Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Preko pune linije

Vučićeva vlada nudi strancima domaće radnike kao belo roblje

Srbija na kazanu, stranci na budžetu

Bivši ministar i nekadašnji predstavnik "finansijske vlasti", Mlađan Dinkić, više nije zvanično u srpskoj politici, ali se njegov zao duh još uvek oseća. Naime, prema njegovom "modelu" uništenja srpske privrede i njenih resursa, uvedene su obilate subvencije stranim "investitorima". Do danas je na ime pomoći koju je država Srbija isplatila belosvetskim kompanijama više stotina miliona evra. Došlo je dotle da se iz budžeta finansiraju čak i strane hot-lajn kompanije! Za svako predviđeno radno mesto strana kompanija dobija iz budžeta Srbije i do 7.000 evra. Do nedavno, te subvencije su se kretale i do 10.000 evra. U praksi, te kompanije niko ne obavezuje da i zaista zapošljavaju radnike! Zakonom je određeno samo to da strani poslodavac "predvidi" radno mesto"! Radnike u Srbiji sada na ulicu isteruju i Vučićeva vlada i subvencionisane strane kompanije, kao što je slučaj u pribojskom FAP-u, a ima i slučaja uslovljavanja, da se ugasi domaća kompanija kako bi strana ušla na srpsko tržište (slučaj švedske Ikee i domaćeg Simpa iz Vranja). U međuvremenu, građani u Srbiji sve više gladuju, i sve je veći broj onih koji će zahvaljujući subvencionisanom "povećanju" broja radnih mesta ostati bez posla.

Milan Malenović

Jedva godinu dana je aktuelna vlast izdržala u apstinenciji od Dinkićevog modela subvencionisanja stranih "investitora". Početkom aprila Vlada je slavodobitno razglasila kako je budžetski deficit, navodno, manji od onog planiranog i odmah se krenulo u imitiranje pijanog milionera.

Jedan od isprobanih načina za prebacivanje para iz budžeta u privatne džepove upravo su pomenute subvencije po Dinkićevom metodu. Jedna od bitnih razlika u odnosu na period od pre jeste ta što danas Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije (SIEPA) igra marginalnu ulogu, dok sve odluke donosi Vlada i sprovodi ih preko na brzinu sklepane Komisije za kontrolu državne pomoći.

Nekada nezaobilazni začin u svakoj investicionoj čorbi SIEPA se sada spustila na nivo savetodavnog tela koje investitorima ne može više da pruži nikakvu konkretnu pomoć.

Kada je na mesto ministra privrede došao Saša Radulović počelo je razgrtanje kriminalne prljavštine čelnika pomenute Agencije i u martu 2014. je pokrenut krivični postupak protiv ranije direktorke Jasne Matić i njenih naslednika Vesne Perić i Božidara Laganina, kao i bivšeg zamenika direktora Bojana Jankovića.

Za direktora Agencije tada je postavljen potpuno neiskusni Nikola Janković. S obzirom da i on, isto kao i aktuelni predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, potiče iz frankfurtskih "Vesti", dnevnih novina koje na srpskom jeziku izlaze u Zapadnoj Evropi, postavlja se pitanje da li srpskom privredom upravlja balkanska građevinska mafija, koja je finansirala pomenuti list, ili nemačka obaveštajna služba BND.

U svakom slučaju, postavljanje žutokljunog Jankovića na ovako značajno mesto bio je signal da se SIEPA polako, ali sigurno gasi. U to vreme su javnost ministri Vučićeve vlade zasipali informacijama kako nema više para za raskalašno finansiranje "investitora" i kako će se prestati sa tim. Sada, odjednom, para opet ima i za tako nešto, kao da je Vlada u međuvremenu otkrila velika nalazišta nafte.

U potpunoj tišini i daleko od očiju javnosti Vlada je izglasala novu Uredbu o podsticajima za direktne investicije koja po svojim pljačkaškim potencijalima prevazilazi čak i ono što je svojevremeno zamislio Mlađan Dinkić.

Ukratko, strani "investitor" može da bira između subvencija po novootvorenom radnom mestu i povraćaja uloženih sredstava.

Za jedno radno mesto, umesto ranijih 10.000 evra, "investitor" sada može da dobije najviše 7.000 evra, i to za devastirana područja, s minimalnim sopstvenim ulaganjima od 250.000 evra. Privrednici koji pokreću proizvodnju u područjima koja se smatraju razvijenim (recimo u okolini Beograda, Novog Sada ili Niša) mogu da računaju na 3.000 evra po zaposlenom. Izuzeci potvrđuju pravilo, videće se kasnije.

Druga opcija je finansijska pomoć države na osnovu veličine investicije. Onaj ko pokreće proizvodnju vrednu 50 miliona evra od države može da dobije 25 miliona (polovinu investicije!?), a ako zaposli više od 200 radnika, ta sredstva se uvećavaju za još 10 odsto dvogodišnjih troškova za bruto plate. Onaj ko zaposli više od 500 radnika, dobiće dodatni podsticaj od 15 odsto, a za više od 1.000 radnika 20 odsto troškova za plate.

Sve u svemu, država bi na ovaj način mogla da postane većinski vlasnik takvih preduzeća, a ne običan davalac bespovratnih zajmova. Teško je i zamisliti stadijum ludila onoga ko je predložio i usvojio pomenutu Uredbu.

Pravila po kojima se dodeljuju subvencije su više nego rastegljiva i nikoga u suštini ni na šta ne obavezuju. Grad Beograd, prema pomenutoj Uredbi, spada u razvijena područja u kojima je najviša subvencija 3.000 evra po novootvorenom radnom mestu.

Prva subvencija po obnovljenom Dinkićevom modelu ide američkoj kompaniji NCR (National Cash Registers) i to četiri miliona evra za 800 novih radnih mesta, odnosno po 5.000 evra za jednog novog radnika. NCR od 2012. posluje u Beogradu i u prestonici će ostati centar njenih poslovnih aktivnosti u Srbiji, što znači da, po potrebi, subvencije mogu da budu i veće od onih propisanih Uredbom.

Otvaranju predstavništva NCR-a 2012. godine prisustvovao je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić i tadašnja ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji Meri Vorlik. Potpredsednik korporacije NCR Džef Mekroski objasnio je da je Srbija izabrana za centar budućeg poslovanja NCR zbog "visoko obrazovane radne snage, koja govori strane jezike, odlične infrastrukture i pomoći Vlade Srbije". Slično je ponovio i potpredsednik kompanije Dorsman 2014. godine, a skoro istovetnu rečenicu je krajem marta ove godine, prilikom dodele najnovijih subvencija, izgovorio i aktuelni ambasador SAD u Srbiji Majkl Kirbi.

NCR se u Srbiji ne bavi nikakvom proizvodnjom, najmanje onom namenjenom izvozu. Ovde postoji običan call-centar (narodski hot-lajn) za podršku klijentima u inostranstvu. Zbog čega je razvoj hot-lajna toliko značajan za ministra Željka Sertića i celu Vladu Srbije da u to investiraju četiri miliona evra narodnih para i to za dodatne subvencije?

Naime, ono što su i Sertić i članovi delegacije američke kompanije prećutali, jeste da je Mlađan Dinkić krajem aprila 2013. sa potpredsednikom NCR-a Majklom Olaflinom već potpisao jedan ugovor o subvencionisanju otvaranja 300 novih radnih mesta i da je Republika Srbija to tada platila 2,6 miliona evra. Upućeni smatraju da su novčane subvencije NCR-u bile isplaćene i u 2014. godini, mada za sada nema pouzdanih podataka.

Koliko je Srbija značajna za NCR govori i podatak da ova kompanija, iako već tri godine prisutna u Srbiji, nije uopšte registrovana pod svojim imenom u Agenciji za privredne registre, a da je ugovor sa Sertićem potpisao Rik Makuark, nižerangirani zastupnik kompanije.

Prema rečima Makuarka, NCR je u Srbiju uložio 6,4 miliona evra (plus 2,6 miliona dobijenih od Dinkića) i otvorio do sada ukupno 621 radno mesto. Sertić, sa svoje strane, tvrdi kako će sa 800 novih radnika NCR u Srbiji zapošljavati 1.600 ljudi, što samo za sebe dovoljno govori o poznavanju matematike od strane aktuelnog ministra privrede. Osim toga, Sertić uz sve to pokušava da nas ubedi kako će NCR za otvaranje 800 novih radnih mesta uložiti 43 miliona evra, iako je Makuark na istoj konferenciji za štampu tvrdio kako je NCR za 600 radnih mesta prethodno platio, sa sve subvencijama, devet miliona evra. Ako već žele da nas lažu, neka se makar usaglase pre konferencije za štampu.

Da bi švedska Ikea došla u Srbiju, treba ugasiti Simpo iz Vranja!

Direktne novčane subvencije nisu jedini oblik pomaganja sirotih stranih "investitora" kako bi uložili u Srbiju.

"Igl Hils", ili kako god da se zove kompanija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja će, navodno, da gradi "Beograd na vodi", besplatno od siromašne Srbije dobija uređeno građevinsko zemljište sa sve neophodnim priključcima. Koliko će Srbija u to morati da investira javnosti niko nikada nije smeo da saopšti, ali poznavaoci prilika smatraju da račun na kraju za građane Srbije neće biti ispod tri milijarde evra.

U senci "Beograda na vodi" skoro neprimetno se provukao jedan drugi sličan, mada daleko jeftiniji, ali i daleko razorniji projekat. Radi se o izgradnji robne kuće iz lanca Ikea u blizini auto-puta kod Bubanj Potoka.

Svojevremeno je Vlada Demokratske stranke, zajedno sa gradskim većem Beograda u kome je DS takođe imao većinu, Ikei namenila zemljište nedaleko od Kvantaške pijace na Bežanijskoj Kosi. Već su bile ugovorene i provizije koje će republički i gradski funkcioneri dobiti za poklanjanje zemljišta švedskom proizvođaču nameštaja, ali je posao na kraju propao zbog nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa u vezi dodeljene parcele.

U to vreme je, da podsetimo, Ikea planirala da ovde izgradi svoju centralu za jugo-istočnu Evropu, ali je posle propasti posla sa demokratama pomenuta centrala nikla u Zagrebu. Zemljište kod Bubanj Potoka sada je predviđeno za izgradnju običnog prodajnog objekta.

Da se na poklon daje samo pomenuto zemljište, to bi još moglo i da se razume i nekako opravda. Na poklon se, međutim, daju i životi naših ljudi.

Kompaniju Ikea osnovao je Ingvar Kamprad, danas u devetoj deceniji života, 1943. godine, preciznije: godinu dana pošto je pristupio švedskom ogranku nacional-socijalističke partije, Neošvedskom pokretu (Nysvenska Rorelsen), čiji je dugo vremena bio i finansijer. Naziv preduzeća je akronim od početnih slova njegovog imena, Ingvar Kamprad, roditeljske farme Elmtaryd i naziva parohije Agunnaryd u Švedskoj.

Kada je 1994. godine u vojno neutralnoj Švedskoj obelodanjena Kampradova nacistička prošlost udruženja potrošača pozvala su na bojkot Ikee u skoro svim evropskim zemljama. Preduzeću je pretio poslovni krah i Kamprad je odlučio da se pred pritiskom javnosti povuče ne samo sa čela ovog giganta već i iz njegove vlasničke strukture. Ovo je urađeno samo formalno, jer je preko navodno neprofitnog udruženja Kamprad i dalje većinski vlasnik Ikee i poseduje ličnu imovinu od oko 17 milijardi evra.

Potpuno u duhu svoje nacističke ideologije Kamprad se trudi da što je moguće više stanovnika Srbije ubije, ovog puta ne mecima i otrovnim gasom, već nemaštinom.

Ikea je svojevremeno pokazivala interesovanje da kupi srpsko preduzeće Simpo iz Vranja. Sa ovim preduzećem Ikea je već imala, za nju, više nego pozitivna poslovna iskustva, jer je kao svoju investiciju u zajedničkom poslu vrednu pola miliona evra predstavila isporuku mašina za krojenje štofova koje realno ne vrede više od 200.000 evra. Samo na tom jednom poslu Ikea je od Simpa na prevaru uzela preko 300.000 evra.

Umesto investiranja u Simpo, Ikea je iz ove vranjanske firme izvlačila novac.

Većinski vlasnik Simpa je Republika Srbija, a ona se ni ne trudi da ovo preduzeće sačuva. Početkom aprila Vlada je odobrila sredstva za socijalni program za ukupno 1.589 zaposlena u privrednom sistemu koji je krajem 2013. zapošljavao 4.413 radnika. U međuvremenu su se čuli glasovi iz državnog vrha kako Simpu nema spasa i da je za sve najjeftinije da ova kompanija ode u stečaj.

Cena ulaska Ikee u Srbiju je, dakle, gašenje Simpa i otpuštanje nekoliko hiljada radnika kojima je, kao i članovima njihovih porodica, plata u ovom preduzeću jedini izvor prihoda. Za razliku od pregovora od pre četiri godine, sa Ikeom ovog puta nije dogovoreno ništa više od otvaranja jednog jedinog prodajnog mesta nadomak Beograda (pre četiri godine se razmišljalo o dva gigamarketa u Beogradu i po jednim u Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu) i to bez centra regionalnog predstavništva. Osim besplatnog zemljišta sa svim neophodnim priključcima i dozvolama Srbija će nacisti iz inače miroljubive Švedske pokloniti i Simpo iz Vranja, ali bez radnika.

Simpo je za Ikeu značajan zbog svog posebno povoljnog statusa na ogromnom ruskom tržištu na koje Ikea sve teže ulazi, posebno od kako se pre nekoliko godina na međunarodnim medijima pojavila istina o mračnoj prošlosti Kamprada i o još mračnijoj poslovnoj mreži koju je ispleo kako bi prikrio svoje prave interese. Zbog toga je vrhu Ikee potreban Simpo, ali oslobođen radnika.

Najmanje je u celoj priči važno preko koga će Kamprad da preuzme Simpo. To ne mora da bude Ikea, koja ionako predstavlja poslovnog Frankeštajna. Moguće je da će kao finansijer da se pojavi luksemburška banka Ikano iza koje stoji porodica Kamprad ili neko treće preduzeće iz ove skandinavske poslovne hobotnice.

Pošto već plaćamo umiranje od gladi sopstvenih građana, zašto ne bismo stranim "investitorima" poklanjali šakom i kapom šta god da im se prohte?

"Zašto pravimo cehove o kojima ne znamo ništa", pitao se nedavno profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Ivan Vujačić ukazujući na to da niko u javnosti ne zna koliko će u narednom periodu Srbiju koštati Železara Smederevo. Ovo preduzeće je, međutim, primer za ugled kako će nadalje da se izvlače pare iz državnog budžeta pri čemu stranci ni za šta neće biti odgovorni, a još manje će morati da ulože makar i neku crkavicu kao što je to ranije bilo. Kockarska partija u kojoj se unapred zna pobednik i koji ništa ne rizikuje.

Država iz budžeta oprema fabriku "investitoru" iz Finske, a radnike isteruje na ulicu

Skoro da je neiscrpna saga o dolasku finskog SISU u pribojski FAP. Soumen Erikoisajoneuvot Oy (SISU) pominje se već godinu dana kao neko ko bi spasao FAP, mada se model, po kome bi to bilo učinjeno, ne zna ni dan danas. SISU se, inače, nije pominjao ni u razgovorima Aleksandra Vučića prilikom njegove nedavne posete Helsinkiju.

Uprkos tome što je finsko preduzeće samo jedno od pet pravnih i jednog fizičkog lica koji su poslali validne ponude na tender za izbor strateškog partnera FAP-a, ono je u očima naših podmitljivih političara sigurni pobednik.

Zbog toga se o trošku srpske države preuređuju i renoviraju proizvodni pogoni koji su Fincima interesantni, a to je isključivo Preseraj u kome će ostati zaposleno sedamdesetak radnika. Korporacija FAP je 2013. godinu završila sa ukupno 1.108 zaposlenih, a Aleksandar Vučić je na početku pregovora sa finskim preduzećem 2014. najavio da će po njihovom preuzimanju FAP-a biti zaposleno još 200 novih radnika.

Renoviranje je plaćeno iz budžeta, ali su strogo poštovani svi zahtevi koje su postavili Finci. Srbija je, faktički, sagradila i opremila fabriku koju će oslobođenu od radnika da pokloni stranom "investitoru"!

Kako sada može da se vidi biće "privatizovan" samo jedan deo FAP-a i to po modelu sličnom onom primenjenom nedavno u Železari Smederevo: srpske pare i strana "pamet".

Poslednjih godinu dana samo u sređivanje Fincima interesantnog pogona i upravne zgrade, država Srbija je investirala milione evra, a desetine miliona će dati za socijalni program viška zaposlenih. Još uvek se ne zna šta će SISU da uloži u FAP, jer kako tvrdi Zoran Zaković, direktor pribojskog preduzeća, pregovori se tajno vode u Beogradu između predstavnika Finaca i srpske Vlade. Pribojci ni o čemu nisu obavešteni.

Kada SISU na pomenut način preuzme samo jedan pogon i to sa samo 70 zaposlenih, sa Ministarstvom privrede će naknadno potpisati ugovor o subvencijama pomoću koga će dobiti desetine miliona evra da bi se zaposlili dodatni radnici, a vlast će to da obrazloži "povećanjem poverenja stranih investitora u Srbiju".

Upravo je tu rečenicu pre godinu dana izgovorio Željko Sertić povodom sklapanja u Ikarbusu do sada jedinog autobusa koji ima Mercedesovu karoseriju. Recept je, dakle, odavno poznat.

Vučićeva vlada ne vodi računa ni o kontroli poštovanja ugovora od strane "investitora" kome se plaća da bi ovde ulagao. Nije važno kako je narodu, bitno je da je ministrima stiglo dovoljno para.

Slovenačko "Gorenje" je dobilo 10.000 evra za jednog novozaposlenog, zbog čega je čak i nedodirljivi Mlađan Dinkić svojevremeno morao da ode sa ministarskog mesta, a ubrzo je ovo preduzeće otpustilo nekoliko stotina radnika. Smatra se da je samo u pogonu u Valjevu otpušteno između 600 i 700 zaposlenih. Italijanski "investitor" dobio je po 2.000 evra da bi zaposlio nove radnike u valjevskoj fabrici Vali, a početkom ove godine je otpustio njih 250.

Najdrastičniji primer je južnokorejske Jure koja je dobila 10.000 evra za svakog novozaposlenog kome su, zatim, davali plate ispod zakonom propisanog minimalca, bez prava na plaćeno bolovanje ili godišnji odmor.

A 1. Vlada Srbije poklanja 4 miliona evra jednoj od najbogatijih kompanija na svetu

Korporacija NCR ima nekoliko delatnosti: proizvodi samouslužne mašine, bankomate, fiskalne kase, reguliše njihovu prodaju, instalaciju, održavanje i slično. Radi se o ogromnoj kompaniji sa 26.000 zaposlenih širom sveta, koja ostvaruje profit putem ofšor poslovanja, odnosno izmeštanjem svoje proizvodnje u zemlje sa jeftinom radnom snagom. NCR svoje usluge i proizvode pruža drugim velikim svetskim kompanijama poput Simensa, BlackBerryija, McDonald'sa i Walmarta.

Njena poslovnica u Srbiji sastoji se od timova koji pružaju IT usluge i podršku u vidu nabavke delova, popravke tih aparata, projektovanja i logistike.

U Beogradu se nalazi deo NCR-a koji služi kao informatički i korisnički servis za druge firme širom sveta. Operateri povezuju kupce i ponuđače usluga u 180 zemalja, od Azije, preko Evrope do Amerike.

Servis koji posluje u Beogradu nekada je bio u Budimpešti, gde je plata po operateru iznosila 1.000 evra i to bez bilo kakvih državnih subvencija. Isti radnik, uprkos subvencijama srpske države, u Beogradu za isti posao dobija 500 evra. Upućeni tvrde kako NCR direktno ne zapošljava radnike, već ih iznajmljuje preko drugih preduzeća na koje prebacuje odgovornost za plaćanje plata, doprinosa i poreza na plate, kao i postupanje u okviru zakona. Ako je tako, a evidentno je da se NCR pod svojim imenom ne nalazi u Agenciji za privredne registre, pitanje je kome i za šta se uplaćuju milioni evra za zapošljavanje novih radnika?

Koliko zaista vrede četiri miliona evra koje će NCR ove godine dobiti od Srbije, pokazuje podatak Uprave za agrarna plaćanja Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine Srbije kako je za premiju za mleko za četvrti kvartal 2014. svim proizvođačima ovih dana isplaćeno 464,4 miliona dinara, odnosno nešto manje od četiri miliona evra. Za koliko bi BDP uvećalo 800 poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji da je, kojim slučajem, njima umesto NCR-u srpska Vlada poklonila po 5.000 evra?

Potpuno je, zato, apsurdno pričati o nekom poboljšanju standarda u Srbiji kada upravo zbog nikakvih subvencija agraru plaćamo najskuplju hranu u Evropi, pri čemu ni poljoprivrednici nemaju nikakvu zaradu. Kajmak kupe oni na vlasti.

A 1. Jedno radi MMF, drugo priča Vučićeva vlada

Veliko je pitanje da li je zaista ostvareno smanjenje budžetskog deficita u meri kako to Vlada tvrdi i čime obrazlaže ponovno davanje novčanih subvencija stranim "investitorima". Sa Međunarodnim monetarnim fondom dogovoren je deficit od 55 milijardi dinara za prva tri meseca, a vlast tvrdi kako je minus između 20 i 25 milijardi, mada je stvarni deficit 40 milijardi. Apsurdno je misliti da je smanjenje budžetskog deficita usledilo usled povećanih fiskalnih prihoda zbog povećanja realne proizvodnje. Ako opada proizvodnja, opadaju i prihodi od poreza na promet, plate, akcize i slično.

GLOSA

Industrijska proizvodnja u Srbiji, u februaru ove godine, na međugodišnjem nivou pala je 3,3 odsto, a u odnosu na prosek iz 2014. godine, u padu je 6,3 procenta

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane