Natrag

Sećanja

Treća knjige triologije "Crvena kuga", publiciste Antonija Đurića ("Svetigora", Podgorica, 2014.)

U susret istini

Zašto Srbija krije svoje žrtve, svoju stvarnu istoriju i kad će se osloboditi osećaja kolektivne krivice, mada je u dva svetska rata vodila oslobodilačke i pravedne bitke? Naš poznati publicista Antonije Đurić, radeći na triologiji "Crvena kuga", šalje poruku dolazećim naraštrajima Srba, da svome narodu vrate moralni lik naših predaka, o čijoj časti i viteštvu govore njihova dela.

Nikola Vlahović

Gde su naše najveće grobnice? Reka Sava? Sremska ravnica, Slavonija, Blajburg, Kočevje, jama Ponor između Foče i Kalinovika, potok Zmijanac u Boljevcu kod Zaječara, selo Gornji Krupac u aleksinačkom srezu, duboke jame oko Kotora na planini Bukulji, na kruševačkoj Bagdali, na Lonjskom polju, tom krvavom gradilištu na kome su ubijani iznemogli zatvorenici? Ova pitanja o traumama srpskog naroda u novijoj istoriji, postavio je naš poznati publicista Antonije Đurić, u trećem tomu svoga velikog dela pod nazivom "Crvena kuga".

Svi Đurićevi junaci, kaže jedan nadahnuti osvrt na njegovo delo "Crvena kuga", su svetosavci koji delaju po principima vidovdanske etike, spremni da se žrtvuju za nacionalne ideale. To pravilo važi i za Ravnogorce o kojima je pisao. Većinu Ravnogoraca koji se takođe javljaju pod stvarnim imenima pratile su velike životne nedaće, tragedije, tamnice. Ali, što je zanimljivo, ti Đurićevi likovi nisu slomljeni, oni su do zadnjeg daha uspravni držeći se svojih ideala, svesni da za saveznika imaju Božiju pravdu i istinu.

Već u prvoj knjizi "Crvene kuge", Antonije Đurić piše vrhunsku dokumentarnu prozu, kakvu Srbija dugo nije imala. Sada, u trećoj knjizi, Đurić zaokružuje "triologiju komunističke aveti" (kako je na jednom mestu nazvao i pisac predgovora Velibor Džomić).

Kad je treća knjiga "Crvene kuge" pred kraj prošle godine predstavljena u Valjevu, Đurić je dobio zaslužene pohvale, i nazvan je "...jednim od retkih nacionalnih pisaca današnjice, neustrašivi borac protiv komunističkog jednoumlja, sužanj Titovih kazamata od golobradih dana, autor kultnih dela 'Solunci govore', 'Žene Solunci' i 'Za čast otadžbine', književnik ceo svoj život posvetio je dokazivanju stradanja srpskog naroda 'od tuđih i svojih' ".

Umni ljudi povodom ovog dela rekoše da se kainovski greh sledbenika petokrake, pola veka bezmalo dug, urezao je duboke tragove na duši mu i telu u sremsko-mitrovačkoj robijašnici, gde je sa mnoštvom časnih srpskih intelektualaca delio glad, žeđ i druge muke, a nadasve nepresušnu veru u Boga. I tu su nastajale prve stranice njegovih dela. Ne u radnoj sobi za pisaćom mašinom, već tu, u zloglasnom zatvoru užičke OZNE. Kažu, mnogi bi danas (kad bi im se moglo), prigrlili Antonijeve knjige, sva njegova dela, oteli bi mu mu i deo sužanjskih godina, predstavili ih kao svoje, ne bi li nekako sprali prljavštinu sa svojih biografija. Ali, mučeništvo i stvaralaštvo nastalo iz njega, neotuđiva su svojina onoga ko je prošao taj put. Njegovo iskustvo je nematerijalno i ne može ga niko ukrasti.

Poznavaoci njegove golgote, koju je on verno preneo u knjigama "Crvene kuge", kažu: dok je Antonije Đurić bio veran Bogu i srpstvu, oni su ih se odricali i zauzimali pozicije. Dok je Antonije delio komad kukuruznog hleba sa osuđenicima, oni su delili partijske knjižice i stanove. Dok su oni pisali po diktatu, Đurić je pisao po savesti. Srpska pravoslavna crkva mu je kao svom vernom čedu dodelila orden Svetog Save. Njegova trilogija „Crvena kuga" je trinaesti martiriološki tom „Žitija svetih" Svetog Oca Justina (Popovića), jer je dokaz da je u godinama bezverja bilo ljudi vernih Bogu i zavetu.

Publicista Milun Jevtić kaže: komunizam je bio kuga koja je ubijala one koji nisu bili njome „zaraženi". Svaka knjiga Antonija Đurića svojevrsna je zadužbina. Žrtvama se duguje pijetet i sećanje, a potomcima pouka i opomena. Pero Antonija Đurića, izabrano je da pronese istinu o zločinu i stradanju. Ne poziva na osvetu,nego kao gorka opomena, da se bratoubilačko zlo nikada više ne ponovi.

Antonije Đurić nije istoričar, već svedok istorije, smrti i masovnih grobnica, antikomunista i pravednik. Kako sam kaže, rastao je (i fizički i duhovno) u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, kraj brojnih uglednih ljudi poput slavnog pisca Borislava Pekića, čestitog mučenika za veru Hristovu prote Save Bankovića… Danas mu je 85 godina. I dalje zrači duhovnom snagom mladalačkih ideala.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane