Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Evropa-tropa

Izlazak Britanije i erozija Unije

Rastajemo se mi, al, znaj nije mi žao

U četvrtak 23. juna jedan od evropskih najmodernijih i najpragmatičnijih naroda Evrope, Britanci, odlučili su da zanemare očigledne dokaze da bi izlazak iz Evropske Unije bio veoma štetan po njih i skočili su u ambis. Za takav potez ima mnogo objašnjenja, a jedan od njih može biti i taj da Britanci veruju da umeju da lete, već kako su to dokazivali tokom istorije. Zanemarili su upozorenja skoro celog svog intelektualnog, ekonomskog i političkog establišmenta koji su se „ubijali dokazujući" da je napuštanje najvećeg svetskog tržišta suluda ideja. Britancima su dojadili njihovi stručnjaci, njihova elita i njihovi „pametni i upućeni". Činjenica da su koristi od pripadanja Uniji uglavnom jasna intelektualcima, poslovnom i političkom vrhu i ako oni ne mogu da dobiju podršku naroda, onda im to razumevanje malo vredi. Slično se događa i u ne malom broju drugih zemalja članica Unije, tvrdi urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Ukoliko bi se organizovali plebisciti u, na primer, Francuskoj, Italiji, Španiji, Holandiji, Danskoj i još nekoliko zemalja, rezultate takvih referenduma bilo bi teško predvideti. Marin Le Pen već zove na referendum u Francuskoj, a 60 odsto Italijana žele isto, s tim što 48 odsto kažu da bi glasali za izlazak Italije.

Nije samo Unija na tapetu, već i globalizacija i dogovori oko slobodne trgovine. Na kraju je mogućno da bi anti-kapitalistički i čak i anti-demokratski pokreti izbili na vrh. Za sada se vidi da krajnja levica sumnja u kapitalizam kao sistem, a krajnja desnica sa sobom donosi jake anti-demokratske stavove. Zapadni svet nikada nije bio bogatiji u smislu celokupne proizvodnje materijalnih dobara i usluga, ali su Sjedinjene Države i Evropska Unija tlo za porast nejednakosti tokom poslednjih par decenija. Još od sedamdesetih godina prošlog veka povećava se produktivnost ali ne i nadnice. Ljudi su izgubili veru u sistem koji proizvodi mnoga bogatstva, ali ih ne distribuira na adekvatan način. Koncentracija bogatstva u, pre svega, Sjedinjenim Državama dostigla je dramatičan nivo. Nekontrolisana imigracija sa Bliskog Istoka prevagnula je tas raspoloženja građana Evropske Unije. Mnogi su uplašeni i mnogo je ljutih.

U članku objavljenom dva dana nakon bregzita, Yanis Varufakis, bivši ministar finansija Grčke, u njemu opisao je svoje mišljenje zašto su se Britanci odlučili za napuštanje Unije: „Bregzit je pobedio zato što je previše britanskih glasača poistovetilo EU sa autoritarizmom, iracionalnošću i prezirom prema parlamentarnoj demokratiji, a premalo njih poverovalo nama koji smo tvrdili da je moguća drugačija EU". Dalje je napisao da će „posledice ovog glasanja će biti veoma teške, mada ne one na koje su upozoravali Kameron i Brisel.

Tržišta će se brzo organizovati, a pregovori verovatno dovesti do rešenja sličnog norveškom, koje će sledećem britanskom parlamentu omogućiti da sklopi sporazum prihvatljiv obema stranama". Što se ostalih država tiče,Varufakis je napomenuo da „Italija, Finska, Španija, Francuska i skoro sigurno Grčka nisu održive po postojećim aranžmanima. Arhitektura evra je takva da garantuje stagnaciju i produbljuje dužničko-deflatornu spiralu koja osnažuje ksenofobičnu desnicu. Populisti u Italiji i Finskoj, možda i u Francuskoj, tražiće referendume ili druge načine da izađu iz EU". Varufakis je na kraju dodao da je pokušavao da „spasem EU od establišmenta koji zatire svaki trag evropejstva... Sumnjam da će lideri EU, uprkos post-bregzitskoj panici, naučiti lekciju. Oni će nastaviti da guše glasove koji pozivaju na demokratizaciju EU i nastaviće da vladaju pomoću straha".

Odlučna pobeda „izlaz" kampanje otkrila je velike podele u Britanskom, a najverovatnije i u ostalim evropskim društvima: mladi protiv starih, urbanih protiv ruralnih, Škotska protiv Engleske. Glasači „izlaza" pobedili su svojim uverenjem da Britanija može nastaviti nezavisnim smerom u svetskim vodama, oslobođena briselske birokratije i sposobna da kontroliše priliv imigranata na svoja ostrva. Kritički nastrojeni tvrde da je Britanija izašla bez ikakvog valjanog razloga i da se jedinstvo Ujedinjenog Kraljevstva nalazi u opasnosti jer će Škotska sada skoro sigurno ponovo hteti da napusti Britaniju.

Škotska je glasala 62 odsto prema 38 da ostane u EU. Ipak, referendum u Škotskoj da li da se izađe iz Britanije neće biti uskoro jer je prošlo nepune dve godine od kako su Škoti odlučili da ostanu sa Londonom, a cena sirove nafte, od koje zavisi škotska ekonomija je drastično pala. Severna Irska je takođe glasala da ostane u EU, ali kad Britanija napusti Uniju granica između Severne Irske i Republike Irske postaće granica na kojoj će morati da se pokazuju pasoši i roba i to će Ircima da komplikuje život. A u samoj Engleskoj, koja je glasala za „izlazak" podele među stanovništvom su takođe veoma izražene. Mladi su većinom glasali za EU, a stariji od 45 protiv. Gradovi, London pre svega, hteli su da ostanu. Bogatiji su hteli da budu u EU, a siromašniji da iz nje pobegnu. Obrazovani nisu hteli da napuste Uniju, a manje obrazovani su hteli da se njihova zemlja osamostali.

Zemlje kandidati da pobegnu iz Evropske unije nisu malobrojne. Austrija je jedna od njih. Ponovljeni izbori na jesen za predsednika mogu da ubrzaju referendum za izlazak iz EU. Oko polovina Austrijanaca podržava partiju koja bazira svoju ideologiju na evro-skepticizmu, protiv imigracije i na platformi anti-establišmenta. U Nemačkoj PEGIDA, pokret krajnje desnice sa elementima nacizma, dobija sve više na popularnosti. U Francuskoj Marine Le Pen, vođa Francuskog nacionalnog fronta, čestitala je bregzit glasačima i napomenulo da će i Francuska da održi referendum za svoj „fregzit".

Inače, u Francuskoj predsednički izbori su sledeće godine i, zahvaljujući francuskom izbornom sistemu, ona će imati veoma malo šansi da pobedi. U drugom krugu i levica i umerena desnica glasaće protiv nje. U Grčkoj krajnja desnica, fašistička, okupljena oko partije Zlatna zora, postala je politički faktor još od izbora 2012. godine. Zlatna zora, čiji je simbol stilizovana svastika, otvoreno se zalaže za politiku protiv imigranata, i svih stranaca, protiv komunista i, u suštini, protiv demokratije.

Naravno, i za izlazak iz Evropske Unije. U Danskoj je krajnja desnica takođe na uzlaznoj putanji. U Španiji leva koalicija Ujedinjeni-Podemos ima solidne šanse da formira vladu i ako se to dogodi takođe je moguće da Katalonija glasa za nezavisnost jer politika Podemosa tako nešto podržava. U Holandiji desnica zahteva referendum za izlazak iz EU. Severna Irska je glasala za opstanak u Uniji verovatno da neće mirno gledati na otcepljenje Britanije od ostatka Evrope.

U Italiji najviše negodovanja usmereno je na uticaj evra u domaćoj ekonomiji. Evropska treća ekonomija po veličini, Italija, duguje 130 odsto u odnosu na svoj celokupni proizvod. To je procentualno peto najveće zaduženje na svetu. Italija je od Drugog svetskog rata do sada imala 63 vlada, a današnja sa umerene levice postigla je neke, ali možda nedovoljne uspehe.

Premijer Mateo Remzi pozvao je na reforme Ustava i referendum je zakazan za oktobar mesec. Pretnja mu je populistički Pokret 5 zvezda (M5S) koji se zalaže za izlazak iz Evropske Unije. Ako bi se izbori održali u ovom trenutku M5S bi imao šanse da pobedi. U svakom slučaju, odluka britanskih glasača mogla bi da ima veoma velike posledice po celom svetu. Čak i na američke izbore. A frustracija sa političkom elitom već je fenomen širom planete.

U Sjedinjenim Državama Klintonka se smatra delom te elite, ali Donald Tramp definitivno ne. On je nakon referenduma u Britaniji prigodno izjavio: „...Ovo je glas o nacionalnom identitetu. Glas o anti-birokratije i o Briselu. Radi se o imigraciji i radi se o pravu da promovišete svoju sopstvenu budućnost". Bez obzira što Trampa ocenjuju kao političara amatera koji nije ozbiljan kada se radi o ozbiljnim temama, činjenica je da kad on ima nešto da kaže, onda ima dosta onih koji će ga saslušati. Kao što je bilo i onih u Britaniji koji su saslušali vođu Nezavisne partije, krajnje desnice, Najdžela Faraža i glasali za izlazak.

Osim što je referendum bio o globalizaciji, briselskoj birokratiji, imigraciji, on je imao i svoju psihološku stranu i glas za „izlazak" skoro da je bio neizbežan. Bregzit glas može da bude dobar ili loš za Britaniju, ali je u svakom slučaju bio iznenađenje za ostatak sveta. Jeste bregzit glas bio motivisan politikom i ekonomijom, ali radi se takođe o iracionalnom načinu kako radi ljudski um. Interesantno je da od svih zemalja koje su govorile da bi da napuste EU, Britanija se odlučila prva.

Psihološki Britanci veruju da su veći i bolji ako deluju sami. Grčka i Italija su jednom davno bile domovine svetskih dominantnih kultura. Ali to je bilo pre par hiljada godina, a britanska imperija, gde „sunce nije zalazilo", tek što se završila i dosta danas živih Britanaca i dalje se je sećaju iz ličnog iskustva. A i mnogim mlađim sunarodnicima pričalo se iz prve ruke o njihovoj imperiji. Tako je lakše objasniti činjenicu da se Britancima ne sviđa da budu samo jedni od 28, koliko je članica u EU.

Naciji koja je vladala kopnima i okeanskim talasima, čiji se jezik govori širom sveta, veoma lako može da se učini da im niko nije potreban. Istraživanja u sociologiju ukazuju na činjenicu da je identifikovanje sa grupom uspešnije ako pojedinac ima u toj grupi pravo glasa. Britancima se učinilo da u EU nemaju dovoljno to pravo. A tu veliku ulogu igra i pitanje imigracije zbog sukoba u Siriji. Britanci su stavili tačku na pitanje ove nove grupe imigranata svojim izlaskom i sad niko ne može da ih prisiljava da prime „svoju kvotu".

Pitanje svih pitanja je da li će britanska odluka voditi i ostatak evropskih zemalja da napuste Uniju. Ako se pogleda istorija Sjedinjenih Država, situacija ne obećava srećni završetak. Naime, pre Građanskog rata Jug nije istupio iz američke Unije tek tako, jednog jutra. Prvo je izašla Južna Karolina, u decembru 1860, a poslednji Tenesi, u junu 1861. Samo u januaru, u okviru od 17 dana, istupilo je pet država. Kad kompozicija krene, teško ju je zaustaviti. Ovo nikako ne znači da će Evropu zahvatiti građanski rat, ali sve ostalo je veoma moguće jer EU garantuje granice, bez nje ništa nije zagarantovano. Vaska ima i u Španiji i u Francuskoj, baš kao i Katalonaca i njihovi apetiti ne mogu se predvideti. O Severnoj Irskoj i njihovim podelama na katolike i protestante nije potrebno ni pričati. Kad je poverenje u državu, u sistem, u demokratiju u pitanju, onda to nije samo britanski problem. Širom sveta primetna je erozija javnog poverenja u „poštenje i poštovanje" demokratije. Mnogo se obećava, mnogo je obećanja, ali se malo ispunjava. A kada se to događa u evropskim zemljama koje nisu članice Unije, onda mu to nekako dođe normalno i time se objašnjava zašto te zemlje nisu članice.

Kada se unutar EU seju prazna obećanja to stvara posledice. Dodatni problem sa bregzitom je što se nakon izlaska ispostavilo da ne postoje planovi šta valja dalje raditi. Možda i druge države imaju ideju da izađu, ali ni jedna nema plan šta će nakon toga. Čak i oni političari koji kažu da ga imaju - lažu.

Spor ekonomski rast takođe je širom Evrope uzrokovao pad poverenja u liberalnu ekonomiju. Ne samo u Grčkoj, Italiji, Španiji i Portugalu, već negodovanja ima čak i u Nemačkoj. Narodna poslovica, ako je uopšte narodna, „budi zadovoljan s onim što imaš" ne pije više vodu i to pre svega zbog razlika u zaradama. Zašto bi neko bio zadovoljan kad može da vidi da političari vode život na visokoj nozi!?

Nezaposlenost pogađa sve zemlje Unije, a nije uteha što je u nekima ona viša, a u drugima niža. Povrh toga nametnuta je filozofija štednje koja se zasniva na logici da što su manji izdaci, to je veća ušteda. Naravno da je ta politika, koju predvodi Angela Merkel, vulgarno jednostavna, ali cela EU je njom pogođena. Potom se objašnjava Grcima da nemaju izbor, ali Grci znaju da imaju - sledeći put izlaze iz evro-zone. Možda bi takva odluka bila pogrešna, ali zar britanska nije? Neće svaka članica da reaguje na isti način. Španije neće napustiti ni evro ni EU, ali, ukoliko nova vlada ne postigne dobre rezultate, i to odmah, u Španiji može biti haosa. Mnogo je nezaposlenih i još više među mladima. Da li Merkelova neoliberalna ekonomska politika štednje može da kupi mir u Španiji? Evropska Unija je trebalo da obezbedi rast svake članice, a na to se zaboravilo. Ne samo svake države članice, već i svakog Evropljanina. Nigde u osnivačkim dokumentima ne piše da se Unija stvara da bi samo bankarima i političarima bilo bolje.

Sve to nezadovoljstvo među Evropljanima takođe predstavlja sigurnosni rizik. Izlazak Britanije iz Unije menja globalnu situaciju. Nakon Drugog svetskog rata Britanija je bila jedan od stubova poretka Zapadnog sveta, a i jedna od privilegovanih korisnika. Britanija ima veoma važnu ulogu u Ujedinjenim Nacijama gde je stalni član Saveta bezbednosti i sa pravom veta. Važna je država u NATO savezu i u Međunarodnom monetarnom fondu i Svetskoj banci. Sada Britanija simbolizuje napuklinu u posleratnom sistemu.

Neće izlazak Britanije urušiti međunarodni poredak, ali ga je okrnjio. Evropska Unija je oslabila kao najveće svetsko tržište, a nacionalizmi u zemljama članicama sada imaju „izgovor" za brži rast. Za razliku od Amerike danas, nacionalizam u Evropi može da bude veoma opasan, možda isto toliko koliko je već bio tokom istorije kada su Evropljani ulazili iz jednog rata u drugi i sve do kraja Drugog svetskog.

Poslednjih decenija mir u Evropi održavao se demokratskim metodama. Naime, kada su se ekonomske i slične nepravde nagomilale do usijanja, izlaz se tražio u izborima. Nešto što, na primer, nije slučaj u arapskim zemljama gde se sve rešava nasiljem, a od nasilja beže milioni ljudi. Nešto više od jednog miliona izbeglica krenulo je ka Evropi, preko Grčke i drugih zemalja Balkana, a to je doprinelo da mnogi Britanci dignu sidro i odlepe se od Unije. A sa izlaskom Kraljevstva iz EU povećao se pritisak na Nemačku koja će sada imati još veću ulogu lidera da bi sačuvala Uniju u jednom komadu. Inače, Nemačka je do sada izbegavala da igra veću diplomatsku i vojnu ulogu i razvila je neku vrstu pacifističkog stava. Bez Britanije to će Berlin morati da promeni.

Mnogi Britanci bi da nikad ne izađu iz EU, ali je Angela Merkel rekla da to nije moguće. Dejvid Kamerun je takođe rekao da je on demokrata i da je referendum odlučio. Jedino, jedino ukoliko Britanija odluči da održi drugi referendum sa drugim ishodom, ali ni to nije moguće jer bi bilo neozbiljno. Velikoj većini Evropljana je žao što je ishod referendum bio kakav je bio, ali i ovde važi pravilo da „posle referenduma nema kajanja".

Predsednik grčke vlade Aleksis Cipras, stižući na hitan sastanak evropskih premijera, rekao je da je rezultat referenduma „tužan i upozoravajući". Rekao je da je „upozoravajući" jer bi takav ishod referenduma morao upozoriti Uniju da napusti politiku štednje i „beskrajne pregovore iza zatvorenih vrata". Predstavnici Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke urgiraju da se Unija „vrati na osnovno" i koncentriše se na ojačavanja sloboda i izgradnju jedinstvenog tržišta. U svom zajedničkom kominikeu zahtevali su da „umesto debata o više Evrope ili manje Evrope moramo da se usredsredimo na bolju Evropu". Šta tačno znači „bolja Evropa" nije baš najjasnije. Možda bi to bila neka pravednija Evropa, sa manjim jazom između bogatijih i siromašnijih; možda Evropa u kojoj bi svi koji žele i mogu da rade imali radno mesto? Prostor gde je kapital manje važan od demokratije.

A 1. Podele na ulicama Britanije

Desetine hiljada Britanaca marširalo je, i najavljuju redovne proteste, u korist ostanka u EU. Svi oni koji su glasali da ostanu u EU nakon referenduma našli su se u šoku, u neverici. Istraživanja takođe pokazuju da se isto osećaju i neki koji su glasali za bregzit, ali nisu verovali da će se on zaista dogoditi. Njihov glas je bio deo protesta, nezadovoljstva sa stanjem stvari, a ne stvarno za izlazak iz Unije. Mnogi demonstranti izjavljivali su da bi prihvatili rezultat referenduma „da je glasanje bilo pošteno. Da nije bilo laganja".

Izvesni Dejvid Lang, menadžer jedne firme precizne inženjerije, rekao je za Gardian da su mnogi u njegovoj kompaniji glasali za izlazak iako će njihov posao da bankrotira u roku od dve godine jer proizvode pre svega za tržište Evropske Unije. Takvo ponašanje on je nazvao „ludošću". Drugi se spremaju da napuste Britaniju. Jedan će sa decom i suprugom kod tasta u Holandiju. Drugi će sa svojom porodicom u Irsku, čiji pasoš poseduje, jer neće „da mu deca odrastaju u Britaniji".

Jedan mladi par, oboje u svojim dvadesetim, odlučio je da se presele u Atinu jer tvrde da u suštini glasanja za bregzit leži rasizam: „...Rasizam je svugde oko nas - na kraju ovaj glas je bio o rasi, i nek se jebu, ja izlazim!" Da su neki glasali i na rasističkim ubeđenjima nema nikakve sumnje jer su već dan nakon referenduma počeli rasistički ispadi.

Uvećan je broj napada iz mržnje, a meta su bili muslimani, obojeni, imigranti i izbeglice. Napadnut je i Poljski centar i švrljan rasističkim grafitima. Zabeleženo je na stotine napada i ne samo u Engleskoj, već i širom Velsa. Čini se da se samo čekao rezultat referenduma da bi se započelo sa već pripremljenim akcija.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane