Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Iz knjige Džon Dž. Loftusa: "Nacistička tajna Amerike" (2)

Američki koreni islamskog fašizma

Knjiga nekadašnjeg višeg tužioca Džona Dž. Loftusa "Nacistička tajna Amerike", u kojoj on opisuje kako je Ministarstvo pravde Sjedinjenih Američkih Država onemogućavalo rad Kongresa, blokadom kongresne istrage u vezi sa slavnim američkim porodicama koje su finansirale Hitlera, Staljina i arapske teroriste, uvodi čitaoca u najstrožije čuvane tajne vlade u Vašingtonu. Reč je o necenzurisanoj verziji prvobitne knjige, "Beloruska tajna", čiji je originalni rukopis cenzurisala vlada SAD. Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najinteresantnije delove iz ovog vanserijskog publicističkog dela

Džon Dž. Loftus

Kako Ruzvelt nije verovao ni svom Stejt departmentu niti Ministarstvu pravde, poverio je posleratno ispitivanje američke finansijske saradnje sa nacistima Henriju Morgentauu, svom sekretaru za finansije.

Morgentau je započeo Operaciju utočište, program traganja za putem nacističkog kapitala natrag do zapadnih investitora. Posle Ruzveltove smrti, Morgentau je bio diskreditovan zbog antinemačkog stava u vreme kada je Amerika navodno trebalo da ponovo izgradi Nemačku kao bedem protiv nadiranja Rusa. Dals je preuzeo Operaciju utočište i iskoristio je kao paravan za OPC-ovo regrutovanje nacista.

Iako je Dals uništio indeks Utočišta, nekoliko originalnih Morgentauovih dosijea izmaklo je Dalsovoj seckalici za dokumenta, i oni se mogu naći u dosijeima Stejt departmenta o agentima u inostranstvu.

Na primer, u takvom švajcarskom dosijeu otkrio sam da je Operacija utočište istraživala i samog Dalsa, optužujući ga za pranje novca za račun nacista. Moj istorijski roman Drvo svedok, bavi se tom epizodom u izvesnim pojedinostima. Dijalog je izmišljen, ali priča je istinita. Dosijee Utočišta ukrala je Elinor Dals i dala ih cionističkoj obaveštajnoj službi. Onda su ucenili Nelsona Rokfelera da pritisne latinoameričke države i obezbedi dodatne glasove u UN za stvaranje države Izrael.

Uništavanje zarobljene nacističke dokumentacije bila je omiljenja taktika Dalsa i njegovih korporativnih „volontera" koji su ostali tamo kako bi upravljali okupacijom posleratne Nemačke. Većina nacističkih dokumenata bila je otpremljena u staru fabriku torpeda na reci Potomak u Aleksandriji, u državi Virdžinija. Tamo su predstavnici raznih obaveštajnih službi trebili dokumenta pod maskom Projekta evropskih akvizicija Ministarstva rata (EAP). Ovi dosijei su bili indeksirani na holorit-karticama, nekoj vrsti primitivnog računarskog sistema gde su metalne šipke klizile kroz odgovarajuće rupe na ivicama kartica. Ima još mnogo dokumenata navedenih u indeksu EAP koji nikada nisu predati Nacionalnom arhivu.

Pronašao sam neke od tih nedostajućih dokumenata kada sam poharao kancelariju profesora Aleksandra Dalina, šefa katedre za istoriju na univerzitetu Stenford. Prestravljeni profesor je brzo ispovrteo kutije sa neobjavljenim izveštajima Ajnzacgrupen (Einsatzgruppen), podacima mobilnih jedinica SS za ubijanje po Istočnoj Evropi. U tim dokumentima bila su imena nacističkih kolaboracionista iz Belorusije i Ukrajine, ljudi koji su zaslužili svoja odličja masovnim ubistvima sopstvenih zemljaka. Slični podaci o poljskim kolaboracionistima uklonjeni su sa suđenja u Nirnbergu pre nego što su Rusi stigli da dođu do njih.

Od svih ukradenih dokumenata koje je profesor Dalin izvukao iz svoje riznice najviše su me uznemirili neobjavljeni memoari jednog višeg oficira SS, Fridriha Buharta, koji je napisao istoriju nacističke okupacije Istočne Evrope. Profesor Dalin je plagirao Buhartov rukopis u sopstvenom čuvenom delu, Rusija pod nemačkom vladavinom. Buhart je bio vođa Vorkommando Moskau, jedne od mobilnih jedinica SS za ubijanje koje su se specijalizovale za regrutovanje lokalnih saradnika iz Belorusije i Ukrajine kao špijuna.

Dalin mi je priznao da su njegovi nacisti korišćeni i u Ruskom istraživačkom projektu na Harvardu, i dao mi spisak šifara „anonimnih" učesnika u intervjuima, među kojima su gotovo svi bilo kolaboracionisti sa nacistima. Pronašao sam odgovarajuće dosijee na Harvardu u fioci B2. I Harvard i Stenford duguju izvinjenje zbog akademske prevare pred javnošću i zagađenja gotovo celog polja ruskih socioloških studija za vreme Hladnog rata.

"...Previše se približio istini"

Nacističko zataškavanje osmislila je obaveštajna služba Stejt departmenta SAD. Prijatelj Džordža Kenana, Gustav Hilger, bio je veza između nemačkog ministarstva spoljnih poslova i mobilnih jedinica SS za ubijanje. Kenan je lično regrutovao Hilgera i pokušao da ga dovede u Ameriku. Kenan je urlao na mene preko telefona da kaljam njegov ugled, ali je tiho odustao od pretnji tužbom kad sam mu rekao da sam pročitao njegove dosijee. Slično sam doživeo i od Henrija Kisindžera.

Kisindžer je regrutovan kao profesionalni špijun za Dalsa ubrzo posle završetka rata u Evropi. Premda nema dokaza za to da je on lično regrutovao naciste, Kisindžer je rukovodio kancelarijom u kojoj su čuvana dokumenta o regrutaciji nacista. Onda se prebacio na Harvard gde se specijalizovao u regrutaciji stranih studenata za špijunažu. Kasnije je radio za Dalsa u slavno vreme Ureda za koordinaciju politike (OPC). Angažovan je kao konsultant grupe privatnih lica poznate kao Ured za istraživanje operacija, koja je smerala da koristi bivše naciste kao agente iza ruskih linija za slučaj III svetskog rata. Pominjanje strogo poverljivog Kisindžerovog dokumenta bilo je cenzurisano u prvobitnom rukopisu ove knjige.

Ali Kisindžer i Stejt Department su imali sada svesnog pomagača u nacističkom zataškavanju. Ministarstvo pravde SAD sve vreme je znalo gde se mogu naći Roklerovi nestali svedoci. Nemački bankari koje je Rokler pokušavao da optuži u Nirnbergu angažovali su direktore američkih i britanskih firmi - koji su potom postali tajni stanovnici logora pod nazivom „Pepeljara/Kanta za đubre."

Specijalni pomoćnik vrhovnog tužioca Viktor Sveringen čuvao je američke i britanske finansijere skrivene od njuškanja nirnberških tužilaca.

Taktika kaljanja političkog ugleda primorala je Roklera da ode pre nego što sam mogao da mu kažem zbog čega sve istrage o nacističkim finansijskim zločinima bivaju osujećene. Previše se približio istini. Novac koji je finansirao banke i firme Trećeg Rajha došao je sa Volstrita i iz londonskog „Sitija", finansijskog kvarta koji je u Engleskoj ekvivalent Volstrita. Predsednik Ruzvelt je znao za to, kao i njegov sekretar za finansije, Henri Morgentau.

Da je poživeo, Ruzvelt bi možda uspeo da podnese optužbe za izdaju protiv glavnih ljudi sa Volstrita. Krajem devetnaestog veka, neke od najbogatijih američkih porodica sakupile su novac kako bi osnovale agresivne i brutalne monopole, kartele i druge organizacije za nameštanje cena. Njihova perfidna i grabljiva praksa donela im je nadimak „Pljačkaški baroni sa Volstrita." Bilo je među njima i demokrata poput porodice Hariman (i kasnije Kenedijevih), ali Pljačkaški baroni su mahom bili neskriveni republikanci. Porodice Rokfeler, Dipon, Buš i Voker bile su samo neke od njih.

Oduvek sam govorio kako ni Dž. F. K-a ni Džordža W. Buša ne treba kriviti zbog toga što su njihovi roditelji ili dedovi investirali u Hitlera. Mnogi ljudi ne shvataju da je Džozef Kenedi kupio svoje akcije iz nacističke ere preko Preskota Buša. Putovali su zajedno u Nemačku pre rata.

Tedi Ruzvelt, svakako najpošteniji među republikanskim predsednicima, jedini je u okviru partije pokušao da baci Pljačkaške barone na kolena. Ubedio je Kongres da donese ekstremno stroge anti-trustove, anti-kartelske i anti-monopolske zakone. Godine 1918., Pljačkaški baroni su uzvratili udarac i nekako ubedili Kongres da donese Veb-Pomerenov zakon. Zahvaljujući tom propisu, investicioni kapital je u bujici napustio Ameriku i time doprineo krahu 1929. i velikoj ekonomskoj krizi.

Braća Dals i Muslimanska braća

Tokom dvadesetih godina dvadesetog veka, Pljačkaški baroni su naciljali tri zemlje za preuzimanje: Nemačku, Rusiju i ono što danas poznajemo kao Saudijsku Arabiju. Taktika je uvek bila ista: Američki karteli sebi podmićivanjem otvore put u prijateljski nastrojene vlade, a onda štite svoje investicije unajmljivanjem lokalnih plaćenika - plaćenih terorističkih grupa koje štite njihove interese.

U Saudijskoj Arabiji, teroristi u najam bili su poznati pod imenom Ikhwan al Muslimeen, Muslimanska braća, ili kolokvijalnije, Muslimansko bratstvo. Pljačkaški baroni su naoružali tu grupu fanatičnih vehabija koji su isterali miroljubive hašemitske vladare iz Meke i Medine i doveli na vlast kuću Sauda. Saudi su nazvali zemlju po sebi, stvorili naftnu kompaniju zajedno sa svojim američkim investitorima (Aramco), a onda po kratkom postupku izbacili Ikhwan teroriste uz Saudijske Arabije. Saudi nisu ni najmanje bili glupi.

Ikhwani su se skrasili prvenstveno u Egiptu, gde su se pridružili egipatskom muslimanskom bratstvu koje je 1928. godine stvorio Hasan Al Bana. On je bio predani obožavalac i dopisivao se s mladim Adolfom Hitlerom.

„Na nebu Alah, na zemlji Hitler", bio je njihov bojni poklič.

Hasanovo Muslimansko bratstvo se potpuno integrisalo sa mrežom nemačkih obaveštajaca i propagande tokom II svetskog rata. Specijalizovali su se za terorizam i atentate na savezničke vojnike, obećavajući nemačkom generalu Ervinu Romelu da neće zateći niti jednog živog savezničkog vojnika kada stigne u Kairo.

Arapski nacisti su ostali jedini segment Trećeg Rajha koji nikada nije bio kažnjen, pa čak ni razmontiran.

Posle rata, britanska tajna služba je 1948. angažovala je irkvanske teroriste i koristila ih kao petu kolonu u pokušaju da uništi tek nastalu državu Izrael. Kad su Gamal Abdel Naser i levičari preuzeli Egipat, zabranili su tu ogromnu vojsku arapskih nacista koja je sada imala gotovo sedamsto pedeset hiljada vojnika.

Tokom pedesetih godina XX veka, isti oni Pljačkaški baroni koji su pomogli da se finansira i osnuje prvobitni saudijski Ikwahn, ubedili su svoje saudijske partnere da ih prime natrag.

Saudijci su rado primili nacističke izbeglice poput egipatskih Ikwahn-a i dali im državljanstvo. Egipatski nacisti su makar bili pismeni.

Saudijci su koristili Muslimansko bratstvo kao školske učitelje. Bio je to savršeni nalet nacističkog rasizma i vehabijske dvoličnosti i u Americi su stvari bile u naletu. Kada je izabran Ajzenhauer, jedan od advokata Pljačkaških barona, Alen Dals, nekadašnji šef OPC-a, postao je direktor CIA. Njegov brat, Džon Foster Dals, postao je Ajzenhauerov državni sekretar. Za vreme vladavine te dvojice, curenje nacističkih doseljenika pretvorilo se u poplavu.

Braća Dals su prodala terorističke grupe Muslimanskog bratstva uvek lakovernom Ajzenhaueru kao protivteg arapskim komunistima. Bila je to tragična greška. Istorija beleži da je Muslimansko bratstvo izrodilo sve kasnije sunitske terorističke grupe, od Hamasa do palestinskog Islamskog džihada. Muhamed Kvub, brat šefa nacističke propagande, bio je lični učitelj Osame bin Ladena. Premda Kongres i CIA to nisu znali, korene tragedije od 11. septembra treba tražiti u Ajzenhauerovoj administraciji.

Neposredno pre nego što će ga najuriti predsednik Kenedi, Alen Dals je već doveo prve vođe Muslimanskog bratstva u Ameriku.

Godine 1963, Ibrahim Jazdi je osnovao Udruženje muslimanskih studenata u Hjustonu, u Teksasu, kao paravan za Muslimansko bratstvo. Jazdi je radio sa Ričardom Kotamom, operativcem CIA u timu OPC-a iz 1953., pod Džonom Volerom i Kermitom Ruzeveltom koji je zbacio sa vlasti Mosadeka u Iraku; Jazdi je organizovao kampove i ćelije Muslimanskog bratstva širom SAD tokom sedamdesetih, ali je zabranjivao proteste protiv Šaha.

Onda se pojavio u Parizu odmah do Musavija Homeinija, „instant" vođe takozvane Islamske revolucije protiv Šaha. Mahinacije Muslimanskog bratstva donele su braći Dals profite od iranske nafte koji su trajali celu deceniju, ali su zato Ameriku ostavile da se tri decenije bori protiv fanatičnih islamskih protivnika.

Pljačkaški baroni su arapske naciste poslednji put izveli na svetlost dana početkom osamdesetih, kada je Muslimansko bratstvo bilo osnaženo u Americi kako bi regrutovalo drugu generaciju arapskih fašista za borbu na strani mudžahedina u Avganistanu.

Abdula Jusuf Azam, duhovni vođa Muslimanskog bratstva i glavni lovac na duše u mudžahedinskom pokretu, bio je verski mentor Osame bin Ladena.

Naravno, CIA je bila skrajnuta dok je potpredsednik Buš ulivao pare preko saudijske i pakistanske vlade kako bi ponovo kupio usluge ikvanskih terorista.

I dan-danas, američka vlada je jedina velika sila koja nije proglasila Muslimansko bratstvo za terorističku grupu. U stvari, Stejt department i dalje troši dolare naših poreskih obveznika kako bi finansirao propagandne pokušaje da se Muslimansko bratstvo prikaže kao „reformisana" i „umerena" opcija sa kojom se može sarađivati. Ali prava istina je to da su naši poslovni ljudi sa njima u „dilu" sve vreme, kako u Egiptu, tako i u Iranu.

Finansiranje Hitlera bio je poduhvat dve američke partije

Druga velika teroristička grupa koju su angažovali Pljačkaški baroni bila je mlada Nacistička partija u Nemačkoj. Ovde je američko Ministarstvo pravde odigralo kritičnu ulogu. Vrhovni tužilac Sjedinjenih Država radio je kao „torbar braće Dals" deleći mito na Versajskoj mirovnoj konferenciji. Uslovi tog mira odgovarali su samo Pljačkaškim baronima. Tegobne ratne reparacije morale su se isplatiti u zlatu, koje su Pljačkaški baroni bili spremni da pozajme Nemačkoj i zauzvrat dobiju nemačke privredne hartije od vrednosti. Porodica Rokfeler, Dž. P. Morgan i porodica Dipon siti su se nagrabili nemačkih investicija između dva rata.

Možda je nemačka valuta bila gotovo bezvredna, ali nemačke akcije su bile od neprocenjive vrednosti. Do tridesetih godina dvadesetog veka, Nemačka je gotovo ostvarila monopol na industrije visoke tehnologije, posebno u hemijskim procesima. U stvari, Dizeldorfska konferencija o patentima 1939. planirana je kako bi se formalizovala dominacija Pljačkaških barona nad svetskim tržištima preko patentnih kartela. Pošto je Nemačka dopuštala, i čak podsticala postojanje kartela, Pljačkaški baroni su se tamo osećali sasvim kao kod kuće. Hitler i njegova Nacistička partija finansirani su kako bi se zauzdali sindikati i komunisti: bio je to samo pas na povocu, ili su makar tako mislili. Njegov ministar finansija , Hjalmar Šaht, rođen je u Bruklinu i znao je kako se igra na Volstritu.

Herbert Voker, deda predsednika Džordža Herberta Vokera Buša, uveo je investicionu firmu braće Braun iz Britanije kako bi se udružila sa Harimanovima i Rokfelerovima. Kompanija Braća Braun Hariman je imala toliko veza kroz korupciju sa nacističkim režimom da je postala jedina banka u istoriji države Njujork koja je ikada dobila dozvolu da uništi svoju ratnu i predratnu dokumentaciju. Svakako je imala dovoljno uticaja da to izvede - dva njena klijenta u nacističkim investicijama, Nelson Rokfeler i Averel Hariman, postali su guverneri Njujorka.

Vokerov zet pijanica, Preskot Buš, dobio je mesto u upravnim odborima nekoliko nacističkih paravan-kompanija i služio kao direktor Union banke u Njujorku, koja je u potaji bila korespondent sa svojim sestrinskim bankama u Amsterdamu i Berlinu. Ko god da pobedi u II svetskom ratu, svojina nad holdingom Tisenovih kompanija mogla se prebaciti onoj strani koja prevlada.

Nije zaista fer reći da je iko od Pljačkaških barona bio „za naciste" pošto su se njima zapravo više dopadali konzervativni monarhisti i katolici nego Hitler.

Hitler nikada nije saznao da su Tisenovi i njihovi investitori sa Volstrita zadržali svoju finansijsku kontrolu netaknutom, makar sve dok nije izbio rat, pa su konačno obelodanjene i veze Volstrita sa trećom terorističkom grupom.

Posle ruske revolucije, upravo su Harimanovi, okorele demokrate, u potaji finansirali rusku manjinsku partiju (boljševike) nasuprot većinskih menjševika. Uprkos činjenici da su američke trupe bile u Rusiji u pokušaju da podrže prodemokratski nastrojene menjševike, Harimanovi su počeli sa ilegalnim isporukama zlata Lenjinu i njegovoj Boljševičkoj partiji. Boljševici su obećali da će nastaviti sa politikom bivšeg Cara koja je podržavala kartele. Rusija je raspolagala sirovinama poput magnezijuma i gvozdene rude, dok su Tisenovi imali pristup tehnološki usavršenom čeliku i hemijskim procesima za preradu sirovina u čelik.

Doneta je odluka da Pljačkaški baroni finansiraju nemačko-ruski industrijski park u istočnoj Poljskoj. Širina ruskih šina razlikuje se od evropskih, pa je park morao da bude smešten u blizini ruske granice, ali i nedaleko od nalazišta uglja. Da bi se pomoglo u rešavanju problema sa železnicom, izgrađen je niz kanala koji su omogućavali Rusima da baržama prevezu sirovine do reke Visle. Poljska pokrajina Silesija odabrana je za taj industrijski park zbog pristupa Visli i blizine ogromnih depozita uglja. Silesijsko-američkom kompanijom za ugalj upravljali su Harimanovi, sa Preskotom Bušom u upravnom odboru. Finansiranje Hitlera bio je poduhvat obe američke partije.

Budući industrijski park planiran je u gradu Osvjećimu, ili Aušvicu, kako su ga nazivali Nemci. Izučavaoci holokausta nikada nisu ni posumnjali da je Aušvic prvobitno bio planiran kao profitni centar za Volstrit, ali bilo je tako.

U protekle četiri godine, nezavisna režiserka Kler Regi iscrpno je istraživala dosijee sa kojih je upravo skinuta oznaka „strogo poverljivo" o ljudima koji su finansirali Hitlera. Njen film, sa radnim nazivom „Američke tajne", trebalo bi da bude spreman za prikazivanje 2011. godine, zajedno s internet stranicom na kojoj će biti spisak istorijskih dokumenata i izvora za svaki od navoda u filmu.

Godine 1979., ja sam bio advokat koga je direktor OSI-ja Volter Rokler postavio za vođu „Beloruskog projekta", prividno sveobuhvatne revizije američkih i nemačkih dosijea u vezi sa holokaustom u Belorusiji (kako su je nacisti nazivali, Belarus).

Privatno, Rokler mi je u potaji dao zadatak da saznam ko je odgovoran za sabotiranje posleratnih istraga o nacističkim bankarima u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nirnbergu. Kao bivši vojni oficir, znao sam ponešto o obaveštajnim operacijama, i proveo sam više od dve godine uronjen u strogo poverljive dosijee Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Kada sam bio spreman 1981., podneo sam svoj rukopis na proveru vladi.

Iako mi je Ministarstvo pravde dalo osetljive dozvole za pristup dokumentaciji drugih agencija, tražili su da svoj rukopis unapred dostavim CIA, koja je koordinirala reviziju među agencijama pre objavljivanja. CIA je brzo cenzurisala svako pominjanje uloge Vatikana u krijumčarenju nacista. Ali, inače, na potpuni užas Ministarstva pravde, ljudima iz CIA se knjiga prilično dopala i oni su mi pomogli da smislim pasuse i „zaobilaženja" pomoću javnih izvora kako bih izbegao dalje cenzure.

Na kraju krajeva, ja nisam krivio CIA za regrutaciju nacista kao špijuna u vreme Hladnog rata, već njima suprotstavljenu špijunsku agenciju u Stejt departmentu, OPC.

(Nastaviće se)

Glosa

Novac koji je finansirao banke i firme Trećeg Rajha došao je sa Volstrita i iz londonskog „Sitija", finansijskog kvarta koji je u Engleskoj ekvivalent Volstrita.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane