada iznela je pred Narodnu skupštinu deklaraciuju u kojoj su istaknuti srpski ratni ciljevi. Ali, avaj. Umesto viševekovnih težnji srpskog naroda da ponovo, posle 500 godina, živi u zajedničkoj državi, srpska svestranačka vlada je srpske nacionalne ratne ciljeve zamenila jugoslovenskim programom, to jest istakla je da je njen cilj oslobođenje i Hrvata i Slovenaca od austro-ugarskog jarma i stvaranje zajedničke države „troimenog naroda", Srba, Hrvata i Slovenaca. Skupština je usvojila vladin predlog deklaracije koja je dobila naziv„Niška deklaracija". Od cele tadašnje srpske skupštine, protiv Niške deklaracije izjasnila su se samo dva poslanika Srpske socijaldemokratske stranke: Triša Kaclerović i Dragiša Lapčević.

Tako su se srpski političari Niškom deklaracijom odrekli srpskih nacionalnih ciljeva i prihvatili su za ratni cilj oslobađanje i Hrvata i Slovenaca od Austro-Ugarske i ujedinjenje sva tri naroda, pri tome uopšte ih ne pitajući da li oni to žele. Hteli su da ih usreće, pa to ti je, dok su istovremeno sopstvene srpske nacionalne ciljeve bacili pod noge.

Da bi Niška deklaracija imala nekog smisla, uveli su nove rogobatne kovanice, kao što su, na primer „troimeni narod", „trojedan narod" i slične. Ko ih je samo izmislio? A da bi i ti izrazi imali negog smisla išlo se i dalje u naučno glupiranje i politički idiotizam time što su se sva tri naroda, srpski, hrvatski i slovenački, proglasili za plemena, iako u stvarnosti to nisu bili, jer su odavno postali narodi, pa su onda od ta tri „plemena" pokušali da stvore jedinstveni narod. Da su imalo konsultovali istoriju uvideli bi, na primer, da Srbi i Hrvati nisu jedno te isto i da su se oni još pre velikog raskola u hrišćanstvu 1054. godine, dakle dok su još uvek imali istu veru, međusobno razlikovali i imali su svaki svoju zasebnu istoriju i sudbinu.

A da su tadašnji srpski političari konsultovali sebi veoma blisku istoriju 19. veka, mogli su da saznaju koliko je bio velik i jak pokret austroslovenstva, a naročito kod Slovena katolika. Taj pokret se zalagao za njihov opstanak u Habzburškom carstvu, a nikako ne za izdvajanje iz njega, i zahtevao je samo ravnopravni tretman Slovena u odnosu na Nemce i na Mađare. Ako ih pak istorija nije interesovala, što je samo po sebi za svakog političara nezamislivo, pred nosom su i bili stavovi Italije, koja je 13.04. 1915. godine Ugovorom u Londonu ušla u rat na strani sila Antante i koja je tada pred čitavom Evropom optuživala Hrvate da su oni „Austriji odana čeljad".

I dok su naši vojnici i još više naši civili bili nemilosrdno, zverski ubijani i od tih Austro-ugarskih Slovena (komandant okupiranog Beograda bio je Hrvat), u isto vreme srpski političari Hrvate i Slovence proglašavaju svojom braćom i čak ih poistovećuju sa sobom.

Tako dođosmo i do 1917. godine i do Krfske deklaracije, koju su 20. jula te godine potpisali srpska vlada i Jugoslovenski odbor. Koliko je Jugoslovenski odbor bio autohton i koliko je proisticao iz težnji hrvatskog i slovenačkog naroda najbolje dokazuje činjenica da je njega osnovala upravo srpska vlada 07. oktobra 1914. godine.

Krfska deklaracija potvrdila je Nišku deklaraciju i otišlo se još dalje u isticanju jugoslovenskih ciljeva, a zanemarivanju srpskih nacionalnih ratnih ciljeva, te se u njoj, na primer, tvrdi da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan troimeni narod „isti po krvi, po jeziku govornom i pisanom", zatim „po osećanjima svoga jedinstva", „kontinuitetu i celini teritorije na kojoj nepodvojeno žive" i „po zajedničkim životnim interesima svoga nacionalnoga opstanka i svestranog razvitka svoga moralnog i materijalnog života".

Trebalo je da prođe skoro čitav vek da bi se uvidelo koliko su reči iz Krfske deklaracije bile utopističke.

Utopističke ideje same po sebi i nisu toliko opasne sve dotle dokle su u sferi teorije, ali mogu da izazovu velike nesreće i katastrofe kada njeni zagovornici iskoriste povoljan splet istorijskih okolnosti i počnu da ih sprovode u delo.

A 1. decembra 1918. godine u Beogradu svečano je proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglasio ga je srpski regent Aleksandar Karađorđević i stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dakle, samo dvadeset dana od pobedničkog završetka Prvog svetskog rata (11. novembar) država Srbija prestala je da postoji (1. decembar). Likvidirali su je njeni sopstveni političari. Ono što nisu uspeli da urade ni Austro-ugarska, ni Nemačka, ni Bugarska, ni udruženim snagama, uspeli su da urade vrli srpski političari svojom glupošću, naivnošću, neopreznošću i utopizmom suprotnim svim naučnim saznanjima. Iako pobednici u ratu, likvidirali su svoju državu Srbiju i odrekli se ideje o oslobodilačkoj misiji Srbije za sav ugnjeteni srpski narod van Srbije, a sve to su opravdavali time što su „srpska braća" prihvatila monarhističko uređenje nove države sa dinastijom Karađorđević. Menjali su nešto najsvetije, najkonstantnije, kao što je srpska država, za nešto što je često promenljivo, kao što je dinastija. Kao da su menjali nepokretnu imovinu za pokretnu, koja je inače u stalnoj opasnosti da bude ukradena. Zar su zaboravili kako su baš Srbi često menjali svoje dinastije tokom 19 veka?

I tako dođosmo do odgovora na pitanje zašto Srbi nisu slavili svoje veličanstvene pobede iz Prvog svetskog rata u periodu od 1918. pa do 1941. godine. Srbija nije mogla da ih slavi, jer više nije ni postojala, dok novonastala država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) za vreme ISvetskog rata nije takođe postojala. Takođe, tu novonastalu državu činili su skoro u jednakom razmeru, fifti-fifti, oni koji su bili na suprotnim stranama fronta. Proslavljanje srpskih pobeda u Prvom svetskom ratu direktno bi podrivalo tada važeću ideologiju jugoslovenstva.

Zabludu jugoslovenstva i sam je svojom glavom platio već spomenuti srpski kralj Jugoslavije Aleksandar Karađorđević kada je 1934. god. u Marseju ubijen u atentatu, koji su zajedno organizovali makedonski i hrvatski nacionalisti.

Koliko je ideja o trojednom, troimenom narodu bila nerealna, utopistička, pogrešna i genocidno surova po srpski narod, dokazali su događaju odmah po izbijanju Drugog svetskog rata u Jugoslaviji napadom Nemačke, Italije i Mađarske na nju 6. aprila 1941. godine. Svi narodi koji su ranije pripadali Austro-ugarskoj, naravno sa izuzetkom Srba, sa oduševljenjem su dočekali okupatore, odnosno po njima oslobodioce, a najbrojniji među njima, Hrvati, već su 10. aprila 1941. godine, dok su još uvek trajala borbena dejstva, proglasili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku i odmah su počeli sa ubijanjem Srba na njenoj teritoriji. Običan srpski narod svojim životima počeo je da plaća idiotizam svojih političara zvan jugoslovenstvo, odnosno trojedan ili troimeni narod. Samo u hrvatskom tj. ustaškom koncentracionom logoru u Jasenovcu, po podacima jedine državne komisije koja se time bavila po završetku II Svetskog rata, ubijeno je 700.000 Srba, 80.000 Roma i 26.000 Jevreja, što je skoro tačno polovina ukupno stradalih u Jugoslaviji u II Svetskom ratu, to jest od 1.685.000 poginulih.

Kada nenaučne, utopističke ideje ovladaju političarima, a naročito onima na vlasti, ne treba da prođe mnogo vremena da one ovladaju i običnim narodom, što na primer danas dokazuju i slučajevi Crne Gore, Makedonije i Ukrajine, pa se u našem slučaju moglo desiti i to da samo 27 godina od Niške deklaracije tj. 1941. godine oba pokreta otpora, čije su borce ogromnom većinom činili Srbi, po svom nazivu budu jugoslovenski. Partizanski pokret zvanično se nazivao: Narodnooslobodilački partizanski odredi Jugoslavije, a četnički: Jugoslovenska vojska u otadžbini, i time su se stekli svi neophodni preduslovi za krvavi bratoubilački rat među Srbima.

Po završetku II Svetskog rata, novonastala socijalistička Jugoslavija bazično se zasnivala na novoj, ali i veoma sličnoj prethodnoj, ideji bratstva i jedinstva. I za vreme njenog postojanja, za narednih 45 godina, nije se mogla ni zamisliti i malo značajnija proslava srpske epopeje iz I Svetskog rata, jer se smatralo da bi se na taj način pospešivao srpski nacionalizam i time direktno urušavali, podrivali temelji te države.

Početkom devedesetih godina 20. veka, dogodio se raspad Jugoslavije, jer na proklamovanom bratstvu i jedinstvu ni jedna država nije dugoročnije opstala, a naročito kada bi ostala bez para. Rušene zajedničke države prvi su započeli Slovenci, poubijavši golobrade i bez municije vojnike JNA. Najbezobraznije su zaboravili na srpsko gostoprimstvo za vreme Drugog svetskog rata, kada su ih Nemci proterali iz Slovenije. Jasno je zašto se nisu zadržali u Hrvatskoj ili Bosni, već su pobegli čak u Srbiju?

I dok su svi drugi narodi bivše Jugoslavije brzom brzinom stvarali svoje posebne države, koje nikada ranije nisu ni imali, jedino su se tadašnji srpski političari držali „k'o pijan plota" jugoslovenske ideje, te su od dve stare države srpskog naroda, Srbije i Crne Gore, stvorili, ni manje ni više, nego Saveznu republiku Jugoslaviju. Ogromnu moć u Srbiji tada je imala minorna politička stranka, koje se zvala Jugoslovenska levica. I ponovo je proslavljanje srpskih pobeda u Prvom svetskom ratu bilo stidljivo i skromno.

Dok je Srbijom i dalje vladala ideja jugoslovenstva, istovremeno su Hrvati ponovo radili svoj zločinački posao, te su sa teritorije Republike Srpske Krajine „k'o metlom" počistili više stotina hiljada Srba, uz prećutnu i suštinsku saglasnost beogradskih vlasti.

Prevratom 5. oktobra 2000. godine, jugoslovenski orijentisani politički establišment u Srbiji konačno je pao sa vlasti, a kada je 2006. godine Crna Gora proglasila svoju nezavisnost, Srbija je ponovo, posle celog veka, postala, htela ne htela, samostalna država. Stvoreni su svi preduslovi da može dostojno, kako to i priliči i dolikuje da obeležava, proslavlja najsvetlije stranice svoje istorije, a što je nesumnjivo njeno vojevanje Prvom svetskom ratu. Međutim, i dalje od toga nije bilo ništa. Novi ili stari, ali posvećeni, preobraćeni političari na vlasti zauzeše stav da „Evropa nema alternativu", da je njihov strateški cilj da zemlju uvedu u Evropsku Uniju. A ta današnja EU konglomerat je naroda sličan nekadašnjoj Austro-ugarskoj, u kojoj su živeli Austrijanci, tj. Nemci, Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Rumuni, Poljaci, Italijani, uvećan, pored drugih, i za Nemačku i Bugarsku, protiv kojih, svih njih zajedno, smo ratovali u I Svetskom ratu.

Pošto svaka članica EU ima pravo veta na priključivanje novih zemalja, onda je i očigledno da dokle god na vlasti u Srbiji budu političari za koje je osnovni strateški cilj ulazak zemlje u EU - primereno proslavljanje srpske epopeje u Prvom svetskom ratu nije moguće. Neće valjda time da se zameraju tolikim narodima EU.

Međutim, to neobeležavanje mnogo je manja šteta od ulaska zemlje u EU, jer bi se njime Srbija morala da odrekne mnogih atributa svoje državnosti i ponovo bi srpski političari, kao i 1918. godine, suštinski uništili srpsku državu. Razlika bi bila u tome što u EU, za razliku od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Srbija ne bi činila 50% njene teritorije i njenog stanovništva, niti bi Beograd bio njen glavni grad, niti bi njome vladala srpska dinastija, već bi i po broju stanovnika i po površini, kao i po ekonomskoj snazi, ona činila samo mizernih 1 do 2 procenta Evropske Unije, čime bi i srpski narod i srpska država utonuli u apsolutnu beznačajnost, u apsolutnu nebitnost.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane